Post bez linka ali s puno srca

nedjelja , 16.09.2007.

Prije točno godinu dana šetala sam Gornjim gradom. Bilo je prekrasno subotnje poslijepodne, jedno od rijetkih kada se Moja Bolja Polovica smiluje mojim vapajima za nedostatkom šetanja Gornjim gradom. Obožavam taj dio Zagreba još iz vremena kada sam ovamo dolazila s roditeljima na putu za more ili na razrednim ekskurzijama i to ne samo zato što me podsjećao na osječku Tvrđu. Stare zgrade nose nešto mistično i zagonetno u sebi, a posebno me oduvijek privlačilo to da se na Gornjem gradu nije osjećala vreva i gužva Donjega grada, meni tako odbojna i strana. Otkako je i Zagreb postao moj rodni grad, gore odlazim prerijetko jer sam postala dio vreve i strke s dna. Nisam greškom napisala da mi je i Zagreb rodni grad – ovdje sam prije dosta godina ponovno rođena jer sam počela živjeti životom koji sam oduvijek sanjala. Taj život donio mi je vezivanje za jednu osobu koja je postala dio mene i s kojom i danas najradije provodim vrijeme. A skoro nikako ne odlazimo na Gornji grad jer do gore ima nekih 300 stuba koje su za purgersko-ravničarsku dušu preveliki zalogaj valjda.

Prije godinu dana gore smo se zatekli posve slučajno i otišli u Tolkien's House na najbolju kavu u gradu. Uživala sam u šlagu i začula zvona crkve Sv. Katarine. Ta barokna crkva mi je oduvijek plijenila pažnju što svojim izgledom, što položajem a posebno imenom – rijetke su crkve koje nose ime žene i još rjeđe crkve koje nose moje srednje ime, a kako sam egomanijak, oduvijek sam zamišljala da bih se baš u toj crkvi vjenčala. Čekaj, vjenčala?!

„Hej, pa danas se vjenčava ona cura s bloga, znaš ona što piše o pripremama za vjenčanje i ima blog s ovčicama!!!“
„Pa jesi joj čestitala?“
„Ma nisam, pa ne znam ja nju, čak je nisam ni komentirala do sada, samo je čitam, fora mi je. Šta nije fora da smo baš sad mi tu i da se ona tu udaje?!“
„Pa ajmo do crkve, odi joj čestitaj.“
„O bože, svašta s tobom, čuješ šta ti velim – ne znam je!“
„Tedi, daj malo... šta onda radiš frku?! Hoćeš da je odemo samo vidjeti?“
„Ma neću, neugodno bi mi bilo.“
„Zašto bi ti bilo neugodno ako je ne znaš?“
„Glupo mi bi bilo otići pogledati je i šta... da joj sutra napišem na blog 'E bok, nikad se nismo vidjele al jučer sam ti bila na vjenčanju!' stvarno nekad imaš ideje...“
„Daj mi objasni zašto mi onda već deset minuta pričamo o curi koju uopće ne znaš, ne znaš kako se zove, kako izgleda, ali znaš da joj je danas vjenčanje i sva si na iglama, koji ti je?!“
„Stvarno si nekad ko debil... PA FORA MI JE DA SMO TU GORE, A RIJETKO DOLAZIMO, A TA SE CURA UDAJE... ONO BAŠ SADA VALJDA...ONO... DVAJST METARA OD NAS!“
„I što ćemo sad?“
„Pa ništ... daj mi da pojedem i tvoj šlag pa možemo otići, kaj sad.“
„Do crkve?“
„Kući.“

Tako je i bilo. Prošli smo trgom ispred crkve i naravno da sam pogledala... nije bilo nikoga vani, samo hrpa auta. Nisam bila sigurna udaje li se ta cura u 18 ili 19 sati.

Sad stisnimo „fast forward“ na vašim čitačima mojih postova jer ono što ćemo preskočiti je još nekoliko mjeseci moje usamljenosti u Zagrebu. Ne, Ljube, uz tebe nikada nisam bila usamljena i nikada mi nitko nije falio (osim mame, tate, brata, Sare i Irene, bake, tete, mare i Matka, Osječana i sl.) ali osim te ljubavi koju imate za valjda jednu osobu u životu postoji i ona druga vrsta ljubavi čiji nedostatak također može boljeti. Ja sam odlaskom iz Osijeka riješila preveliku tugu za prvom vrstom ljubavi ali sam drugu ostavila za sobom. Tu sad ide onaj „fast forward“ s početka paragrafa i nalazimo se na sceni u kojoj upoznajem osobu koja mi je napisala „Sjedim pored vrata“ i to je i mislila, skoro sam pala preko nje kad sam s 20 minuta kašnjenja stigla na svoj prvi blogerski „blind date“. Ta preko koje sam skoro pala udavala se onog subotnjeg poslijepodneva na Griču prije točno godinu dana, 2 sata i 6 minuta, a prije 8 mjeseci i 12 dana postala je moja prijateljica i uz još neke, koje također neću linkati i kvariti si tijek misli, postala razlog zbog kojega odgovorno tvrdim da sam sretna i ispunjena purgerizirana Osječanka.

Jedino, nisam je ovo nikada pitala pa ću sada - kako bi reagirala da sam poslušala savjet i došla ti čestitati pred crkvu?!

Prijateljice moja, bez previše patetike, a već mi se suzice nakupljaju u rubovima očiju, sretna vam godišnjica braka i formalizirane ljubavi!