Za slike u punoj veličini klik na prvu sliku

Koja je razlika između sumraka nad morem i sumraka uma? Nad morem i sutra sviče novi dan, nad umom ne!

Slušam ovu kvazi-znanstvenicu ( naziv skinut iz sredstava javnog priobčavanja) i prisječam se tekstova koje sam davno čitao i ni kao klinac nisam mogao vjerovati onome što čitam. Čitao sam Psihologiju seksualnosti, pa onoga Košičeka. Čitao sam ih zbog toga što je to bio jedini način da proširim svoj obzor. Jasno da je i Kama sutra prošla u to vrijeme kroz moje ruke. A prošli su i porniči, oni rijetki do kojih se moglo doči u to davno vrijeme. Ono što mi je od svega ostalo trajno usječeno u pamet su gluposti kojima se prije otkrivanja slobode govora nastojalo ukrotiti seksualnost mladih. U pročitanom su navođeni primjeri iz gluhog doba seksualnog neznanja. Sječam se da su navođeni primjeri prijetnji da će se: onima koji masturbiraju kičma osušiti, da piša ima zube kojima može odgristi dječje spolovilo ( kako sam kulturan) ako ga stavi tamo gdje mu nije mjesto. A pisalo se i o tome kako su nekada plašene curice ako bi im slučajno palo na pamet da istražuju šta imaju među nogama. Opisivane su gluposti od kojih svakom normalnom mora pamet stati.

I sada nam dolazi ova kvazi-znanstvenica srati kako dolazi do promjene u mozgu onih koji čitaju ili gledaju porniče i do kakvih će to strašnih posljedica po budučnost nacije dovesti. Zar je moguće da osobi koja još živi u mraku srednjega vijeka pridajemo ovoliko pažnje? Zar je moguće da dobar dio Hrvata još živi u mraku srednjega vijeka?

Šečem ja tako svoje noge Korzom, tražim pašu za ovo nešto malo pameti što mi još ostalo. Upravo krenuh sa ispašom kada čujem buku negdije oko polovice korzoja. Narodne mase se uskomešale, a buka do neba. Digoh glavu sa trave zelene i vidim kako ljudi, kao u onoj španjolskoj Pampaloni, pokušavaju uhvatiti krave koje bauljaju na sve strane. Poludile krave načisto, poludili i lovci još načistije. Vidim, jedan od hrabrijih uvatio kravu za rogove, a jedan od manje hrabrih uvatio ju za rep i razvlače ju k'o vrag svoju mater. A krava, rita se ko da je ama baš načisto poludila.
Pokupim ja brže-bolje svoju pamet i udaljih se, dok je vrijeme, na neku mirniju pašu.

Kada sam se vratio na mjesto događaja, vidim da su ipak uspjeli smiriti sve lude krave. Sada se vi sigurno još pitate kako znam da su bile krave. Pa jednostavno. Još nikada nisam čuo za bikovo ludilo, samo za kravlje.

Često u šetnji prolazim željezničkom stanicom Pećine. Učinio sam dosta fotografija no uvijek mi je nešto nedostajalo. Nedostajao mi je onaj jedan poseban pogled, samo moj. Nije potrebno reči da je na ovoj slici i njenoj obradi sve ono što sam dugo tražio. Snimljeno je prije dvije godine i već objavljeno na mom blogu Moje ilustracije

U arhitekturi nedogled je udaljena točka u prostoru u kojoj se spajaju sve horizontale objekata i rabi se kod crtanja pogleda u prespektivi.

Pogledajte dobro moju sliku s lijeve strane, nema potrebe da ju umečem i u tekst, razmislite i recite iskreno: Koliko bi mi dali godina?
Unaprijed zahvaljujem.

Hvala na velikodušnosti, meni su moje godine sasvim dovoljne, ne trebaju mi još i dodatne ... Samo sam
se poigrao pogrešnim pitanjem: koliko bi meni/njemu/njoj dali godina, umjesto pitanja koliko tko ima godina.

Već nekoliko dana pogled mi privlači ovaj prekrasni neven koji raste pored puta . Jasno da mu nisam mogao odoljeti u ove kišne zimske dane.

Kao što piše na mojoj margini, volim gljivarenje. Svijet gljiva prekrasan je. Očarava svojom raznolikošću, oblicima i iznenađenjima. Danas me oduševilo ovo Judino uho, Auricularia auricula-judea. Bilo ih je krasno vidjeti na deblu kopriviča. Kišno vrijeme učinilo je da gljive budu u najljepšem izdanju.
Klik na drugu sliku ulaz je u moju galeriju gdje su slike u punoj veličini.

U nedostatku snijega u mom dijelu Rijeke s nostalgijom se prisječam svih onih snjegova koje sam doživjeo.

Prvi snijeg kojega se sječam gacao sam u selu slavonskom još u ono doba za koje moram dobrano potegnuti u svoje djetinjstvo, tamo negdije kad možda nisam imao ni pune četiri godine. U posjeti kod bake danima sam uživao u sanjkanju. Pa onda snjegovi u Rijeci, pa snjegovi na skijanjima, pa snijeg preko jaja u Lici, pa snijeg do jaja u Gorskom kotaru.

Iz svih tih snjegova uvijek sam izlazio mokrih ruku, nogu, glave ... Uvijek mokar do jaja

I sada sa zavišću gledam kako se naši Gssovci probijaju do zametenih goranskih sela. Obilaze starce i pričaju kako im pomoči i šta im treba donesti. Pa kažu: Potrebno im je dopremiti pitku vodu jerbo su bunari zatrpani snijegom! Slušam pak mi nikako nije jasno kakav je to sada suhi snijeg ljude zatrpao do krovova? Pokušavam zamisliti koliko bih snijega mogao otopiti u kući koja se u ove hladne dane grije cjepanicama 24 sata dnevno.

A možda se ovaj snijeg pretvori u vodu tek kada krenu poplave.
Vjerujem kako će biti onih koji će prigovoriti da takva voda ima drugačiji ukus, da je ovakva ili onakva, a ja znam da su naši otoci i sušni krajevi kroz sva pusta stolječa, preživljavali na kišnici a ne izvorskoj ili konzerviranoj (flaširanoj) vodi

Ova je moja slika Rijeke učinjena u studenom 2009. godine.

Ljudi moji, ja sam lud za snijegom. Čekam ga kao malo dijete. Zadnji malo bolji snijeg pao je u prosincu 2009. godine. Od onda samo patnja. Danas gledam s prozora kako pada nad Krkom, Cresom, zapadnim dijelom Rijeke, a nad mojom Vežicom vedro. Kao da mi se ruga. Gledam i kako je ovih dana bio i bude Zgbubu zatrpan snijegom, a kod mene ga nema ni za grudu napraviti.

Umjesto da izađem van i gacam po snijegu i vijavici, samo vrtim uspomenu na taj zadnji snijeg. Kako smo se Draga i ja krasno igrali, dobro da smo ponesli stalak za fotić. Valjda se nebo bude napokon smilovalo i podarilo barem malo bijele ljepote.

Sjedim za stolom i motam na vilicu svoju bolonjeze. Bacim usput pogled u Novi list od prošlog petka, jedino petkom ga mat kupuje radi teve programa pa ja onda čitav tjedan listam za vrijeme ručka. Upade mi u oko naslov "Svečeniku pedofilu osam godina zatvora". To je nešto za mene, kao dodatak prehrani, pa čitam:
PITTSBURGH. Rimokatolički svečenik Bartley Sorensen(63), bivši župnik crkve Svetog Ivana Fishera ....

Širom zinuh od smijeha, pašta mi upade u grlo a zubi iskočili iz usta, ha ha haaaa ... Sveti Ivan Fisher ... hahahahaaaa. Sva sreća da nisam jeo gulaš pa mi nije mogao upasti komad mesa u grlo, sada bih ja bio među svecima. Valjda je novinar mislio da će svetac biti veći ako napiše da je Fisher, nego da je stavio da je bio tek običan ribar. A možda je mislio da mu je to prezime. Ako je preveo St John, onda je valjda trebao prevesti i Fisher i napisati Crkva Svetog Ivana ribara.

Da li ono netko reče kako će nam od pemzije odbijati da bi mogli plačati novinarske gluposti, jerbo se tisak sve manje kupuje a kulturu ipak treba održati na životu?

Crkvenim bih pak ocima preporučio da pošalju svoje pastire barem na tečaj zdravstvenog odgoja i neka se već jednom prestanu miješati u svjetovni život, makar i na način gore spomenutog pastira.

Slika je u punoj veličini u mojoj galeriji i dovoljno je kliknuti na sliku. Meni je ova fotografija toliko lijepa, govori sve o mom pogledu na fotografiju, da sam ju stavio kao temu na ekran moga kompa. Slikano je 6. siječnja 2013. u Rijeci i bilo je izuzetno teško nači pravi ugao snimanja da izbjegnem okolne objekte a da dobijem ovo što sam želio.

Ima tako detalja koji svojom posebnošću izazivaju da budu snimljeni. Ponekada je dovoljno samo uzeti aparat i škljocnuti, a nekada se treba dobro potruditi zbog položaja objekta, zbog osvjetljenja, zbog čitavog niza sitnica koje mogu utjecati na kvalitetu snimke.

Ove sam karijatide pokušavao snimiti nekoliko godina. Ili je sunce bilo prejako ili je riječki neboder činio sjenu. Ponekada je sunce bilo u lošem položaju pa se gubila kontura, nekada je bilo oblačno, nekada pogrešno doba dana, nekada ... Da ne duljim juče se sve idealno poklopilo. Barem sam ja to tako mislio.

Postavio sam fotič na stalak, sve podesio, stavio okidanje nakon dvije sekunde i kada sam okinuo niotkuda se pojavio galeb. Zastao je u letu i pokrio detalje. Kao da mi se smije i kaže: E nećeš, nećeš! Cenzura!

Jasno da sam popizdio. Počeo sam lamatati rukama i vikati na njega, no uzalud. Vidješe moju muku i slučajni prolaznici i oni počeše mahati i vikati u pokušaju da mi pomognu. A on k'o on, stoji u zraku i zajebava nas. Na kraju mi se ipak smilovao i odletio svojim nebom, a ja napokon učinih svoju fotku.

Sinoć na drugom programu gledah dokumentarac o zločinu koji korporacije i kapital čine prema onome najdragocijenijem što imamo, prema vodi. Iako sam već dosta puta pisao o potrebi zaštite prirode i mora, gorak okus koji je film ostavio, razlogom je što stavljam ove svoje dvije suze za Plavi planet.

Umjesto da sjednem na međunožno guralo, danas se uzdah u noge lagane, pak učinih šetnju oko Trsata. Već pri samom ulasku na Gradinu upade mi u moje oko fotografsko da nešto nedostaje. NEMA ZMAJA! GDJE JE ZMAJ?

Pun straha da nije nestao kao što to kod nas u zadnje vrijeme nestaju trafostanice ili tračnice između prolaska dva brza vlaka, otvorih i drugo oko u potrazi za kakvim izvorom informacija. Ugledah neimenovani Izvor kako izvire među praznim stolovima i priđem mu u povjerenju.

-Nema zmaja, šapčem u strahu Izvoru na uho, da slučajno netko nebi čuo.

-Nema ga. Odnesli su ga u Restauraciju!

-Sigurno je poželio na brzinu nešto pojesti s nogu ili s krila ?

-A ne, otišao je na facelifting!

Tu mi još Izvor u povjerenju prišapne kako su otkrili, kada su ga digli, da je zmaj sjedio na jajima. I kaže Izvor da će zvati one iz Jurinog parka da probaju jaja izvaliti i dobiti barem jednog mladog zmaja, da ovaj ne bude sam kada ga vrate na mjesto.

I to nije sve. Za one koji traže više, ugraditi će zmaju u rep automat u koji će zainteresirani moći ubaciti 4,99€. Pritiskom na dugme zmaj će tada rigati vatru i u noći osvjetljavati staru kulu!

Dok Zmajevi ponovo ne zasjednu na svoja mjesta uživajte uz Dobrog Duha Trsata kojeg možete vidjeti za toplih ljetnih noći.

Prvi dan ove godine iskoristio sam i kao prvi dan bicikliranja u ovoj godini. Vrijeme idealno, prometa na cestama malo. Treba li tražiti više?

Na korzu biciklistički mag trikovima zabavlja okupljene i zarađuje dnevnicu. Od kuda je došao i kuda ide? Nisam pitao ... Na kraju točke pokušavao je nenadanim pokretom iznenaditi okupljene, a ja sam tako dobio priliku snimiti zgodnu sliku.

Obavezna tura po lukobranu. Bilo je lijepo vidjeti kako ljudi opušteni uživaju u šetnji i suncu .

Još jedan snimak sa ceste na plažu. Lijepo je ovako se igrati ... Ova je slika tek detalj donje slike.

Mojoj je Dragoj ovo jedna od najljepših riječkih plaža pa zato stavljam i ovu sliku. A doživljaj vezan uz ovu plažu toliko je poseban da ga moram ispričati.

Prije par godina, za vrijeme jednog velikog juga, puni volje došli smo na kupanje. Već sa ceste smo vidjeli da nikoga nema u moru zbog stvarno velikih valova. Kupači su samo sjedili na plaži i gledali valove ne usuđujuči se uči. Kad smo se spustili hrabro sam uzeo Dragu za ruku i poveo ju u valove. Kako smo uspjeli uči u more priča je za sebe. Ali ljepota koju su nam podarili ogromni valovi, koji su svakim trenom postajali sve veči nešto je što je stvarno trebalo doživjeti.

Vidjevši nas u moru mnogi su se ohrabrili i krenuli u valove i uskoro je plaža odjekivala sretnom vriskom. Kasnije smo čuli da su u Puli ljudi bili satima u moru jer nisu mogli izači zbog ogromnih valova.

Posebna je zanimljivost ovoga plivanja u valovima u tome što Draga ima strah i od malih valova jer se kao dijete skoro utopila i samo čudom je spašena.

Oznake: rijeka, bicikliranje