| < | kolovoz, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
čudno je to, sinoć sam pričala s prijateljicom o tome kako je ljeto drugačije od ostatka godine.. baš neka neobična stvar, kako smo si smislili par mjeseci svake godine kad se pretvorimo u avanturiste.. i kao da sve netepične stvari koje se dese možemo otkupiti rečenicom "a lito je.." liti se ne kuje velike planove, čak i ako je upitno oćeš li uspit dat godinu na faxu, o tome ne razmišljaš na plaži, nego odrediš datum od kojeg ti ove godine počinje jesen.. liti ne tražiš momka/muža/oca svoje djece i djeda svoje unučadi, , jer je za to doba godine neko pripisao "hedonizam prije svega". ako si bio dovoljno blesav da krećeš na neke dijete, to se dešavalo u proljeće, jer kad metodom "od sutra" dođeš do 21.6. dijeta se automatski odgađa za dogodine - "šta sad, sad je kasno, sad mogu i žderat". onda pronađeš (a volim mislit da to svi imaju negdje) tetku ili baku koja ima moto "ne smi se jest na prazan želudac", i eto ti godišnjeg... * * * e, al prošlo lito, ko je jeba, jeba je |
..ja naprosto ne mogu vjerovat.. vratili smo se u zagreb sinoć, tata, shea, pečjak i ja. 5 sat putovanja malo je štakorče izdržalo bez većih problema, uglavnom je bilo komično gledat ju kako se drži stražnjim šapama za ogradu, a prednjim za kućicu, i preživljava okrutne okuke dalmatinskih cesta (odjebali smo mi autoput zasad..)..kad je putovala prema splitu, oporavljala se skoro tjedan dana, nije se mrdala, slabo je jela, a o igri da ne govorimo... i općenito se od tada primirila dosta, zaključili smo da više nije mali razigrani miš i da se prolinila, što nas nije zabrinjavalo jer je to normalna pojava kod naših životinja - linost i debljanje, mislim.. nekako sam očekivala da će se i sad oporavljat neko vrijeme, ali otkad smo je donili u stan ona samo stoji kod vrata i čeka kad će je neko izvadit da ide trčat okolo..jutros sam je pustila na kauč da vidim šta će napravit, i malo me iznenadilo kako nije bila uopće zbunjena, prvo je otrčala iza jastuka, pa je malo ćirila preko ograde, pa se zavukla ispod prekrivača i trčala, pa je probala skočit na fotelju, sve stvari koje je ranije radila svaki dan..kao da zadnjih mjesec ipo dana nije ni bilo.. sad je moram okupat, baš me zanima je li se sjeća koliko TO mrzi, obično se počne otimat čim uđemo u kupatilo.. |
kontinuirana svježina doživljavanja - prema Maslowu, jedna od 8 osobina samoaktualizirane osobe. takva osoba se iznova oduševljava stvarima oko sebe, čak i ako su male i svakodnevne.eto, takvi su moji prijatelji. svi redom, jer ja ne volim bit u blizini onih drugih. zovem ih Odvratni Odrasli Ljudi Koji Kad Počne Sipit Snijeg Vide Bljuzgu. ili odvratni odrasli ljudi koji kad kažeš "u splitu je nebo drugačije plavo nego u zagrebu" kaže "a čime se ti baviš...". zovem ih odvratni odrasli ljudi jer oni meni obično kažu da sam dijete, a to su kao suprotne stvari. nedavno je na jarunu bio koncert za rođendan radia 101, i pripremili su vatromet. nije baš bilo ka da je doša gandalf, ali nije bio bi mali. a pored mene je stajala jedna cura kojoj je bilo užasno glupo i djetinjasto što sad svi gledaju gore i kažu aaaaaaaaaaaaaa kad bude neki veliki, a uuuuuuuuuuuu kad napravi nešto neočekivano. e, meni je žao ljudi kojima vatromet spada u kategoriju "neš ti", a votka u "super, super!" |
|
eh, imam par komentara o nekim aktualnim događanjima koja nemaju direktne veze sa mnom, al ne živim ni ja baš ko tulipan. (kad kažem aktualna događanja, mislim na događanja koja su bila aktualna prošli tjedan, ali tad nisam imala pristup netu da ih objavim) dakle o 0 promila zakonu Nisam doživljavala težinu te velike promjene dok nisam došla na selo, ali kad sam vidila dida vinka kako pije sok, bilo je jasno da je stvar ozbiljna ko profesor iz statistike - ozbiljna do jaja, al opet u neku ruku smiješna. drastične su promjene došle do izražaja na velikom obiteljskom ručku (N=14) - budući da se u našoj obitelji zadržao patrijarhat kad se radi o vožnji, žene su pile vino, a muški - cedevitu! al tako je to u životu, ni ne vidiš šta si ima dok ti ne uzmu - tako ni ja nisam primjećivala da toliko ljudi pije vino dok nisam za jedan ručak tri puta morala pravit novi bokal cedevite. o mili budaku Tu nemam reć ništa pametnije od onoga što je Ćićo Senjanović reka u slobodnoj prošlu subotu. mada se poanta nalazi u boldanoj rečenici, prenosim čitav njegov tekst jer je super, čisto da vidite.. nadam se da se ćićo neće ljutit šta mu nisan platila autorska prava, i da će gledat na ovo kao moju akciju promoviranja subotnjeg izdanja slobodne dalmacije u sjevernim krajevima :)  ZLO (12.8.) Odnija vrag i sinusoidu. Jučer sve ružičasto, a danas debela feta tamnocrvenoga. I svi se pravu blesavi. I Crkva, i Hebrang, i iseljenici, i mještani. Svi o Budaku govoru ka o književniku. I svi se pravu da je književnost ono šta BUdaka određuje. Ali, nisan tija o tome, nego o zlu. Kako to da zlo uvik pobjeđuje, da zlo uvik ispliva na površinu? Ima nas četri i po miljuna i mogli bismo živit ka u karocu. Ali, ne! Uvik nikoga vraga kopamo, još uvik jedni drugima vadimo criva. Ajmo se dogovorit oko dvi-tri bitne stvari, a sve ostalo je šala. Ajmo se dogovorit da ako je cili demokratski svit odbacija fašizam, nacizam, odnosno one koji su donosili rasne zakone, ajmo se dogovorit da ćemo ih se i mi odreć. Da ih nećemo izvlačit na površinu, da in nećemo dizat spomenike. I je li to najnormlanije? Je li najlogičnije? Je, jer nema kod nas stranke koja javno podupire NDH. E, ali koji je to vrag, koji je to razlog šta cilo vrime NDH izbije na opvršinu?... Nego, moramo bit sritni da je i ovako. Da je još sve na nivou simbola i verbalnih iritacija. Samo da ne počnu bombe letit. Grupo je vidit raskomadana tila. Ne budimo barbari ka oni Amerikanci u Irak. |
|
blesava ja, da bi li blesava... u postu prije ravču sam opisala kao mjesto di živi kruv ispod peke i domaći pršut, a zaboravila sam spomenit da je to mjesto di živi najviše uspomena, mojih, očito, a to bi ipak bilo malo važnije.. valjda.. budući da smo se mi mali radočajčići dosta seljakali kroz ovih 20 godina, nijedan stan nije uspio skupit više od 7 godina (a i to samo ovaj zadnji, ostali su pograbili po 2-3), moje prve riječi, prvi koraci, prva menstruacija, i na tisuće anegdota živi na adresi ravča 79, uz rub biokova i, prema didinoj jučerašnjoj računici, 8 kilometara zračne linije od mora.. 8 kilometara, ali na plažu me podsjećaju samo cvrčci oko kuće.. imam osjećaj da sam lately navalila sa dugim postovima, pa danas ne namjeravam istrest kilobajte i killobajte srceparajućeg teksta. prilažem par slikica koje sam našla skenirane u arhivi, i dodajem po komentarčić ili pričicu uz svaku... čisto eto...  ovo smo mama, tata i ja na ravči.. volim ovu sliku, mada se na njoj od važnih stvari s ravče vidi samo lamperija u dnevnoj sobi. volim tu lamperiju, jer kad sam bila mala nisam znala nikoga ko ima drvene zidove kao moji dido i baka.  ovo mi je ujko mane da pionirsku kapu i posadio me ispod oleandra da dokumentira.. barem ja mislim da je bio mane... to je jedna od onih slika koje sam vidila toliko puta da sam uvjerena da se ovoga sjećam, a skroz je moguće da nisam. demonstriram, tako, fenomen koji se zove paramnezija :)  eeeeee, ovo moja majka i ja sjedimo "ispod lozice". tad je to bila omiljena hladovina za pit kavu, a danas je malo zapadno, "ispod terace".. sic na kojem sjedim je vjerojatno iz staroga didinog fiće. nikad nisam vidila tog fiću, ali spomene se ponekad, obično u rečenici koja zvuči kao "a kad smo mi išli _____, davno je to bilo, ja se sićan, još san fiću tada vozija..."  aaaaaaaa ova mi je najdražija... pokojna prababa je uvik pričala o ovoj slici, i o tom ljetu kad bih se ja odšuljala do vrta iza kuće i čokala po dva tri zrna s grozda.. dido je mislia da su vrapci dok me nije uvatija.. naravno, ovo nije jedna od onih priča di sam dobila batine kad su me uvatili, jer moj dido nije takav dido.. on je samo osta oduševljen, pa je zabilježio čitavu stvar svojim polaroidom iz australije  klupicaaaaaaaaaaa! po meri samo za mene izrađena iz najveće ljubavi.. didinih ruku djelo.. za jest i igrat se i crtat i bit najkewl u selu jer tako nešto niko nije ima.. osim klupice, od dide sam dobila i hrpetinu pjesmica, od kojih je većina ostala zaboravljena.. objavljujem najdužu koje se sjećam, koja je napisana pred tatin rođendan.. mom je dragom tatici sutra rođendan a ja ne znam, pa ne znam šta ću da mu dam pitala sam mamicu pitala sam seju al mi nisu dale nikakve ideju pa sam onda pitala moju dragu baku a baka mi šapnula pokloni mu žvaku a dido se smije: -baš je neka baka nije tata dijete šta će njemu žvaka onda mi je sinulo ja će mome tati za rođendan njegov jednu pusu dati znam ih još par, al vam ih ne dam.. dido ih klepa strahovito brzo u zadnje vrijeme, al ih odbija zabilježit, kaže da su za internu uporabu. samo ako ostaneš sidit s njim ispod terace posli ručka, možeš ih čut  da ne bude sve dido, dido... ovo je baka.. kad je bila još samo mama, ali volim tu sliku.. baka je osoba koja treba dobit neku nagradu za sav kruh ispod peke koji je ispekla, i općenito za svoj doprinos smanjenju gladi u svijetu, jer je njena životna misija pazit da članovi obitelji uvijek nešto žvaču.. budući da nam ne daje koka kolu i pržene kumpiriće, nego kupine i smokve, njeno šopanje nema nikakve veze s porastom gojaznosti, prije nego se neko usudi bacat optužbe. uz to, senka je i živući dokaz da se mudrost ne uči u školama. and that's all i have to say about that ispravke krivih navoda smije davat samo mama :) |
|
da ne bude opet "zasto ne pišeš, tenchee?" idem kod bake papat kruv ispod peke i pit kozje mliko i slušat cvrčke.. ..i učit, majko  ovaj put nisam imala vremena ništa pripremit da se samo piše dok me nema, pa ono.. ne morate ni dolazit do sride...  |
|
..ideja je bila da ga pitam najčešća i najkraća pitanja koja mi padnu na pamet.. onda smo malo popričali.. prenosim vam razgovor.. što? - samo se luđaci nadaju. kada? -Posjeta uvijek čini zadovoljstvo - ako ne pri dolasku, onda pri odlasku. kako? -sa znanjem raste i sumnja zašto? - rijetko se nalazi ono što je pravo, a još rjeđe se cijeni misliš li...? - Da biste birali između dva zla, morate isprobati oba. jesi siguran? - Dan se po jutru poznaje kojem sad pak jutru? - Nije krv voda. a nisi ni ti pio baš vodu, ha? - Tko pjeva zlo ne misli. kužim :) |
 ako niste dobili sve važne odgovore od MIRKA FODORA prije par tjedana, čujte i počujte, jer sam našla još jedno mjesto na netu koje će riješiti sve vaše dileme. Četvrto oko dijeli savjete šakom i kapom, i to meni najdražu vrstu istih.. naime, kad u praznu kućicu upišete svoje pitanje i kliknete "savjet", četvrto vam oko izbaci, vjerojatno randomly izabranu izreku iz naroda, jednu od onih tipičnih fortune cookies mudrosti. i prije nego me ljudi koji me znaju dovoljno da mogu tvrdit da ne vjerujem u stvari poput horoskopa, sudbine, proročanstva.. pošalju u vrapče na testiranje tih i tih kemikalija u mozgu koje bismo mogli nazvati zdravom pameti, žurim da objasnim što je to tako super u stvarima kao što je četvrto oko. zamislimo jednu djevojku, zbog scene koju trenutno imam u glavi dajem joj ime iz neke meksičke sapunice, pa nek bude juanita. dakle, juanita (može bit i sheridan crane ako vam je draže, ali meni su sve one juanite) ima zaručnika, recimo, marca, krasnog, pristojnog dobrostojećeg čovjeka, naravno, s brkovima, koji je divan prema njoj, obožava je, i želi je učinit gospodaricom svoga imanja (naravno, kad je zaručnik.. nebitno). s druge strane, naša juanita ima i bivšeg ljubavnika mauricia, od kojeg su je nesretne okolnosti razdvojile davnih dana, a koji se sad vratio i rado bi je ženio da nije marca. i sad naša juanita treba odlučit čijeg imanja želi bit gospodarica (napomena: juanita nije materijalist i ne može donijet tu odluku tako da usporedi kvadraturu imanja, ovo je priča o ljubavi i tim klišejima..) e, dakle, surfa tako juanita jedan dan i naiđe na www.corner.hr, i tamo na četvrto oko. i upita četvrto oko da li da se uda za marca ili mauricia. a četvrto oko joj kaže "sutra je novi dan i sunce će opet izaći na istoku", što ona shvati doslovno i zaključi da će ga pitat opet sutra, jer očito i jedno oko koje ima pristup svom svjetskom znanju treba vremena da iz tog plasta iskopa baš ono znanje koje je juaniti potrebno. možda se njen odgovor nalazi arhiviran negdje na dnu, a možda je četvrto oko na bolovanju danas, ko će ga znati, ni ne zanima ju to previše, samo da vidi šta da radi sa svojim životom.. diskonekta se juanita i ode skuvat kavu. dođe marco i kaže "astisrca šta je upeklo ovo sunce danas" i juanita kaže "aha". par sati kasnije, nazove je mauricio i kaže "e, oćemo na kavu da pričamo o mojoj bolesnoj babi? može? aj negdi oko 7, ne smi mi baba na ovo sunce". juaniti počne srce lupat. "mauricio je reka sunce! ta je riječ bila u odgovoru četvrtog oka! znam, tako je, kako se nisam toga sama sjetila!" pomisli, nađe marca, prekine zaruke, nađe se s mauriciom i kaže mu da će se za njega udat, and they live happily ever after, uključujući i mauriciovu babu koja izdravi čim čuje ovu divnu vijest. što se tu, dakle, desilo? juanita je negdje u sebi svo vrijeme znala da je mauricio taj kojeg ona zbilja voli. ali izbor uopće nije tako očit i lak kao što bi bio da je marco neki bezveznjak koji ju tuče, a ne divan čovjek s kojim joj je ustvari sasvim dobro. ali juanita nije mogla donijeti tako važnu odluku u svom životu slušajući glas iz sebe, jer itekako dobro zna da ONA baš i nije utjelovljenje sve svjetske mudrosti i trebao bi nam paralelni svemir da je nazovemo nepogrešivom. zato je bilo lakše postupit onako kako vjeruje da je htjela viša sila, jer ako stvari naizgled krenu nizbrdo, ima rezervno objašnjenje da je sve to dio velikog plana i da će nadoć na dobro. bog, svemir ili četvrto oko ne griješe, za razliku od nas. priča je malo iskarikirana kako bi se izgubila svaka sa sličnost sa stvarnim osobama, ali ljudi se ponekad nalaze u sličnim situacijama. ponekad treba donijeti odluku vezanu za partnera, ponekad za posao, ponekad posao vs. dijete, i nije uvijek lako reći "ja želim to i to, i ja ću prihvatit sve što mi ta odluka donosi". srećom, ljudi su izmislili na tisuće gatara, religija i new age knjiga koje nam omogućuju da kažemo "ma što ja znam, ali evo mudrosti veće od moje". so, Bog Koji Zna Sve živi ovdje. |
|
INTRO cijedim ovaj članak iz sebe. prije 15 minuta napokon sam dobila praznu kuću, makar na pola sata još, razbježale su mi se rodice, baka, roditelji, pa čak i sestra, ostale su samo mačka i pantanaginica, al one ne rade buku i ne zauzimaju puno prostora. dakle, njih se da i ignorirat u ovom trenu, pa smo onda tu samo komp, kava, sladoled, novi album od t.b.f.-a i ja. apsolutno savršeno. uglavnom, cijedim, dakle, ovaj tekst, jer želim napisat sve šta mi se dešavalo zadnjih par dana, il barem one zabavnije stvari.... štek..krrrrrrr....štek... aha, da, bila sam u pločama 3 dana, na maratonu lađa i općenito druženju sa angie i ostalim zvekulićima, to sam htjela reć.. a šta se dešavalo.. pa, još se nisam oporavila od trenutka malo prije nego sam uopće krenula, kad mi je prijatelj iz osnovne reka da je cura koja je išla s nama u razred sad udana i trudna žena. apparently, takve se stvari dešavaju, i niko oko mene nije to doživio kao veliki šok, jer se žene udaju i sa manje godina od 21, ali drugačije je kad su to tamo neke negdje drugo ili u neka druga vremena, a drugačije kad je to ivana iz mog razreda. it has begun, očito, i vrijeme je da se naviknem da će se takve stvari odsad dešavat.. a u pločama... u pločama se sve događalo tako brzo, imam osjećaj da smo stalno letili od jedne aktivnosti do druge, kako bi što više toga natiskali u ta 3 dana.. ŠTA SAM RADILA: - po prvi put sam jela brujet od žaba, u nekoj konobi u prudu (iza metkovića, uglavnom), gdje su si vlasnici dali truda da sve bude domaće koliko god može bit, što uključuje i to da možeš otić do domaćice u kuhinju na ćakulu, zavezat kecelju i počet kuvat s njom. na kraju večeri, ona će sjest s vama za stol, zapalit duvan i pričat di nabavljaju tako dobro vino, kako joj se školuju djeca, i kako je konoba izgledala kad se ona udala.. svakako fascinantno mjesto, mada sam zaključila da više volim pohane žablje krakove. ali, kako bi rekla nickova mama "probaj da moš reć da ne voliš" (sori, nick, znam da ne voliš tu rečenicu jer smo isprogramirani da se ospemo kad čujemo ono što su nam roditelji previše puta ponovili u djetinjstvu, ali to je stvarno dobar moto)   - čevape sam jela po drugi put, barem onu posebnu vrstu čevapa koje angie ispeče kad dođemo na baćinska jezera. postoje razne teorije o tome zašto su ti čevapi toliko bolji od svih ostailh svugdje na svijetu, tetka tvrdi da je stvar u tome da ih ona kupi od nekih bosanaca, angie naravno stoji iza toga da je ona jednostavno majstor roštiljanja, a ja ne isključujem ni činjenicu da je ta kuća na jezeru takvo mjesto da je svaki obrok neopisiv gušt. hrana ima drugačiji okus kad su cvrčci u igri, i to je jednostavno tako.  - i kad se već spominju baćinska jezera, kupala sam se i tamo, opet ne prvi put.. da mi je neko reka prije 2 godine da je tako lipo plivat u jezeru, di je voda tako mekana, i sve je nekako mirno, i di god se okreneš je zeleno, a na rubovima cvjetaju lopoči, rekla bih da su to baljezganja jer ništa ne može bit lipše od mora. ustvari, vjerojatno mi je u nekom trenutku angie rekla upravo to, ni ne sjećam se, što samo govori u prilog koliko takvu ideju nisam tila ni blizu sebi. ali ljudi moji, ta jezera su stvarno za past oči. mislim, pripisala bi ih kao terapiju, i to najskuplji mogući oblik. kad smo odlazili, vidila sam dva konja kako se toćaju u jezeru!! moji zvekulići su prije par dana donili par malih pačića i uvalili ih unutra, pa su se ovi ugnijezdili u šašu i sad plivaju okolo i vataju kruv šta im bacamo s mula..  ma, našla sam tu po netu neke slike jezera, ali to ni približno ne uspijeva dočarat koliko je predivno tamo, a o tome kako ti koža bude mekana kad izađeš iz jezera da ni ne govorim.. uglavnom, ove godine sam se kupala samo tamo, na more nisam išla, barem ne namjerno, osim kad sam se.. - po prvi put okupala u pločanskoj luci.. :)) išla sam s angie premjestit barku, i trebala sam preć s naše barke na neku drugu i privezat se za nju. heh, ma koliko je moja tetka dala sve od sebe da me pretvori u morskog čovika, izgleda da vridi: vlajina ostaje vlajina, jer ja još ne znam kako se to privati za nešto s broda, a da se to nešto i brod na kojem stojiš ne počnu razdvajat. tako sam ostala zaglavljena, s nogama na našoj barci i rukama na onoj drugoj, bez mogućnosti da napravim išta drugo osim da vičem "aaaaaaaaaaaa!", i napokon zaključim da je najpametnije pustit noge u more.. tako da sam se bacila u more, otplivala do kraja, izašla, mahnila angie da je sve ok, i onda posegnila rukom u džep, da izvadim mobitel koji se trzao i radio "bzzzzzzzzz!" jer mu je slana voda došla do baterije. na kraju sam svladala nekako to prelaženje s broda na brod, jer je trebalo još uvijek zavezat onaj naš, a onda sam odšljapkala nazad doma. cijeli je događaj ispao potvrda onoj mojoj da svako "zlo" na dobro izađe na kraju, jer sam se već toliko nasmijala prepričavajući tu priču, da bih to napravila opet da se vratim na prekjučer kojim slučajem.. a i to šta mi je crka mob je ispalo kao dobra stvar, jer sad dobivam sestrin stari m-30, što je bez sumnje najslađi mobitel koji sam u životu vidila.. jedino mi je ada rekla da sad pazim da mi ne izrastu koji extra dijelovi tijela, ali padaju mi na pamet prljavije luke u koje sam mogla upast.  - po prvi put sam gledala maraton lađa. e, to je doživljaj. u jednom malom mjestu kao što su ploče, di svi imaju osjećaj da se nikad ništa ne dešava, kad se nešto napokon organizra, na ulicama su apsolutno svi. kad sam tu večer izašla u grad, srela sam tamo doslovno sve koje poznajem u mistu, što uključuje i djedovu sestru i njenog muža. uključuje i jednog tipa kojeg sam viđala po ksff-u ove godine, i kojem sam po naglasku prepoznala da je od "negdi doli", ali u zagrebu mi mogućnost raspoznavanja naglasaka malo zakržlja, pa sam ga smjestila oko splita negdi..a on iz rogotina (prijevod za kontinentalce: ni blizu) uglavnom, ko će svirat na najvećem događaju o pločama nego - rafo! i dragi moji, ma koliko mi taj tip ide na živce zadnjih.. pa otkad je pobijedio valjda.. od one reklame za persil, od one "ja sam rafo" blamaže, a ni naslov "dvi ribe dva kumpira" nije mi baš davao nade, jednu stvar sam zaključila neki dan - kad rafo ima koncert tamo di se ja nalazim, ja idem!  par stock-coli sasvim je dovoljno da malo padne kritičnost, pa da se ne nerviraš dok on priča o bogu i molitvama (mada se sićan da sam pokazivala prstima kao da ću povraćat kad je on malo zaglavio u svojim propovijedima, čak mi se učinilo da je i skužio to na tren, što je moguće jer sam bila U PRVIM REDOVIMA), i onda se možeš skroz dobro zabavit dok oni sviraju rhcp, u2 (al rafo, nisan ti oprostila šta si totalno isfaliva riči pisme one, molim te da skineš tekst s neta prije idućeg koncerta, jer ćemo se posvađat ti i ja..) .. jer... kad smo se vraćali iz motovuna, neko je reka da di god dodje, ide na koncert ede maajke i t.b.f.-a i mu ih je više puna neka stvar.. počinjem ga kužit, samo bi ja na tu listu dodala još i hladno pivo.. i ma kako ja obožavala svakog od tri navedena izvođača, dobro dođe otić na koncert di nećeš vikat "jebo!" uf, toliko... ne da mi se više cijedit, a i u zadnje vrijeme pišem uglavnom sve duže stvari, i imam osjećaj da sve manje ljudi to čita.. |
 sjećam se, u 4. srednje, za mene najljepše mjesto u gradu splitu bio je mali soho dućan na pjaci. na jednom mjestu toliko predivnih preskupih i sve osim prepotrebnih stvari, raj za moje oči, savršeno malo mjesto gdje sam odlazila gledat šta ima po policama na kraju dobrog dana u školi, da bi bio još bolji, ili nakon zbilja lošeg, da bi ga ublažila. najčešće sam tamo odlazila sa blažom, jer je ona bila jedna od rijetkih ljudi koje sam poznavala koji su znali ispuštat glasno wooooooooooow ili jeeeeeeeeeeeebate na šarene šalice i blesave tekice, a ne na cijene ispod njih. jednom smo picale talijanski i umjesto toga lunjale po gradu, i za uspomenu na to popodne jedna drugoj kupile po žlicu sa drškom na cvjetiće (ako se ne varam za 10kn, na što bi mnogi pali u nesvjest da sam im tad rekla, ali budući da mi je 3 godine kasnije to najdraža žlica i još uvijek znam kada je i zašto kupljena, rekla bih da je bio dobar ulog..). između ostalog, blaže i ja smo smislile (mada mislim da je ideja krenula od moje mame) politiku: ako nešto nema očitu svrhu, izmisli je. dakle, kreneš od toga da ti je nešto jako lijepo, i da to želiš imat, onda smisliš zašto to moraš imat, i kupiš. bile smo savršeni kotačići velikog stroja koji se zove potrošačko društvo, i nekad mi se čini da je vrli novi svijet nastao u jednom soho dućanu na pjaci u nekom drugom gradu..  u to sam se vrijeme družila sa sandrom, koja je slušala metal, nosila majce na cradle of filth i čiji je pojam ukrasa bio killer oko ruke. takva jedna sandra nikad nije znala šta da radi sa mnom koja sam na neki poseban dan išla sebe nagradit tako što sam si kupila čašu za olovke koja mi je u tom trenu bila jednostavno savršena (60kn, ali opet napominjem, odselila je sa mnom u zagreb i već mi 3 godine marljivo drži kemijske i markere na okupu, samo što mi više nije tako lijepa.. ovaj ju je božić zasjenila jedna koju mi je napravila arksi, jer sam općenito u fazi kad više volim stvari koje mi neko napravi). pored nje sam uvijek ispadala rasipnica, jer trošim svoje novce na još jednu šarenu majcu, na još jedan srebrni prsten, na još jedan svjećnjak ili držač za mirisne štapiće.  srećom, ljudi s kojima živim nisu kao sandra. na našoj televiziji u zagrebu sjedi brat bratu 10 figurica, uglavnom malih drvenih maca koje tako slatko sjede/leže/gledaju..tu je još i jedna bijela sova iz grčke (my favorite) i neke deve iz tunisa.. mada prašina više ne pada po našoj televiziji jer nema di, ta ista mama i ja našle smo se u razgovoru o tome kako ta i ta teta ima naprosto pretrpan stan beskorisnim figuricama i igračkama (razlika između nas i njih, koju smo mama i ja bez ranijeg dogovora prepoznale, je u tome što su njihove figurice iz kinder-jajeta ili općenito trash, a naše su.. pa naše su tako slatke, naravno). onda smo, u duhu tolerancije, završile priču sa zaključkom da teta pretjeruje samo iz naše perspektive, ali i mi pretjerujemo iz nečije tuđe, i da kod takvih stvari svatko za sebe postavlja granicu koliko mu je "beskorisnih" stvari zbilja potrebno, a kada to postaje rasipanje. za sandru iz razreda ta se granica nalazi negdje kod pojave vaza (uvijek je govorila da joj nikako nije jasno čemu može služiti jedna vaza, jer je njoj to samo nešto što zove da bude razbijeno), kod tete...još nismo pronašli tu granicu.. a moja je, kako sam neki dan shvatila izlazeći iz "tinte" - pritiskač za papire. razumijem zašto bi netko htio imati 4 svijećnjaka i 16 svijeća u eri električne energije, razumijem zašto je potrebno imati 4 magneta na frižideru, mada se na njemu u 3 godine pojavilo možda 5 poruka, a i one su bila napisane na post-itima i nije ih držao nikakav magnet, razumijem zašto je važan privjesak za ključeve na ovcu, ali nikako mi ne ide u glavu što će netko s pritiskivačem za papir. čini se da sam po sebi govori čemu služi, ali nije. prva stvar, nije mi jasno je li pritiskivač ili pritiskač. dalje, koji to papir treba pritiskati? osvrćem se oko sebe, vidim papir u obliku teke ili malih blokova, to se jako dobro drži samo za sebe i ne vidim šta bi se tu trebalo pritiskat. vidim papir za printanje, ali on se nalazi u onom printerovom držaču, i u pakiranju, koje ga, osim što ga drži na okupu, još i štiti od prašine, što jedan običan pritik(iv)ač na, recimo, dupina, nikako ne zna. jedino ako je na kišobran. onda, nije mi jasno od čega bismo trebali štititi te papire, ko to ima ured ili radnu sobu sa stalnom prijetnjom od naglih naleta vjetra. eventulano dopuštam potrebu za nevedenim artiklom u slijedećim splitskim kvartovima: visoka, pujanke, sućidar, te na masleničkom mostu. za vrijeme bure, nezgodno je. treba pritisnit papir, kao što bi dobro doša i uteg za limenku od pive, a mom prijatelju na visokoj jedan držač za staklena balkonska vrata.  ali očito postoji netko tko smatra da je to potrebno kao što ja smatram da je potreban držač za mirisne štapiće. zaista, svatko od nas postavlja svoja mjerila oko toga što je potrebno, a što je bacanje novaca. dok moja baka smatra da nikome ne treba više od eventualno dva para obuće, te jedna roba za po kući i jedna za nedjeljnu misu, ja ispadam malo siroče po broju cipela i torbica pored hrvatskih verzija carrie iz sex i grada. i dok sandra nikad neće shvatit zašto sam potrošila tolike novce na tolike čaše, blokiće, šalice i svijeće, ja ću uvijek pamtit kako su ona i brat potrošili čitavo bogatstvo da bi kupili bubnjeve, za što nisam čula da je otišlo dalje od hira, i ne bi me čudilo da saznam da već godinama ti bubnjevi leže pokriveni folijom, jer susjedi ne toleriraju buku, a i oni imaju puno za učit i nemaju vremena. stoga, draga moja nacijo koja uglavnom kuka kako se nema, uzmite trenutak da razmislite o svojim prevelikim luksuzima. sama činjenica da čitate ovaj blog čini vas velikim bogatašima i rijetkim sretnicima (zato što imate kompjuter, ludice jedne, nisam ipak toliki egotriper...!) iskopajte negdje onaj mejl što su ga svojedobno svi slali okolo, sa par zanimljivih statističkih podataka koji vam ustvari svi govore "you lucky bastards" napomena: priča je krenila nekim drugim putem i završila kao ofucana kršćanska propovijed, pa se osjećam obaveznom naglasit da poanta priče nije ovo na kraju, nego to da ja pojma nemam čemu služe pritisk(iv)ači za papir, pa molim da mi se javi neko kome se navedeni predmet pokazao korisnim. ako ga ima. |
|
jučer smo, na putu do mora, zaglavili u ogromnoj koloni prema omišu. auti svih mogućih registracija stajali su natiskani ko sardine u premalenoj konzervi, i prirodna idila moje omiljene plaže, pored medića, izgledala je nedostižno daleko. -tu tu auto, vrag ti piz odnija - ni ne znam ko je to prvi rekao, ali tata nas je podsjetio da ima neka tomina kaseta u ladici. to je skratilo idućih sat ipo vremena...  to je moja omiljena vrsta muzike. kad me neko pita šta slušam, nikad ne znam šta da kažem, jer ne volim nijedan stil posebno više od drugih, a nikad nisam čula kako se zova ona muzika koja svaki idući put kad je čuješ zvuči bolje nego prije. prije godinu dana gledala sam neku emisiju o story supernova music talents zvijezdama, onih najvećih 6 barem. i za svakoga bi pitali rafu kakav je. a rafo, onako pametan i rječit kakvim ga svi znamo, rekao bi "nera je jedna vrlo vrlo vrlo vrlo vrlo talentirana djevojka", "natali je jedna vrlo vrlo vrlo vrlo vrlo razmažena djevojka" itd. kad slušam tomu bebića, sama sebe podsjećam na rafu u toj emisiji, jer sam prvi put kad sam ga čula pomislila "toma je zakon" a onda dalje ide: -toma je stvarno zakon -toma je stvarno stvarno zakon -toma je stvarno stvarno stvarno al ono bez zajebancije zakon al slušajući ga jučer shvatila sam koliko malo znam o tom čovjeku. a ono, volim cijele 3 pjesme od coldplaya, pa opet znam da im pjevač sa gwineth paltrow ima ćer koja se zove jabuka. nekako sam ga zamišljala kao starog splitskog junkie-ja, vječno napušenog (al ne na dopu!), jednog od onih koji vise na peristilu i stvaraju legende zbog kojih će se 20 godina kasnije roditelji tinejdžera mrštiti kad čuju da i dijete odlazi u luxora. da je stari junkie zaključila sam valjda po onoj "vrag ti piz odnija", ali ta se teorija raspala kad mi je mama jučer u autu rekla da je to stara dalmatinska psovka koji koristi i moj rođeni djed (??? nije, moj djed psuje samo boga-jarca) rekla mi je mama još i da su ga u njegovo vrijeme uglavnom ismijavali, ali to sam mogla i pretpostavit. u vrijeme kad je oliver harao sa svojim galebom, što je mogao jedan splitski redikul hrapavog glasa koji je išao u korak s doorsima (seka i ja smo prepoznale nihov utjecaj u skoro svakoj pjesmi..) al niko mi nije znao reći kada i od čega je toma umro, pa sam se bacila u potragu po netu, za tom, i još nekim informacijama. kao što ste vjerojatno već otkrili, hrvati su jako lijeni oko stavljanja informacija na web, pa, ako tražite nešto što ne sardži riječi seve i anal, možete biti sretni ako nađete jedan članak i dvije slike. ja sam našla par članaka, od toga jedan zbilja koristan. pa izdvajam par meni zanimljivih dijelova, da ne moraju tražit dalje oni koje zanima.. Za života je radio kao mornarički podoficir, nastavnik pa tajnik škole, novinar u Nedjeljnoj Dalmaciji i Vjesniku, sudski pljenitelj, trener Hajduka, mehaničar, pomorski strojar. U umjetničkim područjima bio je glazbenik, galerist, kantautor, pjesnik i aforističar, performer. Kako sam kaže u svojoj otkačenoj autobiografiji na početku ovog izdanja, mijenjajući različite interese, nikako nije mogao postati ono što je želio.  Mnoštvo fotografija prikazuje Tomu u različitim razdobljima i situacijama, a jedan detalj je skoro uvijek prisutan. Cigareta koja se dimi između njegovih prstiju. Poznato je da je bio iskusan i educiran travar, smatrajući da se može prevenirati svaki oblik raka, osim plućnog, ako se pravovremeno liječi. Nažalost, bio je u pravu, i 4. veljače 1990. Toma Bebić je umro od raka pluća.  njegova prva zbirka aforizama zvala se "volite se ljudožderi", a promovirana je i prodavana u WC-u restorana Bellevue Zelenoidna aritmetička metamorfoza zelenog konja u jednadžbi zelenojeda s travom zelenom predstavlja ludičku antipoemu u kojoj autor premeće riječi konj, trava, zeleno i pase. Da bi stvar otišla i onkraj apsurda, autor u pogovoru preporuča čitateljima koji ne naslute bit dopunsku literaturu: telefonski imenik, logaritamske tablice, popis stanovništva... Knjiga je tiskana na fluorescentnom zelenom papiru, a Bebić ju je za života u potpunosti pripremio za tisak. Sačuvale su se montirane stranice za izdanje na prozirnoj plastici, jer je htio da se knjiga može čitati i ispod morske površine. U cijelosti je objavljena prva knjiga poezije U sakatu vremenu te druga pjesnička zbirka Tata-rataata- bum Poznato je da je Toma od 1970. često nastupao na Splitskom festivalu te je snimio nekoliko glazbenih singlova i dvije ploče. Jedan je od osnivača Omiškog festivala klapa gdje je 1967., sa skladbom Kaleto moja draga u izvedbi okteta DC iz Vranjica, dobio nagradu za stihove. Te je godine osvojio i drugu nagradu za pjesmu Ive Crvić, koju je izvela klapa Split. Godine 1970. pjesma Barba Filina lula dobila je nagradu za najbolju interpretaciju u izvedbi okteta DC. Na Splitskom festivalu nastupao je do 1979. iz ljubavi prema dalmatinskoj pismi, napustivši ga utišan i iznerviran lošim i izvitoperenim istočnjačkim melosom koji je polako doplivavao na obale Dalmacije.  Bio je zajebant. Na splitskom festivalu 1971. godine nastupila je brazilska pjevacica Tuca, s kojom je Toma Bebic bio posebno dobar. Golemu (125 kg) pjevacicu pokusavao je dignuti na ruke (sto mu, dakako nije uspijevalo), a nikada nije prosao pored nje, a da je nije svojim milozvucnim glasom dozvao: "Di si Tuko moja!". Može se reći da je bio više hvaljen i poštivan u narodu nego u zabavno-umjetničkim krugovima. Većinu njegovih objavljenih zbirki financirali su vlasnici konoba, kafića, restorana, mesnica, obrtnici svih vrsta, uzvraćajući dobrotom za njegovu veliku ljubav i poštovanje izvor podataka |
..pohvalit svoju baku.. još otkad sam nabavila štakora, bojim se trenutka kad ću za to reći rođenoj baki, jer ako su mi neke dvadesetogodišnje prijateljice prestale disat na nekoliko sekundi a zatim prosiktala da ne mogu vjeorovat da sam to nabavila jer je to nešto najgore što postoji, nisam mogla ni zamislit što će se desit sa 78-godišnjom ženom sa sela, koja općenito jako teško prihvaća sve što nije postojalo 1935., koja nije razgovarala s mojim tatom tjedan dana jer je nosio "zvone", a ne pristojne hlače, i koja, na kraju krajeva, cijeli svoj životni vijek vodi bitku s tim glodavcima, postavljajući im zamke, ubijajući otkrivena legla, i gubeći kućne mačke koje su, prije njih naišle na otrove..odgađala sam trenutak kad bi joj rekla, huškajući rodice da ništa ne spominju (one su me shvatile dovoljno ozbiljno da smisle code name - stuart little), računajući na svoju lošu sreću sa glodavcima dosad - obično mi ne požive baš puno. ali ipak smo došli do toga da baka dođe u split i da uđe u sobu i pogleda što se nalazi u velikom šarenom kavezu.. pažljivo sam joj prišla s leđa, ne znajući što da joj kažem dok zagleda unutra.. - vidi pacova imate - rekla je. nije zvučala potreseno - da, mali miško.. - a vidi kako ima tri male kućice, i grane ste mu stavili da se penje, baš mu je lepo tu - priča baka kao da gleda u slatko malo mače, pa nastavi primjećivat kako mu se mrda nos i brkovi dok njuši.. - to je pitomo? - da, jako je pitoma, nikad nikoga nije ugrizla, i voli se mazit i igrat - branim je ja, očito sasvim bespotrebno nisam je mogla dovoljno jako zagrlit kad je rekla da razumije ona da to nije isto kao oni koji se muvaju po njenom podrumu, mada se isto zove, jer ko zna di su oni sve bili, a ovaj je naš i cijeli je čist.. baka maca ne zna riječ tolerancija, i nikad to ne bi navela kao svoju osobinu. poznajem cure kojima bi to bio jedan od prvih 5 epiteta u rečenici "ja sam...", a koje nisu smogle hrabrosti da dođu kod mene otkad ga imam.. |
..kad sam birala dizajn ovog bloga, bila je ideja da napravim kombinaciju zelene i narančaste, jer mi je to naj naj match..nekako se kasnije izgubila ta ideja, i ostala je samo na narančastoj kosi male south park mene.. do večeras, kad sam sa pikabu i malom trubom radila perlice od fima..nekim čudom, baš zelene i narančaste.. onda sam zaključila da mi fali toplih boja i da mičem one psiće sa strane..pa evo, stavljam sa strane simpa stvari koje mi je izbacio google.. |
 sjećam se, a vjerujem da se i još kome ko ovo čita čini kao da je jučer bilo, kad nam je na prvom satu informatike profesorica Maristela čitala članak o tome kako je internet zamišljen kao sredstvo koje bi učinilo velike količine informacija dostupne ljudima na što brži i jednostavniji način, a vrlo se brzo pretvorilo u sredstvo koje je ljudima dostupnim učinilo nezamislive količine pornografije, kao i, naravno, još jedan medij koji se može nakrcat reklamama. statistički podaci koje je prosipala maristela iz malog zgužvanog papirića otrgnutog iz slobodne dalmacije činili su da se na trenutak zasramimo ljudske rase, kao što sam se jučer zasramila svog grada, dok sam prolazila kroz pučku feštu hrvatske stranke prava, provlačeći se među ljudima u crnim majcama na "e moj narode". ti ljudi sve dobre stvari zaseru, pokazalo se još jednom, nikako zadnji put.. u međuvremenu sam postala internet junkie, priznajem skrušeno, i ono malo stvari na mreži što nije pornografija koristim svakodnevno.. sad je in čitanje blogova, prije toga bili su njuzi, prije toga bila sam icq junkie, a odem li zbilja daleko, doći ću do vremena kad sam obožavala net jer sam za 5 minuta mogla sebi dokopati riječi od queena ili slike leonarda dicapria.. al sve su to.. kad me je pitao profesor na ispitu iz primjene računala u psihologiji služi li mi internet za edukativne svrhe, morala sam dobro mućnuti glavom da bih se sjetila da sam čak jednom skinila s neta jednu knjigu u elektronskom obliku, i to baš knjigu o - ovisnosti o internetu.. prešutila sam dio da sam je downloadala i spremila u imaginarni "pogledat ću jednom" folder, pa sam na pitanje "i što ste tamo pročitali?" izmuljala jednu do dvije rečenice nagađajući što bi se tamo uopće moglo pročitati.. činjenica jest, profesore dragi, da jedine korisne informacije koje ja pronalazim na mreži su: prognoza vremena, vozni red autobusa, vlakova i noćnih tramvaja, i eventualno, suma summarum današnjih vijesti, ako otvorim monitor. ostala 4 sata dnevno služi mi za zabavu i komunikaciju s prijateljima. ako su prijatelji dobre volje, onda oboje odjednom. al eto, zalomi se.. slušajući pikabu kako već tri dana priča da treba počet učit, uhvatila je i mene želja da počnem nešto radit, kad već mislim još jedan fax upisat na jesen. i krenem kopat po općoj enciklopediji stvari o portugalu i portugalcima, i skužim da tu neke stvari nemaju smisla - što će mi informacije o populaciji i valutama u portugalu iz 1980.? onda se sjetim da je drug škorić svojedobno spominjao tu neku super stvar koja se zove wikipedia, pa odem pronjuškat. i ono..nađem the answer to all my prayers..između ostalog, ima i na hrvatskom, ali mi se čini da na engleskom ima više podataka.. osim što je više up to date od velike crvene hardverske verzije jugoslovenskog leksikografskog zavoda, još i ima tu super stvar koja se zove tražilica, koja meni inače fali u normalnim knjigama. zar vas ne živcira kad želite znat jedan mali detalj, al morate čitat sijelu stranicu da bi našli di to piše... uglavnom, eto, dođite na mrežu, tu se nalaze sevin pornić, moj blog i - wikipedia |
|
zašto, o zašto, na filozofskom ne funkcionira ništa vezano za kompjutere.. izvinte dragi ljudi koji radite stranicu, a pogotovo forum filozofskog fakulteta, ali ako biste biil tako ljubazni da dopustite da neko s malo manjim stupnjem mentalne retardacije radi te stvari, poštedili biste me čira na želucu i čupanja kose, hvala lijepo neću sad da se diram u stranicu premilog mi odsjeka, koja je upravo smiješna koliko je trivijalna, da ne kažem beskorisna.. stranica stupa (klub studenata psihologije) koja nas je tako dugo kričavim slovima pozivala da dođemo na dane ramira bujasa koji su se odvili dvije godine ranije (na odsjeku za psihologiju organiziraju putovanje kroz vrijeme, specijalno za studente.. to je samo jedna od mnogih privilegija, ali možete otići u prošlost i weberu reći da mu ništa ne valja onaj zakon) al s mojim trenutnim gnjevom nema odsjek veze, pa ga neću sad pljuvat što je bilo, dakle.. odem ja na forum, da odgovorim jednom tipu (pozdrav, kradac, kolega presvijetli  ), i sjetim se da bi mogla malo poradit na svom accountu tamo, ubacit avatar i to.. i skužim da su mi podaci tamo preprestari (npr, e-mail adresa koja je deaktivirana jer je nisam redovno provjeravala, a i šifra koju mi je teško zapamtit, jer sad uglavnom svugdi koristim jednu drugu...), pa krenem to sredit.. i oni mi kažu da sam promijenila neke bitne podatke, pa eto, sad su me privremeno deaktivirali, al poslat će mi na mejl obavijest kako da to ponovo aktiviram..dobro, reko fala odem na mejl, tamo ništa.. odem za po sata, opet ništa.. mamu im, kažem, i odem igrat uno s rodicama na balkonu.. vratim se sad, nakon par sati, i otkrijem da su mi poslali neki link na mejl, ali kad to kliknem kažu mi da, and i quote: (To) Korisničko ime ne postoji !!!!!!!!!!!!!!!!! whatta fuck? što sad.. ?  sad ne mogu upast ni sa starom ni sa novom šifrom, i moram ić nekom od njih **** majku, a možda mu je majka skroz dobra žena... nikola, čitaš li ovo, a znam da jesi, samo što je kod tebe sad druga, a kod mene prva polovica kolovoza, molim te da makneš sve administratire sa filozofskog fakulteta i preuzmeš stvari u svoje ruke... |
 tražila sam po googleu neke životinjice da posadim u boxeve sa strane, da bude malo veselije.. pa sam našla ovu vjevu koja je prevelika da je stavim sa strane, a i skroz je zanimljiva... je li i vama izgleda nekako blesavo, ko da se zajebaje? zaaakon :)) |
ma skužila sam ja na koju ti foru linkovi za blog završe na monitor.hr, ilitiga u onim člancima u sredini koje piše izvjesni dario.. da, da, jasno je ko dan, bistro je ko suza..tamo dospiješ ako si in.. tjednima sam se pitala zašto bi taj i taj bio zanimljiviji od moje pantagane koja čita enciklopedije, pa sam već čitavu stvar shvaćala vrlo osobno, dok se nisam sama u ključnom trenutku javila iz motovuna. e, to je bilo IN. i eto mene na monitoru, i skoči counter za 100 hitova u jedan dan..tako se piše blog, kažem sama sebi onda, kad je in severina pišeš o severini, onda pišeš o nogometnom prvenstvu, pa o motovunu, pa o nagibnim vlakovima, pa.. kad ponestane tema uvijek možeš pisati o: a) ljubi ćesiću rojsu b) drugim blogerima ili blogu kao fenomenu. u krajnjem slučaju, kad ispucaš sve od gore, napišeš bilo šta, ali pošalješ smsom, i eto slave.. ne znam zašto o svemu ovome razmišljam, nisma li rekla da pišem ovo za svoje prijatelje... hmda, prodala sam se.. |
 sjećam se prvu večer u motovunu da sam došla za stol di su sjedili moji dušoslovci.. našla sam dušoslovku anteu kako sjedi pijana i sa ništa trijeznijim tipom pored nje pjeva čitav repertoar daleke obale.. kasnije sam ja nešto brbljala s tim tipom, ne sjećam se što sve, samo se sjećam da je on rekao da će probat upisat slobodni dodatni studij švedskog, a ja portugalskog, pa smo pričali kako je to super, i pili u to ime, naravno.. okej, on je pio..ja sam.. potegla jednom iz pristojnosti... i onda smo počeli pričat o muzici i tip je ostao paf što sam čula za šub. rekao je da ima njihov bedž i da će mi ga sad donijet, i oteturao u potragu za svojim šatorom da ga nađe.. već se bilo nakupilo ekipe i bila je prava vratolomija prolazit između šatora a da se ne zapetljaš među konope, čak i ako je dana ti si trijezan, tako da ne mogu dovoljno naglasit njegovu hrabrost u tom trenutku.. i donio mi je slatki mali sivi bedž koji sam zakačila na torbu i iduća dva dana ponosno nosila okolo i pokazivala svima oko sebe. sve do proklete projekcije supersize me... ne znam kako sam ga uspila zagubit, ali tad sam previše mislila na to kako je prokleto zima i kako ću zaspat u po filma ma koliko bio zabavan, jer čija je ideja uopće stavit projekciju u 2 sata ujutro, i kakav je to način da si u kinu do 4, to je jednostavno smiješno.. dok sam se vratila dolje, bedža više nije bilo... vajlda sam zakačila torbom među stolice u nekom trenu.. i sad.. ma mislim, nabavit ću drugi, i to će biti šub junior, ali to neće biti to... samo se nadam da nije taj tip (pazi, taj tip, jer pojma nemam kako se zove..da ne bi neko krivo shvatio, tip uopće nije bitan kao takav..) došao sutradan u kino barbacan i našao ga negdje na podu, pa pomislio da nisam cijenila njegovu gestu.. |
 wheeeeeee sinoć sam jela nešto što nije sendvič ni pržene srdele, spavala sam na krevetu a ne u šatoru ispod kojeg je natrpano sijeno, imala sam pravi jastuk, a ne ručnik koji je služio u tu svrhu, jutros nisam morala pješačit 10 minuta do mjesta gdje ću oprat zube, i otuširala sam se toplom vodom..  ova je avantura gotova. ostala mi je hrpetina uspomena i nemali broj novih ljudi, s kojima će svaki susret u zagrebu izgledat tako da ćemo oboje što glasnije pjevat neku irsku domoljubnu pjesmu koja je bila tema izleta, kreveljeći se i pružajući noge prema nebu.. ostala mi je uspomena na jednu ultraromantičnu večer (we're talkin valjanje u sijenu here...) i što li već još ispadne od toga.. ali super je bit nazad.. super je pomisao na nekoliko mirnih dana, uz knjigu, komp, i tipične kave s midgetima.. idem ih sad nazvat da vidim jesu li mi se svi vratili u split, pa da imamo neku fimijadu* ili nešto... *fimijada= druženje dvoje ili više ljudi od kojih svako donese sve fima šta ima, pa, ujedinivši materijal i ideje, izrađuju nakit ili što im se već hoće :) |