|
|
| < | veljača, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Jos jedan moj blog (sacuvaj ih Boze), pisem ono sto mislim i ne namjeravam se opravdavat za to. Ako ti se ne svida otplovi. 
u iskusenju
Ovoliko vas je posjetilo ovo cudo od 22.2.2008.
Ajmo iskreno. Svi znamo da sam nespretna. Da se zabijam u nezive predmete. Da ne mogu proc kroz vrata da se ne bubnem u stok. Da se popiknem na ravnoj cesti i uganem glezanj. Da moje unutarnje ja privlaci osjecaj boli na mom vanjskom ja. I da moje unutarnje ja voli kad se moje vanjsko ja sramoti.
Ivana bi imala bas dobru recenicu za to sto sam danas izvela. ''Ajme, koji si ti cifut.''
Dan je bio divan. Izasli smo iz skole i krenuli prema Zapadnom kolodvoru na vlak koji nas je trebao odvest doma! I sad Ines, Ivana i Ja onako lagano secemo, glupiramo se i valjamo gluposti. I jedan kjut lik nas pretekne. Slucajno znamo da ide u Teslu. Slucajno znamo da ide na vlak i silazi u Vrapcu. Kazem slucajno, jer smo ga vec par puta vidjele.
Hoda on ispred nas i komentiramo mi da ima bas fora friz, da ima krive noge i da je onako bas dobar. Pa je Ines rekla da ju podsjeca na jednog lika. Nazvat cemo ga Tomi. Al sam joj onda lijepo objasnila da Tomi misli da je faca i da ima drugaciji samouvjereniji hod. I da na sve gleda nekim svojim pogledom: ''Haj, ja sam faca ti nisi..mwaha''. A taj lik iz Tesle nema takav hod,a ni takve poglede. Al budimo realni ima neke cudne..hm...obicaje. Sumnjamo u njegovu spolnu orijentaciju. A mozda je samo lik koji voli pokazat kako voli svoje prijatelje.
E uglavnom, dolazi vlak, ja koraknem korak natrag, on iza mene (znala sam da je iza mene...nisam znala da mi je blizu), a ja se sudarim s njim. Ines se pocela smijati i pocastila me recenicom: ''To samo ti mozes izvest.''
Hvala, Ines. Sad sam se i ja u to uvjerila. xD
Slusam na radiju neke polemike o Goranu, Tanji i Vanji. Strasno nesto. Pita mene mama neki dan sta ja mislim o tome.Pocastila sam ju jednim hladnim pogledom i rekla sam joj:
''Mislim da to nije stvar cijele Hrvatske, nego njih troje.''
Ok, on je poznata licnos. Ali dajte molim vas. Koliko ljudi ima i zena i ona jos par ljubavnica pa nikom nista. O njima se ne pisu epopeje u svim tjednim i dnevnim novinama.
I sad 4 milijuna ljudi slusa o tome kako se netko nekome ispricava zbog necega sta je taj netko napravio nekome. I sad su ljudi u Lijepoj Nasoj zgrozeni kako netko moze varat divnu zenu s kojom ima dvoje djece sa drugom divnom zenom (s kojim jos nema djece...al kakva je Hrvatska...nikad se ne zna...mozda sutra osvane naslov u dnevnim novinama: ''Ljubavnica je trudna!'' -.-').
I sad ocekuju od Gorana da se isprica. Svi. 4 milijuna para ociju gleda u njega i ceka. Ne bih htjela biti tom covjeku u kozi. Svi mi moramo skupit hrabrost kad se nekome zelimo ispricati i reci da nam je zao. Jos nam je gore ako se trebamo ispricati dvjema osobama. Goran se trenutno treba ispricati 4 mil. ljudi.
Ne kazem da nije kriv i sta ja znam. Na kraju krajeva, pa ja te ljude ni ne poznajem! Nemam pojma kakvi su. Kako se ponasaju i slicno.
I sigurna sam u svoje misljenje da je to stvar izmedu njih troje, a ne cijele nase nacije. Al eto...mi smo takvi...
Ok...ne znam sto mi je. Nisam pisala postove skoro mjesec dana i sad imam neku zelju za pisanje. Moze bit da je to trenutno zato sto me ne zeli prijavit na msn jer kao sto on kaze ''We were unable to sign you into Windows Live Messenger at this time''. Nes ti kulture. Mislim moram negdje tipkat. Ovdje mi je onda najednostavnije.
Sto se tice ona dva zadnja posta...Pa ono, ahem...Ne znam sta mi je bilo. Mislim, ne mogu ja stalno takve postove pisat (ovo se odnosi na zadnji). To samo kad mi se nes onak u glavi preokrene pa pocnemi pisati neke metafore, usporedbe i pitaj boga sta ne trkeljam. A to je obicno onda kad se toliko toga skupi u meni da imam neobjasnjivu zelju vikat, derat se, skakat i potiskivat bijes. Onda taj bijes kod mene obicno poprimi tekstualni oblik pa dobijemo nesto kao sto je i taj post.
Ili kad me nesto natjera na razmisljanje te kad imam puno inspiracije baviti se nekim temama, a ne bezveze trositi vrijeme onima koji ovo citaju. U takvim trenucima sigurno mozete od mene ocekivati kilometarske postove. 
Prvo, da objasnim cemo ovaj predivni naslov, pisan jezikom koji je samo meni razumljiv. Jer nesto takvo mogu samo ja izvest. ( i puno se zahvaljujem svima koji me u takvim mojim glupostima podrzavaju. Hvala vam! Ne znam gdje bih bila bez vase podrske 
)
Dakle, kada me Helena pozvala na msn, ja sam se toliko zurila njoj javit da sam stigla pa su mi prsti bili brzi od pameti (za ne povjerovat...) i umjesto ''evo me'' ispalo je ''wni nr''. Time zakljucujemo da je ovo post posvecen svim mojim glupostima do sada. Necemo ih sad nabrajat. Ne bih se ni mogla svih sjetit. 
Drugo, promjenila sam adresu. Zasto? Zato sto mi je sestra citala onaj blog, a mislim da ona nema sta citat ono sto ja pisem i poslije mi to nabijat na nos. Ili reci mami, pa da mi ona nabija na nos. Zaista mi nije do toga.
Nesto sam shvatila otvarajuci ove silne blogove. Moj prvi prvi blog je nastao jednog krasnog 5 mjeseca 2006. Na tom blogu nisam obavila niti jedan post. Zato ga ni ne smatram jednim od svojih blogova.Iskreno, ne znam mu ni adresu i napravila sam ga samo zato da sama sebe uvjerim da i ja mogu imat blog.
Drugi blog je bio bolji. Zivio je 4mj. Dojadio mi je onog trena kada sam shvatila da nemam pojma o cemu bi pisala i da mi je cilj samo skupit sto vise komentara.
Treci blog je bio ok. Nisam se brinula oko komentara. Pisala sam samo kada bih osjetila potrebu da pisem al mi je dosadadio jer je puno ljudi znalo za njega. I onda ti ostave 10 komentara i ocekuju od tebe da im ih toliko i vratis. A to mi se ne da. Niti mi se dalo komentirat na postove. Jer jednostavno ne znam sto da prokomentiram u tome da su pisali test iz matematike. ''heh! ja danas nisam nista pisala''...ono D...
Onda sam odlucila napravit ovaj blog za koji ne zna puno ljudi. Mislim da vas nema vise od 10.
I u neku ruku to su uglavnom osobe koje podupiru te moje gluposti, pa je post posvecen i njima. 
Trece, malo sam dotjerala blog i zbog toga mi je postao nekako puno drazi. Jos trazim materijale s kojima bih mogla napunit boxeve. Nadam se dobrim rezultatima potrage. Za vecinu mojih slika na blogu zasluzna je ova stranica. Mislim, kad sam vec toliko silka stavila, onda da ih bar malo reklamiram.
Ako ste do sad procitali sve ove moje gluposti svaka vam cast. Nazalost, nije jos gotovo. Pise mi se.
U zadnje vrijeme se nekako cudno osjecam. Po noci me muce neki glupi snovi (zbog kojih me ujutro boli glava), a po danu se zamaram nekim stvarima za koje vise ne bih trebala imati ni vremena ni zivaca. I onda je tu jos i skola za koju iz dana u dan gubim zanimanje. Znam cime bih se u zivotu htjela bavit i znam da mi puno tih stvari nikad nece ni trebati, ali glavno da ja sjedim i grijem stolicu.
Danas sam u razredu cula raspravu o tome kako bi par cura htjelo ici na psihologiju. Pa ja se tome nadam vec dugo. Mislim, svom upisu na psihologiju. Ali sam ostala sokirana kada sam cula:
''Ja ne znam cime se psiholozi bave ni kolika im je placa, ali mene to bas zanima i ja bih bas htjela na psihologiju.''
Ostala sam malo zatecena jer me iznenadilo kako netko misli da je bas fora ici na taj fax, makar nema pojma kako bi onda radio ni cime bi se bavio. I shvatila sam da imaju krive zakljucke o psihologiji.I da ju mjesaju sa govorom tijela odnosno komunikologijom. (omg, zvucim nekako friki! 
)
Mislim, ja sam razmisljala da bih mogla se mogla i upisat na komunikologiju, ali taj fax postoji jedino u Zadru. 
A nekako mi se i ne da napustat Zagreb. Previse ga volim i nudi mi puno mogucnosti da bih se od selila. Nikad iz Zagreba. 
Mislim da sam sad dosta gluposti napisala. Patricija mi je predala neku stafetu koju cu napisat u nekom drugom postu. Ovime polako zavrsavam ovo baljezganje. I prije nego sto vas sve pozdravim zeljela bih zahvalit frendicama koje su me pohvalile za umjece pisanja. I koje su mi rekle da nisam jadna. Kissam vas! =)
Nakon ovog svega malo sam razmisljala kava sam ja osoba. Nije mi jasno kako mogu biti takva. Najprije, zbog svog prevelikog ponosa necu nikome pokazati koliko me povrijedio. Tu shvacam koliko sam slicna sa starim i koliko zapravo mi imamo zajednickih osobina.
Cudna je to stvar, ponos. Definitivno. Dobro ti dođe u nekim situacijama. Ne das drugima da te gaze, a kad te netko iznenadi i svojim djelima me zakuca ravno pod zemlju, to ne prihvacas kao poraz. Makar si na podu. Na nicemu. Osjecas se jadno. I zapitas se da li je vrijedno uopce vjerovati ikome vise. I onda dođe ponos. Ponos koji te natjera da se uspravis na noge, da pogledas onoga tko te ponizio i odes. Jednostavno odseces, kako da ti je ta osoba upravo rekla dobar dan. I ostavis ju iza sebe. Makar je jos uvijek negdje u tvom srcu. Mozda. A mozda nikad nije ni bila. I to je upitno, ali je sigurno puno lakse odsetati od osobe koja ti nista nije znacila. Nju definitivno mozes ostavit iza sebe. Ali problem je u tome da te osoba koja ti znaci isto sto i prosla kisa vjerojatno nece zgaziti.
Sad dolazi zanimljiv dio mog zakljucka. Bar meni. Dakle, osoba ti nista u zivotu ne znaci. Takve me osobe, svojim djelima i rijecima , mogu samo dobro razljutit i dic mi tlak. I onda cu im onako ljuta reci u facu sve sta ih ide i okrenut cu se od njih. Jednostavno ih ostvavit iza sebe jer em mi nista ne znace em su me dobro raspizdile. I gotovo. Aquila non capit muscas. Cisti dokaz mog ponosa.
E ali kad mi to napravi osoba koja mi nesto znaci. Prijatelj. Prije svega prijatelj. Jer sve osobe koje mi nesto znace dozivljavam kako prijatelje kojima mogu vjerovat. Ako tu ima i drugih osjecaja oni mogu s vremenom izblijedjeti, ali mislim da to nece u potpunosti nestati. Prijateljstvo i povjerenje koje osjecam prema tim osoba nece bas tako lako nestati.
Kad prijatelj (kazem, frend prije svega...ostalo nije vazno...vise...) npr. prekine komunikaciju s tobom, a da ti ne znas zasto, to ti je cudno. I nista ti nije jasno. Sve cega si svjestan je jedan veeliki upitnik iznad glave.
(o tome vam govorim...da vam to napravi netko nevazan, zaboli vas za njega...)
I onda saznas sto se događa od nekog drugog. I sve sto u tom trenutku osjetis je BUM!...Manji si od muhe. A osoba kojoj si vjerovao gleda te negdje s visoka i vreba. (mozda ne vreba...ali tako se osjecas). U tom trenutku ponos nestaje. Nemas snage ni da se deres ni da psujes jer ipak ta ti osoba nesto znaci, pobogu! I sta sad napravit?
Lezis na podu. I razmisljas dal se isplati opet ustat. Sto ako ti se ovo opet dogodi? Sto ako ti jos neki prijatelj to napravi? Takav osjecaj kod mene mozda i ne traje dugo. Ali za osobu kao sto sam ja, taj osjecaj je jedan od najsugavijih. Ponasas se kao da si najvisa planina. Koju nitko ne moze srusit. Ono sto te cini takvom planinom su ti prijatelji, obitelj i svi koji ti znace nesto. Makar i sitno. Zbog njih se osjecas ponosno. I onda te netko srusi. Shvacate? Jednostavno osjecaj je uzasan.
I onda taj jad polako zamjeni ponos. I zakljucite ''Ma neka se sve goni.'' i dignete se. U vama buja puno osjecaja. Razocarenje, strah, zbunjenost. Opet ste na nogama. Ponos kao lud trci po vama i govori vam da ste jaci od toga. Jad je jos tu. Ali ga ponos istjeruje. Hah! Doveo je i pojacanje. Bijes. I iz cista mira, vi postajete ponosni i bijesni. U ovakvim trenucima cesto mozete napraviti ono sto i zelite tada. Osobu koja vas je srusila napadnete. I okrenete se od nje.
I onda ste ponosni i bijesni dosta dugo. Zavisi. A onda se jednostavno pocnete urusavat sami od sebe kada shvatite da vam je zao sto ste to napravili...
A ako osobu ne napadnete...eh...Onda se necete ni okrenut od nje. Vratit cete svoj ponos ali cete opet osjecati jad, cisto iz razloga jer ste preslabi napast nekog koga je briga za vas.
I onda sam zakljucila da sam ponosna i nadasve jadna osoba.
Dakle, sve sta mogu reci je: KOJI SE KURAC DOGADA?
Ok, mozda sam i naporna i dosadna i osamsto drugih razloga zbog kojih ne bi mogla dobit objasnjenje. Ali nakon ovih dogadaja koji su se dogodili proteklih dana MISLIM DA JE TO NAJMANJE STO BIH MOGLA DOBIT.
U ponedjeljak me zvala doticna osoba na mobitel i pitala tko sam ja. Predstavila sam se, a onda mi je gospodin rekao da je dobio krivi broj. Kasnije sam vidjela da me ocito taj isti gospodin zvao i na drugi mobitel, pa mi je bilo presumnjivo za ''krivi broj''. Potrazila sam broj na internetu i zaisa dozivjela iznenadenje koje je pratila rijeka svih zivih i ne zivih psovki. Mene se provjeravalo. Provjeravalo se tko je ta kojoj se salju tolike provjere. Tko zna sto je u tom trenu prolazilo glavom tog covjeka koji mi se tako ljubazno ispricao. Mozda je cekao da mu se sa druge strane javi neki stariji glas, jer je bio ocito iznenađen sto razgovara sa nekom mladom osobom.
Jucer mi je Helena kopirala dio razgovora. Pitanje koje je ona postavila i onaj jednostavan odgovor ''ne znam''. Da, ti ne znas. Sta onda ja trebam napravit?
Igrom sudbine, Giga mi salje poruku i dio njenog razgovora. ''Nije mi ona cura :)''. Da, smajlic mi je tu dosao kao sol na ranu. Da je u pozadini svirala pjesma Hladnog piva ''Nije sve tako sivo'' mislim da bi sve letilo kroz prozor. Pjesma tocno moze opisati kako se covjek osjeca u talkvim trenucima.
Nakon toga svega sam shvatila da mi se vratila temperatura koja mi nije trebala. Cijelu noc sam imala groznicu i namjestala se po krevetu.
Danas sam dobila odgovor da nije nista! I da je sve u redu. Gle, mozda sa tvoje strane je. ALI MENI NIJE U REDU! :)
-.-