10.08.2004., utorak

čemu služe pritisk(iv)ači za papir?

sjećam se, u 4. srednje, za mene najljepše mjesto u gradu splitu bio je mali soho dućan na pjaci. na jednom mjestu toliko predivnih preskupih i sve osim prepotrebnih stvari, raj za moje oči, savršeno malo mjesto gdje sam odlazila gledat šta ima po policama na kraju dobrog dana u školi, da bi bio još bolji, ili nakon zbilja lošeg, da bi ga ublažila. najčešće sam tamo odlazila sa blažom, jer je ona bila jedna od rijetkih ljudi koje sam poznavala koji su znali ispuštat glasno wooooooooooow ili jeeeeeeeeeeeebate na šarene šalice i blesave tekice, a ne na cijene ispod njih. jednom smo picale talijanski i umjesto toga lunjale po gradu, i za uspomenu na to popodne jedna drugoj kupile po žlicu sa drškom na cvjetiće (ako se ne varam za 10kn, na što bi mnogi pali u nesvjest da sam im tad rekla, ali budući da mi je 3 godine kasnije to najdraža žlica i još uvijek znam kada je i zašto kupljena, rekla bih da je bio dobar ulog..). između ostalog, blaže i ja smo smislile (mada mislim da je ideja krenula od moje mame) politiku: ako nešto nema očitu svrhu, izmisli je. dakle, kreneš od toga da ti je nešto jako lijepo, i da to želiš imat, onda smisliš zašto to moraš imat, i kupiš. bile smo savršeni kotačići velikog stroja koji se zove potrošačko društvo, i nekad mi se čini da je vrli novi svijet nastao u jednom soho dućanu na pjaci u nekom drugom gradu.. u to sam se vrijeme družila sa sandrom, koja je slušala metal, nosila majce na cradle of filth i čiji je pojam ukrasa bio killer oko ruke. takva jedna sandra nikad nije znala šta da radi sa mnom koja sam na neki poseban dan išla sebe nagradit tako što sam si kupila čašu za olovke koja mi je u tom trenu bila jednostavno savršena (60kn, ali opet napominjem, odselila je sa mnom u zagreb i već mi 3 godine marljivo drži kemijske i markere na okupu, samo što mi više nije tako lijepa.. ovaj ju je božić zasjenila jedna koju mi je napravila arksi, jer sam općenito u fazi kad više volim stvari koje mi neko napravi). pored nje sam uvijek ispadala rasipnica, jer trošim svoje novce na još jednu šarenu majcu, na još jedan srebrni prsten, na još jedan svjećnjak ili držač za mirisne štapiće. srećom, ljudi s kojima živim nisu kao sandra. na našoj televiziji u zagrebu sjedi brat bratu 10 figurica, uglavnom malih drvenih maca koje tako slatko sjede/leže/gledaju..tu je još i jedna bijela sova iz grčke (my favorite) i neke deve iz tunisa.. mada prašina više ne pada po našoj televiziji jer nema di, ta ista mama i ja našle smo se u razgovoru o tome kako ta i ta teta ima naprosto pretrpan stan beskorisnim figuricama i igračkama (razlika između nas i njih, koju smo mama i ja bez ranijeg dogovora prepoznale, je u tome što su njihove figurice iz kinder-jajeta ili općenito trash, a naše su.. pa naše su tako slatke, naravno). onda smo, u duhu tolerancije, završile priču sa zaključkom da teta pretjeruje samo iz naše perspektive, ali i mi pretjerujemo iz nečije tuđe, i da kod takvih stvari svatko za sebe postavlja granicu koliko mu je "beskorisnih" stvari zbilja potrebno, a kada to postaje rasipanje. za sandru iz razreda ta se granica nalazi negdje kod pojave vaza (uvijek je govorila da joj nikako nije jasno čemu može služiti jedna vaza, jer je njoj to samo nešto što zove da bude razbijeno), kod tete...još nismo pronašli tu granicu.. a moja je, kako sam neki dan shvatila izlazeći iz "tinte" - pritiskač za papire. razumijem zašto bi netko htio imati 4 svijećnjaka i 16 svijeća u eri električne energije, razumijem zašto je potrebno imati 4 magneta na frižideru, mada se na njemu u 3 godine pojavilo možda 5 poruka, a i one su bila napisane na post-itima i nije ih držao nikakav magnet, razumijem zašto je važan privjesak za ključeve na ovcu, ali nikako mi ne ide u glavu što će netko s pritiskivačem za papir. čini se da sam po sebi govori čemu služi, ali nije. prva stvar, nije mi jasno je li pritiskivač ili pritiskač. dalje, koji to papir treba pritiskati? osvrćem se oko sebe, vidim papir u obliku teke ili malih blokova, to se jako dobro drži samo za sebe i ne vidim šta bi se tu trebalo pritiskat. vidim papir za printanje, ali on se nalazi u onom printerovom držaču, i u pakiranju, koje ga, osim što ga drži na okupu, još i štiti od prašine, što jedan običan pritik(iv)ač na, recimo, dupina, nikako ne zna. jedino ako je na kišobran. onda, nije mi jasno od čega bismo trebali štititi te papire, ko to ima ured ili radnu sobu sa stalnom prijetnjom od naglih naleta vjetra. eventulano dopuštam potrebu za nevedenim artiklom u slijedećim splitskim kvartovima: visoka, pujanke, sućidar, te na masleničkom mostu. za vrijeme bure, nezgodno je. treba pritisnit papir, kao što bi dobro doša i uteg za limenku od pive, a mom prijatelju na visokoj jedan držač za staklena balkonska vrata. ali očito postoji netko tko smatra da je to potrebno kao što ja smatram da je potreban držač za mirisne štapiće. zaista, svatko od nas postavlja svoja mjerila oko toga što je potrebno, a što je bacanje novaca. dok moja baka smatra da nikome ne treba više od eventualno dva para obuće, te jedna roba za po kući i jedna za nedjeljnu misu, ja ispadam malo siroče po broju cipela i torbica pored hrvatskih verzija carrie iz sex i grada. i dok sandra nikad neće shvatit zašto sam potrošila tolike novce na tolike čaše, blokiće, šalice i svijeće, ja ću uvijek pamtit kako su ona i brat potrošili čitavo bogatstvo da bi kupili bubnjeve, za što nisam čula da je otišlo dalje od hira, i ne bi me čudilo da saznam da već godinama ti bubnjevi leže pokriveni folijom, jer susjedi ne toleriraju buku, a i oni imaju puno za učit i nemaju vremena. stoga, draga moja nacijo koja uglavnom kuka kako se nema, uzmite trenutak da razmislite o svojim prevelikim luksuzima. sama činjenica da čitate ovaj blog čini vas velikim bogatašima i rijetkim sretnicima (zato što imate kompjuter, ludice jedne, nisam ipak toliki egotriper...!) iskopajte negdje onaj mejl što su ga svojedobno svi slali okolo, sa par zanimljivih statističkih podataka koji vam ustvari svi govore "you lucky bastards" napomena: priča je krenila nekim drugim putem i završila kao ofucana kršćanska propovijed, pa se osjećam obaveznom naglasit da poanta priče nije ovo na kraju, nego to da ja pojma nemam čemu služe pritisk(iv)ači za papir, pa molim da mi se javi neko kome se navedeni predmet pokazao korisnim. ako ga ima.

- 23:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #