komentiraj (23) * ispiši * #
Popis od pet...
utorak , 25.09.2007.5 stvari koje volim:
- Provesti vikend u krevetu. Ne sama, naravno
- Gledati tv i jesti. U trajanju od više sati
- Pričati sa svojim životinjama kao s ljudima
- Ići sama u kino
- Saditi i presađivati biljke, zalijevati ih i njegovati
5 stvari koje ne znam a voljela bih znati:
- Smršaviti bez izgladnjivanja
- Plesti kao kolegice blogopletilje, znate koje su
- Naučiti tečno govoriti francuski
- Napisati roman
- Sama izrađivati drveni namještaj
5 stvari koje me fasciniraju:
- Žene koje s lakoćom handlaju djecu, posao, kuću i slobodno vrijeme
- Nesebični ljudi
- Ljudi koji su preživjeli neku smrtnu bolest
- Ljudi koji su ostavili traga u pozitivnom smislu
- Izvrsni govornici
5 stvari koje ne volim:
- „Desničarenje“ kao politički i životni odabir
- Ljude koji govore kako im je dosadno
- Svoju površnost u mnogočemu
- Šoping. Osim špeceraja
- Nedostatak slobodnog vremena
5 stvari kojih me sram:
- Grozna sam hedonistica u svakom pogledu
- Svaki tjedan kupim Story ili Gloriju
- Pišam u more
- Ukrala sam 5 knjiga iz fakultetske knjižnice
- Često se smješkam ljudima koje ne podnosim jer se ne znam sukobiti
5 stvari koje želim učiniti u životu:
- Smršaviti i ostati mršava i zdrava
- Napraviti samoodrživi azil za napuštene životinje
- Postati majka barem dvoje rođene/usvojene djece
- Otputovati u Tibet, Rusiju, Novi Zeland i Kubu
- Zauvijek ostati u dobrim odnosima s roditeljima i bratom
Preuzela od Rubie, a prepuštam svima koji/e žele!
A Plišani Rođak skrenuo mi pažnju na očiti propust, pa evo i dodatak.
5 stvari na kojima sam zahvalna:
- Zdravlju
- Ljubavi koju primam i dajem
- Obitelji koja mi je omogućila sretno djetinjstvo
- Sreći koja me oduvijek prati
- Vječitom optimizmu
komentiraj (29) * ispiši * #
T'ga za Jug
četvrtak , 20.09.2007.(samo upozoravam:ako ovo greškom završi na naslovnici sve brišem, ovo je samo za sprdanje mojim blogeljicama i drugaricama iz vanjskog svijeta a ne za svekoliko blogersko pučanstvo)
Nekad zbilja samu sebe razočaram kad shvatim da se u nekim situacijama ponašam kao maloumni debil kvocijenta inteligencije nižeg od tjelesne temperature. Posebno u situacijama kad mi netko priredi nešto lijepo. Kao sinoć na primjer, Lorna i njezina Mikica poklonile su mi ovu torbicu. Ja sam je samo ćopila i bila mutava jer je malo bedasto da velike medvjedice skaču u kafiću od sreće i grle i ljube blogeljice po cesti. Valjda.
"Nježna i osjećajna poput ljubice, dobra kao čokolada i topla kao zalazak sunca! Sve njene karakterne osobine su satkane u bojama konca koji se isprepliće u torbicu."
Neugodnjak big time.
Lorna, blogeljice moja zapletena, jako si me usrećila, nek svi čuju i vide, i torbica je sa mnom cijeli dan danas, tako da znaš a i inače će biti. Cmok. Cmok. E da, a Haribo bombone (vidi se da čitaš moje postove, svaka čast!) nisam nikome dala, Simona uzela dva komada, ali nisam luda da ih ponovno prostrem na stol pa da mi ih pojedu ko one u petak koje mi je Lea donesla. No way, ovi idu u moja bedra, moj Haribo, moj celulit!
E, sad zašto smo se Lorna i ja jučer našle u kafiću. Dobro, i Mikica i Nuica i Gali i Galina prijateljica, a Lucija nije mogla zbog bolnog zuba (mo'š mislit) i migrene (mo'š mislit opet) a Jana nije mogla zbilja a nije mogla ni Lea, obje opravdano, tako da sam na kraju imala dvije karte viška i bila mutava pa nisam prodala a cure neke lijepo vrištale pred Tvornicom "imal ko kartu za Tošu?".
Gdje sam ono počela... aha, da... bile smo na fensi šmensi (use-re-se-ja) promociji novog albuma Toše Proeskog, juhuhuhuhu, jeeeeee, wheeeee...
Aj sad zbilja... osim male Mikice, nijedna od nas nije bila neki fan Toše, mislim fan u smislu da bih si odrezala obraz i zalijepila ga u dnevnik (kao što je izjavila Mikica nakon Tošine puse), ali smo ga cijenile kao... hm... pojavu (jel to dovoljno aseksualno?) a neke od nas i kao više od pojave (!)... A sad ga volemo i slušat!
Ja ga tako volem od Hvara još (nađite si post ako vas baš zanima, na poslu sam i moram brzo pisati da ovo ne postane stara vijest) jer sam vidla kako je dobar, pažljiv, nježan, produhovljen, pa ono, ko žena u muškom tijelu, što da vam pričam... vidjela sam odmah da bi ga bilo lijepo imati kod kuće onako ko "plišanog medu" da se smješka i milo gleda dubokim smeđim okama... ok, zanijela sam se.
Ajmo sad red fotki:
Ovo su pozornice tj. pozornica, ali to ste i sami shvatili. Ruke mi se tresle jer smo skakale te plesale a pored mene su skakale Nuica, velika curica i moja beba te Mikica, najuzbuđenija od svih. Pitam je u jednom trenu ne smeta li joj razlika u godinama (Mikica ima 12 a Toše skoro 30) i Mikica veli: "Pa i ne baš!" i trep-trep ogromnim okicama. Hercih.
Ovo je lepota u živo. Morala sam ga smanjiti da vas ne zabljesne.
Onda su mi cure blogeljice otišle, fala Lorni da ih je sve razvezla diljem metropole, a ja ostala malo još te se družila s nazovi vipovcima a završila s Đurđom (radio Martin, počinjem slušati tamburice, to je novost i idem na neki koncert Šokadija u Zagrebu!) i Vesnom i Korom pjevajući čak za stolom Sandija, bložemesačuvaj, te Mišu, Rubač, mislila sam na tebe isto, a dno dna je bilo kad mi je Đurđa natrpala 2 piva, 2 litre soka i 3 konzerve neke Sinalco u torbu (ne Lorninu, naravno) a onda mi se po putu doma jedan sok raspao i smočio me ko da sam se upišala u količini od jedne litre a ja zakukala od muke jer sam se uplašila da će mi se fotić smočiti ili na primjer Tošina poruka mojoj mami, rođenoj Makedonki, ubavom devojčetu makedončetu, ali fala blogu, nije. Smočio se nofčanik i neki šećerići koje skupljam i neki Helf bomboni koje imam ako mi padne, hm, hm, šećer u krvi, i neki flomasteri koje volim, jedan rozi lak za nokte, pernica s dnevnim ulošcima (koji jako nabubre od soka, to nisam znala do sada) i Hello Kitty privjesak se skroz umuljao, Suputnica će biti zadovoljna jer kaže da su sve moje Hello Kitty droce. Pa i jesu, imaš pravo, sve su droce. Cmok.
O, blože, ne može čovjek danas pošteno ni post napisati na poslu (hehehe), stalno me netko vuče za rukav!
Ajmo dalje:
Vita Jela, zelen bor, ne slušam Barune, stiropor (niš se drugo nije rimovalo), ali njezina pjesma "Kada padneš do dna, na putu od sna, na putu za dolje..." je super, zar ne, poslala sam vam link. I ona je super. Jela. Držimo fige za samostalni album i karijeru.
Neam pojma tko je ovo ali baš si pašu, ovako kad gledam sa strane. Ona poblajhana kokoš, on mlad i lep... da bi reč rekla! Simpa je cura, poznam je, vesela i topla ko jesen i čokolada. Tu se malo opet uplašila jer se ne voli fotkat sa zvezdama i idolima a i štrepila je kak će ispast jer je unaprijed znala da će objavit blesavu fotku na blogu. Mislim, daaaaj, od petnajst fotki samo dvije nisu mutne. Od sada prvo idemo fotke a onda T'ga.
Ostale su mutne, grr, grr, od sreće valjda, pitajte Koru i hebem ti i jesen ti te glupe digitronske fotiće, to niš ne valja i ponovno ću početi koristiti onaj na filmove.
Nitko nije kriv za to što te volim tolikoooooo!!!
Volim osmijeh tvoj i dobro ti stoji, još ti bolje stoje poljupci mojiiiii!
P.S. Bolja Polovica rekla da ne smijem uvježbavati potpis "Tedica Proeski" nego "Tedica Gips". Svašta, a već sam počela vježbati ćirilicu!
komentiraj (28) * ispiši * #
Post bez linka ali s puno srca
nedjelja , 16.09.2007.Prije točno godinu dana šetala sam Gornjim gradom. Bilo je prekrasno subotnje poslijepodne, jedno od rijetkih kada se Moja Bolja Polovica smiluje mojim vapajima za nedostatkom šetanja Gornjim gradom. Obožavam taj dio Zagreba još iz vremena kada sam ovamo dolazila s roditeljima na putu za more ili na razrednim ekskurzijama i to ne samo zato što me podsjećao na osječku Tvrđu. Stare zgrade nose nešto mistično i zagonetno u sebi, a posebno me oduvijek privlačilo to da se na Gornjem gradu nije osjećala vreva i gužva Donjega grada, meni tako odbojna i strana. Otkako je i Zagreb postao moj rodni grad, gore odlazim prerijetko jer sam postala dio vreve i strke s dna. Nisam greškom napisala da mi je i Zagreb rodni grad – ovdje sam prije dosta godina ponovno rođena jer sam počela živjeti životom koji sam oduvijek sanjala. Taj život donio mi je vezivanje za jednu osobu koja je postala dio mene i s kojom i danas najradije provodim vrijeme. A skoro nikako ne odlazimo na Gornji grad jer do gore ima nekih 300 stuba koje su za purgersko-ravničarsku dušu preveliki zalogaj valjda.
Prije godinu dana gore smo se zatekli posve slučajno i otišli u Tolkien's House na najbolju kavu u gradu. Uživala sam u šlagu i začula zvona crkve Sv. Katarine. Ta barokna crkva mi je oduvijek plijenila pažnju što svojim izgledom, što položajem a posebno imenom – rijetke su crkve koje nose ime žene i još rjeđe crkve koje nose moje srednje ime, a kako sam egomanijak, oduvijek sam zamišljala da bih se baš u toj crkvi vjenčala. Čekaj, vjenčala?!
„Hej, pa danas se vjenčava ona cura s bloga, znaš ona što piše o pripremama za vjenčanje i ima blog s ovčicama!!!“
„Pa jesi joj čestitala?“
„Ma nisam, pa ne znam ja nju, čak je nisam ni komentirala do sada, samo je čitam, fora mi je. Šta nije fora da smo baš sad mi tu i da se ona tu udaje?!“
„Pa ajmo do crkve, odi joj čestitaj.“
„O bože, svašta s tobom, čuješ šta ti velim – ne znam je!“
„Tedi, daj malo... šta onda radiš frku?! Hoćeš da je odemo samo vidjeti?“
„Ma neću, neugodno bi mi bilo.“
„Zašto bi ti bilo neugodno ako je ne znaš?“
„Glupo mi bi bilo otići pogledati je i šta... da joj sutra napišem na blog 'E bok, nikad se nismo vidjele al jučer sam ti bila na vjenčanju!' stvarno nekad imaš ideje...“
„Daj mi objasni zašto mi onda već deset minuta pričamo o curi koju uopće ne znaš, ne znaš kako se zove, kako izgleda, ali znaš da joj je danas vjenčanje i sva si na iglama, koji ti je?!“
„Stvarno si nekad ko debil... PA FORA MI JE DA SMO TU GORE, A RIJETKO DOLAZIMO, A TA SE CURA UDAJE... ONO BAŠ SADA VALJDA...ONO... DVAJST METARA OD NAS!“
„I što ćemo sad?“
„Pa ništ... daj mi da pojedem i tvoj šlag pa možemo otići, kaj sad.“
„Do crkve?“
„Kući.“
Tako je i bilo. Prošli smo trgom ispred crkve i naravno da sam pogledala... nije bilo nikoga vani, samo hrpa auta. Nisam bila sigurna udaje li se ta cura u 18 ili 19 sati.
Sad stisnimo „fast forward“ na vašim čitačima mojih postova jer ono što ćemo preskočiti je još nekoliko mjeseci moje usamljenosti u Zagrebu. Ne, Ljube, uz tebe nikada nisam bila usamljena i nikada mi nitko nije falio (osim mame, tate, brata, Sare i Irene, bake, tete, mare i Matka, Osječana i sl.) ali osim te ljubavi koju imate za valjda jednu osobu u životu postoji i ona druga vrsta ljubavi čiji nedostatak također može boljeti. Ja sam odlaskom iz Osijeka riješila preveliku tugu za prvom vrstom ljubavi ali sam drugu ostavila za sobom. Tu sad ide onaj „fast forward“ s početka paragrafa i nalazimo se na sceni u kojoj upoznajem osobu koja mi je napisala „Sjedim pored vrata“ i to je i mislila, skoro sam pala preko nje kad sam s 20 minuta kašnjenja stigla na svoj prvi blogerski „blind date“. Ta preko koje sam skoro pala udavala se onog subotnjeg poslijepodneva na Griču prije točno godinu dana, 2 sata i 6 minuta, a prije 8 mjeseci i 12 dana postala je moja prijateljica i uz još neke, koje također neću linkati i kvariti si tijek misli, postala razlog zbog kojega odgovorno tvrdim da sam sretna i ispunjena purgerizirana Osječanka.
Jedino, nisam je ovo nikada pitala pa ću sada - kako bi reagirala da sam poslušala savjet i došla ti čestitati pred crkvu?!
Prijateljice moja, bez previše patetike, a već mi se suzice nakupljaju u rubovima očiju, sretna vam godišnjica braka i formalizirane ljubavi!
komentiraj (38) * ispiši * #
Koliko svemira zauzimaju?
petak , 14.09.2007.Kad mi dan počne time da pročitam kako je preminuo Joe Zawinul, a nastavi se time da je jednu dragu blogericu napustio tata a jednu prijateljicu iz djetinjstva baka, legenda s čili papričicama, onda je bolje da se klopim po glavi nečim i čekam vikend nadajući se.
komentiraj (40) * ispiši * #
BaBice, Vlatkice i kartice
ponedjeljak , 10.09.2007.Znam da će komentari biti zlobni zato što je općepoznata stvar da su me BaBe grdno zajebale za nekoliko tisuća kuna pa će svi misliti da se osvećujem ali to nije istina, oprostila sam im i nikada nisam napisala ovdje da BaBe ne plaćaju svoje dugove prema prevoditeljicama jer ne znaju razlikovati privatno od poslovnog. Karma, u koju vjerujem poput Earla, ih je dovoljno kaznila, to danas znam, a i one su same sebi najveća kazna jer vjerujem da im nije lako živjeti sa svim teretima na duši. There, I said it.
Nego, drugo nešto... znam da je već dosta rečeno o reklami koju je snimila Vlatka Pokos, ali opet, ja to gledam iz drugog ugla jer poznajem neke od aktera, zapravo sve osim Dikana kojega nakon Alkine snimke nikako ne bih htjela i zasigurno neću upoznati.
Zanimljivo je kako su se BaBe ponovno p(r)okazale kao organizacija kojoj je isključivo stalo do samopromidžbe i nije mi jasno kada će prestati s takvim dezavuiranjem rada nešto tiših ženskih organizacija koje se uistinu bave promoviranjem i zaštitom ženskih ljudskih prava.
Ne znam kako vama, ali meni su postale odbojne BaBe i njihova Poglavnica (ne zato što su mi otuđile novce ponavljam). Koliko sam uspjela primijetiti, iako prebacujem program kad ih vidim, BaBe se uglavnom pojave kada nekoga treba blatiti i olajavati a slabo ih ima u medijima kada nekome treba pomoći.
Primjer koji svima već izlazi na uši: u vrijeme početka privatne sapunice Pokos-Radeljak upitane su nekoliko puta za mišljenje a tada ga očito još nisu bile formirale jer osim „neka nam se Vlatka javi!“ ništa drugo nisam čula, odnosno nisu izrazile nikakvo mišljenje vjerojatno se premišljajući hoće li im angažman na spomenutom slučaju više naštetiti i pomoći.
Vlatka je vrlo brzo stala na svoje noge, odnosno dobila neke angažmane i ponovno nisam čula ni BaBe ni Poglavnicu. Želim misliti da su bile sretne da se Vlatka, za razliku od većine žena koje iz stana lete samo s vrećicom najosnovnijih stvari, osovila na noge i počela raditi, dakle, nije našla novog sugar daddya, suprotno očekivanju većine javnosti, nego je počela raditi i zapravo profitirala iz svoje osobne tragedije.
Ono što mnogi koji po Vlatki seru ne znaju je to da si je većinu Gucci i Dior stvarčica sama kupila jer je eto imala peh i zaljubljivala se u muškarce koji su bili škrtice. Pa čak i da je živjela s njima bez ljubavi a samo zbog haljina i bundi, to je opet njezino pravo, tko sam ja da joj sudim. Mene recimo nitko ničime ne bi mogao namamiti da prespavam i jednu noć s Dikanom, a kamoli provedem nekoliko godina.
Njezino pravo je također da i iz najgore situacije pokuša izvući najbolje baš ovako kako to radi – pretpostavljam da je zato i snimila reklamu za jednu banku. Prigovori tipa da Vlatka šalje poruku kako je shopping lijek za sve pa očito i za razdvojenost od male Lane koje je Poglavnica dala su toliko odvratni da mi se bljuje. U prvom redu, BaBe nisu imale formirano mišljenje kada je stvar krenula po zlu ali su se zato odmah pojavile čim je trebalo srati po Vlatki (ili bilo kome drugome, for that matter). S druge strane, takve objede su tim smješnije što dolaze iz usta osobe koja novce voli više od boga a i dupe bi prodala za samopromidžbu vlastita lika i djela pa joj valjda tim više i smeta Vlatka koja iskače poput paštete iz televizora, s radija i plakata.
Meni je reklama osobno smiješna. Pjevna je i vesela. Kao u većini reklama koje vidim na tv-u, nisam se prepoznala u Vlatkinu liku jer imam mozak i znam da te kartice ne padaju s neba, kao što se vjerojatno ni ona sama nije u njemu prepoznala ali je izvrsno iskoristila situaciju u kojoj se našla i iz nje izašla kao pobjednica, što želim svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji. Velika je stvar moći svoju tragediju pretvoriti u profit, vjerujte mi. Nju je, da je samo malo manje inteligentna, ova situacija mogla pokopati i mogla je završiti kao prodavačica u nekom butiku u Importanne centru, primjera radi, a vrlo je talentirana voditeljica, jedna od boljih kod nas.
Ja, koja se ni po čemu ne mogu s njom usporediti, dižem joj kapu, kažem svaka čast i od srca joj želim što više reklama, angažmana pa i markiranih odijela, haljina, naočala i bundi (ali od umjetnog krzna)!
P.S. Pismo Sanaderu upravo sređujem i šaljem ga danas!
komentiraj (32) * ispiši * #
Pismo predsjedniku vlade
četvrtak , 06.09.2007.Poštovani,
Odlučila sam napisati vam pismo kako bih vam kao inteligentna građanka Republike Hrvatske i glas(o)vačica na koju pikirate na sljedećim izborima iznijela neke svoje misli.
Od vrtića znam da vatrogasci gase vatru bez obzira na njezin intenzitet i razmjere. Pri tome naravno moraju voditi računa o tome da nekoga a ponajmanje sebe ne dovedu u opasnost. Način gašenja kojemu smo svjedočili proteklih dana doveo je do meni neshvatljive tragedije koja se nažalost ne može objasniti isključivo spletom nesretnih okolnosti.
Pri gašenju ovoga požara nije trebao stradati nitko jer se radilo o zapaljenom niskom raslinju koje nikoga nije ugrožavalo i koje bi i bez prethodne intervencije kroz neko vrijeme prestalo gorjeti samo od sebe. Ovu teoriju nisam sama smislila, toliko daleko ne bih išla jer nemam nikakvog iskustva s gašenjem vatre osim činjenice da sam odrastala u blizini vatrogasnog doma i igrala se u pjeni nakon vatrogasnih vježbi, ali sam je čula od stanovnika Kornata koju su rekli kako se ovakvi požari događaju relativno često ali ih baš zbog nepristupačnosti terena nitko ne gasi i koliko vidimo Nacionalni park Kornati nije izgubio na svojoj draži.
Međutim, prije par dana tamo su život izgubila devetorica vatrogasaca a iskreno se nadam da ova stravična brojalica ovdje staje. Navodno se ovakav požar mogao ugasiti jedino kanaderom. Naši kanaderi, međutim, nisu bili na raspolaganju, a mene je kao poreznu obveznicu koja doprinosi proračunu kojim vi raspolažete zanimalo što se dogodilo s kanaderima. Kako je moguće da je u u funkciji bio samo jedan, dva su bila na servisu a jedan posuđen Grcima iako se znalo da su dva spomenuta neupotrebljiva i da je Hrvatska time strahovito osakaćena a svake godine svjedočimo brojnim požarima, ne tako stravičnim poput ovogodišnjih grčkih ali ipak mi je važnije gasiti naše požare nego dodvoravati se članicama kolikogod vama to uskogrudno zvučalo.
Umjesto gašenja iz zraka dobili smo situaciju u kojoj je helikopter iskrcao skupinu vatrogasaca koji suprotno zdravom razumu i logici sa sobom nisu nosili vodu nego benzin. Prvo sam mislila da sam krivo shvatila ali nažalost nisam. Kruška iz koje su trebali preuzeti vodu izbačena je nekih pola kilometra od njih. Kao obožavateljica stripa i crtića zamišljam si situaciju u kojoj skupina ljudi s benzinom na leđima pretrčava kilometar gorućeg niskog raslinja ne bi li došla do vode. Da nije tragično, bilo bi smiješno, ali jest tragično i nije nimalo smiješno. Zanima me tko je pisac ovog krvavog scenarija i tko je odgovoran za njegove krvave posljedice?
Koliko čujem, o tome se upravo pokreće istraga, hitra i temeljita, kako vi to običavati reći, a kojom će se zapravo, na tipično hrvatski način, ovaj slučaj pokušati zaustaviti na najnižim razinama odgovornosti ne bi li se zataškale njegove političke implikacije koje su bez sumnje dramatične.
Slušam tako danima razne stručnjake i teoretičare kako razvijaju teorije o snažnoj ekspanziji vatre koja sirotim gasiteljima nije ostavila drugog izlaza do li trka u sigurno smrt. Čula sam i da je helikopter koji je gasitelje izbacio stvorio snažan usisni podtlak koji je vatru razbuktao do neviđenih razmjera. Većina ih se slaže da je najizvjesnija istina ona o eksploziji spomenutog benzina koji nije uspio izdržati visoku temperaturu i odnio je devet života. Kad je došlo do eksplozije, vijest o tome da se na Kornatu događa nešto neobično i da gasiteljima hitro, onako kako vi volite, treba pomoć, stigla je nažalost s prevelikim zakašnjenjem jer signala za mobitele nije bilo kao što nije bilo ni radio-stanica i kao što nije bilo ni aviona Pilatus koji u slučajevima požara u kojima su angažirani gasitelji treba nadletati požarište i izvještavati o smjerovima širenja vatrenog obruča.
Vatrogasci su bačeni u vatru i bez niza popratnih situacija koje sam navela nisu imali nikakve šanse. Helikopteri koji su došli nakon nekoliko sati, nisu imali opremu za izvlačenje što je dodatno otežalo akciju spašavanja i vjerojatno nekima smanjilo šanse za preživljavanje. Gdje su bili ti helikopteri i zašto spasilački helikopteri nemaju opremu za spašavanje? Vitla za izvlačenje navodno su također na popravku. Oprostite, je li moguće da nemamo neka zamjenska vitla, pitam onako kao laik koji do prije dva dana nije ni znao što je i čemu služi vitlo?
Naravno da ne krivim osobno vas jer vi niste istoga trenutka znali za tragediju već ste se vjerojatno kupali u nekoj uvali i odmarali kao što ovih dana rade predsjednici vlada drugih država, ali molila bih vas da upitati svoje ministre, recimo Rončevića i mog favorita Kirina, jesu li oni znali za ovakvu katastrofalnu situaciju u vatrogastvu.
Kako još uvijek nisam ishlapila, podsjećam vas da je ne tako davno zbog lošeg odražavanja pao jedan helikopter u Vukovaru, neki ljudi su i poginuli ali o tome se više ne priča, jer mi imamo selektivno pamćenje. Priča je uspješno zamaskirana i spriječena je istraga o korumpiranosti Ministarstva obrane. Da su se resornom ministru tada eventualno protresle gaće, do tragedije na Kornatima možda ne bi ni došlo. Nagađam naravno, opet posve laički.
Ovoga puta tragedija se neće moći zataškati jer su vapaji ljudi i djece koji umiru u paklenim mukama jednostavno preglasni, čak i za vaše uši na Markovom trgu.
Već vidim pokušaje da se odgovornost ponovno svali na najnižu razinu i krivnja individualizira pa čak i pod cijenu javnog linča i vješanja za jaja, ali ovakav diletantizam i sveopći nemar ukazuje nažalost na to da naša, moja jednako kao i vaša, država u kritičnim segmentima ne funkcionira.
Kod nas se milijarde i milijuni kuna troše na posve nebitne i marginalne stvari poput rukometnih dvorana, koje će jednom možda i poslužiti svrsi, a istovremeno ljudi i djeca ginu jer nemaju osiguranu elementarnu zaštitu od vatre.
Pročitala sam članak u jednom tjedniku gdje sam na papiru vidjela cijenu najsuvremenije vatrogasne opreme koja postoji. Ne znam jeste li reagirali kao i ja ako ste vidjeli tu procjenu, ali reći ću vam - ova najsuvremenija oprema na svijetu po čovjeku stoji svega 20.000kn. Da sam znala da je to tako jeftino, osobno bih digla kredit i nekome tim činom možda spasila život.
Na stranu rukometne dvorane ili besmisleni projekti poput Dinamova stadiona koji se gradi pažljivo i dugotrajno kao Taj Mahal, ali nije li se nekako moglo ukazati na ovakvu situaciju u vatrogastvu? Danima me neprimjetno izgriza pitanje kako sam osobno mogla doprinijeti. Žao mi je, zbilja mi je žao da se kod nas moraju dogoditi ovakve stvari pa da se tek onda otvaraju telefonske linije i traži pomoć građana.
Vi i vaši ministri ste nas mogli i dalje nastaviti varati i potkradati jer bolje nismo ni zaslužili, mi smo vas izabrali i dali zeleno svjetlo za sva sranj koja nam radite, ali mogli ste nam barem ukazati na taj problem pa bismo se mi već sabrali i poduzeli nešto.
Vraća me sve ovo na početak studenoga i Anino pismo koje je ljude ganulo do neprepoznatljivosti i izrodila se Zaklada Ana Rukavina i oformio registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži. To nažalost nije život spasilo našoj Ani ali nekome sigurno hoće. Zašto netko poput ministra zdravstva nije prije Ane rekao da hrvatska nema registar a ima toliko i toliko oboljelih? Sam je Bog, u to sam danas uvjerena, Anu Anđela stavio u situaciju da nas prosvijetli i usmjeri nas. I danas vrištim od sreće kad čujem rezultate i plačem od tuge jer znam da ministarstvo zdravstva naplaćuje Zakladi tipizaciju uzoraka nekoliko stotina kuna. Eto, rekla sam i to, pa znajte jer vjerujem da vam ne bi bilo svejedno da to znate - građani resornom ministastvu plaćaju nešto za što bi ministarstvo trebalo izdvojiti novce jer ono je tu zbog nas a ne obrnuto. Osobno nikada prije nisam čula da postoji nešto poput registra kao što vjerojatno ne znam hrpu toga iz zdravstva. Zašto se kod nas uvijek mora dogoditi tragedija i pasti neka žrtva da manjkavosti i propusti dođu na vidjelo?
Kod nas je od životne važnosti da jedan Bandić ili neki Đapić a da ne zaboravim i jednog Glavaša dobiju svoju megalomansku dvoranu čija izgradnja košta toliko da bi ti novci ne samo pokrili potrebe hrvatskog vatrogastva u cjelosti nego riješili i bezbroj drugih socijalnih problema u državi.
Tužna mi je spoznaja da se u mojoj domovini devastiraju stari trgovi, grade dvorane, shopping mallovi i financiraju nogometni klubovi a ljudi umiru u najstrašnijim mukama zato što smo putem od osamostaljenja do danas zaboravili da bi nam prioriteti trebali biti ljudski životi a ne glasači.
Zanimalo bi me zaista, gospodine predsjedniče moje Vlade, kako vi gledate na sve ovo? Plačete li kao ja svakoga dana čitajući i slušajući vijesti i molite li se Bogu da koji od tih nesretno stradalih vatrogasaca pretvorenih u još jedan "slučaj" preživi ili se molite da vi preživite izbore i još četiri godine svima nama prodajete isprazne parole i floskule šarmantno se smiješeći okruženi indolentnim nesposobnjakovićima iz vaše vlade? Eto, samo toliko.
S poštovanjem,
Tedica Medica
komentiraj (24) * ispiši * #