Mecapa

Lep dan, zar ne? Ptičice pevuše, trava raste, gora zelena, auti prolaze, deca idu u školu. U svakom slučaju standard. Bacam slinu u krevetu i čujem neko udaranje. Komšo je imao neke prepravke u stanu pa rekoh on je. Ali nije. Neko smara li smara.
Ništa! Ne vredi. Moram ustati. Odem na pišanje i s pišanja navratim u kuhinju da vidim šta ona. Ritualno joj dubokim, tek probuđenim, zagorelim glasom nedavno očišćen od jutarnje sline, kažem:BABAAAAA! Šta radiš to?
Scena sledeća: Baba kasapi neko meso i udara od stol ne bi li nožem presekla. Muči se ona i udara.
- Jebemu mater Davore, deder pomozi pa precesi. Izgleda je na po' koske.
Daj neki drugi nož. S ovim ne možeš ni čoveka ubiti.

Kadli vadi baba nož hibrid satare i mačete. E to! Uzeh alat za precizne radove - mali čekić i udarim par puta i presečem meso. Vratim se nazad u sobu i započnem dan.


*Mecapa kad se čita na ćirilici znači mesara (da prosvetlim one koje ne znaju)

Nastavak sledi...
- 18:39 - Deder reci i ti (22) - Crno na belo - #



Dalje nećeš moći

vo napokon i primera da Jovanka zagoračava život i drugima, a ne samo meni. I da ljudi

vide da nisam samo ja zloban, već je to okrutnost života.
Dakle, hoće Jovanka da ide u Bosnu, rodnu grudu. Hoće i hoće. Silom prilika i njen sin i

snaja su išli i ona navalila da ide s njima. Oni su pristali i spremili se i došli po nju.

Uredila se i spremila, torbu napunila "miloštvama" i inim sličnim stvarima. Našli

dokumente i da krenu, kad ono. Pogleda ujak u dokumente dokle traju kad ono pre mesec dana

istekli. Tu nastade halabuka i haos!

Pa baba, istekli su ti dokumenti!
- Koji?
Pa svi! I putovnica i osobna!
- Di?
Evo tu piše.
- Ma ajde, šta ima veze, pustiće oni mene.
Ma kako će te pustiti kad ti dokumenti ne važe!!!

I drž, ne daj, ovo ono, Jovanka protiv njih troje (i njihov sin, a meni buraz bio s njima), njih troje ne mogu protiv nje sama. Ona navalila hoće i hoće. I tu ujak, sin njen popizdi i kaže: Ajmo!
Vesela družina je krenula na put. Ujna je vikala na Jovančicu, a ova je odmahivala glavom i tvrdoglavo pričala svoje teme i priče.

I dođoše na granicu. Dobar dan! Dobar dan! Dokumenti. Op! Jovanka, Vama su dokumenti istekli. A ona kao iz topa:"Da!" Policajac stane. Nije mu jasno. Baka svesna da joj dokumenti ne valjaju ide prelaziti granicu. Gospođo, dajte bar osobnu kad Vam je putovnica već istekla. Ujak pruža, policajac uzima, a tamo isto. Policajac se češe i nije mu jasno. I tu, standardno, kaže čika cajac, jebiga, ne može. Uhvatila se Jovanka objašnjavati po kojem pravu ona ima da pređe, Bosna i te fore, kao brzo će ona, prekosutra već će biti kući i tako. Policajac bi se smijao, ali ne sme. Mora zadržati izgled ozbiljnog predstavnika vlasti.

Gospođo, Vi ste jako blizu da Vam ja pišem prijavu da ste u državi sa nevažećim dokumentima!
- Pa sam da ja Vama kažem... i tu baba otvara vrata auta da izađe i da im objasni situaciju. Ujak brzo uzima njene dokumente, pali auto i okreće da je ostavi negde. Baba drži otvorena vrata, a moj buraz pizdi. Kaže ujna da ga u životu nije videla ljućeg.

BABA!!! ZATVARAJ TA VRATA DOK TE JA NISAM IZBACIO!!! Viknuo je buraz, a Jovanka je tada već izgubila nadu i zatvorila vrata.

E baba, ja ću te sada ostaviti ovde pa ti vidi.
- Baš me briga.

I ladno je ujak ostavi na naplatnoj rampi za autocestu.

Mislio sam post dovršiti neki drugi put, ali bi onda samo kmečali zbog moje okrutnosti prema vernim fanovima Jovanke tako da ću dovršiti. Carinik je sredio da babu odvedu do železničke stanice gde je došla u 2 ujutro. Voz za Vinkovce je bio u 5:20. Milina. Smilovao se železničar i dao joj neku dekicu da se pokrije. Naišao jedan čovek po nju, kojeg je ujak poslao i dođe on do nje, a ona sa slinom na bradi pomalo kunja.

Dobro jutro, bako.
- Ahem, a, dobro jutro.
Jel trebate prijevoz?
- Ne trebam. (ko bi rekao da si i Jovanka nekog boji)
Pa dokle idete?
- Čekam voz.
Pa kad Vam vlak ide?
- U 5 sati.
Pa dokle idete?
- Do Vinkovaca.
Pa dajte, ja ću Vas odvesti, ja sam taksist.
- A za koliko para?
Evo za Vas, 200 kuna.
- Ma neću ja to. Voz je 60 kuna i za 2 sata stiže.
Tu se čovek nasmija i objasni joj da ga je ujak poslao i odveze je pravo kući.


Nastavak sledi...
- 10:55 - Deder reci i ti (5) - Crno na belo - #



Pas po imenu Srećko

Dosada na - Te Quiero Jovanka - blogu:

- Jovo, ja moram na operaciju! Moram operisati vratnu arteriju i očistit masnoću.
A šta ću ja??

- I šta ćemo mi sad? pitao je deda.
Ne znam ja, odgovorih mu.
- Koji će se ženiti od nas dvojice?

Nasmejasmo se obojica kiselkasto, znajući da smo ga debelo najebali.
Deda i ja sedimo sami i polako žvaćemo. Ispred nas 8 ofarbanih jaja, malo šunkice, kobasice i sira i svežanj mladog luka. Nema lešinara da se nadvije nad nas i da nas nudi sa svim mogućim jelima i dodacima koji nećemo nijedan. Nema beštije da nam broji zalogaje. Nema one smotanosti da razbija suđe dok mi pokušavamo jesti. Samo deda i ja.

Vratimo se u sadašnjost i današnjem danu. Novi post o Jovanki.

Ustanem, a u stomaku prazno. Sva sreća pa me deda obradova burekom i jogurtom. Progutam ga u Homerovom stilu i spremim se za odlazak u borbu na Birov. Naravno da neću naći posao.
Skockan samo za njih, izlazim iz zgrade, a na putu... ona. Moja boginja. Zdepasto truplo slično balvanu gegalo se tamo amo s smeškom na ustima.
Baabaaaa!! - potrčao sam prema njoj kao malo psić, mašući repom i isplaženog jezika. Samo što nisam počeo lajati. Skakao sam po njoj i veselio se:
- De si baba, pička ti materina! Jebo te kurac, pa 100 godina!! Kako si? (da samo napomenem da su psovke izraz ljubavi u ovom slučaju :-D)
Jooj, de si lutko moja! Evo bake, stiže polako.
- E nek si se vratila.
Di je deda?
- Ma jebeš dedu. Ovaj, ma negde je otišao. Doćiće on.

Pila je kafu i razgovarala s nama kako su je mučili doktori. Mučila je ona njih. Nisu joj šećer uspeli sniziti na normalnu razinu kako bi izveli operaciju. Ma baba je stena. Ili je kako ona kaže ili neće nikako ni biti.

Posle razgovora je zakrčalo dedi i meni u stomaku i pogledasmo je i reče deda:
Lepo bako da si ti došla i popila kafu. Ajde se sad mani priče i pravi nam da nešto jedemo. Ja sam samo odobravao klimanjem glave.

Nema odmora dok je glad! Napravila nam špinat, ulupala jaja i mi se nakrkasmo kao mago deteline.
- E lepo, sad kad smo se najeli imaš tamo za oprat' veša.

I tako mašina već treći put danas pere, a baba i deda gledaju Dnevnik 2. Ja sam veselo večerao i bezbrižno sada pišem ovaj post. Sve se nekako vraća u normalu.

Nastavak sledi...
- 20:05 - Deder reci i ti (7) - Crno na belo - #



23,7

Jovanka je u bolnici! Opet! Ništa čudno! Sebično stvorenje se spakovalo i otišlo, a ti Davore se jebi i eto te opet na prinudnoj dijeti. Uskrs je bio jebački = Deda i ja sedimo sami i polako žvaćemo. Ispred nas 8 ofarbanih jaja, malo šunkice, kobasice i sira i svežanj mladog luka. Nema lešinara da se nadvije nad nas i da nas nudi sa svim mogućim jelima i dodacima koji nećemo nijedan. Nema beštije da nam broji zalogaje. Nema one smotanosti da razbija suđe dok mi pokušavamo jesti. Samo deda i ja.

Vratimo se malo u prošlost... beše to ovako...
- Jovo, ja moram na operaciju! Moram operisati vratnu arteriju i očistit masnoću
A šta ću ja??
- Ne znam.
Da ja odem sebi naći babu na jedno 10 dana, onda? Ha, bako? Šta kažeš?
- Ma radi šta hoćeš! reče Jovanka ljutito, očigledno uvređena hladnokrvnošću njenog supružnika.
Dobro, ja idem onda. I ladno deda ode. Ali, naravno, nije otišao tražiti babu nego negde glavu da ohladi od sumornih misli.

- I šta ćemo mi sad? pitao je deda.
Ne znam ja, odgovorih mu.
- Koji će se ženiti od nas dvojice?
Ajd ti. Ti si to već jednom prošao.
Nasmejasmo se obojica kiselkasto, znajući da smo ga debelo najebali.

...Vratimo se još malo u prošlost...

- Davore, vidi ti šta su oni meni propisali da ja jedem, ljutito je rekla Jovanka.
(govorim naglas) Nema masti, šećera, mesa, samo na ulju i zeleniš bez imalo soli. To znači da možemo sve iz frižidera izvaditi.
- Ma jesu li oni normalni!? Pa ja ću umreti od gladi!
Na sve se čovek navikne, bako.
- Jesi ti lud? Pa hoćeš da crknem?
I tu negde se u njoj probudi poetski duh i stil Šekspira i ona reče:"Ma radije ću jest slaninu i crknit sledeći dan nego 10 godina jesti taj zeleniš bez ukusa i mirisa!"

To jutro, prema merenjima ultra novog, lakog kao perce i velikog kao olovka, moćnog i nadasve jebački tehnološki potkovanog, u saradnji nemačko-švicarsko-američke lože najpametnijih doktora za dijabetes, NovaDiabet, detektor šećera u krvi pokaza 9,6 jedinica. Posle slanine, Jovanka je imala 23,7.

Goddamn!!

Nastavak sledi...
- 00:07 - Deder reci i ti (5) - Crno na belo - #



O-o-o-otimanje!

Pre nego je keva otišla za Švicu, ostavila mi je svoju kasicu medicu i rekla:"Evo sine, pa malo i štedi, a ne samo troši."I stvarno bi tako. Počeo sam štediti i svaki drugi ili treći dan ponekad ubacio kunu ili dve. Nekad i pet.
Međutim, došla kriza, jebiga. I zavirim u medvedića kasicu... Prazno. Ček, ček. Prazno!? PRAZNO!!! Aaaahhhhhhhh!!! Pička joj materina pokvarena!!! Pa uzela mi je sve iz mede!!! Kako znam da je ona? Pa deda nikad u životu nije čačkao po mojim stvarima. Oh, kako mrzim te Jovanko Jovanče!

Nastavak sledi...
- 19:09 - Deder reci i ti (6) - Crno na belo - #



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>