Samozvani zaštitari životinja

Razumijem ljude koje ne žele kućnog ljubimca. Svatko ima svoje razloge - netko se boji, netko ne želi obavezu, netko jednostavno nema interesa ili potrebe. Isto tako razumijem i ljude koje se ne bave zaštitom životinja – netko se boji, netko nema kamo s njima, netko želi ali nema razumijevanje partnera/ice a netko to jednostavno ne vidi kao problem i bez problema prođe pored ranjene mace na ulici.
Nikada nisam osuđivala takve ljude, niti sam ih smatrala manje vrijednima od sebe, jer, ruku na srce, malo tko je spreman život posve podrediti nečemu što će ga koštati jako puno energije, pažnje, odricanja i novaca. Zbog toga ja sebe, bez imalo skromnosti, jako puno cijenim.
Inače nisam samoljubiva, ali da sutra umrem, pujpujpuj, mogla bih reći da je pomoć životinjama bila moj životni projekt.
Zato malo cijenim „samozvane zaštitare životinja“. Nedavno me Lucija pitala što mislimo o jednom medijski eksponiranom zaštitaru i rekla sam joj da ne mislim ništa, jer mu je isključivo stalo do samopromocije a kod kuće nema čak ni papigu tigricu, kao nažalost i većini ljudi koji sebe nazivaju „liderima“ i „lidericama“ iz nevladinih udruga. Takve osobe, a ima ih na sceni dovoljno, same će se prepoznati, nazivam profesionalnim samopromotorima među zaštitarima. S njima sam imala problem duži niz godina a onda sam shvatila da od njih osim puno blebetanja o štetnosti mlijeka i nužnosti prelaska na vegetarijansku prehranu nema puno koristi. Bila sam osobno u nekoliko situacija kada sam mislila da dalje ne ide i da uistinu trebamo pomoć neke udruge, nekoga tko je u tom sustavu i dobiva novce za pomaganje životinjama u nevolji. Odgovor je u većini slučajeva bio isti, parafraziram ali otprilike su svi prali ruke jer jednom kada životinju uzmete s ceste ona postaje vaš problem. Ne kažem da posao koji rade na „osvješćivanju javnosti“ nije hvalevrijedan, ali ako dobivaš novce za direktnu pomoć napuštenim životinjama, pa nemoj ih poblogu trošiti na medijski nadasve atraktivne „meat is murder“ kampanje i ukazivanje na štetnost Uskrsa, nego radije pokupi nekoliko mačaka ili pasa s ulice, osiguraj im njegu, dom i hranu.

Druga vrsta „samozvanih zaštitara životinja“ koja me užasno nervira su oni obični ljudi koje žive među nama, prijatelji su nam čak, navodno jako vole životinje i dive se onome što ja radim, pa prvom prilikom kada uz cestu ili u šumi nađu napuštene mačiće, nazovu mene i kažu da su tamo i tamo našli toliko i toliko prekrasnih mačica ili štenaca i da će im se sigurno nešto grozno dogoditi ako ja toga trena ne dođem po njih. Prije bih uglavnom reagirala na način da bih u sebi popizdila (jer ta ista osoba zna da doma već imam 15 štenaca koji su bili u istoj situaciji pa da spavam u uredu jer ne znam kamo ću s njima) a nju bih pitala može li ih ona sada pokupiti jer je tamo, s autom (kojega ja nemam), odnijeti doma ili k meni, a ona mi kaže da ne može jer ima nove presvlake u autu i da nema pojma što da radi. Tako je bilo prije, jer sam prije patila od bolesti koja se zove Tedičin karmatitis i mislila sam da će se nešto grozno dogoditi ako ja tog istog trena ne pohitam u pomoć nekom unesrećenom psu ili mački. Od bolesti sam izliječena nakon 7 godina duge borbe, pa danas svim takvim životinjoljupcima kažem da nažalost kod mene više nema mjesta ali ako žele umiriti savjest može nazvati SUZU na broj 060 40 40 44, to su mladi ljudi i entuzijasti koji spašavaju zveri i za to uglavno dobiju novac. Prije bih se grizla i kukala ali nakon posljednjeg i zadnjeg, nadam se, letenja iz kuće (stanodavci rijetko kada žele u stan primiti obitelj s dvoje golokožih i dvadesetak pernato-dlakavih članova) zaklela sam se da ću postati jača i bez prblema odbiti vapaje zaštitara koji kod kuće nemaju ni kučeta ni mačeta, niti ih žele, ali ih grize savjest kada prođu pored unesrećene životinje pa je smiruju pozivom meni i vjerojatno okolo pričaju kako su danas učinili dobro djelo jer su zbrinuli 5 štenaca. Takvi su mi uglavnom obećavali brda i doline od hrane i plaćanja veterinarskih troškova, ali su nakon prvotnog oduševljenja shvatili da hrana za 5 štenaca košta minimalno 200kn tjedno, pa se više nisu javljali. Iz nekog glupog ponosa, ja ih više nisam ni zvala jer vjerujem da netko to od gore vidi sve i jako dobro razlikuje bitno od nebitnog.

Već dugo zapravo ne razmišljam o ovoj temi jer mi tlak naraste do 200, što je uz povišeni kolesterol karta za pakao u mojem slučaju, ali danas su me eto dvije osobe nagnale na to. Ne mogu ih nazvati prijateljicama jer to i nisu, ali recimo Bolja Polovica s njima održava vezu putem smsova uglavnom, onako pristojnosti radi. Ja sam ih otpisala kad sam shvatila da lažu i to takve gluposti da ih do danas ne mogu pojmiti. Nego, prije nekih dva mjeseca jedna od njih nas je zvala i ispričala krasnu priče o tri mala štenca ostavljena u šumi pored njihove kuće. Ja odmah dobila ospice ali me Kokoš ipak spasila rekavši da će ih njih dvije privremeno uzeti, voditi veterinaru i onda udomiti. Super, mislim si, neka nečemu posluži to ogromno dvorište koje imate. Onda me opet prije mjesec dana zovu da pitaju kamo sa štencima dok su na moru, a nakon što sam ih uputila na nekoliko hotela za ljubimce i agencije za čuvanje, nekako je na brzinu prekinula razgovor i znala sam zašto – htjela ih je nama ponuditi na čuvanje. U moju obranu, iako je ovdje ne trebam, mogu reći da mi u 7 godina veze nikamo nismo otišli na duže od 6 dana, jer si jednostavno ne možemo priuštiti plaćanje za čuvanje. No, dala sam joj i broj jedne gospođe kod koje mi tu i tamo smjestimo pse, uglavnom Belku da ne bude stalno u stanu, i ona sva vesela pristala jer su joj Kokoške naobećavale brda i doline od hrane i 600kn za tjedan dana... novce dala, štence ostavile, hranu će kao donijeti sutra prije odlaska na more. Danas me zove ta gospođa jer su naravno rekle otkuda im broj i kaže mi da su joj istinabok dale tih 600kn ali za tjedan dana a hranu nikada nisu donijele. Nikada.To je bilo prije mjesec dana i išle su, kao, tjedan dana do Opatije.
Neću vam pisati što ću napraviti kad mi se Pička (vidite promjenu naziva!) javi jer ima isključen mobitel, ali čut će me.

Idem probati rezimirati ova trabunjanja i pokušaj artikuliranja ljutnje i razočaranja:

NEMOJTE UZIMATI ŽIVOTINJE S CESTE DA SEBI UMIRITE SAVJEST!
NEMOJTE UZIMATI ŽIVOTINJE S CESTE AKO IH OSOBNO NE MOŽETE ADEKVATNO ZBRINUTI!
NEMOJTE PREBACIVATI SVOJE BRIGE NA DRUGOGA I OSVJEDOČENIM ZAŠTITARIMA DONOSITI ŽIVOTINJE!
TO NIJE HUMANOST NEGO LICEMJERJE!

Postoje brojne udruge koje dobivaju novac za to pa nazovite njih. Ili se okrenite i odite svojim putem ne misleći više na sudbinu životinje kojoj ste okrenuli leđa.
I zapamtite riječi Mudre Tedice: unesrećene životinje nalaze vas a ne vi njih. To je moja teorija a vi vidite.
Pravi zaštitari i/ili životinjoljupci će u ovom trabunjanju prepoznati moju namjeru i razumijeti moju iskrenu bol i suosjećanje, a one druge svejedno nije briga.

36 smokava i 4 nektarine

Nisu mi krave popile mozak, a niti vrane. Sve ovo iz naslova sam jučer pojela sa svojih trideset i nešto zubi. Kriva je jedna Mira friško pridošla s Hvara sa zavežljajem smokava i lovora. Bilo je to jače od mene. Lovor nisam grickala već sam ga spremila za poslije. Nektarine su mi uskočile u košaricu u Konzumu. Nemojte kupovati nektarine u Konzumu nego na placu, tamo su duplo jeftinije. Nemojte se prevariti misleći da su na placu ukusnije - plastične su kako god okreneš.

Nađena.

Krhka

Susjeda mi je i profesorica s faksa.
Još u nižim razredima osnovne jednom mi je na klupi pred ulazom rekla da sam "talenirana za brbljanje, čak i na engleskom" i da trebam "to iskorisiti".
U pemziji je već skoro deset godina.
Dijabetes je prikovao za krevet i čini se da će izgubiti noge. "Jednu sigurno, to je neizbježno", kaže mama.
Susjeda joj je odnijela dva tanjura graha, a ona je jedan sačuvala za supruga.
On joj donosi hranu ali ne zna ništa skuhati pa danima jedu suho dok čekaju tu operaciju.

Ne mogu to pojmiti.
Osječani bi trebali ostajati tamo gdje sam ih ostavila.
Neću ovakva sranja.

Plavooki Haribo

Jednom davno u vrijeme dok sam mijesila tijesto u prašini i obližnjim barama a u školi učila da „ko drukčije kaže, taj kleveće i laže“ u naše naselje došla je Lea. Bila je mojih godina i teta Ljubica ju je dovela u naše društvo predstavivši je kao svoju nećakinju iz Inđije koja se upravo vratila iz Njemačke. Kako sam oduvijek imala bujnu maštu, zamislila sam Leu istog trena kako je na slonu došla iz Indije koja je zapravo glavni grad Njemačke. Tata se uzalud trudio objasniti mi da je Inđija gradić u susjednoj nam socijalističkoj republici, a ne Indija u kojoj je taman negdje u to vrijeme prestalo kucati veliko srce velike prijateljice svih naših naroda i narodnosti, Indire Gandhi, i da bih baš njoj u čast mogla naučiti gdje je zapravo prijateljska i nesvrstana Indija kako je ne bih više trpala u tamo neke okupatorske zemlje trulog Zapada. Mo'š mislit kako su mi sve ove informacije bile važne - posve su ostale u sjeni malih medvjeda spakiranih u šarenu vrećicu na kojoj je crnim slovima pisalo Haribo a ispod slova se smiješio žuti medvjedić. Lea iz Inđije, glavnog grada svrstane Njemačke, umjesto kruha-masti ili kruha-pekmeza ili kruha-paštete za jauznu je na ulicu donijela gumene bombone, neobične žele bombone koje nitko nas do tada nije vidio a kamoli okusio. Prvi kojega sam probala bio je proziran i imao je okus ananasa. I danas mi je ta vrsta najomiljenija. Lea je odjednom svima postala najbolja prijateljica i svi u društvu su se trudili da je na bilo koji način impresioniraju ne bi li baš oni bili te sreće da im Lea postane prijateljica i pokloni cijelu vrećicu Haribo medvjedića. Sad će ispasti da se hvalim, ali od malih nogu bila sam vrlo maštovita i lukava, pa sam se manje trudila oko Lee a više oko njezine tete Ljubice koja je bila i naša teta u vrtiću, pa sam jednog jutra otišla do njezine narančaste kuće i rekla joj da jedva čekam da prođe ljeto i počne vrtić jer mi fali. Teta Ljubica je u to vrijeme bila trudna pa su joj, to danas znam, hormoni divljali i rasplakala se od sreće na tu moju izjavu i rekla kako i ona mene jako voli i kako ću joj na jesen u žutoj grupi biti „mala pomagačica“ a to je bila najtraženija funkcija u vrtićkoj grupi tete Ljubice jer je mala pomagačica smjela izlaziti na wc kad je htjela, teta Ljubica ju je slala u kuhinju ili tajništvo i tako… nisam ja mislila na to nego na Haribo bombone koje je njezina nećakinja Lea donijela na slonu iz njemačke Inđije. Pitala sam izravno tetu Ljubicu hoće li i ona ići u Njemačku uskoro jer da je moja mama oduševljena Haribo bombonima pa ju moli da ih donese meni i bratu a ona će joj poslije dati novac. Teta Ljubica je ubrzo prozrela moju prijevaru jer sam tjedan ranije uspjela nagovoriti brata da nam u poci (skr. od samoposluga) kupi 10 paketića žvaka nevidljivim novcima. Nije se naljutila ni ona a ni teta Zdenka iz poce koja je bratu vrlo rado prodala 10 paketa žvaka za nevidljive novce. Jedino se mama malo ljutila jer je morala te žvake i platiti ali su se zato svi divili njezinom preslatkom sinu i kćeri, glavnoj mudrici susjedstva. Teta Ljubica me pitala želim li ja možda sada koju vrećicu Haribo bombona a ja sam joj odgovorila da bi to bilo baš super jer nam Lea malo bombona donosi a oni su tako fini. Pod utjecajem hormona, teta Ljubica mi je dala 2 vrećice bombona, jednu za bracu i jednu za mene, ali sam joj rekla da ću sve pojesti ja jer se braci bomboni ne sviđaju. To nisam lagala, kunem se - braco, pardon, danas je on brat, nikada nije volio gumene, što je meni godinama bio još jedan dokaz da on uopće nije moj brat. Kroz par godina Haribo bomboni su postali gotovo siguran poklon za svaki moj sretan rođendan i do danas su mi najdraži slatkiš. Jedem ih prvo po bojama (prozirni, zeleni, crveni, narančasti i žuti, koje ponekad i ostavim zato što ne volim limun) a zatim im redom barbarski odgrizam noge, pa utrobu i naposljetku glavu.

Odvezla sam se mislima jako daleko i sve ovo samo neupućenima nema veze ni sa čim… upućeni će znati iščitati tamnija slova pa će im sve skupa biti smiješno.

Pitam se gdje je djevojčica, pardon, ona je žena i majka, koja mi je odnedavna glavna asocijacija na Haribo medvjediće i zbog koje se također odnedavna kočim pri laprdanju i pokušavam joj dopustiti da dođe do riječi.
Kad nekoga volim, onda s njime jedem sladoled i pijem kavu iako imam visok kolesterol i tlak, manje pričam iako se inače ne gasim, ne smeta mi dim iako sam prestala pušiti i veselim se svakom mms-u iako mi treba pola sata da se učita.

E baš Ona danas slavi rođendan i šaljem joj poljupce, zagrljaje i sve najljepše želje ovog svijeta...

Sevdah i fado u Osijeku

Znate da ne bih preporučala da ne vrijedi, neovisno o rodbinsko-prijateljskim vezama s izvođačicama .



Prenosim s www.muzika.hr:

U Osijeku će se početkom rujna održati festival Ethno-Os 2. Ovom prilikom će u klubu Vega (dvorište) 6. rujna nastupiti kraljica sevdaha Hanka Paldum, a dan kasnije, 7. rujna, na istome mjestu će svoj fado koncert održati Jelena Radan.

"Sevdahom kroz vrijeme" naziv je posljednjeg albuma Hanke Paldum, koji će Hanka i njen orkestar Cultura Music predstaviti osječkoj publici. Gosti će im biti osječki tamburaški ansambl Lyra.

Jelena Radan će Osječanima dočarati fado glazbu, koja je nacionalni simbol Portugalaca. "Moja potraga za fadom" naziv je njenog posljednjeg live albuma, koji je već predstavila u nekoliko hrvatskih gradova, a ovom prilikom će to učiniti i u Osijeku.

U slučaju kiše oba koncerta će se preseliti u hotel Central.

Cijena ulaznice za prvu večer (6.9., Hanka Paldum) iznosi 70 kuna, a za drugu večer (7.9., Jelena Radan) iznosi 40 kuna. Za obje večeri ulaznice se mogu kupiti u pretprodaji, po cijeni od 80 kuna.



Tamo ćete me naći .

Krv nije voda

Mama i tata su na moru već desetak dana. Otišli s tetom i tetkom nakon stopedeset milijuna godina. Sutra se vraćaju.
Pričam jutros s tatom.

Tedica: I? Zašto su mama i ekipa na plaži a ti u sobi? Nije ti dobro?!

Tata: Me neee, imao sam samo novaca za Slobodnu, a izašao je i Feral, Globus nisam kupio jučer... Ona cicija od tvoje matere stegnula pipu i ne da!

Tedica: A šta je? Jeste bez love ili?

Tata: Ma ne, imamo otprilike onoliko koliko nam treba, ali ne da mi za moje "gušteve".

Tedica: Ajoj, na koliko si kava bio jutros?

Tata: Na dvije sam, a s ekipom sam popio samo bitter lemon nakon doručka jer je Stara opet srala da sutra ne idemo na janjetinu u Travnik, ubit će me, majke mi, ostat ćeš siroče.

Tedica: Oš da ti uplatim na tekući?

Tata: Ali nemoj reći mami!

Tedica: Neću. Jel ti 300kn dosta do sutra za novine i kave ili je premalo?

Tata: Premalo ja tebi govorim koliko te volim! Ne treba mi novaca.

Tedica: Ma de ne kenjaj. 300 onda! Daj mi broj tekućeg.

Tata: Znaš... zato si ti moje najmilije. Brat nas nije nijednom nazvao otkad smo tu. Jutros dok je Stara srala, mislio sam kako ćeš me ti uskoro nazvati i samoinicijativno predložiti da pošalješ novce. Zato što smo isti, ti i ja.

Tedica: Da, jesmo.

Medo poslije kiše

Gle malog medu poslije kiše:
Kosa mu mokra pa uzdiše.
Blješte mu kišom okupane,
Ruke i noge sve bez mane.

De nek se kiša malko skrije
i Medo više nesretan nije.
Ide na slamboš kao nekoć,
trči ulicom tako rekoć.

Helenu Bonham Carter sam sanjala.

Bila je Bellatrix, jahala na metli i ubijala bezjake.
Mene milo gledala pa mi sve bilo neugodno.
Ne želim prijeći na stranu Zla.
Bila sam odjevena u smeđe hlače i smeđe-roza patike.
Stoga ova dizajnerska intervencija.

Mozak mi i dalje na paši a kako stvari stoje ostat će tamo do daljnjega.

APDEJT:
It's official. I'm a Gryffindor.


be sorted @ nimbo.net