Zvonko Bogdan

utorak , 13.11.2007.

(molim, svakako poslušati)



I poslije svega ostat će pisma
Koju će pivati svi
I niko nikad saznati neće
Da si u pismi ti
I samo ti jedino ti
Moja ljubavi


Šetam jutros Ilicom s Lucijom i prepričavam joj dojmove sa sinoćnjeg koncerta. Hihoćemo se pa skoro plačemo i pitamo se je li moguće da sam izgovorila ovu rečenicu:

„Zadnji put sam na njegovom koncertu bila prije dvadeset godina!“

O da, jest, moguće je.

Mama je u kuhinji peglala mašnice za moju kosu, one svilene koje mi je stavljala samo kada je uistinu bilo nužno da zabljesnem u puno sjaju. Tata je bratu vezao kravatu a djeda je nervozno lupkao dlanom pa rubu naslonjača u dnevnoj sobi hineći da gleda dnevnik.

„Stvarno ne razumijem zašto ih vucaraš po tim koncertima u ovo doba godine?! Vani je hladno, kasno je, mali napola spava a Bamba ide da joj dupe vidi puta i dobije kestenje.“

Djeda ga je prostrijelio pogledom i smireno rekao: „Djeca ti moraju znati narodne pjesme, što god ti mislio o tome. Kraj rasprave.“

Meni je bilo smiješno slušati njihove vječite prepirke o glazbi, nogometu i košarci, jer to su uglavnom bile teme o kojima su mogli satima raspravljati bez potrebe za podizanjem glasa. Djeda je uvijek zagovarao teoriju da je čovjek koji ne poznaje vlastitu tradiciju „apsolutna nula od čovjeka“ i strašno se ljutio na tatu kojemu nikada nije bilo bitno to što brat i ja plešemo i pjevamo u jednom folklornom ansamblu. Posebno „neugodna“ bila je jedna podjela novogodišnjih poklona djeci u tatinoj tadašnjoj firmi kad je Djeda mraz pitao svu okupljenu djecu koja im je najdraža pjesma a moj braco, tada recimo četverogodišnjak, hrabro podigao ruku visoko i glasno rekao „Već odavno tjeram svog mrkova“. Salom je na par sekundi zavladao muk a onda se prolomio smijeh koji nikako nije jenjavao. Mali debeli brat je ponosno stajao dok su ga druga djeca u čudu gledala. Ja također. on se po pitanju starih pjesama puno bolje složio s djedom. Meni su u to doba ipak Novi fosili bili broj jedan pa me čak ni djeda nije uspio uvjeriti da je to „kuruza“.

Međutim, stare narodne pjesme, popularno zvane starogradske i romanse, postupno su, zahvaljujući djedinoj upornosti i tvrdoglavosti, postale neizbježne na svim obiteljskim okupljanjima pa sam tako posve nesvjesno usvojila. Sad ide onaj tužni neizbježni dio svih mojih retrospektivnih postova, u kojemu spominjem rat, raspadanje obitelji, gubitak kuća, djetinjstva i života, ponajprije djedinu smrt. Tragedija neke obitelji približi i poveže a mi smo se nekako rasuli, razvodnili, ne znam kako bih vam objasnila. Nema više takvih druženja, pjevanja i plesanja do kasno u noć i to me žalosti. Prestala sam plesati jer se nitko više nije veselio mojim nastupima i pjesmi a i meni je to postalo bolno opterećenje. Onda je došao fakultet, prvi poslovi pa selidba u Zagreb i sada se nakon dvadeset godina prisjećam te večeri koju sam spomenula na početku.

Mama nas je sredila, pregledala i rekla da smo „ok", a djeda nas s nestrpljenjem preuzeo mrmljajući „... i bečku operu!“ i utrpao u auto pa u Vojvodinu. Sala je bila prostrana i hladna i prodavalo se kestenje i šećerna vata. Ne sjećam se koja je to bila prigoda i ne sjećam se čak ni u kojem je to mjestu bilo ali se sjećam mirisa te sale i djedine sreće i veselja što nas je posudio na tu jednu večer.

„Bamba, pazi sad dobro. Moraš naučiti razlikovati dobru pjesmu od loše. Probaj zažmiriti i samo ga slušati.“

Još puno toga je djeda pričao i objašnjavao nam te večeri ali malo toga sam upamtila. Brat je uglavnom kunjao u stolici a ja sam promatrala jednu curicu u ružičastoj „lambada" suknjici i djedu koji je veselo i grleno pjevao, povremeno brišući suze maramicom sa svojim inicijalima. Nikada ga nisam vudjela u ovakvom emotivnom stanju.

„Baš dira u srce i dušu.“

Prije dvadeset godina, danas sam izračunala. Prije šest godina kupila sam za 5 kuna od švercera na trešnjevačkom placu jednu piratsku kazetu „Zvonko Bogdan – the Best Off“ (ovako zaista piše) ali je uglavnom nisam slušala jer mi je tužno čuti mu glas, te pjesme i znati im svaku pojedinu riječ.

Brat je i sam u „glazbenim vodama“ i imao je prilike čak i zapjevati s njime u jednom osječkom kafiću, nakon koncerta u Toplicama. Pitala sam ga kakav je, kako zaista izgleda i priča.

„Isti je ko djeda, strašno nešto, htio sam ga grliti i ljubiti ili povraćati od sreće!“

Kad moj brat kaže tako nešto, to znači da su osjećaji bili barem trostruko toliko intenzivni jer moj brat je „cjepanica“, tako ga zovemo interno, ali ne voli to, pa mu nemojte spominjati.

Baš toga sam se i bojala jer sam oduvijek bila svjesna činjenice da su strašno slični djeda i On. Kada je sinoć izašao na pozornicu, skoro sam se ugušila, pitajte Koru ako meni ne vjerujete. Zaboravila sam disati. Nizale su se pjesme od banatskih, srijemskih, zagorskih, mađarskih, bosanskih pa sve do makedonskih, a ja sam ih sve znala kao da sam ih jučer pjevala djedi u krilu. Strašan osjećaj. Te ladice koje imam u glavi pa vadim po potrebi...

Nisam znala da mogu plakati i pjevati tri sata bez pauze i preživjeti, a sada znam.
Potpuna katarza.
U ponoć sam pjevala i plesala po Ilici, uglavnom sramotila Koru jer sam uz sve to zbog razlivenog sjenila i maskare izgledala i kao ljubičasti rakun.
Osjećam se preporođeno...