Poštovani,
Odlučila sam napisati vam pismo kako bih vam kao inteligentna građanka Republike Hrvatske i glas(o)vačica na koju pikirate na sljedećim izborima iznijela neke svoje misli.
Od vrtića znam da vatrogasci gase vatru bez obzira na njezin intenzitet i razmjere. Pri tome naravno moraju voditi računa o tome da nekoga a ponajmanje sebe ne dovedu u opasnost. Način gašenja kojemu smo svjedočili proteklih dana doveo je do meni neshvatljive tragedije koja se nažalost ne može objasniti isključivo spletom nesretnih okolnosti.
Pri gašenju ovoga požara nije trebao stradati nitko jer se radilo o zapaljenom niskom raslinju koje nikoga nije ugrožavalo i koje bi i bez prethodne intervencije kroz neko vrijeme prestalo gorjeti samo od sebe. Ovu teoriju nisam sama smislila, toliko daleko ne bih išla jer nemam nikakvog iskustva s gašenjem vatre osim činjenice da sam odrastala u blizini vatrogasnog doma i igrala se u pjeni nakon vatrogasnih vježbi, ali sam je čula od stanovnika Kornata koju su rekli kako se ovakvi požari događaju relativno često ali ih baš zbog nepristupačnosti terena nitko ne gasi i koliko vidimo Nacionalni park Kornati nije izgubio na svojoj draži.
Međutim, prije par dana tamo su život izgubila devetorica vatrogasaca a iskreno se nadam da ova stravična brojalica ovdje staje. Navodno se ovakav požar mogao ugasiti jedino kanaderom. Naši kanaderi, međutim, nisu bili na raspolaganju, a mene je kao poreznu obveznicu koja doprinosi proračunu kojim vi raspolažete zanimalo što se dogodilo s kanaderima. Kako je moguće da je u u funkciji bio samo jedan, dva su bila na servisu a jedan posuđen Grcima iako se znalo da su dva spomenuta neupotrebljiva i da je Hrvatska time strahovito osakaćena a svake godine svjedočimo brojnim požarima, ne tako stravičnim poput ovogodišnjih grčkih ali ipak mi je važnije gasiti naše požare nego dodvoravati se članicama kolikogod vama to uskogrudno zvučalo.
Umjesto gašenja iz zraka dobili smo situaciju u kojoj je helikopter iskrcao skupinu vatrogasaca koji suprotno zdravom razumu i logici sa sobom nisu nosili vodu nego benzin. Prvo sam mislila da sam krivo shvatila ali nažalost nisam. Kruška iz koje su trebali preuzeti vodu izbačena je nekih pola kilometra od njih. Kao obožavateljica stripa i crtića zamišljam si situaciju u kojoj skupina ljudi s benzinom na leđima pretrčava kilometar gorućeg niskog raslinja ne bi li došla do vode. Da nije tragično, bilo bi smiješno, ali jest tragično i nije nimalo smiješno. Zanima me tko je pisac ovog krvavog scenarija i tko je odgovoran za njegove krvave posljedice?
Koliko čujem, o tome se upravo pokreće istraga, hitra i temeljita, kako vi to običavati reći, a kojom će se zapravo, na tipično hrvatski način, ovaj slučaj pokušati zaustaviti na najnižim razinama odgovornosti ne bi li se zataškale njegove političke implikacije koje su bez sumnje dramatične.
Slušam tako danima razne stručnjake i teoretičare kako razvijaju teorije o snažnoj ekspanziji vatre koja sirotim gasiteljima nije ostavila drugog izlaza do li trka u sigurno smrt. Čula sam i da je helikopter koji je gasitelje izbacio stvorio snažan usisni podtlak koji je vatru razbuktao do neviđenih razmjera. Većina ih se slaže da je najizvjesnija istina ona o eksploziji spomenutog benzina koji nije uspio izdržati visoku temperaturu i odnio je devet života. Kad je došlo do eksplozije, vijest o tome da se na Kornatu događa nešto neobično i da gasiteljima hitro, onako kako vi volite, treba pomoć, stigla je nažalost s prevelikim zakašnjenjem jer signala za mobitele nije bilo kao što nije bilo ni radio-stanica i kao što nije bilo ni aviona Pilatus koji u slučajevima požara u kojima su angažirani gasitelji treba nadletati požarište i izvještavati o smjerovima širenja vatrenog obruča.
Vatrogasci su bačeni u vatru i bez niza popratnih situacija koje sam navela nisu imali nikakve šanse. Helikopteri koji su došli nakon nekoliko sati, nisu imali opremu za izvlačenje što je dodatno otežalo akciju spašavanja i vjerojatno nekima smanjilo šanse za preživljavanje. Gdje su bili ti helikopteri i zašto spasilački helikopteri nemaju opremu za spašavanje? Vitla za izvlačenje navodno su također na popravku. Oprostite, je li moguće da nemamo neka zamjenska vitla, pitam onako kao laik koji do prije dva dana nije ni znao što je i čemu služi vitlo?
Naravno da ne krivim osobno vas jer vi niste istoga trenutka znali za tragediju već ste se vjerojatno kupali u nekoj uvali i odmarali kao što ovih dana rade predsjednici vlada drugih država, ali molila bih vas da upitati svoje ministre, recimo Rončevića i mog favorita Kirina, jesu li oni znali za ovakvu katastrofalnu situaciju u vatrogastvu.
Kako još uvijek nisam ishlapila, podsjećam vas da je ne tako davno zbog lošeg odražavanja pao jedan helikopter u Vukovaru, neki ljudi su i poginuli ali o tome se više ne priča, jer mi imamo selektivno pamćenje. Priča je uspješno zamaskirana i spriječena je istraga o korumpiranosti Ministarstva obrane. Da su se resornom ministru tada eventualno protresle gaće, do tragedije na Kornatima možda ne bi ni došlo. Nagađam naravno, opet posve laički.
Ovoga puta tragedija se neće moći zataškati jer su vapaji ljudi i djece koji umiru u paklenim mukama jednostavno preglasni, čak i za vaše uši na Markovom trgu.
Već vidim pokušaje da se odgovornost ponovno svali na najnižu razinu i krivnja individualizira pa čak i pod cijenu javnog linča i vješanja za jaja, ali ovakav diletantizam i sveopći nemar ukazuje nažalost na to da naša, moja jednako kao i vaša, država u kritičnim segmentima ne funkcionira.
Kod nas se milijarde i milijuni kuna troše na posve nebitne i marginalne stvari poput rukometnih dvorana, koje će jednom možda i poslužiti svrsi, a istovremeno ljudi i djeca ginu jer nemaju osiguranu elementarnu zaštitu od vatre.
Pročitala sam članak u jednom tjedniku gdje sam na papiru vidjela cijenu najsuvremenije vatrogasne opreme koja postoji. Ne znam jeste li reagirali kao i ja ako ste vidjeli tu procjenu, ali reći ću vam - ova najsuvremenija oprema na svijetu po čovjeku stoji svega 20.000kn. Da sam znala da je to tako jeftino, osobno bih digla kredit i nekome tim činom možda spasila život.
Na stranu rukometne dvorane ili besmisleni projekti poput Dinamova stadiona koji se gradi pažljivo i dugotrajno kao Taj Mahal, ali nije li se nekako moglo ukazati na ovakvu situaciju u vatrogastvu? Danima me neprimjetno izgriza pitanje kako sam osobno mogla doprinijeti. Žao mi je, zbilja mi je žao da se kod nas moraju dogoditi ovakve stvari pa da se tek onda otvaraju telefonske linije i traži pomoć građana.
Vi i vaši ministri ste nas mogli i dalje nastaviti varati i potkradati jer bolje nismo ni zaslužili, mi smo vas izabrali i dali zeleno svjetlo za sva sranj koja nam radite, ali mogli ste nam barem ukazati na taj problem pa bismo se mi već sabrali i poduzeli nešto.
Vraća me sve ovo na početak studenoga i Anino pismo koje je ljude ganulo do neprepoznatljivosti i izrodila se Zaklada Ana Rukavina i oformio registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži. To nažalost nije život spasilo našoj Ani ali nekome sigurno hoće. Zašto netko poput ministra zdravstva nije prije Ane rekao da hrvatska nema registar a ima toliko i toliko oboljelih? Sam je Bog, u to sam danas uvjerena, Anu Anđela stavio u situaciju da nas prosvijetli i usmjeri nas. I danas vrištim od sreće kad čujem rezultate i plačem od tuge jer znam da ministarstvo zdravstva naplaćuje Zakladi tipizaciju uzoraka nekoliko stotina kuna. Eto, rekla sam i to, pa znajte jer vjerujem da vam ne bi bilo svejedno da to znate - građani resornom ministastvu plaćaju nešto za što bi ministarstvo trebalo izdvojiti novce jer ono je tu zbog nas a ne obrnuto. Osobno nikada prije nisam čula da postoji nešto poput registra kao što vjerojatno ne znam hrpu toga iz zdravstva. Zašto se kod nas uvijek mora dogoditi tragedija i pasti neka žrtva da manjkavosti i propusti dođu na vidjelo?
Kod nas je od životne važnosti da jedan Bandić ili neki Đapić a da ne zaboravim i jednog Glavaša dobiju svoju megalomansku dvoranu čija izgradnja košta toliko da bi ti novci ne samo pokrili potrebe hrvatskog vatrogastva u cjelosti nego riješili i bezbroj drugih socijalnih problema u državi.
Tužna mi je spoznaja da se u mojoj domovini devastiraju stari trgovi, grade dvorane, shopping mallovi i financiraju nogometni klubovi a ljudi umiru u najstrašnijim mukama zato što smo putem od osamostaljenja do danas zaboravili da bi nam prioriteti trebali biti ljudski životi a ne glasači.
Zanimalo bi me zaista, gospodine predsjedniče moje Vlade, kako vi gledate na sve ovo? Plačete li kao ja svakoga dana čitajući i slušajući vijesti i molite li se Bogu da koji od tih nesretno stradalih vatrogasaca pretvorenih u još jedan "slučaj" preživi ili se molite da vi preživite izbore i još četiri godine svima nama prodajete isprazne parole i floskule šarmantno se smiješeći okruženi indolentnim nesposobnjakovićima iz vaše vlade? Eto, samo toliko.
S poštovanjem,
Tedica Medica
Post je objavljen 06.09.2007. u 00:05 sati.