I ovaj kišni dan iskoristih za jedno dugo pješačenje od Riječke bolnice do Vežice. Nakon Korza obavezan đir tržnicom i peškarijom. Pogled mi privukla ova rakovica izložena na jednom banku, postavljena tako da se vidi kako je bogata ikrom. Upravo taj detalj dao mi za razmišljati na koje sve načine uništavamo život u moru, pa i na ovakav način.

Skoro svaki dan na teveu, na Discoveryu, gledam seriju o lovu na rakove u Beringovom moru. Način na koji se vodi briga o izlovu uvijek me oduševljava i navodi na razmišljanje o našem odnosu prema ovom našem, najljepšem moru na svijetu, kako mu tepamo. Da puno ne duljim budem to pokušao objasniti što krače i razumljivije.

Svaki od 94 broda ima točno propisanu količinu rakova koju smije uloviti u sezoni. Kako se lovi nekoliko vrsta rakova točno se određuje koliko će trajati sezona lova na određenu vrstu. Sezona može biti od tjedan, dva, do par mjeseci. Sezona počinje u točno određeni sat i prije toga nitko nesmije početi bacati vrše. Određuje se i u koji sat kojega dana sezona završava, a ribarice se obavještvaju radiom kada prestaje sezona. Nakon što je sezona proglašena zatvorenom više se ništa nesmije izvuči iz mora.

Kako svaki brod ima određenu količinu koju može uhvatiti, svako prekoračenje se skupo kažnjava. Da bi znali koliko su uhvatili, ribari broje svakog raka koji je uhvačen u vršu. Pa pokušajte zamisliti koji je to posao ako u vršama znaju imati od nekoliko desetaka do tisuću rakova, ovisno koja se vrsta lovi. Uhvačeni rakovi moraju biti veči od propisane veličine a svaki ulovljeni manji od propisane veličine mora biti vračen u more ili slijedi rigorozna kazna. Dakle sortiranje i brojanje prije ubacivanja u brodske bazene. Iako smjena zna neprekidno trajati i do pedesetak sati, nikome ne pada ni na kraj pameti da se ne drži propisanog.

Najstrože je zabranjeno loviti ženke i sve moraju biti vračene u more. Dakle brod se može vratiti i praznih tankova ako je imao nesreču da naiđe na ženke.

Upravo takav odnos prema ženkama i briga za budučnost rakova ono je što me posebno oduševljava. A Mi sa ponosom izlažemo da se vidi kako je rakovica puna ikre. Kod nas je normalno vidjeti na ribarnici škampe pune ikre, normalno je vidjeti škampe ne veče od malog prsta, a škampari plaču kako je škampa sve manje! Kod nas je normalno da se vadi sve što pliva, roni ili puže morskim dnom, a u Beringovom moru pri ribarenju često kod temperatura duboko ispod nule, pri olujnim vjetrovima i valovima i preko deset metara, normalno je da se SVAKI ulovljen rak izmjeri i vrati u more da još malo raste ili ostavi ikru.

Veličina svakog raka provjerava se prije ubacivanja u tank. Jasno da iskusno oko puno toga nemora provjeravati, ali nesmije faliti.

Zam da bude onih koji mogu reči da rakovi s ribarskog broda idu živi ravno u pogone za preradu gdje je sve automatizirano pa se zbog toga traži određena veličina i isključivo jedna vrsta u pojedinom ulovu, no način kako vode brigu o zaštiti dovoljan je za ovu usporedbu. Kapetan broda koji je prilikom istovara vidjeo da je uhvatio previše želio je to prikriti prekidom istovara nakon što je istovario dozvoljenu količinu. Odmah je došla inspekcija, naplatila mu debelu kaznu, a višak je morao istovariti po daleko nižoj cijeni od otkupne, da slučajno nebi odnesao u drugu stanicu i istovario. Prisjeo mu bogat ulov, kao i posadi kojoj je to odbijeno od plače jer nisu brojali koliko su lovili.
Slike s Beringovog mora ukrao sam sa Discoverya, Deadliest Catch