Plavooki Haribo

nedjelja , 19.08.2007.

Jednom davno u vrijeme dok sam mijesila tijesto u prašini i obližnjim barama a u školi učila da „ko drukčije kaže, taj kleveće i laže“ u naše naselje došla je Lea. Bila je mojih godina i teta Ljubica ju je dovela u naše društvo predstavivši je kao svoju nećakinju iz Inđije koja se upravo vratila iz Njemačke. Kako sam oduvijek imala bujnu maštu, zamislila sam Leu istog trena kako je na slonu došla iz Indije koja je zapravo glavni grad Njemačke. Tata se uzalud trudio objasniti mi da je Inđija gradić u susjednoj nam socijalističkoj republici, a ne Indija u kojoj je taman negdje u to vrijeme prestalo kucati veliko srce velike prijateljice svih naših naroda i narodnosti, Indire Gandhi, i da bih baš njoj u čast mogla naučiti gdje je zapravo prijateljska i nesvrstana Indija kako je ne bih više trpala u tamo neke okupatorske zemlje trulog Zapada. Mo'š mislit kako su mi sve ove informacije bile važne - posve su ostale u sjeni malih medvjeda spakiranih u šarenu vrećicu na kojoj je crnim slovima pisalo Haribo a ispod slova se smiješio žuti medvjedić. Lea iz Inđije, glavnog grada svrstane Njemačke, umjesto kruha-masti ili kruha-pekmeza ili kruha-paštete za jauznu je na ulicu donijela gumene bombone, neobične žele bombone koje nitko nas do tada nije vidio a kamoli okusio. Prvi kojega sam probala bio je proziran i imao je okus ananasa. I danas mi je ta vrsta najomiljenija. Lea je odjednom svima postala najbolja prijateljica i svi u društvu su se trudili da je na bilo koji način impresioniraju ne bi li baš oni bili te sreće da im Lea postane prijateljica i pokloni cijelu vrećicu Haribo medvjedića. Sad će ispasti da se hvalim, ali od malih nogu bila sam vrlo maštovita i lukava, pa sam se manje trudila oko Lee a više oko njezine tete Ljubice koja je bila i naša teta u vrtiću, pa sam jednog jutra otišla do njezine narančaste kuće i rekla joj da jedva čekam da prođe ljeto i počne vrtić jer mi fali. Teta Ljubica je u to vrijeme bila trudna pa su joj, to danas znam, hormoni divljali i rasplakala se od sreće na tu moju izjavu i rekla kako i ona mene jako voli i kako ću joj na jesen u žutoj grupi biti „mala pomagačica“ a to je bila najtraženija funkcija u vrtićkoj grupi tete Ljubice jer je mala pomagačica smjela izlaziti na wc kad je htjela, teta Ljubica ju je slala u kuhinju ili tajništvo i tako… nisam ja mislila na to nego na Haribo bombone koje je njezina nećakinja Lea donijela na slonu iz njemačke Inđije. Pitala sam izravno tetu Ljubicu hoće li i ona ići u Njemačku uskoro jer da je moja mama oduševljena Haribo bombonima pa ju moli da ih donese meni i bratu a ona će joj poslije dati novac. Teta Ljubica je ubrzo prozrela moju prijevaru jer sam tjedan ranije uspjela nagovoriti brata da nam u poci (skr. od samoposluga) kupi 10 paketića žvaka nevidljivim novcima. Nije se naljutila ni ona a ni teta Zdenka iz poce koja je bratu vrlo rado prodala 10 paketa žvaka za nevidljive novce. Jedino se mama malo ljutila jer je morala te žvake i platiti ali su se zato svi divili njezinom preslatkom sinu i kćeri, glavnoj mudrici susjedstva. Teta Ljubica me pitala želim li ja možda sada koju vrećicu Haribo bombona a ja sam joj odgovorila da bi to bilo baš super jer nam Lea malo bombona donosi a oni su tako fini. Pod utjecajem hormona, teta Ljubica mi je dala 2 vrećice bombona, jednu za bracu i jednu za mene, ali sam joj rekla da ću sve pojesti ja jer se braci bomboni ne sviđaju. To nisam lagala, kunem se - braco, pardon, danas je on brat, nikada nije volio gumene, što je meni godinama bio još jedan dokaz da on uopće nije moj brat. Kroz par godina Haribo bomboni su postali gotovo siguran poklon za svaki moj sretan rođendan i do danas su mi najdraži slatkiš. Jedem ih prvo po bojama (prozirni, zeleni, crveni, narančasti i žuti, koje ponekad i ostavim zato što ne volim limun) a zatim im redom barbarski odgrizam noge, pa utrobu i naposljetku glavu.

Odvezla sam se mislima jako daleko i sve ovo samo neupućenima nema veze ni sa čim… upućeni će znati iščitati tamnija slova pa će im sve skupa biti smiješno.

Pitam se gdje je djevojčica, pardon, ona je žena i majka, koja mi je odnedavna glavna asocijacija na Haribo medvjediće i zbog koje se također odnedavna kočim pri laprdanju i pokušavam joj dopustiti da dođe do riječi.
Kad nekoga volim, onda s njime jedem sladoled i pijem kavu iako imam visok kolesterol i tlak, manje pričam iako se inače ne gasim, ne smeta mi dim iako sam prestala pušiti i veselim se svakom mms-u iako mi treba pola sata da se učita.

E baš Ona danas slavi rođendan i šaljem joj poljupce, zagrljaje i sve najljepše želje ovog svijeta...