Marketing
DNEVNIK NEUROTIČARA
još samo jedan dan...
Vrata balkona su me sinoć opet zlokobno i ispitivački promatrala. Ta su vrata visoka i staklena te mrak s ulice dopire noću kroz njih, pa budu tamno plava. Svaku noć me promatraju dok odlazim na wc, uz pratnju zujanja hladnjaka koji se nalazi pored njih. Kao da i vrata i hladnjak zajedno najavljuju nekakav nemio događaj, kao da očekuju trenutak kada ću se poniziti pred njima i priznati im da sam skrenuo s uma, nadmoćno mi prijete svojom trajnošću. Nikako ne podnosim niti ta vrata ni zujanje hladnjaka. Uvijek stoje na istom mjestu. To su nepomične stvari oživljene u svoj svojoj zlokobnosti.
Tijekom dana oštro zujanje ne prestaje, već se pretače u svu moju tjeskobnost.
Želim izaći iz stana, no to uvijek malo potraje;
Provjeravam da li sam zatvorio sve slavine u stanu. Izlazim. Zaključavam stan. Otključavam stan. Provjeravam da li sam ugasio štednjak. Izlazim. Počinjem zaključavati stan, no u tom trenutku sjetim se da bih trebao provjeriti da li sam zatvorio prozore. Otključavam stan. Provjeravam prozore. Opet provjeravam slavine. Izlazim iz stana. Na trenutak mi pada na pamet da bih trebao provjeriti da li sam dobro ugasio cigaretu, no onda se sjetim da više ne pušim. Zaključavam stan. Provjeravam da li sam zaključao stan. Neko vrijeme razmišljam da li sam trebao spustiti rolete. Odustajem mišlju da ću sam sebe moći proglasiti ludim ako se još jednom vratim u stan. Već se pomalo znojim. Spuštam se u prizemlje. Shvaćam da se ne sjećam najbolje jesam li dobro zaključao vrata stana i da je najbolje da se vratim to provjeriti. Vraćam se pred vrata stana. Otključavam ih pa ih ponovo zaključavam i tako nekoliko puta. Sada se već malo jače znojim. Bježim iz zgrade gonjen vlastitom ludošću. Izlazim na ulicu. Zraka...
Još samo jedna večer.... (sa bivšeg bloga, shund.blog.hr)
Otkucaji sekundi na zidnom satu u kuhinji ispunili su čitav stan, čuli su se jasno i snažno poput pucketanja kostiju na prstima. Bližila se večer i sjene predmeta u dnevnoj sobi postupno su rasle i počele se međusobno stapati sve dok nisu preplavile prostor i utopile se u mraku. Nepomično sam promatrao kako se širi mrak predvečerja i koncentrirano osluškivao zvukove sa zagrebačkih ulica koji ne jenjavaju smirajem dana, već su sve glasniji te mi ne dopuštaju da se potpuno prepustim bezličnoj tišini.
Kamo jure svi ti automobili? U trenutku slabosti pretpostavljam da svaka osoba u svakom vozilu na cesti, bio to tramvaj, automobil ili dostavno vozilo, juri svom domu nakon napornog radnog dana. Svatko od njih ima dom, obitelj, ljude koje voli. Lijepa ali plitka misao na sreću ubrzo nestaje i opet se prepuštam tihom predvečerju i zaključujem da je bolje ne razmišljati o ničemu već samo promatrati taj mrak koji se širi, raste ni u skladu, niti protiv moje volje.
Slušam vrijeme kako prolazi, otkucava i lomi kosti, guši me pomisao da je to što osluškujem moja budućnost, bezlična i monotona; tik, tak, tik, tak....
Susjedovi bolni urlici su utihnuli, što znači da je poslijepodne odavno odjeknulo našom stambenom zgradom. Patnja čovjeka na samrti točna je i redovita poput Zemljine rotacije oko Sunca, u ovom slučaju najglasnija je i najučestalija ujutro, a onda sve rjeđa poslijepodne... Za razliku od mraka koji raste, ta patnja se javlja isključivo protiv čovjekove volje, no opet, u starosti se nekako pomirite sa njom. Ona je zli okupator kojeg možete ignorirati ili ako vas uporno muči možete se jedino truditi da ostanete čovjek. Čovječnost je lijepa zamjena za život bez boli i briga, utješna nagrada za one pogođene nepravdom usuda. Razmišljam o susjedu kao o čovjeku koji je došao do odredišta prema kojem se ja sporo ali sigurno krećem, samouništavajućim koracima i veselo pjevušeći. U to ime dižem zamišljenu čašu.
Vrijeme je da se pokrenem. U svrhu ispunjenja kraja tjedna podižem se s trošnog dvosjeda i krećem u projekt spremanja za izlazak; palim svijetlo i razbijam mrak, tražim predmete koji su neophodni svakom čovjeku da bi izašao među ljude... Ključevi, novčanik, mobitel, jakna- sve je tu. Provjeravam da li je sve ugašeno i zatvoreno, gasim svijetlo u hodniku i izlazim, zatvaram stara i ružna vrata sa starom bravom, koja i ne bi trebala biti bolja, budući da se u mojem stanu ne nalazi ništa što bi bilo vrijedno nekom provalniku amateru.
Do šanka idem pješice, uvijek istim putem, nepogrešivim i smislenim ma koliko razlozi koji me privlače k istom bili besmisleni.
«Stazama ću poć u plavo ljetno veče, draškan žitnim klasjem gazit sitnu travu, snatreć, dok svježina oko nogu teče. Vjetar neka kupa moju golu glavu. »
A.R.
Post je objavljen 03.01.2007. u 10:02 sati.