Pokušavam se oduprijeti politici i izborima ali to je jače od mene. Kuha se na poslu, na blogovima pa čak i doma. Kulminiralo je jučer spoznajom da će ovo biti prvi izbori na koje neću izići. Ne zato što ne želim nego zato što su se tako posložile karte i na dan izbora ne mogu biti u Osijeku. Vjerujem da moj neiskorišteni listić neće preokrenuti tijek izbora ali se ipak osjećam nelagodno, teško mi je objasniti zašto... vjerojatno zato što se svaki put pred izbore uzvrpoljim, nadajući se da će nam donijeti neku promjenu na bolje, iako unaprijed, kao i sada, znam da se ništa važno neće promijeniti.
Nova garnitura će zamijeniti staru ili će pak stara dobiti još četiri godine i tako u nedogled. Političari su kasta za sebe a politika je postala unosno, vjerojatno najunosnije zanimanje kod nas. Više me uistinu ne čude političari koji prve dvije godine mandata koriste kako bi nam p(r)okazali loše naslijeđe prethodne vlasti a druge dvije godine se pripremaju za sljedeće izbore smišljajući opravdanja zašto su iznevjerili povjerenje birača i nisu ostvarili nerealna obećanja iz prethodne kampanje.
Moja opcija je bila i ostala socijaldemokratska pa sam tako oduvijek i glasala, žmireći na jedno oko pred socijaldemokracijom na hrvatski način koja je sve samo ne socijaldemokracija. Pročitala sam neki dan jedan zanimljiv članak, zaboravila sam gdje, o tome kako se politički programi vodećih stranaka zapravo ni u čemu bitnome ne razlikuju. I istina je. Zato se bave nebitnim stvarima poput tuđih plakata, spotova i kampanja, a sve to uglavnom plaćamo mi sami. Mislim na nas, hrvatske porezne obveznike, ne na Niku Kovača i brata mu Roberta također, koji ovdje ne plaćaju porez i imbecilne reklame u kojima sudjeluju. To je recimo jedno od važnijih pitanja ove kampanje. Bilo je važno i u prethodnim kampanjama ali je ove godine malo vidljivije, valjda zato što se ipak trebalo pronaći nešto oko čega bi se svađali.
Kod mene u obitelji je to nepresušna tema već dugi niz godina jer imamo hrpu rodbine u dijaspori. Moj bratić Boris rođen je i živi u Austriji već 33 godine. Oženjen je za Hrvaticu i ima dvoje malih Hrvata. Mali Hrvati ne znaju više od pet hrvatskih riječi. On dakle, nikada nije živio u Hrvatskoj i nikada nije imao hrvatsku adresu ali ima putovnicu i glasuje na svim izborima kao i ja jer mu je „stalo do budućnosti Hrvatske“. Da ga sada pitate da nabroji pet hrvatskih političara ili drugih osoba iz javnog života, nabrojao mi vjerojatno samo Tuđmana, Severinu, Sanadera i Thompsona. Njegov glas vrijedi kao i moj, ali glasamo za različite političke opcije, pa otud frka i neslaganje jer sam ja „ljubomorna“ na to da je on na strani pobjednika a ja gubitnika. S druge strane, moj ujak koji već deset godina živi u Australiji i ima i australsko i hrvatsko državljanstvo, otkako se iselio iz Hrvatske nikada nije izašao na izbore jer smatra da se toga prava odrekao onoga trena kada je shvatio da mu Australija može pružiti daleko više od Hrvatske i odabrao je kao novu domovinu. Državljanstvo se nikada neće odreći ali moralno nema prava izlaziti na izbore.
Tako i ja razmišljam a dosta ljudi oko mene me ne razumije pa se tako ja, kao, odričem svoje rodbine u Bosni, mislim, kao, da su oni manje Hrvati nego ja i još dosta sličnih komentara čujem pa se živciram, pjenim i pravdam a vidim da nema smisla jer sam upala u klopku koju su nam postavili političari. Ja bih se sada zbog nekog Sanadera ili Milanovića navečer u (van)bračnom krevetu trebala svađati zbog glasova dijaspore?! Ma, idite svi vi lijepo u rodno selo s vašim plakatima, reklamama i spotovima! Svi ste ista bagra, samo su nijanse različite! I baš mi drago da su se tako posložile zvijezde i da zaista ne mogu na izbore jer bih se u suprotnom opet četiri godine živcirala i opravdavala. Ovako me zaboli debelo dupe koga će izabrati Hrvatice i Hrvati (a da ne zaboravim i Čileance, Australce i Nijemce) – ja ću ostati u govnima u kojima jesam.
Za razliku od Nika Kovača i brata mu Roberta također.
Post je objavljen 15.11.2007. u 14:40 sati.