Kada odvojim Nešto od Cjeline i onda to svedem na pisanu formu, na niz riječi i interpunkcijskih znakova, tada to Nešto postaje bezopasno za moje mentalno zdravlje.
"Conspirator:Do you still feel suicidal?
Alex: Well, put it this way, I feel very low in myself. I
can't see much in the future, and I feel that any second
something terrible is going to happen to me." [slumps into spaghetti]
"Cannibal's Hymn"
You have a heart and I have a key
Lie back and let me unlock you
Those heathens you hang with down by the sea
All they want to do is defrock you
I know a river, where we can dream
It will swell up, burst it's banks,
babe, and rock you
But if you're gonna dine with them cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but unbeaten
And beating like a drum
I will sit like a bird on a fence
Sing you songs with a happy ending
Swoop down and tell you that it don't make sense
To attack the very thing you're defending
Didn't I just buy that dress for you?
That pink paper pinafore that you keep mending
Well, if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is banging and beating
And banging like a gong
I can see that they've hurt you, dear
Here is some moonlight to cloak us
And I will never desert you here
Unpetaled among the crocus
Allow me, my love, to allay your fear
As I swim, in and out of focus
But if you're gonna dine with the cannibals
Sooner or later, darling, you're gonna get eaten
But I'm glad you've come around
here with your animals
And your heart that is bruised but bleating
And bleeding like a lamb
Banging like a gong
Beating like a drum
Volim rad. Rad oslobađa od glupih i nesređenih misli koje mi punom brzinom i bez prestanka prolaze kroz glavu. Kada radim, situacija u glavi se raščisti. Ponekad mislim da volim raditi jer se time na neki način iskupljujem za sve pizdarije koje mi padaju na pamet kao i za sve pizdarije koje sam napravila. Sebe valoriziram po tome koliko radim. Zato kada ljenčarim padnem u depresiju i muči me manjak samopouzdanja. Ja sam savršen materijal za izrabljivanje, a mislim da sam i prikriveni mazohist sadističke vanjštine. Kada mislim na rad, mislim i na fizički i na mentalni oblik rada, iako mi je fizički nekako slađi jer je poslije radnog vremena glava savršeno čista a um i dalje entuzijastički znatiželjan. Od ovog drugog oblika glava bude umorna, pa poslije posla često mogu jedino buljit u TV kao tele u šarena vrata. No, svejedno, to ne umanjuje moju ljubav prema radu.
Ne volim ljeto. Prvo, onda je godišnji, što me tjera na razmišljanje o tome kako se sada ovi slobodni dani moraju dobro, mudro i "što bolje" iskoristiti jer je iduća prilika za odmor tek za godinu dana. Kao da raspolažem sa nekim izuzetno vrijednim dionicama! Zbog navedenog sam pod pritiskom koji me čini nervoznom, a ionako unaprijed znam da ću i ovo ljeto provesti u Puli kod roditelja, bez love, jer ću sve ulupati u adaptaciju stana. Zbog suživota sa starcima ćemo, kako to prirodan tijek događaja nalaže, svi početi pizditi nakon tri do pet dana.
Drugo, biti će jako vruće, sunčano i na svakom koraku će se stvarati gužve i prometni krkljanci.
Treće, uz sve koncerte i festivale u Puli, navečer će mi biti malo dosadnjikavo, pa ću puno piti jer sutra se ne radi, ljeto je, mladi smo, ludi smo, samo jednom se živi, super se zabavljamo i slična sranja, a zapravo piješ jer nemaš pametnijeg posla i jer nekako moraš utući vrijeme i ubiti dosadu. OK, priznajem, tu sam glavni krivac ja jer se ne znam zabaviti bez alkohola. Zbog navedenog budeš svaki drugi dan mamuran, a kako sam već navela u prethodnom postu, uistinu ne volim mamurluk.
Četvrto, opet ću se morati pred svjetinom skinuti u kupaći kostim, što za mene nije nikako ugodno iskustvo jer se ne osjećam lijepom u tom minimalističkom outfitu i ne mogu se opustiti na plaži; imam strije još od pamtivjeka, pa malo celulita, pa malo ožiljaka od brzinskog i neopreznog brijanja, pa jel` mi veliki trbuh, jel` se napravi šlauf kada ovako sjednem, jel` mi lelujaju bokovi dok hodam, jel` mi ispala sisa, jel` mi proziran kostim, hoću li se spotaknuti i razbiti glavu na ovoj stijeni, pa ovo, pa ono. Koja gnjavaža. Jednostavno se ne osjećam ugodno u svom razgolićenom tijelu na plaži među mnoštvom nepoznatih razgolićenih tjelesa. Cijele se godine pokrivamo i skrivamo, nedajbože da u donjem rublju izađem na balkon ili da se presvlačim pored otvorenog prozora, nedajbože niti da izađem vani sa dubokim dekolteom da mi ne bi gledali u sise, a onda je kao od 21.6. do 23.9. to sve potpuno normalno.
E pa to je čisto licemjerje, ako mene pitate.
Volim red. Reda mora biti. Red je kao slamka za koju se hvatam pri padu kroz ponor unutarnjeg kaosa. Iznutra sam kaotična i smušena, ni sama ne znam kako mi uspijeva sve moje luđačko- razbijačke porive držati pod kontrolom, kao da zaledim samu sebe iznutra, da budem poput hladnog, mirnog jezera. Možda zato volim malo žešću muziku sa puno psovki, jer me smiruje. Što je glasnije i žešće, ja se više smirim. Inače, svakakve mi stvari padaju na pamet i kada bi stvarno postojali skeneri za misli, ja bi bježala od njih glavom bez obzira.
Privlači me ideja brzinskog upropaštavanja vlastitog života- često u nekakvim formalnim situacijama, sastancima sa nadređenima ili razno raznim vijećanjima, zamišljam da gubim kontrolu, da vrijeđam okupljene na nevjerojatno okrutan način, bacam stvari po njima, skačem, udaram, urlam, aaaaaaaa!!! No, ja ostajem savršeno smirena.
Dakle, volim red. U mojem stanu mora više-manje sve biti na svom mjestu. Jedina odstupanja koja su dopuštena se tiču odjeće, koja smije biti nabacana, ali na dvije odvojene hrpe na točno određenim stolicama i materijala za čitanje koji mogu biti natrpani na hrpe ali je uvjet da te hrpe budu simetrične. Ukoliko osjetim da se u stan uvlači nekakav nered, prašina ili nedajbože prljavština, počnem šiziti. Još gore, ako ne stignem dovesti stvari u red, stan počnem doživljavati kao neprijateljsku sredinu. Kao da me mrzi i kao da me ne želi u sebi. Nikada nisam sasvim zadovoljna sa stanjem u stanu. Zapravo je uvijek prljavo, jer kada usišeš i obrišeš podove i prašinu, tu su zmazani prozori, a kada dovršiš prozore, tu su zidovi, vrata, štokovi, rebra radijatora, hladnjak, kuhinjski elementi, masna linija u kuhinji, pločice... Užas jedan, a sve uglavnom moraš sam. Ako ne počistim sve, a ne počistim, onda budem malčice nervozna zbog tog mučnog osjećaja da živim u svinjcu, a ako se uhvatim kompletnog čišćenja budem još nervoznija jer sam čitav dragocjeni dan vikenda potrošila na čišćenje stana kao neka luda baba. Ma zajebi to. Zato u novije vrijeme pazim da ne bude baš onako kaotično, da se, recimo, ne vide mucice prašine na podu, a prozore neka čisti idući podstanar, ja ionako ubrzo odlazim.
Ne volim biti mamurna. Mamurluk me ubija u pojam, ispunjava grižnjom savjesti i razmišljanjem o skoroj smrti. Najviše od svega me muči grižnja savjesti zbog sinoćnjeg prepuštanja kaosu i neredu. Pijanstvo i mamurluk su stanja bez reda, s tim da je pijanstvo puno zabavnije. Volim piti, ali toliko mrzim biti mamurna da se u posljednje vrijeme svojski trudim izbjeći to slatko razbijanje svijesti. Kada sam mamurna ne mogu se suočiti sa vanjskim svijetom, ne mogu se smiriti psihički, ukratko- ne mogu ništa doli prekrižiti dan u kalendaru.
O, tako mlada, a toliko izgubljenih dana!
Zapravo, nekad nisam toliko mrzila mamurluk, bilo mi je lakše to podnijeti, ali eto, stari se...
A baš volim biti pijana- tada u meni sav onaj probadajući kaos omekša i slije se u umirujuću melodiju življenja, uživanja, smijeha i ljubavi. Upravo me zavodljivost te melodije zavede, natjera na prepuštanje sve do bolnog svitanja kada uslijedi ono što najmanje volim- glupi mamurluk.
Čovjek je uistinu prokleto stvorenje.
Moram se pohvaliti sa još jednom divnom pjesmom, oličenjem vrhunske poezije. Pjesma je posvećena jednoj divnoj i dragoj osobi staroj tek 34 godine ali vrlo ozbiljnoj za svoju dob (u odnosu na druge ljude te dobi koje poznajem). Mislim da sam ovom pjesmom precizno i koncizno obuhvatila njen bitak i tubitak, njen smisao, njene aspiracije i težnje, ukratko- nju samu. Upravo zbog toga pjesma nosi jednostavan i nepretenciozan naziv- Smisao života Antonije F. Naravno, ta osoba se ne zove Antonija, ali ja iz ne znam kojeg razloga ne želim pjesmi dati njeno pravo ime. Vjerojatno je u pitanju čisti kukavičluk. Možda zbog toga što ovu pjesmu smatram pomalo uvredljivom, a sebe bezobraznom, neobzirnom i umišljenom malograđankom koja se srami svojeg malograđanstva. Zapravo, ja sam jedna najobičnija trač baba.
Smisao života Antonije F.
Školovanje završiti,
Položiti vozački.
Potom se udati,
Zatim razmnožiti.
U selu pokraj Zagreba
Kuću sagraditi,
U vrtu iza kuće
Povrće zasaditi.
Mrkva će svakog
proljeća uspjeti,
S brokulom u velikom
loncu će se kuhati.
Biti ćemo zdravi, biti ćemo jedri,
Biti ćemo dobri, biti ćemo vedri.
Ne piti vino,
Peći kolačiće.
Zatvorit’ se u kuću,
Štrikati tabletiće.
From the ashes of this golden age of confusion,
the denim recruits came to be
known as the apocalypse dudes.
So you think you had an Opera
Well not like this
So you think you had a Napoli
Well not like this
So you think you had a decent pizza
Well not like this
So you think you had a real good pizza
Well not like this
You got nothing to lose at Pamparius
gonna wear them happy shoes tonight
You got nothing to lose at Pamparius
gonna bake a motherfucking pizza tonight
So you think you had a pepperoni
Well not like this
So you think you had a calzone
Well not like this
So you thought you could make your own
Well not like this
So you thought you could take it home
Well not like this
You got nothing to lose at Pamparius
gonna wear them happy shoes tonight
You got nothing to lose at Pamparius
Gonna bake a motherfucking pizza tonight
Apocalypse dudes got nothing to lose
Gonna stomp some teenage ass tonight
Apocalypse dudes got nothing to lose
Gonna bake some motherfucking magic
tonight
U 4.57 iznimno ljubazan kondukter primio je moj dvadesetak kilograma težak kovčeg i poveo me kroz vagone prema stražnjem dijelu vlaka, svako malo okrećući se prema meni sa smiješkom od uha do uha. Ušli smo u oblak dima iz kojeg su iznjedrile čudne spodobe, zgužvani pijanci nekoordiniranih kretnji tijela. Moglo bi se reći da su bauljali po tom istom vagonu u koji je iznimno ljubazan kondukter mene smjestio, pronašavši odjeljak u kojem mogu biti sama sa svojim prevelikim kovčegom. Zahvalila sam mu i zavalila se u mekanu sjedalicu pokraj prozora. Vani je bilo mračno, tu i tamo bi se vidjela pokoja ulična svjetiljka. Iz vagona je dopirao žamor pijanih spodoba.
„Sada bi bilo divno da mi u ovdje upadne jedan od ovih mutnih pijanaca raspoložen za zlostavljanje. Što bi ga spriječilo u naumu, osim moje predimenzionirane prtljage?“ – pomislila sam. U jednom trenutku mi sine da u kovčegu imam odvijač koji sam uzela za slučaj da mi se na jeftinoj prtljazi rasture kotačići. Izvadila sam odvijač i stavila ga u rukav majice, zlu ne trebalo. Na glavu sam stavila zimsku kapu i gledajući se u ogledalo pokušala namjestiti opaki izraz lica, zbog čega sam prasnula u smijeh.
„Da, baš će se neka pijana spodoba koja svoje lice svakodnevno promatra u ogledalu usrati od straha kada vidi mene namrštenu!“
Mudro sam zaključila da, kako Bog čuva djecu, budale i pijance, morati će i mene malo pričuvati jer zapravo spadam u sve tri navedene kategorije.
Dakle, realno gledajući, razloga za brigu zapravo i nije bilo. Uskoro ću stići u Katowice, odakle lovim vlak za Beč, gdje ću se nakon manje od desetak sati putovanja naći na dugo priželjkivanom pšeničnom pivu sa najdražom mi Sanjom.
Doista, ima nešto u onoj tvrdnji da se najbolje putuje kad putuješ sam.
Često se uljuljkana u sigurnosti svog doma, okružena ljudima koji me vole i o kojima sam emotivno ovisna, mogu dopustiti razno razne mušice, umišljene probleme, strahove i tomu slično jer znam da će se moji voljeni svojski potruditi da mi pomognu, da me utješe, da me paze i maze... Bit će da je to nekakva moja periodična igra traženja pažnje koju mi je teško svjesno kontrolirati.
No, onoga trena kada sam sama sjela u vlak i krenula put Poljske svi moji tobožnji strahovi su nestali. Znajući da sada ovisim isključivo o sebi samoj, nakon dugo vremena sam osjetila stabilnost. Kasnije je ta stabilnost prerasla u unutrašnji mir na kakvom bi mi svatko mogao zavidjeti.
Putujući vlakom, šećući kišom okupanim ulicama Wroclawa, mimoilazeći se sa grupicama mladih ljudi, sjedeći za šankom i ispijajući pivo u nekakvom pubu pokraj Ryneka ja sam njegovala taj mir. Možda me umirivala činjenica da, kada sam prepuštena samo sebi, sasvim u redu funkcioniram. Možda je udaljavanje od ljudi o kojima sam emotivno ovisna zapravo značilo oslobađanje od mene same, odnosno od mog bolesno potrebitog ega.
Dakle, Nietzsche je, barem u mom slučaju, imao pravo kada je napisao da su čovjekovi bližnji njegovi najgori neprijatelji jer ga čine slabim. Problem je u meni a ne u njima, jer sam si ja dopustila da se uljuljkam kao nekakvo emotivno prase.
Očito je da sam se morala nakratko maknuti iz rutine kako bih stekla uvid o vlastitim slabostima i ovisnostima koje mi otežavaju postizanje zadovoljstva i mira.
Ono što mi u trenutku dok pišem ovaj tekst najviše nedostaje jest upravo taj unutrašnji mir, pa ga pokušavam dozvati i čini se da mi pomalo i uspijeva. To je moja najdraža uspomena sa putovanja, a ne može se uhvatiti niti jednim fotoaparatom, tek ju se donekle može skrojiti riječima.
Wroclawska jutra
Gole krošnje
Crninom svojih grana
Paraju
Nebo.
-U nj se usmjerilo
Ponešto
Crvenkastih zvonika.
-U kristalnoj spokojnosti
Stare Odre
Ogledaju se
I nečujno uzdišu
Svojom ljepotom.
Moram učiti za posao, pročitati brdo znanstvenih publikacija i razno-raznih prezentacija, a trebala bi malo porasti duhovno uz Jesenjina, Dostojevskog ili Kunderu...
Neću otići na pivu, nego ću doma gledati „Dalziel & Pascoe“, nakon čega ću ići spavati.
Moram se pošteno odmoriti ovaj vikend, bez alkohola. Moram se regenerirati, osvježiti, preporoditi, napuniti baterije, očistiti od otrova, trčati po nasipu, raditi sklekove, čučnjeve i ostale vježbe oblikovanja...
U subotu ujutro ću se ranije probuditi, da stignem obaviti sve navedeno. Ranije ću se probuditi jer u petak neću ići na pivo.
Moram napraviti plan, osmisliti koncept, uhvatiti korak, pratiti ritam, pridobiti vrijeme na svoju stranu...
Dobro znam da kada odem na jednu pivu to nikad ali baš NIKAD nije ostalo na samo jednoj pivi.
Moram konzumirati kulturne sadržaje, otići na izložbu, pogledati predstavu, posjetiti kino, a zatim moram konzumirati konzumerizam i ići u šoping, kupiti nešto odjeće za posao, košuljice, hlače na crtu, pa ne mogu više ovakva po svijetu hodati...
Ipak, čini mi se, čak i ako izbjegnem uvijek tako kobnu pivu u petak, čak i ako ne popijem ni jednu jedinu kap čitav vikend, neću stići obaviti sve zacrtano.
It was back in '32 when times were hard
He had a Colt .45 and a deck of cards
Stagger Lee
He wore rat-drawn shoes and an old stetson hat
Had a '28 Ford, had payments on that
Stagger Lee
His woman threw him out in the ice and snow
And told him, "Never ever come back no more"
Stagger Lee
So he walked through the rain and he walked through the mud
Till he came to a place called The Bucket Of Blood
Stagger Lee
He said "Mr Motherfucker, you know who I am"
The barkeeper said, "No, and I don't give a good goddamn"
To Stagger Lee
He said, "Well bartender, it's plain to see
I'm that bad motherfucker called Stagger Lee"
Mr. Stagger Lee...
Mamurna od samo jednog i pol piva odlučila sam prikratiti vrijeme na poslu za brzinsko javljanje. Bit će da je opijenost dobrim starim Nick Caveom sinoć ostavila posljedice. Neka je. Lijepo je uživo vidjeti pravog umjetnika- kao da je nekakvo čudo.
Na petak 13. navršiti ću četvrt stoljeća. Ne bih se osvrtala na prošle godine, nego samo na ovu, iznimno uspješnu. Diploma, zaposlenje i kupnja stana obilježile su polovicu tekuće godine. Slijedi kompletna adaptacija stana koja će biti... Uh, takva kakva će biti- važno je samo da bude!
A onda bi, jednog lijepog dana u bliskoj budućnosti, mogla položiti vozački ispit.
Pa se udati i razmnožavati do mile volje- kako to očekuju stariji članovi uže i šire obitelji. Pa što prije ostariti i umrijeti.
U posljednje vrijeme ne pišem kao što niti odveć ne komuniciram s ljudima (prežvakavanje uobičajenih i ustaljenih tema reda radi ne uzimam u obzir), osim ako nije riječ o suhoj gradnji, knauf pločama ili njemačkim pvc profilima. To mi je jako interesantno, po čemu se vidi se da sam tatina kći.
Naprijed me tjera vizija mene i bolje mi polovice kako u ljetnu večer na našem balkončiću pijuckamo Pilatov muškat okruženi bujnim zelenilom, te rastemo duhovno baš kao što je u visinu izrastao tulipanovac (Liriodendron tulipifera) sa čijih grana će nas milozvučnim pjevom pozdravljati ptičice. Kao piće u obzir dolazi i mješavina borgonje i terana istog proizvođača, uz grickanje smrdljivog sira (recimo, tvrdog iz Parme ili pljesnivog u svim bojama) i crnih maslina. Može i pivo. U kvartu imamo dućan gdje prodaju Leffe, Erdinger, Velebitsko, Budweiser svijetli i tamni... Ma, milina!
Hm, dok se uselimo biti će već jesen i zelenila će biti manje ali dobro...
Bitno je imati viziju, kako bi rekli američki top-menadžeri.
Nekako me ovo spominjanje sira podsjetilo na meni najdraže maslinovo ulje, pa ovim putem javno apeliram (čitaj: žicam) na dragog prijatelja da mi na osnovi lijepih očiju i kvalitetne i duge prijateljske veze udijeli kakvu bocu, mmm!
Večeras idem na Prodigy. Prije devet ili osam godina ležala sam na krevetu svoje pubertetske spavaće sobe i zatvorenih pubertetskih očiju slušala dotični bend. Kako sam tada bila u jednoj poprilično nadnaravnoj ( čitaj :pubertetskoj) fazi, pomislila sam da bih mogla levitirati. Nakon određenog vremena i uložene koncentracije, učinilo mi se da mi je pošlo za rukom, da levitiram iznad kreveta. Ne, nisam bila pod utjecajem halucinogenih supstanci. Priznajem, moguće je da se ipak radilo samo o nedostatku željeza. Večeras zasigurno neću levitirati, toliko lagana više nisam, ponestalo mi mašte (čitaj: prošao pubertet), a i sutra se radi.
