Marketing
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA – THE BEGINNING
Žena-gušter mrštila se dok je čitala moju molbu za posao. Htjela sam kao svaki pošteni student zaraditi dodatni novac radeći preko ljeta kao slagač artikala u Superturbo-Djabbah lancu dućana. Taj posao bi mi odgovarao zbog toga što se jedan od dućana nalazio u mojoj četvrti, pored samog kampusa. Nisam dopustila da me obeshrabre priče o velikoj traženosti takvog posla, iako sam pri samom ulasku u dućanski Ured za poslovanje i susretu sa ženom-gušter, pomoćnicom voditeljice Ureda za poslovanje, osjetila da neće biti lako dobiti ovaj posao...
Sjedila sam nasuprot nje, u uredu osvijetljenom iscrpljujućom neonskom svjetiljkom, potpuno se usukavši od neugodne tišine. Napokon je počela mrmljati sebi u bradu: „Hm, da, ali to... Ma ne, ne...“ , a onda mi se obratila :“Niste naveli koliko ste knjiga do sada napisali!“
„Kakvih knjiga?“- upitala sam zbunjeno.
„Kakvih knjiga? Pa autobiografija, pobogu! Imate već devetnaest godina, pa ne možete tvrditi da niste objavili niti jednu knjigu autobiografske tematike! Ja sam u vašim godinama imala iza sebe već najmanje pet objavljenih knjiga, koliko me pamćenje služi; o tome kako sam trenirala tenis tri godine, o svom izletu na Zapad, o poslu u autopraonici.... Svaka je knjiga imala barem stotinu stranica. Koje ste vi knjige napisali? Recite mi sada, da nadopunim tu vašu molbu...“
„Ali... Nisam još ništa napisala....“- odgovorila sam joj spuštene glave i zacrvenjenih ušiju i obraza.
„O, Bože! Pa sa kime ja tu imam posla? Jeste li vi svjesni koliko ljudi želi ovaj posao samo u ovom dućanu? Ovo je strašno kreativan posao i da biste ga obavljali potrebna je natprosječna kreativnost.“
Tek tada mi je postalo jasno koliko je truda ulagano u sve one piramide staklenki pasiranih rajčica, u sve one kule od limenki graha, u redove trajnih mlijeka u svim bojama i oblicima...
Tek tada sam spoznala koliko su vizualno nadareni slagači artikala, a da ne spominjem smisao za boje i oblike na kojima bi im i Kandinski zavidio. Bilo mi je neugodno jer sam u tom trenutku shvatila da sjedim pred ženom odgovornom za posao koji sam, živjeći u neznanju, potpuno podcjenjivala.
„ Vi nemate šanse, gospođice. Za sljedeću godinu, ako budete tražili bilo kakav posao, radije se pripremite; evo vam prva knjiga mlade i uspješne Pane Lavić, koja je nekada radila kod nas, a iza sebe ima čak devet knjiga i propali brak. Ona je naš najveći ponos; eto danas na Pustozemaljskoj Televiziji vadi kuglice iz Loto- bubnja, a tko zna, možda će već sutra baš ona i čitati brojeve tih kuglica naglas! No, iako vi vjerojatno nećete biti toliko uspješni, ona vam može biti kvalitetan uzor u daljnjem životu. Evo...“- pred mene je gurnula knjigu svjetlucavih ružičastih korica na kojoj je pisalo; „Pana Lavić-moji prvih dvanajst godina“.
„H...Hvala...“-promucala sam.
„To vam je 80,75 dolleura“-spretno mi je žena-gušter naplatila knjigu. Koliko bih trebala platiti da sam dobila posao? Već dovoljno povrijeđena i ponižena, u želji da što prije pobjegnem iz tog okrutno blještavog neonskog ureda, poslušno sam joj dala novčanicu od 100 dolleura i pričekala da mi vrati ostatak.
„Evo!“-veselo je uzviknula žena-gušter i nemarno bacila sitniš pred mene -„Pozovite mi sljedećeg u čekaonici!“
Nekoliko dana nakon tog nemilosrdnog razgovora prisilila sam samu sebe da započnem pisati knjigu autobiografskog sadržaja, knjigu koja će govoriti o mojim i tuđim studentskim danima, o Pustoj Zemlji i stanovnicima s Istoka i Zapada, a sve u svrhu dobivanja, odnosno traženja posla iduće godine. Odlučila sam da će mi biti lakše ako ta knjiga bude napisana u obliku kratkih pričica i opisa- tako će biti brže dovršena, pa će mi ostati više vremena za još dvije, a možda čak i tri knjige...
Uskoro krećem prema uspjehu.
Više me ništa ne može iznenaditi.
CRTICE IZ STUDENTSKOG ŽIVOTA- JOŠ JEDAN OD NASTAVAKA
Birtija pored našeg Sveučilišta bila je uvijek puna veselog i raznolikog mnoštva. Često bi tamo provodili poslijepodneva i večeri raspravljajući o nepotrebnosti obrazovanja i odgojnih programa Vlade. Vladi je bilo u interesu da se mladi ljudi, naročito studenti, za svoje mladosti ispucaju na takvim raspravama uz alkoholne tekućine koje su svake godine bile sve koncentriranije, što zbog toga da se mladima direktno ukaže na razorno djelovanje alkohola, što zbog toga da se razore moždane stanice mladih ljudi, a naročito onih slobodoumnijih, koji su dokazano uvijek bili skloniji čašici.
„Meni moj otac nije ništa pružio u životu! Dobro, platio mi je školovanje i kupio stan, ali osim one karampane od auta, nikakvo prijevozno sredstvo mi nije osigurao! Gad prokleti, sve sam uvijek sam morao! Puuuuzati kroz život!“- cvilio je pijani kolega na sav glas. Smijali smo mu se.
„Alo, pajdo može malo tiše?“- smijeh je prekinuo čovjek s glavom aligatora za susjednim stolom. On i njegovo društvance igrali su kartašku igru „tko-će-manje“ (u mom rodnom kraju se zbog pradavnog utjecaja talijanskog jezika ta igra zove „ki-fa-meno“) i izgledali poprilično napeto, svi osim iritantnog čovjeka- žabe koji ih je očito pobjeđivao.
Cilj igre je da što prije ostanete bez karata tako da ih sukladno pravilima uvaljujete vašim protivnicima. Na kartama su oslikane razne neuroze modernog vremena, a u špilovima dolaze u paru. Veličina špila nikada nije određena, nove karte se stalno proizvode i prodaju u supermarketima, ažurno kao što se pojavljuju nove neuroze i strahovi...
U ruci su mu ostale samo dvije karte dok su čovjek-aligator i žena-lasica imali svatko po najmanje dvadesetak karata u ruci. Mrštili su se dok je žabac vikao- „O, da, tko će ostati bez ijedne neuroze u ruci, ha? Ha, ha, ha , konobar, pripremi bocu južnjačke za gospon Žapca!“ Konobar se ljubazno nasmiješio savitljivim usnama od titana, koje imaju samo najmoderniji roboti serije GS-810 . Pobjednik bi uglavnom osvojio bocu nekog alkohola, a ako je bio dobar u duši, podijelio bi sadržaj boce sa suigračima.
Međutim, gospon Žabac je djelovao škrto. Nervoza njegovih suigrača prelazila je pomalo i na mene, možda zato što sam sjedila najbliže njihovom stolu.
„Gospodični Lasici uvaljujem pretposljednju i posljednju kartu, strahove od stabala! Ah, klasika, gospodična, ove karte su prastare, razočaran sam vašim špilom! Pa tko se danas još ne boji stabala? Moderan špil mora biti pun bizarnih neuroza tako da se igrači mogu čuditi i smijati dok igraju, razumijete?“- galamio je Žabac i počeo napadno sricati postiđenoj Lasici koju je spustila glavu kao da ju njegove riječi šamaraju-„Biz-ar-no, draga gospodična, biii-zzzzz-arrrr-noooo!“
Čovjek- aligator se nije više mogao suzdržati te je ustao i ljutito prevrnuo stol. Na nekoliko sekundi u birtiji je zavladao muk, no, ubrzo su se ljudi vratili svojim razgovorima jer su ovakvi ispadi bili uobičajeni. Žabac se i dalje pobjedonosno smijao. Konobar je na kotačićima dojurio do njih i svojim cijevima, koje su mu ujedno bile i drugi par ruku, usisao komadiće stakla sa poda. Iz leđnog pretinca izvadio je hladnu južnjačku- „Gospon Žabac, hvala i doviđenja!“- uljudno se obratio iritantnom čovjeku- vodozemcu. Aligator je nevoljko, mrmljajući sebi u bradu platio konobaru za bocu.
Ekipica mutanata se u miru razišla, a ja sam bila primorana i dalje slušati razmaženo društvance za svojim stolom-“Mislim, fakat se svaki put moram izderat na svoju staru kad me pita gdje mi je prljav veš! Pa otkud da ja znam, pobogu? O tome bi ona trebala voditi računa!“- jadala se plavokosa kolegica-„Uostalom, općepoznato je da se ja bojim nošenog veša!“.
„Uskoro će Božić...“- pomislila sam zamišljeno gledajući kroz prozor na ulicu prepunu ljudi i mutanata- „Tko zna koliko će novih, bizarnih neuroza izaći u prodaju...?“
Post je objavljen 06.02.2007. u 18:16 sati.