21.02.2007., srijeda
DNEVNIK NEUROTIČARA III
Danas sam zaslijepljen mamurlukom šetao gradom i shvatio jednu važnu stvar. Svijet je jedna velika, crna močvarna neman koja me proždire, po njenom amorfnom tijelu rastu crveno- smeđe smrdljive alge i ja se hvatam za te alge, čupam ih i čupam i odupirem se tom proždiranju, no što mogu kada sam za tu neman tek najobičniji kukac, to je ogromna, strašna neman i svi ljudi oko mene požderani su ili su tek u procesu proždiranja od te iste nemani i svi su kukci baš kao i ja, kukci u finim kaputima, visokim čizmicama, skupim košuljicama, a što im to vrijedi kada će se kad- tad pretvoriti u hrpu dreka proizvedene od gladne nemani?
I can't seem to face up to the facts
I'm tense and nervous and I can't relax
I can't sleep 'cause my bed's on fire
Don't touch me I'm a real live wire
Da mogu birati, od svog kuhinjskog pribora bio bih veliki, oštri nož za rezanje mesa. Najviše od svega volim rezati jetrica jer su onako krasno prhka i puštaju dosta krvi. Volio bih biti nož u rukama spretne, mlade domaćice jakih ruku i pozamašnih bedara. Maštam o tome kako me ljeti sa sobom vodi na svoju vikendicu u nekakvo mjestašce pokraj mora. Zapravo, bolje da to bude kamp kućica na njenoj parceli gdje ima i vrt u kojem uzgaja rajčice, salatu, radić i peršin. Tu se nalazi i onakva stara zelena željezna česma na čiju se ručku morate nagnuti svom težinom svojeg nejakog tijela da bi došli do malo vode. Zamišljam kako me pere u zarđaloj kanti, dok na sebi nosi krvavu potkošulju, traperice i gumene čizme prljave od vlažne zemlje. Sa mene ispire posljednje tragove utrobe svojeg pokojnog muža, a sunce visoko sa neba prži zemlju u koju ga je pokopala prije svitanja. Lagani povjetarac okreće stari vjetrokaz u obliku pijetla na obližnjoj napuštenoj kućici, ja sam sretan i ona je sretna i zajedno tiho pjevušimo tog lijepog ljetnog dana...
Psycho Killer,
Qu'est-ce que c'est?
Fa fa fa fa fa fa fa fa far far better
Run run run run run run run away
Psycho Killer
Qu'est-ce que c'est?
Fa fa fa fa fa fa fa fa far far better
Run run run run run run run away
Ce que j'ai fais, ce soir la
Ce qu'elle a dit, ce soir la
Realisant mon espoir
Je me lance, vers la gloire... Ok
We are vain and we are blind
I hate people when they're not polite
Nekada sam izlazio vani petkom uvečer kako bih upoznao pijane pripadnice suprotnog spola, te možda s nekom od njih produbio poznanstvo daleko od tuđih pogleda, no eto, sada sam stariji i zreliji, pa izlazim samo da bi pio, a žene me ne zanimaju uopće, kao niti muškarci, kao niti psi, kao niti svijet uopće, ta prokleta neman. Petkom sjednem za šank, pijem, šutim, pijem, zapalim cigaretu, pijem a onda zaspem na barskoj stolici i gotovo nikada se ne prevrnem.
You start a conversation you can't even finish it.
You're talkin' a lot, but you're not sayin' anything.
When I have nothing to say, my lips are sealed.
Say something once, why say it again?
Psycho Killer,
Qu'est-ce que c'est?
Fa fa fa fa fa fa fa fa far far better
Run run run run run run run away
Psycho Killer
Qu'est-ce que c'est?
Fa fa fa fa fa fa fa fa far far better
Run run run run run run run away
Da sam nož, krvnički bih rasporio nutrinu svijeta, te proklete močvarne nemani.
|
- 16:45 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
20.02.2007., utorak
INTERMEZZO ZA VOLJENOG ČOVJEKA
Kuda me vode
Ta isprazna druženja?
Izgubljeno tražim točku
Iz koje sam krenula.
Kuda idu noćas
Svi ti gorki ljudi?
Poput vrana lete
Za sjajem svoje gluposti.
Kuda lutaš ti,
Usamljeni čovječe?
Poput vuka zavijaš
Na udaljeni mjesec.
Ti dođi k meni,
Jer jedini razumiješ.
Naše ruke zajedno
Pronaći će smjer.
|
- 13:27 -
Komentari (14) -
Isprintaj -
#
14.02.2007., srijeda
MARTA K.
Ova kratka priča o jednom ljudskom životu zapravo je neka vrsta mojeg obračuna sa ništavnim vrijednostima našeg društva...
Marta K. je imala šezdeset i sedam godina i običavala je provoditi dane sjedeći u kuhinji svog trošnog zagrebačkog stana. Slušala bi radio Sljeme, kuhala grah, krpala čarape, no najviše vremena je provodila sjedeći i gledajući kroz prozor na Aveniju grada Vukovara automobile koji užurbano prolaze svaki za svojim poslom, a mješavina zvukova motora bi ju uspavljivala, smirivala, uvodila u meditaciju iako Marta K. o značenju meditacije nije znala puno.
Njezino izborano lice imalo je još uvijek lijepe, pravilne crte iz kojih se mogla nazrijeti ljepota mladenačkih dana, a duboke plave oči bile su hladne i gledale u daljinu baš kao i prije četrdeset godina.
Marta K. je bila lijepo dijete, lijepa djevojka i lijepa žena. Zlobnici bi rekli da je s vremenom ljepota postala i ostala njezina jedina vrlina koju je održavala i usavršavala, no nju zli i ljubomorni jezici nisu opterećivali, odavno se navikla na njih jer to je cijena koju plaćate za ostanak u središtu pozornosti.
Kao djevojka, imala je Marta K. puno udvarača, što joj je uvelike imponiralo i kao svaka pametna i lijepa žena znala je dobro iskoristiti pogodnosti vlastite popularnosti. Mnogi su njeni udvarači imali kuće u primorskim krajevima, pa bi Marta K. svako ljeto običavala iskoristiti na deset ili više dana njihovo gostoprimstvo, što je tim mladićima pričinjalo veliko zadovoljstvo jer iako je ona bila šutljiva i ne-laka djevojka, njena prekrasna vanjština činila je ugodu svakome tko bi se zatekao u društvu dotične gospodične. Na kraju krajeva, mladići bi redovno postajali popularniji i izazivali bi zavist među svojim muškim i ženskim prijateljima kada bi prijateljevali sa takvom krasoticom. Najzanimljivije od svega je bilo što se reputacija Marte K. nije kvarila s brojem udvarača koje je posjećivala i kod kojih bi boravila, jer ona je bila nesklona tjelesnim užicima i možda i nikada nije bila intimna s nekim od tih mladića, dapače, svi oni naivniji mladići koji su polagali nekakve nade u njihov odnos, ostali bi zatečeni njenom hladnoćom.
Takva je bila Marta K., odmjerena, hladna i proračunata, a opet, anđeoskog izgleda, vitkog tijela, duge plave kose, porculanskog tena i plavih očiju, što je bilo dovoljno za brisanje svih dugova i opraštanje svih pogrešaka.
Ljeto je bilo idealna prilika za bježanje iz roditeljskog doma u Zagrebu, no ljeto ne bi trajalo zauvijek, već bi bilo naglo prekinuto naprasitom jeseni, kada bi se svi udvarači Marte K. vratili u metropolu na studije. Tijekom vremena Marti K. je dozlogrdilo obitavati u roditeljskom domu, jedinom mjestu gdje je, bez obzira na anđeoske oči i ledeni osmijeh, morala polagati račune o položenim ispitima i neizvršenim obavezama. Ne, tu joj se nisu tako lako brisali dugovi i opraštale pogreške.
U životu Marte K. je došlo vrijeme da se opredijeli za jednog udvarača. Onog trenutka kada je to shvatila, njeni najdraži udvarači bili su već muškarci u ozbiljnim vezama sa djevojkama koje ju nisu mogle nadmašiti u ljepoti, no svojim su partnerima pružale osjećaj sigurnosti, stabilnosti i mentalnog mira, što je njima upravo nakon gorkih iskustava s Martom K. bilo prijeko potrebno. Spoznavši kako stvari stoje, Marta K. se po prvi put u životu osjetila nepoželjnom.
Osjećaj nepoželjnosti trajao je nekoliko tjedana, točnije, trajao je sve dok ju jedan od “bivših” udvarača nije upoznao sa Vladimirom.
Ukratko, on je bio naočit i perspektivan muškarac, a najviše od svega ga je zanimao novac- više riječi ni nije potrebno da se opiše Vladimir. On je rođen u primorskom kraju, a dugi niz godina je radio i živio u Zagrebu. Bili su kao stvoreni jedno za drugo (oh, kakvog li čudnog zadovoljstva ima u upotrebi otrcanih rečenica). Ljeta su provodili na moru, zime na snijegu baš kao što “spada”. Ona se nakon nekoliko tjedana uselila k njemu, u njegov podstanarski stan, a on je plaćao sve račune jer njena ljepota se, naravno, nikada nije mogla platiti nekakvim prizemnim računima. Bila mu je odana svih godina koje su proveli zajedno i to je sve što se može reći o njihovoj ljubavi; on je bio sve uspješniji u bankarskom poslu a ona je bivala sve ljepšom i ljepšom... Ljudi s kojima su donedavno održavali kontakte i uvjetno rečeno prijateljstva, sve su se manje zanimali za njih dvoje, no to ih nije ni najmanje smetalo, dapače, nisu ni primjećivali manjak osoba u svom društveno povučenom životu. Bili su prezaposleni, on kao sposoban bankar, dok je Marta K. više puta vrlo povoljno iskoristila priliku da unovči svoju ljepotu snimajući razne reklame. Od fakulteta je odustala, što zbog strogosti koju su joj nametali bez obzira na njenu prekrasnost, što zbog same neisplativosti studiranja, što zbog drugih prioriteta... Marta K. je bila pametna djevojka i jako je rano shvatila da, ako ulažete u svoj savršeni izgled, zarađivati ćete bezobrazno više od većine ljudi koji su ulagali u svoje obrazovanje.
Vladimir i Marta K. proveli su godine ispunjene mirom i razumijevanjem, zlobnici bi samo nadodali ;”I hladnoćom!”. Tragedija cijele ove priče je u tome što je Marta K. nakon svih godina provedenih s Vladimirom, koji je naposljetku postao i njezin suprug, shvatila da ga počinje voljeti.
Blaženu monotoniju njihovih skladnih dana naprasno je narušila vijest o Vladimirovom zdravstvenom stanju. Vladimir nikada nije bio strastveni pušač, povremeno bi samo koketirao sa cigarama i to više zbog imidža nego zadovoljstva. Doktorima taj podatak nije bio bitan. Dijagnosticiran mu je karcinom pluća.
Marta K. i Vladimir bili su u najboljem razdoblju zajedničkog života, kao stvoreni jedno za drugo. Ona je bila sve traženija po medijima, a on sve uspješniji direktor. Preselili su se u vrlo udobnu kuću na Cmroku i dogovarali sve veće planove glede zajedničke financijske budućnosti. To je sve što se o njihovom zajedničkom životu može napisati.
Vladimir je preminuo u pedeset i trećoj godini. Marta K. je nakon sprovoda na svom licu primijetila lagane bore oko očiju. Kako je voljela gledati filmove za nju pitkog i zanimljivog sadržaja, tog, za nju nategnuto tužnog, dana na pameti joj je bila samo jedna rečenica :”I`m not getting any younger.” Osjećala se poput filmske udovice, iako joj je povremeno kroz svijest prolazila misao o tome kako nema djece i rodbine s kojom je u dobrim odnosima te da nije sigurna kakve je sve to poslove sklapao njen suprug posljednjih dana svog života.
Ispostavilo se da se Vladimir nikada nije planirao odreći posla te da je većinu poslova koje je sklopio pred sam kraj svog života sklopio u nadi da će moći isplatiti dogovorene svote. Nije napravio oporuku i nije se zbrinuo za svoju navodno voljenu suprugu. Marta K. je morala podmiriti njegove račune i dugove i iako je zamolila Vladimirovog advokata za pomoć, nije uspjela zadržati kuću. Svi su od nje očekivali da podmiri dugove i da odgovara za sve Vladimirove greške. Nije se više uspijevala izvući svojom prekrasnošću, nije više bila mlada, a na šarmu nije nikada poradila jer joj uz svu njenu ljepotu šarm nije bio potreban.
Tako je Marta K. ostala sama i nezbrinuta. Krivila je komplicirani pravni sustav. Iskreno, nije joj nedostajala ni kuća niti sva imovina koju su imali ona i Vladimir. Dovoljan joj je bio stan njegove pokojne majke koji joj je pravničkom pravdom ipak pripao (ni sama ne zna kako). Život ju je nasilnički ošamario; shvativši da više nije najpoželjnija među djevojkama a u međuvremenu ( od trenutka kada je kronološki prestala biti djevojka do trenutka kada je shvatila da je postala žena u godinama, nažalost ne i zrela žena) se nije obrazovala, nadograđivala i usavršavala i nije naučila obavljati kućanske poslove poput kuhanja, ostala je bez svih svojih aduta. Bila je prepuštena sebi tj. ničemu.
Pokušala je naučiti kuhati, zvala je majku koja je bila već prestara da bi joj bilo što suvislo objasnila, kupovala je ženske časopise u kojima bi nalazila recepte i razne savjete glede kućanskih poslova, pokušavala se osamostaliti, formirati od sebe samostalnu osobu...
Ostao joj je trošni zagrebački stan u kojem je običavala provoditi dane sjedeći u kuhinji. Slušala bi radio Sljeme, kuhala grah, krpala čarape, no najviše vremena je provodila sjedeći i gledajući kroz prozor na Aveniju grada Vukovara automobile koji užurbano prolaze svaki za svojim poslom, a mješavina zvukova motora bi ju uspavljivala, smirivala, uvodila u meditaciju, iako Marta K. o značenju meditacije nije znala puno.
Marta K. je imala šezdeset i sedam godina i nitko nije znao da ima bolesno srce. Voljela je nedjeljom odlaziti u šetnju po Donjem Gradu. Jednog ranojesenjeg poslijepodneva dok se šetala gradom presjekla ju je oštra bol u prsima. Rukama je grčevito posegnula u pravcu srca, izgubila je snagu u nogama dok je prolazila pored terase kafića “Godot” gdje se svakodnevno uz kavu okupljaju studenti i ostali besposličari. Padala je dok se hvatala za obližnji stol, a onako onemoćalu ju je spazila mlada konobarica te je potrčala, obuhvatila ju svojim rukama i posjela za stolac, doviknuvši svojim kolegama da pozovu hitnu pomoć. Marta K. je neko vrijeme pokušavala doći do zraka, a onda je jednostavno obamrla. Mlada konobarica ju je pokušavala protresti, vikala joj je u uho, očajnički pokušavajući od nje dobiti ikakvu naznaku života. No, života u Marti K. nije više bilo.
Marta K. je preminula u šezdeset i sedmoj godini, jednog toplog jesenjeg poslijepodneva na terasi kafića “Godot“ dok su gosti kafića mirno i sa zanimanjem promatrali posljednji otkucaj njenog više ne tako hladnog srca. Konobari istoimenog kafića izjavili su novinarima ono najvažnije; taj događaj nije utjecao na promet gostiju.
|
- 12:15 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
12.02.2007., ponedjeljak
KULINARSKI INTERMEZZO II
On: Što ćemo jesti?
Ja: Govna.
|
- 11:05 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
06.02.2007., utorak
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA – THE BEGINNING
Žena-gušter mrštila se dok je čitala moju molbu za posao. Htjela sam kao svaki pošteni student zaraditi dodatni novac radeći preko ljeta kao slagač artikala u Superturbo-Djabbah lancu dućana. Taj posao bi mi odgovarao zbog toga što se jedan od dućana nalazio u mojoj četvrti, pored samog kampusa. Nisam dopustila da me obeshrabre priče o velikoj traženosti takvog posla, iako sam pri samom ulasku u dućanski Ured za poslovanje i susretu sa ženom-gušter, pomoćnicom voditeljice Ureda za poslovanje, osjetila da neće biti lako dobiti ovaj posao...
Sjedila sam nasuprot nje, u uredu osvijetljenom iscrpljujućom neonskom svjetiljkom, potpuno se usukavši od neugodne tišine. Napokon je počela mrmljati sebi u bradu: „Hm, da, ali to... Ma ne, ne...“ , a onda mi se obratila :“Niste naveli koliko ste knjiga do sada napisali!“
„Kakvih knjiga?“- upitala sam zbunjeno.
„Kakvih knjiga? Pa autobiografija, pobogu! Imate već devetnaest godina, pa ne možete tvrditi da niste objavili niti jednu knjigu autobiografske tematike! Ja sam u vašim godinama imala iza sebe već najmanje pet objavljenih knjiga, koliko me pamćenje služi; o tome kako sam trenirala tenis tri godine, o svom izletu na Zapad, o poslu u autopraonici.... Svaka je knjiga imala barem stotinu stranica. Koje ste vi knjige napisali? Recite mi sada, da nadopunim tu vašu molbu...“
„Ali... Nisam još ništa napisala....“- odgovorila sam joj spuštene glave i zacrvenjenih ušiju i obraza.
„O, Bože! Pa sa kime ja tu imam posla? Jeste li vi svjesni koliko ljudi želi ovaj posao samo u ovom dućanu? Ovo je strašno kreativan posao i da biste ga obavljali potrebna je natprosječna kreativnost.“
Tek tada mi je postalo jasno koliko je truda ulagano u sve one piramide staklenki pasiranih rajčica, u sve one kule od limenki graha, u redove trajnih mlijeka u svim bojama i oblicima...
Tek tada sam spoznala koliko su vizualno nadareni slagači artikala, a da ne spominjem smisao za boje i oblike na kojima bi im i Kandinski zavidio. Bilo mi je neugodno jer sam u tom trenutku shvatila da sjedim pred ženom odgovornom za posao koji sam, živjeći u neznanju, potpuno podcjenjivala.
„ Vi nemate šanse, gospođice. Za sljedeću godinu, ako budete tražili bilo kakav posao, radije se pripremite; evo vam prva knjiga mlade i uspješne Pane Lavić, koja je nekada radila kod nas, a iza sebe ima čak devet knjiga i propali brak. Ona je naš najveći ponos; eto danas na Pustozemaljskoj Televiziji vadi kuglice iz Loto- bubnja, a tko zna, možda će već sutra baš ona i čitati brojeve tih kuglica naglas! No, iako vi vjerojatno nećete biti toliko uspješni, ona vam može biti kvalitetan uzor u daljnjem životu. Evo...“- pred mene je gurnula knjigu svjetlucavih ružičastih korica na kojoj je pisalo; „Pana Lavić-moji prvih dvanajst godina“.
„H...Hvala...“-promucala sam.
„To vam je 80,75 dolleura“-spretno mi je žena-gušter naplatila knjigu. Koliko bih trebala platiti da sam dobila posao? Već dovoljno povrijeđena i ponižena, u želji da što prije pobjegnem iz tog okrutno blještavog neonskog ureda, poslušno sam joj dala novčanicu od 100 dolleura i pričekala da mi vrati ostatak.
„Evo!“-veselo je uzviknula žena-gušter i nemarno bacila sitniš pred mene -„Pozovite mi sljedećeg u čekaonici!“
Nekoliko dana nakon tog nemilosrdnog razgovora prisilila sam samu sebe da započnem pisati knjigu autobiografskog sadržaja, knjigu koja će govoriti o mojim i tuđim studentskim danima, o Pustoj Zemlji i stanovnicima s Istoka i Zapada, a sve u svrhu dobivanja, odnosno traženja posla iduće godine. Odlučila sam da će mi biti lakše ako ta knjiga bude napisana u obliku kratkih pričica i opisa- tako će biti brže dovršena, pa će mi ostati više vremena za još dvije, a možda čak i tri knjige...
Uskoro krećem prema uspjehu.
Više me ništa ne može iznenaditi.
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA- JOŠ JEDAN OD NASTAVAKA
Birtija pored našeg Sveučilišta bila je uvijek puna veselog i raznolikog mnoštva. Često bi tamo provodili poslijepodneva i večeri raspravljajući o nepotrebnosti obrazovanja i odgojnih programa Vlade. Vladi je bilo u interesu da se mladi ljudi, naročito studenti, za svoje mladosti ispucaju na takvim raspravama uz alkoholne tekućine koje su svake godine bile sve koncentriranije, što zbog toga da se mladima direktno ukaže na razorno djelovanje alkohola, što zbog toga da se razore moždane stanice mladih ljudi, a naročito onih slobodoumnijih, koji su dokazano uvijek bili skloniji čašici.
„Meni moj otac nije ništa pružio u životu! Dobro, platio mi je školovanje i kupio stan, ali osim one karampane od auta, nikakvo prijevozno sredstvo mi nije osigurao! Gad prokleti, sve sam uvijek sam morao! Puuuuzati kroz život!“- cvilio je pijani kolega na sav glas. Smijali smo mu se.
„Alo, pajdo može malo tiše?“- smijeh je prekinuo čovjek s glavom aligatora za susjednim stolom. On i njegovo društvance igrali su kartašku igru „tko-će-manje“ (u mom rodnom kraju se zbog pradavnog utjecaja talijanskog jezika ta igra zove „ki-fa-meno“) i izgledali poprilično napeto, svi osim iritantnog čovjeka- žabe koji ih je očito pobjeđivao.
Cilj igre je da što prije ostanete bez karata tako da ih sukladno pravilima uvaljujete vašim protivnicima. Na kartama su oslikane razne neuroze modernog vremena, a u špilovima dolaze u paru. Veličina špila nikada nije određena, nove karte se stalno proizvode i prodaju u supermarketima, ažurno kao što se pojavljuju nove neuroze i strahovi...
U ruci su mu ostale samo dvije karte dok su čovjek-aligator i žena-lasica imali svatko po najmanje dvadesetak karata u ruci. Mrštili su se dok je žabac vikao- „O, da, tko će ostati bez ijedne neuroze u ruci, ha? Ha, ha, ha , konobar, pripremi bocu južnjačke za gospon Žapca!“ Konobar se ljubazno nasmiješio savitljivim usnama od titana, koje imaju samo najmoderniji roboti serije GS-810 . Pobjednik bi uglavnom osvojio bocu nekog alkohola, a ako je bio dobar u duši, podijelio bi sadržaj boce sa suigračima.
Međutim, gospon Žabac je djelovao škrto. Nervoza njegovih suigrača prelazila je pomalo i na mene, možda zato što sam sjedila najbliže njihovom stolu.
„Gospodični Lasici uvaljujem pretposljednju i posljednju kartu, strahove od stabala! Ah, klasika, gospodična, ove karte su prastare, razočaran sam vašim špilom! Pa tko se danas još ne boji stabala? Moderan špil mora biti pun bizarnih neuroza tako da se igrači mogu čuditi i smijati dok igraju, razumijete?“- galamio je Žabac i počeo napadno sricati postiđenoj Lasici koju je spustila glavu kao da ju njegove riječi šamaraju-„Biz-ar-no, draga gospodična, biii-zzzzz-arrrr-noooo!“
Čovjek- aligator se nije više mogao suzdržati te je ustao i ljutito prevrnuo stol. Na nekoliko sekundi u birtiji je zavladao muk, no, ubrzo su se ljudi vratili svojim razgovorima jer su ovakvi ispadi bili uobičajeni. Žabac se i dalje pobjedonosno smijao. Konobar je na kotačićima dojurio do njih i svojim cijevima, koje su mu ujedno bile i drugi par ruku, usisao komadiće stakla sa poda. Iz leđnog pretinca izvadio je hladnu južnjačku- „Gospon Žabac, hvala i doviđenja!“- uljudno se obratio iritantnom čovjeku- vodozemcu. Aligator je nevoljko, mrmljajući sebi u bradu platio konobaru za bocu.
Ekipica mutanata se u miru razišla, a ja sam bila primorana i dalje slušati razmaženo društvance za svojim stolom-“Mislim, fakat se svaki put moram izderat na svoju staru kad me pita gdje mi je prljav veš! Pa otkud da ja znam, pobogu? O tome bi ona trebala voditi računa!“- jadala se plavokosa kolegica-„Uostalom, općepoznato je da se ja bojim nošenog veša!“.
„Uskoro će Božić...“- pomislila sam zamišljeno gledajući kroz prozor na ulicu prepunu ljudi i mutanata- „Tko zna koliko će novih, bizarnih neuroza izaći u prodaju...?“
|
- 18:16 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
02.02.2007., petak
TRIJUMF UMJETNOSTI
Ovo je slika koju je dobro držati na zidu vlastitog dnevnog boravka.
Zašto?
Zanemarimo priču o Breughelu mlađem i starijem, ja nisam poznavatelj povijesti umjetnosti, a ako netko voli informativne tekstove neka posjeti wikkipediu.
Dakle, zašto?
Zato jer je ovo slika koju možete promatrati više puta i uvijek iznova pronaći neki novi, uzbudljiv i krvoločan detalj.
Zato jer je dobro što možete pogledati sliku i biti sretni što niste još uvijek u sličnoj situaciji.
Zato što možete malu djecu ucjenjivati i plašiti kosturima sa slike. Vjerujte, prije dvadesetak godina na meni je upalilo.
Zato jer je ova slika tužna a ujedno i pametna, te je dobro da vas se katkada podsjeti na krhkost ljudskih tjelesa, na priču o posljednjem sudu; na bespomoćnu ogoljenost vaših dijela i postupaka pred onim što je u životu najsigurnije- smrću. Niste neuništivi i niste vječni, bez obzira na sva vaša duhovna i materijalna "bogatstva". „We are the all singing, all dancing crap of the world“.- mudro zbori junak jednog popularnog filma današnjice.
Mi smo raspadajuća organska tvar a prekrasni su samo načini na koje neki veliki umjetnici pretaču neminovnost te činjenice u vizualni, auditivni ili literarni doživljaj.
Jedan od tih umjetnika bio je Pieter Brueghel Stariji.
|
- 20:32 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
