02.08.2004., ponedjeljak

kad sam bio maliiii štakor je ugrizo beeeeebuu

sjećam se prvu večer u motovunu da sam došla za stol di su sjedili moji dušoslovci.. našla sam dušoslovku anteu kako sjedi pijana i sa ništa trijeznijim tipom pored nje pjeva čitav repertoar daleke obale.. kasnije sam ja nešto brbljala s tim tipom, ne sjećam se što sve, samo se sjećam da je on rekao da će probat upisat slobodni dodatni studij švedskog, a ja portugalskog, pa smo pričali kako je to super, i pili u to ime, naravno.. okej, on je pio..ja sam.. potegla jednom iz pristojnosti... i onda smo počeli pričat o muzici i tip je ostao paf što sam čula za šub. rekao je da ima njihov bedž i da će mi ga sad donijet, i oteturao u potragu za svojim šatorom da ga nađe.. već se bilo nakupilo ekipe i bila je prava vratolomija prolazit između šatora a da se ne zapetljaš među konope, čak i ako je dana ti si trijezan, tako da ne mogu dovoljno naglasit njegovu hrabrost u tom trenutku.. i donio mi je slatki mali sivi bedž koji sam zakačila na torbu i iduća dva dana ponosno nosila okolo i pokazivala svima oko sebe. sve do proklete projekcije supersize me... ne znam kako sam ga uspila zagubit, ali tad sam previše mislila na to kako je prokleto zima i kako ću zaspat u po filma ma koliko bio zabavan, jer čija je ideja uopće stavit projekciju u 2 sata ujutro, i kakav je to način da si u kinu do 4, to je jednostavno smiješno.. dok sam se vratila dolje, bedža više nije bilo... vajlda sam zakačila torbom među stolice u nekom trenu.. i sad.. ma mislim, nabavit ću drugi, i to će biti šub junior, ali to neće biti to... samo se nadam da nije taj tip (pazi, taj tip, jer pojma nemam kako se zove..da ne bi neko krivo shvatio, tip uopće nije bitan kao takav..) došao sutradan u kino barbacan i našao ga negdje na podu, pa pomislio da nisam cijenila njegovu gestu..

- 14:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #