Razumijem ljude koje ne žele kućnog ljubimca. Svatko ima svoje razloge - netko se boji, netko ne želi obavezu, netko jednostavno nema interesa ili potrebe. Isto tako razumijem i ljude koje se ne bave zaštitom životinja – netko se boji, netko nema kamo s njima, netko želi ali nema razumijevanje partnera/ice a netko to jednostavno ne vidi kao problem i bez problema prođe pored ranjene mace na ulici.
Nikada nisam osuđivala takve ljude, niti sam ih smatrala manje vrijednima od sebe, jer, ruku na srce, malo tko je spreman život posve podrediti nečemu što će ga koštati jako puno energije, pažnje, odricanja i novaca. Zbog toga ja sebe, bez imalo skromnosti, jako puno cijenim.
Inače nisam samoljubiva, ali da sutra umrem, pujpujpuj, mogla bih reći da je pomoć životinjama bila moj životni projekt.
Zato malo cijenim „samozvane zaštitare životinja“. Nedavno me Lucija pitala što mislimo o jednom medijski eksponiranom zaštitaru i rekla sam joj da ne mislim ništa, jer mu je isključivo stalo do samopromocije a kod kuće nema čak ni papigu tigricu, kao nažalost i većini ljudi koji sebe nazivaju „liderima“ i „lidericama“ iz nevladinih udruga. Takve osobe, a ima ih na sceni dovoljno, same će se prepoznati, nazivam profesionalnim samopromotorima među zaštitarima. S njima sam imala problem duži niz godina a onda sam shvatila da od njih osim puno blebetanja o štetnosti mlijeka i nužnosti prelaska na vegetarijansku prehranu nema puno koristi. Bila sam osobno u nekoliko situacija kada sam mislila da dalje ne ide i da uistinu trebamo pomoć neke udruge, nekoga tko je u tom sustavu i dobiva novce za pomaganje životinjama u nevolji. Odgovor je u većini slučajeva bio isti, parafraziram ali otprilike su svi prali ruke jer jednom kada životinju uzmete s ceste ona postaje vaš problem. Ne kažem da posao koji rade na „osvješćivanju javnosti“ nije hvalevrijedan, ali ako dobivaš novce za direktnu pomoć napuštenim životinjama, pa nemoj ih poblogu trošiti na medijski nadasve atraktivne „meat is murder“ kampanje i ukazivanje na štetnost Uskrsa, nego radije pokupi nekoliko mačaka ili pasa s ulice, osiguraj im njegu, dom i hranu.
Druga vrsta „samozvanih zaštitara životinja“ koja me užasno nervira su oni obični ljudi koje žive među nama, prijatelji su nam čak, navodno jako vole životinje i dive se onome što ja radim, pa prvom prilikom kada uz cestu ili u šumi nađu napuštene mačiće, nazovu mene i kažu da su tamo i tamo našli toliko i toliko prekrasnih mačica ili štenaca i da će im se sigurno nešto grozno dogoditi ako ja toga trena ne dođem po njih. Prije bih uglavnom reagirala na način da bih u sebi popizdila (jer ta ista osoba zna da doma već imam 15 štenaca koji su bili u istoj situaciji pa da spavam u uredu jer ne znam kamo ću s njima) a nju bih pitala može li ih ona sada pokupiti jer je tamo, s autom (kojega ja nemam), odnijeti doma ili k meni, a ona mi kaže da ne može jer ima nove presvlake u autu i da nema pojma što da radi. Tako je bilo prije, jer sam prije patila od bolesti koja se zove Tedičin karmatitis i mislila sam da će se nešto grozno dogoditi ako ja tog istog trena ne pohitam u pomoć nekom unesrećenom psu ili mački. Od bolesti sam izliječena nakon 7 godina duge borbe, pa danas svim takvim životinjoljupcima kažem da nažalost kod mene više nema mjesta ali ako žele umiriti savjest može nazvati SUZU na broj 060 40 40 44, to su mladi ljudi i entuzijasti koji spašavaju zveri i za to uglavno dobiju novac. Prije bih se grizla i kukala ali nakon posljednjeg i zadnjeg, nadam se, letenja iz kuće (stanodavci rijetko kada žele u stan primiti obitelj s dvoje golokožih i dvadesetak pernato-dlakavih članova) zaklela sam se da ću postati jača i bez prblema odbiti vapaje zaštitara koji kod kuće nemaju ni kučeta ni mačeta, niti ih žele, ali ih grize savjest kada prođu pored unesrećene životinje pa je smiruju pozivom meni i vjerojatno okolo pričaju kako su danas učinili dobro djelo jer su zbrinuli 5 štenaca. Takvi su mi uglavnom obećavali brda i doline od hrane i plaćanja veterinarskih troškova, ali su nakon prvotnog oduševljenja shvatili da hrana za 5 štenaca košta minimalno 200kn tjedno, pa se više nisu javljali. Iz nekog glupog ponosa, ja ih više nisam ni zvala jer vjerujem da netko to od gore vidi sve i jako dobro razlikuje bitno od nebitnog.
Već dugo zapravo ne razmišljam o ovoj temi jer mi tlak naraste do 200, što je uz povišeni kolesterol karta za pakao u mojem slučaju, ali danas su me eto dvije osobe nagnale na to. Ne mogu ih nazvati prijateljicama jer to i nisu, ali recimo Bolja Polovica s njima održava vezu putem smsova uglavnom, onako pristojnosti radi. Ja sam ih otpisala kad sam shvatila da lažu i to takve gluposti da ih do danas ne mogu pojmiti. Nego, prije nekih dva mjeseca jedna od njih nas je zvala i ispričala krasnu priče o tri mala štenca ostavljena u šumi pored njihove kuće. Ja odmah dobila ospice ali me Kokoš ipak spasila rekavši da će ih njih dvije privremeno uzeti, voditi veterinaru i onda udomiti. Super, mislim si, neka nečemu posluži to ogromno dvorište koje imate. Onda me opet prije mjesec dana zovu da pitaju kamo sa štencima dok su na moru, a nakon što sam ih uputila na nekoliko hotela za ljubimce i agencije za čuvanje, nekako je na brzinu prekinula razgovor i znala sam zašto – htjela ih je nama ponuditi na čuvanje. U moju obranu, iako je ovdje ne trebam, mogu reći da mi u 7 godina veze nikamo nismo otišli na duže od 6 dana, jer si jednostavno ne možemo priuštiti plaćanje za čuvanje. No, dala sam joj i broj jedne gospođe kod koje mi tu i tamo smjestimo pse, uglavnom Belku da ne bude stalno u stanu, i ona sva vesela pristala jer su joj Kokoške naobećavale brda i doline od hrane i 600kn za tjedan dana... novce dala, štence ostavile, hranu će kao donijeti sutra prije odlaska na more. Danas me zove ta gospođa jer su naravno rekle otkuda im broj i kaže mi da su joj istinabok dale tih 600kn ali za tjedan dana a hranu nikada nisu donijele. Nikada.To je bilo prije mjesec dana i išle su, kao, tjedan dana do Opatije.
Neću vam pisati što ću napraviti kad mi se Pička (vidite promjenu naziva!) javi jer ima isključen mobitel, ali čut će me.
Idem probati rezimirati ova trabunjanja i pokušaj artikuliranja ljutnje i razočaranja:
NEMOJTE UZIMATI ŽIVOTINJE S CESTE DA SEBI UMIRITE SAVJEST!
NEMOJTE UZIMATI ŽIVOTINJE S CESTE AKO IH OSOBNO NE MOŽETE ADEKVATNO ZBRINUTI!
NEMOJTE PREBACIVATI SVOJE BRIGE NA DRUGOGA I OSVJEDOČENIM ZAŠTITARIMA DONOSITI ŽIVOTINJE!
TO NIJE HUMANOST NEGO LICEMJERJE!
Postoje brojne udruge koje dobivaju novac za to pa nazovite njih. Ili se okrenite i odite svojim putem ne misleći više na sudbinu životinje kojoj ste okrenuli leđa.
I zapamtite riječi Mudre Tedice: unesrećene životinje nalaze vas a ne vi njih. To je moja teorija a vi vidite.
Pravi zaštitari i/ili životinjoljupci će u ovom trabunjanju prepoznati moju namjeru i razumijeti moju iskrenu bol i suosjećanje, a one druge svejedno nije briga.
Post je objavljen 29.08.2007. u 22:08 sati.