31.01.2007., srijeda
INTERMEZZO
Postoji nekakav logički raspored u svemu
Pa i u strahu
Sve je u brojevima i njihovim međuodnosima
Ravnoteža u sukobu s kaosom
Statičnost naspram dinamike
Akceleracija usporavanja
Suzbijanje neuništivog
Rađanje mrtvog
|
- 13:36 -
Komentari (11) -
Isprintaj -
#
30.01.2007., utorak
INGRID
Mogao sam ju bez previše razmišljanja okarakterizirati kao još jednu u nizu intelektualki nesigurnih u sebe, koje su za mene oduvijek bile laki plijen. Tko bi rekao da posao pomoćnika urednika časopisa za književnost i kulturu donosi tolike pogodnosti?
Upoznali smo se u jednom od poznatijih zadimljenih kultnih kafića, gdje se okupljaju studenti, samozvani alternativci, kreativci ili jednom riječju; pijanci.
Ljupka studentica sociologije, duge razbarušene crne kose, pomalo bucmastog lica sjedila je sama za šankom i kao da je jedva čekala da joj se obratim iz nje je istog trenutka navrla bujica riječi. Doduše, nisam imao dovoljno strpljenja i alkohola u krvi za slušanje njenih pričica i psihoanaliza, ipak, bila je premlada da bi ju stari lisac poput mene shvaćao ozbiljno. Nauživao sam se pogleda na njen raskošan dekolte, a na odlasku sam joj natuknuo kako bih volio pročitati nešto što je napisala, a već me ujutro dočekao mail sa njenom poezijom. Bila je nestrpljiva da joj javim svoje mišljenje.
„Volio bih da mi ti osobno pročitaš što si napisala.„ – odgovorio sam joj, kao da mi je to rutina, što i nije daleko od istine.-„Navrati k meni, ne grizem...“
Neko je vrijeme tobože oklijevala, spominjući svoju vezu, moral i slične gluposti ali nije joj trebalo dugo da pristane.
U iščekivanju mlade dame pijuckao sam bourbon da se opustim i čitao njene uratke. Nije loše, pomalo pretenciozno, ali ne-loše. Već unaprijed znam kako će se odvijati stvari te večeri...
Zvono je prekinulo kontemplaciju.
„Pozdrav, Ingrid, moram priznati da lijepo pišeš, no ja naprosto moram čuti tebe kako izgovaraš te stihove!“
Bila je sramežljiva kao i sve druge, nasmijana kao i sve druge ali imala je dobre sise kao malo njih. Oko nje se vrijedilo potruditi, poželio sam ju častiti večerom. Prvo sam ju zamolio da mi pročita nešto po vlastitom izboru. Ona naravno, ne zna da li će mi se svidjeti njen izbor no naposljetku počne čitati:
„Kada mi je bilo hladno u onoj podstanarskoj rupi bez grijanja i sa napuknutim prozorima, zamišljala sam da sam žuta tigrasta mačka sklupčana pokraj nekog raskošnog kamina.
Kada sam bila gladna i praznih džepova, zamišljala sam da sam vuk koji je sa svojim čoporom upravo smazao čitavo stado ovaca te bježi da ga pastiri ne ulove.
Kada sam bila nesigurna i uplašena i kada me je mučila nesanica, zamišljala sam da sam lavica što opušteno leži i drijema u hladu osunčane savane.
Kada sam se osjećala napušteno, zamišljala sam da sam leopard koji samotnjački živi i lovi, te zadovoljno promatra divljinu sa grane nekog visokog stabla.
Nitko mi ne bi mogao prići blizu, kada sam zamišljala da sam bijesna pantera ili pomahnitali slon.
A kada bi posustala, poput psa bi si lizala rane u kutu svoje jazbine.
I uvijek,
Uvijek bi mi bilo bolje.
A tada si mi ti prišao i ja nisam zamišljala da sam zvijer.
Bila sam svoja, ona prava, bila sam puno gore od zvijeri;
Žena, kao od majke rođena, sa nagonima kojih bi se svaka zvijer posramila.
Ogoljena i ranjiva, još uvijek uz tebe
Tako sam pitoma, a opet neukroćena.“
Zamišljeno sam ju promatrao i pitao se da li dobro puši. Tišina me trgnula iz snatrenja. „Odlično, mlada damo, odlično!“ – uzviknuh- „Dopusti da te počastim večerom! Mislim da stvarno imaš budućnost!“
Bila je presretna, vidno se opustila, počela je pričati o sebi, o ljubavi prema pisanju, o... Ne sjećam se točno o čemu, misli su mi odlutale do nježnog, podatnog, porculanski bijelog dekoltea, dok sam joj točio piće... Odveo sam ju u obližnji restoran, naručio vino a ona me pobožno gledala. Tražio sam u njenim očima znak da je hvata alkohol...
Odjednom sam doživio slom.
Sve sam više postajao svjestan trenutačne situacije, a ta je da na svakom kraju stola sjede dva različita arhetipa; ja kao arhetip muške svinje, emotivno hendikepiranog pijanca, a ona kao arhetip nedozrele, naivne, prosječne djevojke koju u životu, zbog njene uzaludne težnje da se pronađe u nekoj priči, čeka još puno susreta sa starim drkadžijama, koje ju nikada neće shvaćati ozbiljno. No, ta me spoznaja nije toliko pogodila.
Tijekom razgovora s njom shvatio sam da grabimo alkohol na isti način, osvrćemo se za sobom kao da nas netko slijedi, plaho se osmjehujemo i pričamo o budućnosti kao o nekom nemogućem snu. Ona se boji života, ja se bojim... Vjerojatno svega dobroga što život donosi. U tom trenutku sam pukao, shvativši da, , iako možda predstavljamo dva različita arhetipa, mi smo zapravo dva ista kukavička stvorenja, a pitanje je samo jedno; tko je tu veća kukavica; ja ili ona?
Pognute glave odšetao sam kući. Sam. Obećao sam joj da ću objaviti njene pjesme. Tako ću i učiniti.
|
- 13:18 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
24.01.2007., srijeda
Audiovizualna reminiscencija kroz pet točaka
Ovo je isključivo retrospektivni post kojim ne želim pokazati svoje mizerno poznavanje glazbe, već se želim prisjetiti svih onih lijenih poslijepodneva koja bi kao djevojčica provodila u velikoj smeđoj fotelji pored majčinog gramofona, prčkajući po njenoj zbirci ploča ...
Malo ljudi može tvrditi da dijeli svjetonazore i glazbeni ukus sa svojim roditeljima. Naravno, podudaranje mišljenja i ukusa ne mora biti a priori dobra stvar. Zahvaljujući majčinoj ljubavi prema raznolikoj glazbi te njenoj divnoj navici skupljanja ploča još sam u najranijoj dobi imala pristup neobičnim nosačima zvuka, koji su me katkada uznemirivali, katkada smirivali ali uvijek su plijenili moju pažnju, rijetki zvukom, a veći broj njih samo slikama i dizajnom korica u kojima bi bili smješteni. Kronološkim redoslijedom utjecaja na moje odrastanje, iz ne tako dalekih, maglovitih vremena prizvala sam slijedeće albume;
1. Jethro Tull: „Songs from the wood“
Kao svako novorođenče, ponekad bih bila razdražljivija i plačljiva. Nakon nekoliko pokušaja, roditelji su pronašli konačno i idealno rješenje- pustili bi ploču Jethro Tulla da se vrti i ja bi se umirila za čas, pažljivo osluškujući nježni muški glas kako pjevuši;
„Let me bring you songs from the wood:
to make you feel much better than you could know...“
Baš kao da sam razumjela njegove riječi.
2. Frankie Goes to Hollywood: „Welcome To The Pleasurdome“
Ovaj me album više zaokupljao svojim čudnim slikama još čudnijih životinja i još smiješnijeg benda nego samom glazbom na njemu. Tek bi me kasnije, u petom razredu, razdoblju velikog i bajkovitog zaljubljivanja, prije nego što sam iskusila ljubav takve vrste, prolazili trnci od njihove „The Power of Love“. Jedan od albuma sa čudnim slikama u koji sam mogla zuriti satima bio je onaj „Little Creatures“ Talking Headsa, s tim da mi se glas Davida Byrnea ipak puno više sviđao od glasa Holly Johnsona.
3.Tracy Chapman: „Tracy Chapman“
Tog dana kada je majka kupila album „Tracy Chapman“ istoimene autorice imala sam vjerojatno pet ili šest godina. Tada sam voljela slušati „Bad“ Michaela Jacksona koji mi je ona poklonila za Dan žena. Nakon što smo otplesale prve dvije pjesme Tracy Chapman oduševljeno sam uskliknula:“Pa ova je bolja od Michael Jacksona!“
4.Lou Reed/Velvet Underground: „Street Hassle/ I´m Waiting for the Man/Venus In Furs“
Mislim da sam Lou Reeda voljela oduvijek. Slušanjem „Venus In Furs“ doživjela bih neku neobjašnjivu potrebu da obiđem Saharu, vidjela bih čegrtuše, hramove isklesane u stijeni, kule kako izranjanju iz pijeska ; ta pjesma mi je zvučala egzotično i daleko, a opet dostižno. Uvjerena sam da je Lou Reed onim siktanjem „Ssseverin, severin...“posijao u meni sjeme mraka i nemorala, što je rezultiralo klijanjem problematičnog ponašanja u pubertetu, da bi kasnije samo vrijeme oplemenilo brzorastuću negativnu podlogu moje osobnosti sa razumom i umjerenošću pa sam danas, odgovorno tvrdim, samo vikendom raskalašena.
5.Pink Floyd: „The Dark Side of the Moon“
Slika staklene prizme koja lomi svjetlost na spektar duginih boja je vjerojatno sveukupnom čovječanstvu urezana u podsvijest. Tada nisam znala da u rukama držim jedan od najboljih albuma svih vremena, možda sam imala tek nekakav čudan predosjećaj, hm ... Znala bih se zagledati i u „The Wall“ sa zanimljivim crtežima, a kasnije me auditivno Pink Floyd najviše dotaknuo sa „High hopes“, zbog koje i sada mogu osjetiti demone budućnosti koji su se javili u prošlosti a u sadašnjosti se javljaju u obliku podrhtavanja u području ošita, samo da me podsjete na dane provedene u zelenijem i netaknutijem rodnom kraju, na biciklu uz livadu koja je djelovala poput one u istoimenom spotu...
Koliko god pisala o trenutku kada sam prvi put vidjela staklenu prizmu i nisam razumjela ni stihove niti riječi pjesama, kao o nečemu dalekom, pitanje je da li već sada u potpunosti mogu shvatiti stihove:
„Every year is getting shorter, never seem to find the time
Plans that either come to naught or half a page of scribbled lines...“
|
- 13:06 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
23.01.2007., utorak
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa)- dio treći
Morena boloka sechaba sa heso, (Lord we ask You to protect our nation)
O fedise dintwa le matshwenyeho, (Intervene and end all conflicts)
Morena boloka sechaba sa heso,
O fedise dintwa le matshwenyeho.
O se boloke, o se boloke, (Protect us)
O se boloke morena se boloke,
Sechaba sa heso (Protect our nation)
Sechaba sa heso
Zbog vrućine, sparine, mamurluka i antimalarika u kombinaciji s mamurlukom mogu si dozvoliti da napišem da je taj dan, kada smo trebali krenuti na nešto što je trebalo biti postsymposium tour, a pretvorilo se u spontano bauljanje po cesti tj. road trip, bio dugačak „ljetni“ dan. Dakle, tog dugačkog ljetnog dana nas tridesetak trebalo je krenuti u St.Luciu.
Kombiji sa vozačima su trebali doći po nas u 12h. Iako su prije mjesec dana pristali tog datuma doći po nas i voziti nas po dogovorenoj cijeni, oni su se čitav dan preko posrednika (jednog crnog dečka koji inače radi na kampusu) cjenkali sa Victoriom, našom „organizatoricom“. Naposljetku su došli oko 19h sa jednim kombijem manje, tako da je nas deset moralo ići sa osobnim automobilima, što se ispostavilo kao bolja i zanimljivija varijanta.
Neko vrijeme smo raspravljali da li da uopće krećemo tako kasno na put, no kako smo proveli dan „na iglama“ odlučili smo svakako krenuti istog trenutka te smo se prije polaska posavjetovali sa vozačima o sigurnosti određenih cesta. Pozdravili smo se sa ekipom koja je krenula s kombijima i napokon krenuli; dva Hrvata i Hrvatica, pet Slovenki i jedan Slovenac i jedna Južnoafrikanka, Jessica.
Odlučili smo da nećemo odmah juriti u St. Luciu, nego ćemo prespavati kod Jessice na farmi i onda laganim tempom do oceana, pa možemo malo i razgledati usput... Benzinske stanice su bile pravi doživljaj, tamo možete iskusiti pravu Južnu Afriku. Sve je prepuno crnog pučanstva i njihovih kombija za kojima vuku prikolice sa svakakvim životinjama; koze, kokoške, pse, dok u WC-ima možete vidjeti Zulu bakice u tradicionalnoj odjeći, koje nemaju tradiciju zatvaranja vrata WC-a kada obavljaju nuždu... Pravilo broj jedan je da ne smijete ići sami na WC ili uokolo, jer ćete vjerojatno privući pažnju nekog crnog mladića ili grupice mladića koji se običavaju okupljati na ovakvim mjestima i čekati da se pojavi netko svjetlije puti, netko slabiji i plašljiviji, a sa više novaca od njih.
Vozili smo se nekih šest ili sedam sati, od toga sat vremena kroz nevjerojatno gustu maglu i zavoje, da bi naposljetku živi, zdravi i pospani došli na Jessicinu farmu okruženu bodljikavom žicom pod naponom. Raskomotili smo se u sobi za biljar, popili par piva i cidera, a Jessica je ponosno izvadila Ožujsko iz hladnjaka koje tamo čuva oko pet godina, čime je dokazala da stvarno voli Hrvatsku. Slovensku pivu nije imala :). Također, njena majka je vrlo dobro znala gdje je Hrvatska i bila je nekoliko puta u Zagrebu, dok za Sloveniju nije ni čula.
Ujutro smo obišli farmu, naravno, s kamionetom, jer njihove farme su velike i nepregledne, a svaka farma ima svoje Zulu selo gdje žive Zulu radnici koji se generacijski izmjenjuju. Na jednom dijelu farme nas je dočekao njihov Zulu kauboj, a baš tog trenutka se jedna krava porađala pa smo prisustvovali porodu. Doručkovali smo putu s mlijekom, a tada smo bili spremni krenuti dalje.
Vozili smo se čitav dan. Imali smo jednu audio kazetu u autu, na kojoj je bila nekakva kompilacija, a imali smo i nekoliko gajbi cidera u prtljažniku, što je bilo ključno za dobru atmosferu. Čak nas je i policajac zaustavio. Špela je vozila iza nas. Prvo ju je usporeno pozdravio a onda bezvoljno zatražio vozačku i prometnu. „Where are you from?“ –upitao ju je. „Slovenia“- odgovorila je ona. „Ahaaaaa...“- usporeno je zijevnuo i pozdravio.
You shower me with lullabies
As you're walking away
Reminds me that it's killing time
On this fateful day
See you at the bitter end
-treštao je Placebo iz našeg auta, sa te jedine kompilacije koju smo imali. Predio kojim smo vozili sve je više nalikovao na Gorski Kotar; planine, guste zimzelene šume, bajkovite kućice na obroncima, raskošni internati iza velikih ograda od lijevanog željeza, lijepi parkovi, konji u dvorištima... Obišli smo slapove u mjestašcu Falls, gdje sam slučajno naišla na izložbu Zulu tradicionalnih predmeta. Dok sam promatrala eksponate prišla mi je starija fina gospođa i na engleskom jeziku s izraženim britanskim naglaskom započela priču o Zulu kulturi. Kada negdje otputujem volim obići muzeje i izložbe pa mi je drago da sam na neki način i u ovoj dalekoj zemlji donekle zadovoljila svoje „kulturne potrebe“.
Zaustavili smo se i u pubu uz cestu, gdje mladi običavaju izlaziti, jesti i piti. Tu smo pojeli klasični pivnički ručak u kombinaciji sa indijskim začinima. Obišli smo još jednu pivnicu, rustikalnu kućicu sa zidovima obraslim bršljanom i smještenu uz prostrano zelenkasto jezero. Degustirali smo sve pive koje proizvode. Tu se može i prenoćiti jer se u istom kompleksu nalazi i maleni hotel. Mi smo se ipak zaputili dalje, dok nam je Josh Homme pjevao;
It's the cruelest joke to play
I'm so high, i run in place
Only a line, we separate, so
I keep on playin our favorite song
I turn it up while you're gone
It's all i got when you're in my head and you're in my head so i need it
Put do St. Lucie bio je doista dug. Kada smo sišli s autoceste, na naplatnim kućicama su nam rekli da imamo još nekih pola sata vožnje. Zaustavili smo auto i iz prtljažnika uzeli piće da proslavimo. Oduševljenje je splasnulo kada smo shvatili da nam treba malo više do Lucie, recimo oko dva sata. Stigli smo oko deset navečer, opustili smo se u jednom živopisnom ribarskom lokalu uz malo žešće piće i krenuli potražiti ostatak ekipe, one koji su otišli s kombijima.
St. Lucia je nešto između turističkog i ribarskog gradića, smještena je nedaleko od Indijskog oceana a i uz močvarno područje. To je vjerojatno najpoznatiji estuarij u Africi, a tu je i najstariji prirodni rezervat, sa raznovrsnim životinjskim svijetom; nilskim konjima, krokodilima, pelikanima... Tu sam prvi put vidjela ocean, a ujedno i pijane ljude (naravno, dio naše ekipe) kako kradu prometni znak, onaj žuti znak sa jelenom u skoku, koji služi kao upozorenje na divljač. Bili su toliko uporni da su ga doslovce strgali i ponijeli ga sa sobom u auto.
I needed somewhere to hang my head
Without your noose
You gave me something that I didn’t have
But had no use
I was too weak to give in
Too strong to lose
My heart is under arrest again
But I break loose
My head is giving me life or death
But I can’t choose
I swear I’ll never give in
No, I refuse - po već ne znam koji put ponavljali su se Foo Fightersi na našim zvučnicima, kada smo se iz St. Lucie zaputili u pravcu Durbana, točnije Ballita. Skrenuli smo s puta da bi razgledali tradicionalno Zulu selo. Naš vodič nam je objašnjavao malo i kako se što kaže na njihovom jeziku. Zulu jezik ima nekakvo slovo ili slog koji izgovaraju kao da pucketaju jezikom a usput ispuste još nekakav nazalni zvuk. Dok smo se tako mučili izgovoriti taj slog, netko se sjetio izazvati vodiča da kaže „ščegetavček“ ako je faca, na što je on bez da trepne odgovorio pravilno:“Ščegetavček!“.
Zulu dečki su nama i ostalim turistima priredili plesnu priredbu na pijesku. Zatim su pozvali dobrovoljce da im se pridruže. Bilo je smiješno promatrati nezgrapne, zdepaste, bljedunjave turiste u ružnim košuljicama i sa još ružnijim šeširićima kako pokušavaju pratiti zahtjevni, brzi ritam mišićavih, vitkih i gipkih mladića kože boje čokolade. Smijali smo se nekom Englezu sijede brade i račje boje puti koji se spoticao i čudio svojoj nespretnosti a ja sam na trenutak pomislila sam kako blagostanje čini ljude, naročito muškarce neprivlačnima...
Negdje na polovini puta bio je zastoj u prometu jer se nekakav veliki kamion prevrnuo. Trebali smo skrenuti s ceste i ići stranputicom. Jessicu je to malo zabrinulo pa je provjerila kod policajca da li je ta obilaznica sigurna, na što je ovaj potvrdno klimnuo glavom.
Obilaznica je zapravo bio zemljani put kroz siromašna afrička naselja, a zbog sporosti kojom smo se morali kretati na ovu dionicu putovanja otpao nam je veći dio dana. No, bio je to zanimljiv doživljaj, svojevrsno razgledavanje istinske Afrike, kućica sastavljenih od metalnih i kamenih ploča, bijede i siromaštva, života bez struje i vode, a opet nasmijanih ljudi koji se nisu mogli načuditi svim tim automobilima koji su se zaputili niz njihov kraj. Dječica su nam mahala i trčala za nama, mi smo mahali njima, glupirali se, pokušali nešto snimiti, što je bilo teže jer je pao mrak a put nije bio osvijetljen.
I'm searching for the spirit of the Great Heart
To hold and keep me by
I'm searching for the spirit of the Great Heart
Under African sky
Sometimes I feel that you really know me
Sometimes there's much you can show me – pjevali smo u jedan glas pjesmu Johnnya Clegga, čije smo riječi naučili i zapamtili u istom autu. U Ballito smo stigli umorni i željni sna. Ispostavilo se da je u hostelu koji su nam rezervirali prije nekoliko mjeseci došlo do promjene vlasnika, pa nisu imali mjesta za nas. Nakon pola sata pregovaranja smjestili su nas na gornju terasu hostela i dali nam madrace umotane u plastiku, jer je pod bio mokar od kiše. Naravno, noćenje su nam naplatili manje. Zadovoljno smo se smjestili svatko u svoju vreću za spavanje, opustili se uz viski koji smo kupili još u St. Luciji i zaspali pod zvijezdama uz obalu Indijskog oceana. Ujutro sam shvatila da u niti jednom smještajnom kapacitetu do sada nisam imala tako lijep pogled; samo divlji ocean, pijesak i ništa više...
Time ću privesti kraju ovu putopisnu priču, iako bih mogla još dosta toga napisati, mislim da je bolje neke doživljaje ostaviti nezapisanima te ih održavati samo unutar sebe. Nekako me iscrpilo prepričavanje stvarnih događaja- ispostavilo se da je napornije od pisanja izmišljenih priča gdje sama kreiram stvarnost. Nadalje, ispričajte me ako sam vas umorila trivijalnostima i suvišnim pojedinostima. Ipak je svrha ovog, kao i svakog teksta na ovom blogu samo spisateljska vježba autorice...
|
- 17:33 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
21.01.2007., nedjelja
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa)- dio drugi
Yihla Moya, (Come Spirit)
Yihla Moya, yihla Moya,
Yihla Moya,
Yihla Moya, yihla Moya,
Yihla Moya oyingcwele (Come Holy Spirit)
Nkosi sikelele (Lord bless us)
Thina lusapho lwayo. (Us your children)
Preskočiti ću priču o farmama nojeva i geparda, o predavanjima koja smo slušali tih dana i preći ću na priču o susretu s divljinom u Pilanesbergu, gdje smo proveli samo tri dana, što je opet bilo dovoljno da me usreći i da me podsjeti ne neke djetinje snove koje sam umalo zaboravila.
Vozeći se cijeli dan po toj nepreglednoj divljini, plavkasti zalazak sunca u savani praćen blagim a opet osvježavajućim povjetarcem djelovao je poput ljupkog gostoprimstva zemlje i neba, neukroćene prirode. Dočekavši večer u savani prepunoj zvijeri u lovu na lavicu, osjetila sam nekakvo praiskonsko zadovoljstvo. To nije bio dan kada smo viđali turiste kako se vozikaju i fotografiraju životinje. Tada smo prisutni bili mi i divljina obavijena mrklim mrakom, mi i impala zavezana za stablo kao mamac za lavicu , a lavica je bila sve bliže. Nije bila sama, bila je u pratnji još nekoliko prijateljica. Kada je skočila na impalu, osvijetlili smo ju reflektorom i doktor Brothers ju je pogodio ketaminskom strelicom.
U tom trenutku lavice su se razljutile i bilo je krajnje neobično vidjeti uživo i izbliza gnjev zvijeri, njenu spremnost da vas rastrga bez obzira na vašu opremljenost oružjem i tehnologijom.
Za nekoliko trenutaka lavica je bila omamljena, okružili smo ju vozilima kako bi se zaštitili od ostalih pripadnica čopora, unijeli ju u kombi te joj pokrili oči kako ne bi došlo do nepredviđenog buđenja (zbog svijetla farova pod kojima smo vršili pregled). Odvezli smo ju na mjesto udaljeno nekoliko kilometara gdje smo opet ju okruživši vozilima, obavili pregled i obilježavanje ogrlicom, a tada smo morali požuriti natrag jer nas je okružio drugi čopor lavova koji su postajali sve radoznaliji. Lavicu smo odvezli na njeno područje, a doktor je ostao sam čekati da se lavica probudi, jer dok je spavala omamljena predstavljala je laku metu za druge zvijeri.
Mi smo se zaputili natrag u kamp na početku parka, usput pokušavajući vidjeti barem jednog leoparda, koji se uglavnom drže podalje od ceste, a uspjelo nam je vidjeti ga samo na trenutak, kako nas iz daljine gleda sa stabla. Iza ponoći smo se vratili u kamp gdje su nas afrikaneri dočekali vrteći janje na žaru (šalili smo se da je to impala ) i naravno, pićem u potocima. Bilo je tu i puževa i ostalih delicija koje je valjalo probati. Uskoro nam se pridružio i doktor Brothers, koji ima tu sreću da osim što radi kao veterinar/rendžer u safariju, on tamo i živi u udobnoj kućici, a tek tu i tamo navrati do civilizacije...
Svitanje smo dočekali puni dojmova uz ispijanje cidera i cane-a (alkoholno piće od šećerne trske, po jačini u rangu votke), razgovor o Burskim ratovima, o turizmu i nacionalnim parkovima. Danas Južnoafrikancima najviše prihoda donosi upravo ovakva vrsta turizma, ljudi su spremni izdvojiti velike svote novaca za odlazak u divljinu, da bi vidjeli veliku petorku; lava, slona, leoparda, bizona i nosoroga. Oko šest sati ujutro krenuli smo opet na ranu vožnju safarijem, neki od nas spavajući, a neki fotografirajući tek probuđeni životinjski svijet.
Na sreću, dovoljno sam fotografija snimila dan prije, pa sam se mogla opušteno prepustiti vožnji, pogledu na savanu i životinje koje djeluju tako mirno i spokojno dok pasu travu ili se lijeno vuku po suhoj travi.
Vidjeli smo i našu lavicu kako polagano šeta u društvu prijateljice i na trenutak mi se moglo učiniti kako njih dvije vode neobavezan razgovor o dosadnim ljudima koji ih promatraju sa toliko zanimanja te u njih bjesomučno upiru objektive fotoaparata. Šetale su ne obazirući se na antilope i ostale preživače u njihovoj blizini, kao što se ti drugi preživači nisu pretjerano obazirali na njih, iz čega postaje jasno da lovina osjeća kada je predator sit i nema namjeru napadati i ubijati ako nije gladan.
Lavice su djelovale sigurno u sebe, prepuštene zakonima prirode bez želje da nešto mijenjaju, osim da sebe i svoju vrstu održe na životu, u mirnom suživotu sa ostalim živim bićima. Taj spokoj je pomalo prešao na mene pa sam zadovoljno zadrijemala na svom sjedištu....
U slijedećem, a ujedno i posljednjem dijelu putopisa neću spominjati Sun City, umjetni, dobro osigurani turistički kompleks izniknuo usred divljine, sa ogromnim bazenima koji bi trebali podsjećati na tropsku plažu, plastičnim stijenama, slonovima i kičastim ornamentima. Ne shvaćam što je zanimljivo u ispijanju koktela u bazenu, u trošenju novca u kockarnicama i naguravanju sa stotinjak ljudi u bazenu sa umjetnim valovima. Nisam pobornik masovnog turizma pa mi takva mjesta ne odgovaraju. Srećom, bili smo tamo samo jedno poslijepodne, tek toliko da vidimo o čemu se radi.
Uslijedilo je proputovanje autima po zapadu, do St. Lucie , pa kroz KwaZulu-Natal regiju do Durbana. Taj dio putovanja volim zvati road tripping po Južnoj Africi i meni je bio najdraži dio cijele priče...
Update:
Slikica kao odgovor na komentar Male Plave, ja sam ova sa žutim tenisicama ;)
|
- 14:44 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
12.01.2007., petak
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa) - dio prvi
Nkosi sikelel' iAfrika
Maluphakanyisw' uphondo lwayo,
Yizwa imithandazo yethu,
Nkosi sikelela, thina lusapho lwayo.
U prosincu 2005. otputovala sam u Južnu Afriku, u Pretoriu, kako bi se družila sa studentima veterine iz cijelog svijeta. Čekajući da se dojmovi slegnu, odgodila sam pisanje o tom putovanju. Danas sam se, dok sam slušala Salif Keitu natjerala da napišem prvi post o tom putovanju. Kroz nekoliko postova pokušati ću opisati samo neke dojmove i doživljaje iz te ogromne zemlje prepune kontrasta.
Već u pet ujutro sunce je bilo visoko na nebu kao da je podne. Ispod paviljončića u kojem smo spavali tiho su se šetale nekakve ptice nalik na ždralove, mirno čeprkajući po tlu.
Mamurnih glava smjestili smo se u stari tamno plavi autobus koji nas je čekao na parkiralištu Onderstepoorta, nedaleko od Pretorie, kako bi obišli stanovnike siromašnog crnačkog naselja Shohanguwea, te im cijepili pse protiv štenećaka i bjesnoće, a koze protiv zarazne šepavosti. Sunce i vrućina su nas omamljivali i usporavali, budući da smo tek jučer doputovali sa zagrebačke zime u afričku sparinu, a već istu večer nismo oklijevali u ispijanju Hunter´s gold i Hunter´s dry cidera , pa nas je svaka rupa u cesti dodatno podsjećala na našu još uvijek nedostatnu aklimatizaciju. Uz cestu su se smjestila razbacana naselja na suhoj, crvenoj, od sunca opaljenoj zemlji, na kućicama ispisani oglasi za razne doktore koji liječe sve bolesti, plakati za prevenciju aidsa, reklame za coca-colu, odlagališta otpada... To je prava Afrika, znači...
Shoshanguwe je naselje skromnih kućica četvrtastog oblika napravljenih od raznog materijala, između ostalog i materijala pronađenog na otpadu. Unatoč skromnosti, sva su dvorišta iznimno uredna, pometena, sa cvijećem raznih boja i oblika. Muškarci svih životnih dobi sjede u hladovini i bezbrižno odmaraju od nezaposlenosti, glasno slušajući tehno muziku, dok se dječica igraju u obližnjim dvorištima. Ovdje dani sporo prolaze... Žene su te koje održavaju dom i pješače po namirnice, ponekad i vodu, ako treba i po dvadesetak kilometara na dan.
Nakon što smo završili sa utjeravanjem goveda u tor i mazanjem kozjih papaka, sjeli smo na "tavernu" koju su mještani posebno za nas pripremili. Ubrzo se po Shoshanguweu i okolici pročulo da su došli veterinari i da besplatno cijepe pse, pa se u pola sata oko nas okupilo svekoliko pučanstvo sa psima svih kombinacija vrsta i veličina.
Bilo je veselo, došlo je puno žena i djece, pa čak i ulični prodavač šešira, a mještani su nam za to vrijeme skuhali ručak, ljuti umak od povrća sa putu-om (njihovom bijelom varijantom palente). Ponudili su nam svoje domaće pivo od đumbira, iz kante ispunjene toplom ružičastom zapjenjenom tekućinom. Imalo je miris po moštu, a ni okus nije bio daleko, samo malčice kiseliji. No, oni to vole piti, pa sjede oko kante i grabe čašom, uživaju u razgovoru i druženju s nama. Nakon ručka se opraštamo s njima, fotografiramo za rastanak i zahvaljujemo na gostoprimstvu.
Nekoliko fotografija snimljenih tog dana:
Sljedeće smo dane proveli u Pilanesbergu, nacionalnom safari parku sjeverozapadno od Pretorie, gdje smo, pod vodstvom doktora Peter Brothersa ulovili lavicu - naravno, samo smo ju omamili, da bi ju obilježili sa ogrlicom, u svrhu praćenja populacije lavova u parku. No, o tome drugom prilikom...
|
- 16:28 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
03.01.2007., srijeda
DNEVNIK NEUROTIČARA
još samo jedan dan...
Vrata balkona su me sinoć opet zlokobno i ispitivački promatrala. Ta su vrata visoka i staklena te mrak s ulice dopire noću kroz njih, pa budu tamno plava. Svaku noć me promatraju dok odlazim na wc, uz pratnju zujanja hladnjaka koji se nalazi pored njih. Kao da i vrata i hladnjak zajedno najavljuju nekakav nemio događaj, kao da očekuju trenutak kada ću se poniziti pred njima i priznati im da sam skrenuo s uma, nadmoćno mi prijete svojom trajnošću. Nikako ne podnosim niti ta vrata ni zujanje hladnjaka. Uvijek stoje na istom mjestu. To su nepomične stvari oživljene u svoj svojoj zlokobnosti.
Tijekom dana oštro zujanje ne prestaje, već se pretače u svu moju tjeskobnost.
Želim izaći iz stana, no to uvijek malo potraje;
Provjeravam da li sam zatvorio sve slavine u stanu. Izlazim. Zaključavam stan. Otključavam stan. Provjeravam da li sam ugasio štednjak. Izlazim. Počinjem zaključavati stan, no u tom trenutku sjetim se da bih trebao provjeriti da li sam zatvorio prozore. Otključavam stan. Provjeravam prozore. Opet provjeravam slavine. Izlazim iz stana. Na trenutak mi pada na pamet da bih trebao provjeriti da li sam dobro ugasio cigaretu, no onda se sjetim da više ne pušim. Zaključavam stan. Provjeravam da li sam zaključao stan. Neko vrijeme razmišljam da li sam trebao spustiti rolete. Odustajem mišlju da ću sam sebe moći proglasiti ludim ako se još jednom vratim u stan. Već se pomalo znojim. Spuštam se u prizemlje. Shvaćam da se ne sjećam najbolje jesam li dobro zaključao vrata stana i da je najbolje da se vratim to provjeriti. Vraćam se pred vrata stana. Otključavam ih pa ih ponovo zaključavam i tako nekoliko puta. Sada se već malo jače znojim. Bježim iz zgrade gonjen vlastitom ludošću. Izlazim na ulicu. Zraka...
Još samo jedna večer.... (sa bivšeg bloga, shund.blog.hr)
Otkucaji sekundi na zidnom satu u kuhinji ispunili su čitav stan, čuli su se jasno i snažno poput pucketanja kostiju na prstima. Bližila se večer i sjene predmeta u dnevnoj sobi postupno su rasle i počele se međusobno stapati sve dok nisu preplavile prostor i utopile se u mraku. Nepomično sam promatrao kako se širi mrak predvečerja i koncentrirano osluškivao zvukove sa zagrebačkih ulica koji ne jenjavaju smirajem dana, već su sve glasniji te mi ne dopuštaju da se potpuno prepustim bezličnoj tišini.
Kamo jure svi ti automobili? U trenutku slabosti pretpostavljam da svaka osoba u svakom vozilu na cesti, bio to tramvaj, automobil ili dostavno vozilo, juri svom domu nakon napornog radnog dana. Svatko od njih ima dom, obitelj, ljude koje voli. Lijepa ali plitka misao na sreću ubrzo nestaje i opet se prepuštam tihom predvečerju i zaključujem da je bolje ne razmišljati o ničemu već samo promatrati taj mrak koji se širi, raste ni u skladu, niti protiv moje volje.
Slušam vrijeme kako prolazi, otkucava i lomi kosti, guši me pomisao da je to što osluškujem moja budućnost, bezlična i monotona; tik, tak, tik, tak....
Susjedovi bolni urlici su utihnuli, što znači da je poslijepodne odavno odjeknulo našom stambenom zgradom. Patnja čovjeka na samrti točna je i redovita poput Zemljine rotacije oko Sunca, u ovom slučaju najglasnija je i najučestalija ujutro, a onda sve rjeđa poslijepodne... Za razliku od mraka koji raste, ta patnja se javlja isključivo protiv čovjekove volje, no opet, u starosti se nekako pomirite sa njom. Ona je zli okupator kojeg možete ignorirati ili ako vas uporno muči možete se jedino truditi da ostanete čovjek. Čovječnost je lijepa zamjena za život bez boli i briga, utješna nagrada za one pogođene nepravdom usuda. Razmišljam o susjedu kao o čovjeku koji je došao do odredišta prema kojem se ja sporo ali sigurno krećem, samouništavajućim koracima i veselo pjevušeći. U to ime dižem zamišljenu čašu.
Vrijeme je da se pokrenem. U svrhu ispunjenja kraja tjedna podižem se s trošnog dvosjeda i krećem u projekt spremanja za izlazak; palim svijetlo i razbijam mrak, tražim predmete koji su neophodni svakom čovjeku da bi izašao među ljude... Ključevi, novčanik, mobitel, jakna- sve je tu. Provjeravam da li je sve ugašeno i zatvoreno, gasim svijetlo u hodniku i izlazim, zatvaram stara i ružna vrata sa starom bravom, koja i ne bi trebala biti bolja, budući da se u mojem stanu ne nalazi ništa što bi bilo vrijedno nekom provalniku amateru.
Do šanka idem pješice, uvijek istim putem, nepogrešivim i smislenim ma koliko razlozi koji me privlače k istom bili besmisleni.
«Stazama ću poć u plavo ljetno veče, draškan žitnim klasjem gazit sitnu travu, snatreć, dok svježina oko nogu teče. Vjetar neka kupa moju golu glavu. »
A.R.
|
- 10:02 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
|
