Human(itarn)o

petak , 30.11.2007.

Kako u posljednje vrijeme ne prođu vijesti koje ne oplačem, prestala sam ih gledati, no nažalost tužne informacije pronađu mene i same. Ne mogu napisati ni slova o tragediji na Rabu, ni slova. Sinoć sam međutim u polusnu vidjela u „Provjerenom“ priču o jednoj curici iz Pakraca rođenoj bez podlaktice u obitelji koju su valjda svi osim Boga zaboravili. No, nisam plakala nad njezinom sudbinom, nego sam se zapravo rasplakala nad humanitarnim činom jedne druge curice iz Kaštela (mislim da ima svega 14 godina) koja je pogledavši prilog o curici iz Pakraca motivirala čitav svoj razred, školu pa i župu da se pokrene i pomogne curici iz Pakraca: svakog mjeseca na račun obitelji iz Pakraca slijevat će se duplo više novca od njihovih sadašnjih prihoda a osim toga ta curica (ne mogu vjerovati da sam joj zaboravila ime, jer zaslužuje da ga napišem najvećim i najdebljim slovima) organizirala je i skupljanje poklona za prvu curicu i njezinu sekicu. Pola stvari iz priloga nažalost nisam čula jer sam plakala iz pete valjda, onako kao u crtićima kad suze frcaju na sve strane, ganula me strašno cijela priča, akcija koju je organizirala jedna klinka o kakvima ne čujem često jer se nije pofajtala pred školom i snimila mobitelom ili skidala gola pa snimala mobitelom ili snifala ljepila i upaljače jer to su klinci o kojima ja čujem u vijestima. Ne, ova klinka je čovjek s velikim č a o takvima se malo čuje jer takve priče ne dolaze na naslovnice. Ako je netko gledao prilog, molim lijepo da mi napiše ime te male iz Kaštela!

Ovih dana sam involvirana u jedan humanitarni koncert koji će se večeras održati u Ciboni a najavljivan je kao spektakularni koncert čiji prihod ide za Zakladu Ana Rukavina. Uopće ne sumnjam da će koncert biti spektakularan i nema razloga da dvojim je li uistinu humanitarnog karaktera – za one koji ne znaju, sam Carreras je sredinom osamdesetih jedva preživio leukemiju, istu bolest koja je ubila našu Anu, a otada se gotovo u potpunosti posvetio humanitarnom radu.

Htjela sam zapravo istaknuti nešto drugo: po meni koncert najavljivan kao „koncert za Zakladu Ana Rukavina“ znači koncert čiji kompletan prihod ide Zakladi. Tako sam naivno mislila. To bi po meni značilo da se pjevači odriču honorara, svi drugi glazbenici također, nalazi se besplatan prostor, ozvučenje, rasvjeta i sve drugo što treba za jedan koncert. Ali ne, od ovoga koncerta za Zakladu će se odvojiti 100.000kn. Sad vam to s moje strane može zazvučati nezahvalno jer je 100.000kn danas veliki novac i Zakladi svakako dobrodošao, ali ja tu u obzir uzimam činjenicu da najjeftinije karte stoje 270kn, što je prilično visoka cijena za koncert humanitarnog karaktera. Sad kad podijelim 100.000kn s 270kn (vadim kalkulator i računam) dobijem činjenicu da je to prihod od svega 370 prodanih karata a u Cibonu stane više tisuća ljudi i sve karte su rasprodane već danima.

Vjerovali ili ne, ali organizacija cijelog koncerta stoji otprilike 400.000 eura jer je bina, tu računam ozvučenje i rasvjetu, navodno svemirski skupa, oglašavanje da ne pričam a ima i dosta troškova sa strane, ne mogu vam sad točno ponoviti kojih jer mi je mozak stao kad sam čula da od jednog tako grandioznog koncerta samo 100.000kn ide našoj Zakladi. Izvođači, svaka im čast, su se uistinu odrekli honorara i osim tih 100.000kn odlučili i da prihod od prodaje cd s koncerta ide za Zakladu, što je zbilja hvale vrijedno, ali tu je i famozna kvaka 22: Zaklada će sama morati prodavati taj cd ako želi prihod od prodaje jer jednostavno ne postoji neki drugi način da se izbjegnu dodatni troškovi. Najbolja stvar od cijele priče je besplatan PR za Zakladu zapravo jer se nadam da će ljudi kojima je karta recimo bila preskupa odlučiti barem dio toga novca uplatiti Zakladi.

Ne znam kako vama sad zvuči ovo moje blebetanje, ali sve mi to ostavlja neki čudan okus u ustima i ponovno dolazim na svoju misao da ako želiš djelovati humanitarno možda je najbolje da:

1. sam organiziraš neku akciju u kojoj ćeš znati gdje odlazi svaka lipa, a to je recimo napravila moja drugarica Ines Jemrić prošle godine i skupljala novce i darove za klince iz doma u Laduču a njihovo veselje joj je bio najbolji poklon koji je osobno ikada dobila. Takvo što iziskuje puno angažmana i rijetki su u mogućnosti odvojiti vremena, snage i živaca za to. http://www.blog.hr/
Izlaz

2. uplatiš nešto na račun osobe, obitelji ili udruge čije aktivnosti želiš podržati jer na taj način znaš da si učinio dobro djelo a da njemu neće profitirati neki organizator koncerta ili okupatorski Dojče Telekom koji često udrugama (pa i našoj Zakladi) ustupi one humanitarne brojeve na koje ljudi zovu u uvjerenju da svih 6.10kn i PDV idu u humanitarne svrhe a zapravo se Okupator odrekne samo dijela prihoda. Stoga je bolje direktno uplatiti potrebitima, a kako će dalje ta osoba, obitelj ili udruga novce distribuirati ili koristiti nije na vama, ali zapamtite da „neko to od gore vidi sve“.

Kako dolazi ono vrijeme u godini kada su mnogi voljni djelovati humanitarno i odriješiti kese, predlažem vam da dobro razmislite kome i kako darujete. Nije isto dati 5kn klincu koji svira harmoniku i dati mu recimo čokoladu, kako ja radim. Lovu će mu mrknuti roditelji ili hm,hm, skrbnici a čokoladu će pojesti sam.

Kako srcem i dušom vjerujem i podupirem Zakladu Ane Rukavine i znam ljude koji tamo barataju novcima, najiskrenije vas pozivam da uplatite koliko možete na račune Zaklade:

žirac:
PBZ 2340009 - 1110261855

devizni:
PBZ 703000-042512
IBAN: HR10 2340 0091 1102 6185 5
SWIFT CODE: PBZGHR2X

Kunem vam se svim svojim zverkama da ćete na taj način zasigurno izbjeći sve moguće manipulacije i nejasnoće, a podupiranjem rada Zaklade jednoga dana možete spasiti život svojim najdražima, sebi, ali i svim drugima oboljelima od leukemije i limfoma koji su do osnivanja Registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži imali vrlo male šanse za oporavak.

Hvala na čitanju!

It's not over until it's over

ponedjeljak , 26.11.2007.

Prije nekoliko dana pitala me jedna draga osoba (a i druge frendsove na Facebooku) što ću raditi 26.11. a ja sam joj odgovorila da ću se vjerojatno živcirati oko rezultata izbora i zasigurno žalovati za jednom pokojnom srodnom dušom.
Tako i jest.
No, nije gotovo dok debela gospođa ne zapjeva, a ja još ne pjevam nego čekam da se neodlučna i o-nama-sve-ovisi sredina odluči pa da vidim tko će se sljedeće četiri godine praviti da vodi ovu jadnu zemlju. A onda bum pevala, u Movie Pubu na karaokama, narafski.
Jedna vesela Ana prije ravno godinu dana preselila je u „zemlju koja se zove nebo“ i otamo se smije nama na zemlji koji se nerviramo oko rekordnog odaziva dijaspore, malih plaća, visokih računa i kojekakvih drugih trivijalnosti.
Ane, pogle šta piše M. i budi ponosna i divi se samoj sebi.
Mah-mah.

Wishful thinking par sati prije rezultata

nedjelja , 25.11.2007.

Možda otkrivam toplu vodu

ponedjeljak , 19.11.2007.

ali se pitam jeste li primijetili da esdepeovci svojeg šefa zovu Zorane a da svi hadezeovci svojega pak šefa zovu doktor Ivo Sanader?!

Upišala sam se od smijeha gledajući jučer Hrginu emisijicu i Rojsa koji Sanadera uporno zove Ivica Sanader.

Male stvari su bitne.



Pozdravljam jednu Vedranu iz etera.
Tako je toplo i lijepo biti kod kuće a daleko.

Riječi bi sve pokvarile

subota , 17.11.2007.

... kada sklopim oči nebom promiču lica,
zatreperi roj tamburica,
Dunav sedef odranja...

Apologija savjesti

četvrtak , 15.11.2007.

Pokušavam se oduprijeti politici i izborima ali to je jače od mene. Kuha se na poslu, na blogovima pa čak i doma. Kulminiralo je jučer spoznajom da će ovo biti prvi izbori na koje neću izići. Ne zato što ne želim nego zato što su se tako posložile karte i na dan izbora ne mogu biti u Osijeku. Vjerujem da moj neiskorišteni listić neće preokrenuti tijek izbora ali se ipak osjećam nelagodno, teško mi je objasniti zašto... vjerojatno zato što se svaki put pred izbore uzvrpoljim, nadajući se da će nam donijeti neku promjenu na bolje, iako unaprijed, kao i sada, znam da se ništa važno neće promijeniti.

Nova garnitura će zamijeniti staru ili će pak stara dobiti još četiri godine i tako u nedogled. Političari su kasta za sebe a politika je postala unosno, vjerojatno najunosnije zanimanje kod nas. Više me uistinu ne čude političari koji prve dvije godine mandata koriste kako bi nam p(r)okazali loše naslijeđe prethodne vlasti a druge dvije godine se pripremaju za sljedeće izbore smišljajući opravdanja zašto su iznevjerili povjerenje birača i nisu ostvarili nerealna obećanja iz prethodne kampanje.

Moja opcija je bila i ostala socijaldemokratska pa sam tako oduvijek i glasala, žmireći na jedno oko pred socijaldemokracijom na hrvatski način koja je sve samo ne socijaldemokracija. Pročitala sam neki dan jedan zanimljiv članak, zaboravila sam gdje, o tome kako se politički programi vodećih stranaka zapravo ni u čemu bitnome ne razlikuju. I istina je. Zato se bave nebitnim stvarima poput tuđih plakata, spotova i kampanja, a sve to uglavnom plaćamo mi sami. Mislim na nas, hrvatske porezne obveznike, ne na Niku Kovača i brata mu Roberta također, koji ovdje ne plaćaju porez i imbecilne reklame u kojima sudjeluju. To je recimo jedno od važnijih pitanja ove kampanje. Bilo je važno i u prethodnim kampanjama ali je ove godine malo vidljivije, valjda zato što se ipak trebalo pronaći nešto oko čega bi se svađali.

Kod mene u obitelji je to nepresušna tema već dugi niz godina jer imamo hrpu rodbine u dijaspori. Moj bratić Boris rođen je i živi u Austriji već 33 godine. Oženjen je za Hrvaticu i ima dvoje malih Hrvata. Mali Hrvati ne znaju više od pet hrvatskih riječi. On dakle, nikada nije živio u Hrvatskoj i nikada nije imao hrvatsku adresu ali ima putovnicu i glasuje na svim izborima kao i ja jer mu je „stalo do budućnosti Hrvatske“. Da ga sada pitate da nabroji pet hrvatskih političara ili drugih osoba iz javnog života, nabrojao mi vjerojatno samo Tuđmana, Severinu, Sanadera i Thompsona. Njegov glas vrijedi kao i moj, ali glasamo za različite političke opcije, pa otud frka i neslaganje jer sam ja „ljubomorna“ na to da je on na strani pobjednika a ja gubitnika. S druge strane, moj ujak koji već deset godina živi u Australiji i ima i australsko i hrvatsko državljanstvo, otkako se iselio iz Hrvatske nikada nije izašao na izbore jer smatra da se toga prava odrekao onoga trena kada je shvatio da mu Australija može pružiti daleko više od Hrvatske i odabrao je kao novu domovinu. Državljanstvo se nikada neće odreći ali moralno nema prava izlaziti na izbore.

Tako i ja razmišljam a dosta ljudi oko mene me ne razumije pa se tako ja, kao, odričem svoje rodbine u Bosni, mislim, kao, da su oni manje Hrvati nego ja i još dosta sličnih komentara čujem pa se živciram, pjenim i pravdam a vidim da nema smisla jer sam upala u klopku koju su nam postavili političari. Ja bih se sada zbog nekog Sanadera ili Milanovića navečer u (van)bračnom krevetu trebala svađati zbog glasova dijaspore?! Ma, idite svi vi lijepo u rodno selo s vašim plakatima, reklamama i spotovima! Svi ste ista bagra, samo su nijanse različite! I baš mi drago da su se tako posložile zvijezde i da zaista ne mogu na izbore jer bih se u suprotnom opet četiri godine živcirala i opravdavala. Ovako me zaboli debelo dupe koga će izabrati Hrvatice i Hrvati (a da ne zaboravim i Čileance, Australce i Nijemce) – ja ću ostati u govnima u kojima jesam.

Za razliku od Nika Kovača i brata mu Roberta također.

Zvonko Bogdan

utorak , 13.11.2007.

(molim, svakako poslušati)



I poslije svega ostat će pisma
Koju će pivati svi
I niko nikad saznati neće
Da si u pismi ti
I samo ti jedino ti
Moja ljubavi


Šetam jutros Ilicom s Lucijom i prepričavam joj dojmove sa sinoćnjeg koncerta. Hihoćemo se pa skoro plačemo i pitamo se je li moguće da sam izgovorila ovu rečenicu:

„Zadnji put sam na njegovom koncertu bila prije dvadeset godina!“

O da, jest, moguće je.

Mama je u kuhinji peglala mašnice za moju kosu, one svilene koje mi je stavljala samo kada je uistinu bilo nužno da zabljesnem u puno sjaju. Tata je bratu vezao kravatu a djeda je nervozno lupkao dlanom pa rubu naslonjača u dnevnoj sobi hineći da gleda dnevnik.

„Stvarno ne razumijem zašto ih vucaraš po tim koncertima u ovo doba godine?! Vani je hladno, kasno je, mali napola spava a Bamba ide da joj dupe vidi puta i dobije kestenje.“

Djeda ga je prostrijelio pogledom i smireno rekao: „Djeca ti moraju znati narodne pjesme, što god ti mislio o tome. Kraj rasprave.“

Meni je bilo smiješno slušati njihove vječite prepirke o glazbi, nogometu i košarci, jer to su uglavnom bile teme o kojima su mogli satima raspravljati bez potrebe za podizanjem glasa. Djeda je uvijek zagovarao teoriju da je čovjek koji ne poznaje vlastitu tradiciju „apsolutna nula od čovjeka“ i strašno se ljutio na tatu kojemu nikada nije bilo bitno to što brat i ja plešemo i pjevamo u jednom folklornom ansamblu. Posebno „neugodna“ bila je jedna podjela novogodišnjih poklona djeci u tatinoj tadašnjoj firmi kad je Djeda mraz pitao svu okupljenu djecu koja im je najdraža pjesma a moj braco, tada recimo četverogodišnjak, hrabro podigao ruku visoko i glasno rekao „Već odavno tjeram svog mrkova“. Salom je na par sekundi zavladao muk a onda se prolomio smijeh koji nikako nije jenjavao. Mali debeli brat je ponosno stajao dok su ga druga djeca u čudu gledala. Ja također. on se po pitanju starih pjesama puno bolje složio s djedom. Meni su u to doba ipak Novi fosili bili broj jedan pa me čak ni djeda nije uspio uvjeriti da je to „kuruza“.

Međutim, stare narodne pjesme, popularno zvane starogradske i romanse, postupno su, zahvaljujući djedinoj upornosti i tvrdoglavosti, postale neizbježne na svim obiteljskim okupljanjima pa sam tako posve nesvjesno usvojila. Sad ide onaj tužni neizbježni dio svih mojih retrospektivnih postova, u kojemu spominjem rat, raspadanje obitelji, gubitak kuća, djetinjstva i života, ponajprije djedinu smrt. Tragedija neke obitelji približi i poveže a mi smo se nekako rasuli, razvodnili, ne znam kako bih vam objasnila. Nema više takvih druženja, pjevanja i plesanja do kasno u noć i to me žalosti. Prestala sam plesati jer se nitko više nije veselio mojim nastupima i pjesmi a i meni je to postalo bolno opterećenje. Onda je došao fakultet, prvi poslovi pa selidba u Zagreb i sada se nakon dvadeset godina prisjećam te večeri koju sam spomenula na početku.

Mama nas je sredila, pregledala i rekla da smo „ok", a djeda nas s nestrpljenjem preuzeo mrmljajući „... i bečku operu!“ i utrpao u auto pa u Vojvodinu. Sala je bila prostrana i hladna i prodavalo se kestenje i šećerna vata. Ne sjećam se koja je to bila prigoda i ne sjećam se čak ni u kojem je to mjestu bilo ali se sjećam mirisa te sale i djedine sreće i veselja što nas je posudio na tu jednu večer.

„Bamba, pazi sad dobro. Moraš naučiti razlikovati dobru pjesmu od loše. Probaj zažmiriti i samo ga slušati.“

Još puno toga je djeda pričao i objašnjavao nam te večeri ali malo toga sam upamtila. Brat je uglavnom kunjao u stolici a ja sam promatrala jednu curicu u ružičastoj „lambada" suknjici i djedu koji je veselo i grleno pjevao, povremeno brišući suze maramicom sa svojim inicijalima. Nikada ga nisam vudjela u ovakvom emotivnom stanju.

„Baš dira u srce i dušu.“

Prije dvadeset godina, danas sam izračunala. Prije šest godina kupila sam za 5 kuna od švercera na trešnjevačkom placu jednu piratsku kazetu „Zvonko Bogdan – the Best Off“ (ovako zaista piše) ali je uglavnom nisam slušala jer mi je tužno čuti mu glas, te pjesme i znati im svaku pojedinu riječ.

Brat je i sam u „glazbenim vodama“ i imao je prilike čak i zapjevati s njime u jednom osječkom kafiću, nakon koncerta u Toplicama. Pitala sam ga kakav je, kako zaista izgleda i priča.

„Isti je ko djeda, strašno nešto, htio sam ga grliti i ljubiti ili povraćati od sreće!“

Kad moj brat kaže tako nešto, to znači da su osjećaji bili barem trostruko toliko intenzivni jer moj brat je „cjepanica“, tako ga zovemo interno, ali ne voli to, pa mu nemojte spominjati.

Baš toga sam se i bojala jer sam oduvijek bila svjesna činjenice da su strašno slični djeda i On. Kada je sinoć izašao na pozornicu, skoro sam se ugušila, pitajte Koru ako meni ne vjerujete. Zaboravila sam disati. Nizale su se pjesme od banatskih, srijemskih, zagorskih, mađarskih, bosanskih pa sve do makedonskih, a ja sam ih sve znala kao da sam ih jučer pjevala djedi u krilu. Strašan osjećaj. Te ladice koje imam u glavi pa vadim po potrebi...

Nisam znala da mogu plakati i pjevati tri sata bez pauze i preživjeti, a sada znam.
Potpuna katarza.
U ponoć sam pjevala i plesala po Ilici, uglavnom sramotila Koru jer sam uz sve to zbog razlivenog sjenila i maskare izgledala i kao ljubičasti rakun.
Osjećam se preporođeno...

Evo ovako...

ponedjeljak , 12.11.2007.

U prošlom postu nisam dobro objasnila zašto mi je pitanje položaja u spavanju bilo bitno a vidim da vas zanima.
Nije ništa spektakularno.
Oni koji me znaju, znaju i da sam poznata po gubljenju vremena u raspravama na kojekakve teme, što imbecilnije to bolje.
Čak i na ovako malom uzorku uspjela sam dokazati svoj teoriju (kakva glupost, majko mila, sramota me da sam uopće pisala išta o ovome) da većina žena spava s desne strane partneru.

Od 20 glasova koje sam uvažila (znači da znam spol komentatora/ica i da je osoba shvatila što želim) dobila sam sljedeći rezultat:

Tu pojavu sam uočila posve spontano jer je takav slučaj kod nas ali zapela mi je za oko i u drugim ložnicama u kojima sam bila pa sam pokušala shvatiti o čemu se radi.
Međutim, osim činjenice da većina žena spava s desna, nisam shvatila zašto je tomu tako?!

Zlatna je, kao i ja prije dva tjedna, uočila da žena i na vjenčanju stoji s desna muškarcu!!!
Ne znam ima li to kakve veze i možda bih to trebala pitati nekog popa blogera, kojih ima a uglavnom spamaju koliko primjećujem, pa bih im ovako dala štofa za neki konkretan post.

Zanimljivo je i to što po bontonu žena muškarcu treba stajati s lijeva! Pretpostavljam zbog toga da muško ženu u slučaju napada može bolje obraniti, tipa izvući mač iz korica ili pištolj iz džepa, kao i da joj može biti na usluzi, tipa otvoriti vrata, pružiti ruku dok se pentra na kočiju, lijevom uhvatiti za guzicu a desnom obujmiti pa je obljubiti ili tako nešto.
Baljezgam ali pretpostavljam da je zato, barem kod dešnjaka.

Mah-mah do neke smislenije teme!

Trivijalno znatiželjna

petak , 09.11.2007.

Ovo je zapravo nastavak jedne rasprave koju sam vodila jučer s nekim društvom, sve sami mladi entelekutalci, a ja ne bih bila ja da ne upitam isto i vas te zamolim za odgovor.
Ne radi se ni o čemu posebno važnom ili interesantnom - najčešće se zakačim upravo za takve stvari - ali stalo mi je do toga da i imam neku svoju teoriju koju bih s vama htjela dokazati ili skrušeno samoj sebi priznati zabludu.

S koje strane kreveta spavate vi a s koje vaša bolja/lošija polovica i jeste li se oko toga dogovarali ili se raspored dogodio spontano?

Pitanje se ne odnosi na one koji svaki vikend spavaju (hem, hem) s drugom osobom nego na one koji postelju već neko vrijeme dijele s istom osobom.

Fala lepa svima.

Usput

ponedjeljak , 05.11.2007.

Danima već želim maknuti prošli post s vrha mog veselog blogića ali u pregršti događaja proteklih dana ne nalazim niti jedan vrijedan pisanja.
Tko želi pisati o nezaposlenosti?
Traženju novog posla?
Nedobivanju plaće za protekli mjesec?
Ne želim pisati o takvim sumornim temama. Rezolutno odbijam.
Tako da je ovaj post kratak a prvi duži doći će čim mi opet svane sunce.
U međuvremenu se možete diviti templatesima koje učim prilagođavati.