Mora da je bijo nesporazum ono neki dan!

srijeda , 31.01.2007.

A zašto me niko nie razumjeo?!
Jo san ponosna da sam Hrvatica!
Ja sam hrvatica!
Ponosna hrvatica!
Živila Hrvacka!
Bog i hrvati!
obožavam naprosto naše politićare i nije me briga kojoj stranki pripadaju sve dok su Rvati i dok rade za sve nas da nama malim harahvatima ljudima bude bolje i ljepšije živjeti u najljepšoj zemlji na cijelom cjelcatom svijetu.
niđe nema takvih žita i kukuruza takvih brda i planina za skianje a more e takvog mora nema nigdje baš nigdje. A imamo i nebodere koji rasteju u centru gradaumjesto malih i starih kuča a tamo če narasti i garaža za naše mercedesse.
Naši ljudi su srdačni, veseli i otvoreni hrvati, nemaju predrasuda prema drugin judima i vole druge strance ako su prijatelji hrvatcke domovine. Svi ćaste jedni druge i niko ne štedi.
Svaki pravi hrvat vjeruje u sveto bog-domovina-obitelj i to poštuje do samog kraja života.
Svaki hrvatcki ćovjek voli svoju ženu i brani je od stranaca a tuće je samo kad nesluša.
Svaki hrvatski pravi Hrvat ubiće boga u sinu ako je peder i svima će reči da ga se odriće a da je zato kriva njegova glupa mater koja ga je razmazila jer mu je do osamnajeste godine mazala putra na kruv i birisala dupe nakon sranja a ako mu je ćerka isto tako nakaradna udaće je i tako za sina od susjeda Tune koji je glavno da je pravi Hrvat.
Brinem se jedino dali ćeme sada isto primjetit ovi sa naslovnice i alternativne naslovnice staviti i ovaj tekst a ne samo onaj prethodni u kojem sam se šalila i nisam govorila ono što trebam misliti.
I za kraj da bude zanimljivije evo jedna liepa pjesma hrvatcka za sve Hrvate.
Bog i Hrvati!



Zemljo moja

Vidim polja što se žitom zlate
I na brijegu vidim rodni dom
Svakog trena mislim na te
Zemljo moja, zemljo moja.

A u polju moja duša spava
Usred žita kao zlatni klas
Postelja joj meka trava
Zemljo moja, zemljo moja.

I dok ja nisam tu
Pokraj nje da skupa predamo se snu
Svaku noć čujem glas
Koji zove dođi sreća čeka nas.

Ovdje noći nisu tako plave
Ovdje sunce nema takav sjaj
ovdje nisu takve trave
Zemljo moja, zemljo moja.

U tvom klasju nek mi ljubav spava
Nek me čeka ja ću brzo doć
Nek je ljubi tvoja trava
Zemljo moja, zemljo moja.


Toje pjesma od Ambasadora
(ko se sječa svaka mu dala)

Ko oče muziku uz ove rjeći nek ode na ovaj link: baš ovaj tute!


Ijoš da kažem da i dalje ne pušim a ne ko ova ženska na sliki dolje koja sigurno nije hrvatica ko ja.
Još malo pa krečem na djetu, a za poćetak idem na kavu s LuLu koja je isto hrvatica ćista ijako je ćudna žena ćudnog imena!
Bila sam na nekom domjenku od rumunja baš sada i hrana ništ nije valjala jer nije bila hrvatcka tek tolko da dadnem i primjer.

Prićala sam sinoć eletronski i sa Supatnicom koja se složila da bi ja otsad trebala ič u manekenke i posve izkljućiti mozak da se neopterećujem sa glupostima i nevažnim stvarima.
Molim vas ovim putem ida ostavite neki komentar suputnici jer je niko ne komentira a isto je Hrvatica.

Bog svima!
Bog i Hrvatice!

Kol'ko na krošnji haslama tol'ko od mene maksuz selama!

subota , 27.01.2007.

Imala sam prijateljice Branku i Eminu. Srpkinju i Bosanku. Nisam primjećivala da se po bilo čemu razlikujemo. Razišle smo se za vrijeme rata kojekuda, ali smo cijelo vrijeme bile u kontaktu.
U doba najžešćih paljbi po Osijeku niti u jednom trenutku nisam pomislila da su svi Srbi loši. Nikada. Za razliku od mojih roditelja koji su u to doba pokleknuli u naletu opće histerije hrvatstva. Stvarno nikada. Čak ni kada mi je djed poginuo u Hrvatskoj vojsci a četnici u Vukovaru pobili pola rodbine i tata se danima nije vraćao.

Drugi djed, onaj s kojim sam praktički odrasla i koji je uvelike utjecao na moje formiranje oduvijek je govorio da je Bosanac. Nije bio musliman. Ali je bio Bosanac i tako se oduvijek deklarirao, čak i u doba SFRJ kada to nije bilo poželjno.
On mi je govorio da je Bosna najbolja zemlja od svih tadašnjih republika jer u njoj žive tri naroda u slozi. O tom po tom. Rat mu je teško pao. Čak i tada je govorio da ne smijem misliti da su Hrvati poseban narod i uvijek u pravu.
Deda, hvala ti na tome!

Žao mi je da nije dočekao toliko željene promjene koje su u Hrvatskoj nastupile samo par mjeseci nakon što se ubio. Toga 3. siječnja 2000. vjerovala sam da ima šanse za nas. Zapravo, otkada razmišljam svojom glavom u konstantnom sam nesporazumu sa samom sobom.
Ovih dana sam se po ne znam koji puta razočarala u državu u kojoj živim i u ljude koje poznam, pa stoga ovako patetičan ton.

Da se vratim par godina unatrag…
Učlanila sam se u SDP sredinom devedesetih kada je u Osijeku to bilo sve samo ne popularno. Ne na način na koji to danas u Osijeku nije popularno. Tada je to bilo opasno po život, bez imalo pretjerivanja. Nikada nisam imala političkih ambicija ali sam voljela svjetlo koje je u SDP-u u to vrijeme gorjelo. Osjećala sam da tamo pripadam. Mlado ludo, nemam bolje isprike.
Pamtim izbore pred koje smo plakate lijepili u muko doba noći u strahu da nas ne dograbi Glavaševa duga ruka. Do jutra su plakati već bili otrgnuti i uništeni ali nismo se dali – bilo je u tome neke čari koju pamtim i danas.
Te izbore nismo dobili, ali jesmo one sljedeće. Neki moji prijatelji/ce i poznanici/e postali su saborski zastupnici/e. Nekoliko jeftinih saborskih ručaka je moj jedini osobni profit. Nikada mi nije padalo na pamet tražiti bilo što za sebe, za razliku od nekih drugih koelga i kolegica.
Kako smo vladali, čudno je da je i toliko potrajalo.
Oduvijek sam glasovala za SDP, pogotovo u Osijeku, gdje alternative nije bilo, i zavaravala sam se time da glasujem za poznate. To što se neki od njih nakon odlaska u Sabor više nikada nisu pojavili u stranci sam zanemarila. Kroz te četiri godine koje su odradili, uspjela sam progledati i shvatiti da SDP nije ništa bolji od bilo koje druge stranke. Čast iznimkama.

Davno sam prestala odlaziti u stranku jer sam tamo nalazila sve manje istomišljenika, a i preselila sam se u Zagreb.
U Zagrebu smo i dalje na vlasti. O, majko mila, odakle da počnem:

1. Izbor za Zagrepčanku godine. Izabrana je Ana Rukavina. Hvala Bogu pa znam da će 50.000 kn nagrade otići u prave ruke i znam da se teta Marija veseli do neba! Ma, i ja isto, ali ostao mi je gorak okus u ustima nakon zdravice jer je izbor protekao sve samo ne demokratski. Bandić je jednu od mojih (i njegovih) stranačkih kolegica nazvao na mobitel usred vijećanja i prijetnjama je natjerao da glasa za Anu. Nagrada se prema propozicijama dodjeljuje jednoj građanki Zagreba koja je svojim djelovanjem promovirala ženska prava i ravnopravnost između spolova. Ana je zasigurno ostavila trag kojim nas je sve zadužila i slažem se da bi trebala pobrati sve moguće nagrade i imenovanja. Njezine aktivnosti i nasljeđe nažalost nemaju veze s ravnopravnošću spolova. Je li zbilja moguće da taj čovjek ima toliki utjecaj?! Pokušat ću citirati ono što je rekao mojoj kolegici: „Ako kažem da daš glas za Rukavinu, onda ćeš to i napraviti ili te neće biti.“ Ta moja kolegica je članica Gradske skupštine a ne neka Bandićeva čistačica s Kozari Boka.

2. Danas čitam Večernjak i vidim da se po kuloarima priča kako će Bandić zaposliti Jadranku Cigelj u Bandić holdingu ili barem negdje u poglavarstvu. Na stranu njezino stradavanje i sudbina gora od smrti, ali ruku na srce, ona je luda žena. Usrala sam se od straha kad sam je čula u otvorenom. Nisam mogla vjerovati da će doći i taj trenutak da meni Jadranka Kosor bude simpatična i da stajem u njezinu obranu. U istom Večernjaku hrabri (ili ludi) novinar Antonio Mandir riječ po riječ citira Bandićevu paljbu na račun Teodora Celakoskog (iz inicijative Pravo na grad). Ova je legendarna: „Tko je taj Celakoski da ruši ono što gradim? Što je on stvorio cijeloga života – nema ni kučeta ni mačeta. Ne mogu svi ti jadnici zajedno srušiti što ja mogu izgraditi“, a ni ovo nije loše: „Pička mu materina, što hoće taj Celakoski? Bog ih jeb’o bolesne! Da njih slušam i pratim proceduru, ne bi se ništa gradilo. Trebala je biti još jedna prezentacija ovog projekta, ali nema više toga, mamu im jebem. Kreće se odmah u realizaciju projekta. Treba provjeriti što se mora promijeniti u GUP-u, a što ne, da bi se počelo raditi.“ Ovo nije rekao neki ZET-ov vozač nego prvi čovjek našeg glavnog grada - gradonačelnik koji bi u bilo kojem drugom gradu na svijetu nakon ovakvih postupaka i izjava morao otići s položaja. Sramota, sramota, sramota.

3. Posljednji primjer moga razočarenja u SDP se isto dogodio ovih dana a u njega sam osobno umiješana. Ne da mi se sada objašnjavati kako i otkuda poznajem pjevačicu Hanku Paldum, ali eto, poznajem je i odlučili smo joj pomoći u promociji posljednjeg albuma „Žena kao žena“. Ona nije narodnjakuša iako kaže da su „sve njezine pjesme narodne jer ih pjeva za narod“. Hanka je izuzetna žena. Izuzetno dobra i poštena osoba. Bila je u Sarajevu cijelo vrijeme rata a nakon rata u Bosni pomaže koliko god može, pogotovo djeci i ženama. Hanka ima hrpu prijatelja u Zagrebu koji su oho-ho puno poznatiji i utjecajniji od nas. Nitko od tih ljudi nije joj mogao pomoći. Htjela bi promociju održati u jednom od kazališta kojima su ravnatelji moji stranački kolege. Nije išlo. Nije baš prikladno. Severina je mogla jer je Hrvatica valjda. Hanka je muslimanka, ponosna muslimanka. Čovjek bi očekivao da mu stranački kolege pomognu, a ako iz bilo kojeg razloga ne mogu, neka kažu da ne mogu. Sramota me je da živim u ovakvoj državi. Ona sisata četnikuša Ceca bi vjerojatno dobila prostor u HNK-u. Sramota. Imam osjećaj da sam do sada živjela u nekoj kukuljici i nisam primjetila taj animozitet prema Bosancima. Prijatelj novinar, koji nam je pokušao pomoći s tiskanim izdanjima, rekao je da je Hanka za Jutarnji list "previše narodnjačka" a za Večernji "previše muslimanska". Odvratno.

Evo, kao Hrvatica i hrvatska građanka otvoreno kažem:

Hrvati, jebite se! Licemjeri ste bez premca! Sramim se da sam Hrvatica i da živim u ovakvoj državi!

Hanka je za vrijeme napada na Osijek i Vukovar pjevala ovu pjesmu:


Maksuz selam, Hanka kraljice!

Ćsrijed črijećak

utorak , 23.01.2007.

Naslov ima smisla samo meni – loša mi je slika na tv-u zadnjih dana pa mi teletekst ne radi najbolje nego izbacuje ovakve stripovano-šifrovane poruke. Stalno nekako mislim da mi zapravo želi nešto reći taj moj televizor. Imam s njime bolji odnos nego s većinom ljudi ali je komunikacija nekako jednosmjerna. Hm...

Dosta toga mi se izdogađalo u zadnje vrijeme pa ne znam gdje da počnem. Idem brainstormati po točkama!

1. Top sekiracija dana.
Ukrala sliku s Iskona.
U samo deset dana kretenoidni maloljetnik s vrgoračkog područja ukrao je tri psa i brutalno ih ubio. Uhvaćen je nakon što je trećeg psa donio u svoje dvorište i zatukao ga čekićem po glavi, da bi ga dokrajčio nožem. Zanima me je li taj maloljetnik odrastao u prašumi kao Tarzan ili ipak ima neke još gore debile za roditelje koji su ga kamenjem hranili i takav je ispao na ponos majci i ocu. Daj je moj, zatukla bih ja njega kamenjem.

2. Počela sam pisati za Prvi regionalni ženski portal
(slika je link)
pa ukoliko ste željni ženskih tema nevezanih za peglanje muževljevih košulja i top 10 dijeta u svijetu navratite koji put. Za prvi dio B(l)ožica urednica je uzela jedan moj stariji post, a ubuduće će tu biti svega. Volim misliti da sam novinarka!

3. Rekla sam da sam agresivnija otkako ne pušim. Zanemarite točku 1! Danas prolazi 12. dan kako nisam zapalila. Povlačim ono što sam u prethodnom postu napisala o težini samog procesa. Iz današnje perspektive, imala sam u životu nažalost puno više stresnijih situacija od ove, tako da mirne duše mogu reći da je izuzetno lagano postati nepušač. Ne radi se tu ni o kakvoj čeličnoj volji ili nečemu sličnome – po meni – kod prekida pušenja najvažnija je spoznaja o velikoj promjeni koja vam predstoji. Promjene se ne trebate bojati nego je s veseljem prihvatiti i suočiti se hrabro sa svim izazovima. Pronašla sam i progutala, ne doslovno jer još uvijek nisam na dijeti, izuzetno vrijednu knjigu koju bih preporučila svima koji žele prekinuti s pušenjem. Zove se Dan koji će vam promijeniti život – prestati pušiti je moguće a izgleda ovako:

Mislim da je možete pronaći svugdje, izdavač je Planetopija i košta 99kn. Inače sam vrlo skeptična prema self-help žanru ali ova knjiga me sama pronašla. Već sam prestala pušiti kada sam je dobila, ali mi je svejedno pomogla uputivši me na najčešće greške koje mogu i skoro jesam napravila. Moram napisati mejl zahvale Diani Pečkaj Vuković koja ju je napisala! U knjizi nećete pronaći moralnu osudu pušača, dapače, Diana je i sama pušila 20 godina pa na vlastitom pozitivnog iskustvu napisala vodič za potencijalne nepušače. Knjigu sam, velim, dobila nakon što sam prestala pušiti ali joj se rado vraćam svaki dan. Krize mi sada dolaze jako rijetko. Uspijevam se bez problema nositi sa situacijama koje su za vrijeme moga pušačkog života bile pokretači želje za cigaretom npr. ispijanje kave na poslu ili u društvu, pušenje nakon jela, na wc-u... ups, ovo vam nisam smjela otkriti... pušenje nakon živciranja i slično. Stvarno bez problema. Jedini problem koji trenutačno imam je nedostatak sugovornika na temu Tedičino nepušenje. Sada me to malo i popušta ali u prvim danima apstinencije imala sam potrebu svima saopćiti vesele vijesti, ali nažalost moji nepušači nisu mogli shvatiti zašto radim pompu oko nečega tako jednostavnoga, a moji pušači su okretali očima jer sam ih nervirala. To bi bilo to o pušenju s moje strane. Vi koji ste na dobrom putu, probajte nabaviti ovu knjigu i jamčim da ćete reagirati slično ili isto kao i ja. Use-rese-ja! Znam da se i vama se-re od moga nepušenja. A što mogu kad sam vesela i zdravija.

4. Zapravo i nisam tako zdrava, kad bolje razmislim. Pola tjedna sam provela po raznim domovima zdravlja i bolnicama da otkrijem zašto kašljem tako strašno. Dva pulmologa, dvije dijagnoze. Po jednoj imam akutni bronhitis a po drugoj upalu sinusa i alergiju u kombinaciji. Kome da vjerujem?! Idem sutra još vaditi krv pa ćemo vidjeti. Saznala sam između ostaloga da sam alergična na ambroziju (nikada nisam nešto takvo osjetila), divlji pelin (wtf?!) i plijesan (svašta!). Alergotest me bolio stravično i opet sam skoro pala u nesvijest. Časna, koja mi ga je radila, bila je dražesna ali ima kovačku ruku, tako sam dobila 16 krvavih podlijeva na desnoj i 4 dodatna na lijevoj ruci. Ruka mi izgleda ovako:
Sjeća li se još tko filma Variola vera? Neće me skoro vidjeti na sličnom testiranju. Lu-lu je bila moj dobri anđeo prošli tjedan, brinula se za mene, hrabrila me i što je najvažnije, slušala me. Na razne teme. Oprostit će mi ako sam je zadavila.

Kajenje ubija!

četvrtak , 18.01.2007.

Zanemarite činjenicu da je upravo prošlo 2 sata (ne 14 sati) i da ja već četvrtu noć za redom ne mogu zaspati u neko pristojno vrijeme. Moram ovo napisati pa ću sutra objaviti.
Kašalj me muči već duže od dva tjedna – a liječnici sam otišla tek u ponedjeljak. Toliko o mojoj odgovornosti. Navodno imam akutni bronhitis i lijekovi koje mi je dala trebali bi spriječiti kašalj. Nimalo mi nije bolje. Neću se sada žaliti i gnjaviti vas s naturalističkim opisima napadaja kašlja uz iskašljavanje i povraćanje, ne brinite. Htjela sam vam se pohvaliti nečim drugim:

Prestala sam pušiti.

Znam, sad ćete se smijati kad vam kažem da sam zadnju cigaretu zapalila prije svega nekoliko dana i reći ćete da to nije prestanak pušenja.
E. ali ne znate vi mene. Pod onih pet stvari koje ne znate o meni zasigurno sam mogla napisati i da sam najtvrdoglavija osoba koju ste sreli. Zbilja jesam. Tata tvrdi da je to genetika jer sam po jednom djedu Bosanka, a upravo njemu najviše sličim. Kad nešto odlučim, onda je to za mene to, nema predaje. Veći mi je problem odlučiti se na nešto, ali za to krivim horoskopski znak vage u kojem sam rođena. Čak sam i u podznaku vaga. Tako da se slobodno možete smijati, jer ja znam da više neću pušiti. Istina, u torbi i na poslu još uvijek imam kutiju cigareta ali, ne znam kako bih vam objasnila, to mi je za, kako moja baka veli „zlunetrebalo“, u slučaju da mi od nikotinske apstinencije pozli i padnem u nesvijest pa da mi neka dobra duša zapali jednu i tutne mi je u usta.
Šalim se, naravno. Važno mi je znati da me nitko na nepušenje nije natjerao, pa čak ni bronhitis, i da je to isključivo moja odluka.

Zašto sam baš sada odlučila prestati pušiti?
Pa, ne znam. Možda samo djelomično zbog bronhitisa, a djelomično zbog coktanja moje liječnice kada sam joj rekla da sam pušačica. Evo, dolazi mi… Možda sam odlučila prestati upravo u trenutku kada sam joj rekla „Da, ja sam pušačica!“
Grozno.

"Hi, my name is Tedica and I'm a nicotine addict!"
"Hi, Stupid!"

Grozno.
Shvatila sam da sam zapravo samu sebe zavaravala kako nisam prava pušačica.
Počela sam pušiti s 25 godina, vjerovali ili ne. Pljunite mi sad u čelo, nemam ništa protiv. Ne znam zašto i ne pitajte me jer je razlog zasigurno toliko bezvezan da bi me bilo sram napisati ga. U tih 5-6 godina pušenja nikada mi nije palo na pamet da prestanem.
Zašto bih prestala s nečim tako ugodnim? To bi mi bilo kao da me netko natjera da se više ne seksam!
O, pameti, zašto si me napustila?!

A lijepo se sjećam vremena srednje škole i faksa kada su svi, ali svi oko mene pušili, a ja ne. Odlučno ne! Sjećam se kako sam se vraćala nakon izlazaka i odmah odjeću i obuću nosila na balkon da se prozrači pa trčala pod tuš prati kosu jer mi je smrad cigareta bio odbojniji od smrada… nečega odvratnog… govna valjda... nemam pojma.
Većina mojih koji su tada pušili više ne puši. Pametni ljudi. Kako sam oduvijek mrzila kalupe, počela sam pušiti nakon njihova prestanka. Budala. U posljednje vrijeme bila sam na nekoliko događanja, proslava, ručaka, whatever, gdje sam bila jedina pušačica.
Nije li to poražavajuće?
Zar sam spala na to?
Što više misilm o pušenju apsolutno mi nije jasno kako sam se tako godinama mogla trovati.

Čini mi se da je nesanica također povezana s prestankom pušenja, jer umjesto da spavam ja na wc-u pišem o pušenju.
O, sudbo kleta!

Ono što sam u ovih par dana primijetila sumirat ću ovako:

Negativno:
1. Nervoznija sam i svadljivija nego inače.
2. Jedem više i stalno sam gladna.
3. Mislim na pušenje otprilike svakih 5 minuta.
4. Grickam nokte i usta s unutarnje strane.

Pozitivno:
1. Puno lakše dišem i ne uspušem se kod trčanja.
2. Smanjili su mi se podočnjaci.
3. Manje trošim labelo i melem. Očito su mi se usne jače sušile od pušenja.
4. Pijem manje kave.
5. Sve manje i manje mislim na pušenje, a sve više i više na neke druge aktivnosti.
6. Ne smrdi mi ured, dnevna soba i kupaonica.
7. Ne trošim novce na cigarete.
8. Svi me hvale.
9. Sretna sam zbog osjećaja da konačno radim nešto zdravo i dobro za sebe.

Kako sam, kao što vidite, prilično zaokupljena (ne)pušenjem, tolerirat ćete moje tekstove posvećene (ne)pušenju u terapijske svrhe, može?!

O jednoj posve neuobičajenoj kavi...

utorak , 16.01.2007.

Akutni bronhitis me spriječio da se prva javim s dojmovima s prvog stvarnog upoznavanja s virtualnom osobom.
Lažem. Ne za akutni bronhitis nego za sprječavanje. Htjela sam zapravo odmah nakon naše maratonske kave nešto napisati ali blog.hr nije radio. A kad je proradio, proradilo je i moj kukavičluk i bilo me strah napisati da mi je prekrasno bilo na kavi. Mislila sam „a što ako ona mene više nikada ne nazove jer joj je bilo grozno sa mnom?!“ Onda me Ona preduhitrila i napisala vrlo dirljivu bilješku s našeg susreta, pa sam sad opet na mukama jer znam da to ne mogu napisati ljepše a sad sam i pod dojmom jer sam vrlo dirljivu bilješku pročitala prije nekoliko minuta.

Na kavi s Lu-lu (s francuskim naglaskom)! To sam trebala staviti u naslov.
Stvarno me uhvatila panika jer od silnog brbljanja (puuuno više ja nego Ona – to je prava istina) nisam uspjela primijetiti paniku i napetost ni s jedne strane a to ne može biti normalno?! Nekako, ne znam, čini mi se suludim vidjeti nekoga prvi puta u životu i odmah s njime sjediti na kavi dva cijela sata bez prestanka.

Analizirajući cijelu tu neobičnu situaciju poslije, shvatila sam da nije istina da Lu-lu vidim prvi puta u životu! Zbilja nije. Vidjela sam ja Nju i prije, kroz njezine tekstove, tako da ovo i ne mogu nazvati upoznavanjem. Možda samo formalnim upoznavanjem!

A sve je bilo tako smiješno… Nije da je nisam i prije htjela upoznati nego tako, nekako bi me uvijek uhvatila panika. Ovaj puta sam odlučila konačno otići na tu famoznu kavu iako sam se i ovaj puta usraćkala. I bilo mi je drago kad sam čula da i njoj nije bilo svejedno. Po glavi su mi se motale neke čudne misli tipa „sigurno ću bubnuti nešto debilno, nešto što samo ja kužim, pa će me gledati bijelo“ ili „osramotit ću se sigurno, bit će mi neugodno, neću znati što reći“, a to su sve takve gluposti da glava boli. Zanimljivo je i to da niti u jednom trenutku nisam pomišljala na to da se Ona meni neće svidjeti, da će se Ona pokazati kao nezanimljiva i totalno suprotna od one Lu-lu kakvu poznam s bloga.

Dogovorile smo se u kafiću u blizini jer Lu-lu i ja radimo nekoliko zgrada jedna od druge. Uspjela sam zakasniti 15 minuta, što doduše je podnošljivo ali i posve neprimjereno za prvo nalaženje. A baš sam se trudila jer inače svugdje kasnim pa mi je čak i sat na mobitelu podešen 10 minuta naprijed. Zaglavila sam silom prilika u Konzumu zbog njene čokolade. Ona me svejedno čekala. Odmah sam je uočila. I inače bih je odmah uočila ali ona je sjela do samog ulaza da izbjegnemo sve eventualne nesporazume. I tada je sve krenulo. E da, odmah sam je htjela zagrliti i poljubiti ali sam se sjetila da to ne podnosi pa sam se jedva suzdržala. Isto je bilo i na rastanku. A što mogu kad sam ja ljubilica?! Dođe mi da poljubim i poštara svako jutro a o njemu ne znam ništa, pa kako onda ne bih poljubila Nju o kojoj sam pročitala hrpu toga. Ipak nisam. Dalje je sve išlo svojim tokom, tema za temom, priča za pričom… Imamo zbilja puno toga zajedničkog. To sam nekako naslućivala i prije a sada za to imam i first hand potvrdu. S vremenom sam se počela opterećivati svojim lupetanjem jer sam imala osjećaj da meljem i meljem i da Lu-lu ne može doći do riječi. Ona je to oštro opovrgnula pa sam i dalje nastavila lupetati bez reda i poretka.
Pita me Ljubav poslije „Dobro, a o čemu ste pričale tako dugo?“ a ja sam odgovorila samo „Pa…o svemu!“

Lu-lu, a o čemu smo nas dvije pričale? Stvarno pojma nemam. Znam samo da sam imala i još uvijek imam osjećaj da te poznam barem sto godina i da ti mogu sve reći bez bojazni da ćeš me krivo shvatiti. Baš onako kao prijateljici. Lu-lu je moja nova prijateljica! Kažem to bez zadrški. Zašto čekati 9 godina?!
Najbolji dio svega je što smo stvarno blizu i što će ovakvih kava biti još puno. U to sam uvjerena.
I zato citiram svoju najnoviju prijateljicu: „Blog.hr, hvala!“

Prijateljica je dobro primijetila da je upravo danas rođendan moga b(r)loga!
Dođeš sutra po knjigu i na kolače? Ipak mi je ročkas! Neću ti kašljati u lice i neću te ljubiti.

Tedicina štafetica!!!

četvrtak , 11.01.2007.

Na početku sam bila oduševljena idejom da napišem 5 stvari koje niste znali o meni, ali je s vremenom oduševljenje opalo – uglavnom zbog toga što se nisam mogla odlučiti za samo 5 stvari. Imala si pravo, Justawoman! Brbljetalo kakvo jesam, najradije bih sada napisala hrpu toga, ali dogovor je dogovor i u više od 24 sata vijećanja sa samom sobom uspjela sam izbor suziti na pet podataka koje zasigurno nisam do sada spomenula.
Ono što znate o meni jest da sam brbljava, a ista osobina vrijedi i za pisanje, tako da odmah poručujem neka ovo čitaju oni koje to stvarno zanima jer slutim da će biti dugačko.

1.
Naučila sam pisati glagoljicu u isto vrijeme kada i latinicu. Tome je kumovao moj tata koji se glagoljicom koristi još od svoje srednje škole. Mene je uvijek zanimalo zašto on piše drukčijim črčkama pa je jednom prilikom odlučio podijeliti to „znanje“ sa mnom. Zbog glagoljice sam u 2. osnovne imala problema jer smo tada u školi učili ćirilicu a ja sam miješala dosta slova. I danas glagoljicu čitam bolje nego ćirilicu. Nikada mi se nitko zbog glagoljice nije rugao ili smatrao da se preseravam, valjda zato što nisam taj preseratorski tip. Nekoliko frendica je početkom srednje na moju inicijativu naučilo glagoljicu i otada smo se pod nastavom dopisivale glagoljicom i pamtim kada smo jednom prilikom umalo nastradale jer je profesorica hrvatskog (?!) mislila da pišemo ćirilicom, a to je bila 1991. godina kada se ćirilica izbjegavala u širokom luku. Danas glagoljicu koristim isključivo pri dopisivanju s tatom i rješavanju križaljki, tako da ako na plaži ugledate medvjedicu koja čudnim pismom ispunjava kvadratiće, znate tko je.

2.
Ne znate ni to da se vaša najdraža Medvjedica dosta dugo bavila sportom i čak bila vrlo uspješna. Danas to jako smiješno zvuči jer da me vidite, bili biste uvjereni da sporta vidjela nisam. Počela sam s baletom u dobi od 4 godine na maminu inicijativu ali su u Glazbenoj školi sugerirali roditeljima da me ispišu jer sam „preživahna za balet“. Onda su me prebacili u Partizan (današnji Sokol) na sportsku gimnastiku. Time sam se bavila 10 godina, do početka srednje, kada sam odjednom „propupala“ u predjelu prsa i za jedno polugodište s nizine od 1,52m narasla skoro do današnje visine od 1,77m, a takvih gimnastičarki nema. Šteta, jer sam bila prilično uspješna. U 3. osnovne sam uz gimnastiku krenula na taekwondo zbog jednog Drage. Smiješno, ali istinito - glupe curice rade glupe stvari, a ja sam bila glupa curica. Drago me prestao zanimati kada mi je u igri skakavca skočio na nožni prst i priuštio otpadanje nokta. Taekwondo me držao dulje nego Drago i kroz par godina treninga došla sam do plavog pojasa. Odustala sam na jednom natjecanju u Zaprešiću kada mi je neka Kaća iz Vinkovaca umalo polomila arkadu i završila sam u bolnici, ali s brončanom medaljom na prvenstvu SR Hrvatske.

3.
Kako sam zapamtila ime cure koja me pretukla? E pa, jedna od osobina koja me prati cijeli život je pamćenje nebitnih, naglašavam nebitnih, pojedinosti. To mi je doduše pomagalo tijekom školovanja jer sam, primjerice na nastavi povijesti od prve pamtila datume kojekakvih bitaka i događaja a slično je bilo i na faksu, pa me i danas bez problema možete pitati godinu prvog izdanja Belostenčeva Gazophylacijuma (ali se evo, ne sjećam kako se piše!) ili datum početka i završetka bitke na Neretvi. To su neke stvari koje mi nikada neće trebati, osim ako pregrizem govno i konačno se prijavim na Kviskoteku ili Milijunaša. Za razliku od datuma, telefonske brojeve ne pamtim uopće! Napamet znam svega tri broja, ali ne i svoj, a sve ostale imam u mobitelu ili negdje drugdje. Pamtim još hrpu gluposti poput abecednog reda svih učenika u svim mojim razredima tijekom školovanja. Smiješno je bilo kad sam počela raditi u prvoj školi i kad su se učenici kojima sam predavala zgražali jer sam im upamtila imena odmah nakon prvog predstavljanja a neki profesori/ce im mjesecima i godinama nisu mogli upamtiti imena. Neki nisu mogli vjerovati pa su provjeravali imam li negdje šalabahter s njihovim imenima ili nešto slično. Na početku sam mislila da svi oko mene funkcioniraju na isti način, ali kasnije smo utvrdili da to nije tako, pa se danas često nađem u situaciji da se ljudi oko mene doslovno zgražaju kada bubnem nešto o čemu oni, iako su, recimo, u tome sudjelovali, više nemaju blage veze. Jako smiješna osobina inače, ali loša za one koji me muljaju. Sa mnom nema muljanja jer obično muljatori svoje muljarije pamte puno lošije od mene, pa ih skužim i više mi nisu zanimljivi.

4.
Ne znate čini mi se ni to da se vaša omiljena zaštitarka i ljubiteljica životinja panično boji gusjenica - tih malih, mekanih i slađahnih bića. Brrrrr. Strah je posve iracionalan ali ne mogu ga se riješiti. Zadnju situaciju s gusjenicama sam imala prije nekoliko godina kada su se moji preselili u kuću s vrtom i voćnjakom. Stajala sam s tatom u voćnjaku i jedna spodoba mi je pala na rame. Kako ih se ne usudim dirati, počela sam zapomagati i skakati u mjestu a tata se samo smijao i hvatao zrak. Ja sam kao gazela otrčala u pravcu kuće i majke spasiteljice uz riječi (pamtim ih jer se događaj na moju žalost često prepričava): „Majko mila, mamice, ma-ma, pomozi mi molim te, mamaaaaa, upomoć, upomoć!“ Mama je istrčala iz kuće užasnuta kricima i uvjerena da se nešto prestrašno dogodilo a ja od straha i užasa nisam stigla objasniti o čemu se radi. Lovile smo se tako po dvorištu dobrih desetak minuta, najdužih desetak minuta u mome životu, a nakon što me uhvatila i dobro protresla uspjela sam procijediti: „Gu-hu-sjenice me napadaju! Po-mo-ho-zi mi, molim te…Le-đaaa!“ Užas. Mama je gusjenicu uklonila a ja sam skoro nagrabusila zbog šoka koji sam joj priredila. Teško je to objasniti nekome tko takav strah nije osjetio.

5.
Još jedna pojedinost koju nisam spomenula je da sam nesuđena glumica! Cijeli život sam znala da ću jednog dana postati glumica i tog sna se nisam odrekla do danas. Počela sam još prije škole organizirajući ekipu pred zgradom tj. zlostavljajući djecu da glume u komadu koji sam napisala i režirala. Kazališna skupina se zvala ZAZIB, ali nažalost više ne pamtim zašto. Ovaj prvi i jedini SF komad prikazivao je situaciju u našem susjedstvu kroz nekih 3000 godina. Glavna uloga je pripala jednom Dombi koji je glumio lik zločestog kućepazitelja koji djeci ne dopušta da kradu trešnje s obližnjeg drveta a mi smišljamo razne spačke ne bi li do trešanja ipak došli. Zanimljivo je bilo to da se na trešnju nismo penjali nego smo kružili u malim „svemirskim brodovima“, a on u većem. Osmislila sam kompletnu scenografiju i kostimografiju i na tome smo radili nekoliko tjedana. Premijera i jedina izvedba je uslijedila u parkiću pred kućom. Publika su bili naši roditelji i drugi susjedi, kojima smo uredno naplatili karte od jednog „cenera“ i od zarade išli u Makedonku na ćevape?! Cijelu osnovnu sam bila u dramskoj i recitatorskoj grupi s kojom smo išli na raznorazne nastupe i to me jako držalo. Prof. Baličević mi je jednom prilikom rekla da sam „rođena glumica“ i jako pamtim osjećaj ponosa koji me obuzeo nakon te izjave. U srednjoj sam glumu zbog pubertetskih pizdarija zapostavila ali sam joj se ponovno ozbiljno posvetila na faksu. Imala sam jako dobrog lektora za njemački kojemu sam iznijela želju da oformim neku glumačku skupinu i on je poludio od sreće. Grupa se zvala „Die Befristeten“ po jednoj drami švicarskog književnika Eliasa Canettia. Uspjeli smo se čak izboriti da nam aktivnosti priznaju kao izborni predmet pa je nastup u osječkom STUC-u bio i naš ispit na drugoj godini. Nastupali smo nekoliko puta u Zagrebu i diljem Slavonije, ali vrhunac je bio nastup na Međunarodnom natjecanju studentskih kazališnih skupina u Heidelbergu u Njemačkoj na kojemu smo osvojili 1. nagradu publike (doduše ne i žirija, ali publika je svejedno važnija). Odradili smo skupa 6. komada na engleskom i njemačkom kroz te četiri godine, a glavna dramaturginja sam bila ja. Važno je i to da me gluma nikada nije privlačila profesionalno u tom smislu da bih otišla na akademiju, nego uvijek isključivo amaterski. Tko zna, možda jednog dana u staračkom domu napravim nešto? Ili možda neko kazalište sa životinjama? Puna sam ideja.

NE MOGU VJEROVATI da sam ovako odužila.
Sad to nitko neće čitati a baš sam si dala oduška.
Sljedeća petorka kojoj prenosim ovaj zanimljiv i iscrpljujući zadatak je:

Armanina (ako nisi rodila!)
Chantal
Kao talas
Tamelie
Replay 1986

Ostali s moje liste su manje-više već primili štafetu i napisali ili planiraju napisati!

Sedam dana sarme

utorak , 09.01.2007.

Vegetarijanka sam već nekoliko godina. Ne baš prava jer još uvijek papam ribu i morske plodove, ali za jednu Slavonku je već i to veliki pomak.
Šalim se. Unatoč slavonskoj genetici, meso gotovo uopće nisam jela jer mi, jednostavno rečeno, nije fino. Ali sam zato jela sve drugo u kategoriji „rogovi i kopita“, dakle salamice, paštetice, ćevape i slične gnjusnosti.
Ne mogu reći da mi je bilo lako jer bi to bila laž. Bilo mi je nezamislivo jesti sendvič bez salame ili ne moći otići na ćevape. Dvojbe su nestale s razvijanjem svijesti. Licemjerno mi je bilo papati gice a skupljati mačke i golubove po ulici. Jednog dana sam jednostavno prestala. Čak pamtim i datum – 1.9. Taj dan obilježavam svake godine. Zapamtila sam ga zapravo jer je Nini bio rođendan a ja sam naručila pizzu bez mesa.
Nisam otada imala nikakvih problema sa zdravljem, da se razumijemo, upravo suprotno, osjećam se psihički i fizički puno zdravije. Svi argumenti mesoždera padaju u vodu kod mene i vrlo rado ulazim u rasprave. Ali neću o tome. Moram još izbaciti ribu, ali i nju jedem u prosjeku jednom mjesečno, tako da i nije neka tragedija. Osjećaj krivnje me muči samo tada.
Problemi su nastali s kuhanjem. Ljubav ne jede meso od srednje škole tako da s tim nije bilo problema. Jednostavno nisam znala skuhati nešto bez mesa ili si napraviti sendvič bez salame. No, kupovinom Makrobiotičke kuharice i pribavljanja još nekih recepata ubrzo sam se pretvorila u jednu od boljih veggie kuharica na ovim prostorima. Ne da se hvalim, ali se hvalim. To mi uostalom kažu svi koji su nešto moje probali.
Raspolažem širokim dijapazonom jela od čistog povrća i klica u voku, do tjestenina na milijun načina pa sve do veggie roštilja s tofuom i sličnih varijacija na temu.

Dugo sam imala problem s mirisima.
Miris roštilja me na primjer još uvijek pati. Ali samo taj. Svi ostali postali su odbojni, baš odbojni. Primjerice, kad prolazim Konzumom ili Harmicom, gdje peku piceke, meni se odmah povraća i na brzaka moram pobjeći jer bih se zbilja pobljuvala nasred dućana ili ulice.

Jelo za kojim najviše patim (sam zapravo najviše patila) je bila mamina sarma u doba zimskih blagdana. Prošle godine je mama pokušala smisliti neku veggie varijantu samo s rižom s kojom nisam baš bila zadovoljna, tako da sam ove godine sama nešto smuljala s rižom i sojinom šinkom i ispala je identična, ista kao i mamina s mesom! Oduševljenju nije bilo kraja. Prvu lončinu napravila sam za Božić i jeli smo je četiri dana. Onda je nastupila pauza od nekoliko dana do Nove godine i opet sam je napravila, a ovaj puta je ispala još bolja. Opet smo je jeli tri dana.
Onda mi je malo pozlilo od sarme, ali nisam se predala. Zamrzla sam je, ostale su još 4. Nisam ni pitala mamu ima li smisla zamrzavanje, ali sad je svejedno. Iako mi je još uvijek muka od sarme, sve se nekako veselim trenutku kad je budem tamo negdje kroz dva-tri tjedna odmrzla i uživala. Taman 2 obroka.



Vrlo je simptomatično da se uvijek razveselim kad pričam o hrani!
Još par dana i idem na dijetu, ovaj puta zbilja.

Još jedna prigodna pjesmica od Hladnog piveta, malkec izmijenjena:

Od sve mi hrane najdraža sarma
Sva ostala klopa joj nije do
boka,
Riža i soja smota se lijepo
U listove zelja, da
vidiš veselja.

Sarma je prava poslije par dana,
Kad
ugledaš nikakvu mast na vrhu.
Curi niz bradu juhica
fina,
Odbaciš pribor, ždereš ko svinja.

Po cijeli
dan žena me grdi,
Da samo jedem, spavam i prdim.
Za one
stvari tako joj drage,
Ja više nemam volje ni
snage.

Meni se, iskreno, više ne da
Znojiti na njoj
dok ona drijema
I baš me briga što draga melje,
Čim ona
ode ja vadim zelje.

Sarma (nešto kao)
Sarma (jelo
pravo)
Sarma

Htjela sam u Novu ući optimistično, ali mi ne ide.

nedjelja , 07.01.2007.

Bila sam u Osijeku.
Vratila se prekjučer.
Bolje da sam nestala.

Umro je prof. Kučanda, jedan od meni dražih profesora s faksa. Posljednji put sam ga vidjela ljetos na korzu ali mi se nije pričalo pa sam lagano prohujala pored njega. Nije me vidio. I bolje da nije. Žao mi je da ga ipak nisam pozdravila.

Umrla je i teta Milica, bivša susjeda sa Sjenjaka. Otkada sam se preselila u Zagreb, nisam je u starom ulazu niti jednom posjetila iako sam svaki puta kada bih tuda prolazila razmišljala o njoj. Kćer joj se s djecom odselila u Novi Sad za vrijeme rata i bila je ovdje sama. Našli su je susjedi u stanu dva dana nakon smrti. Bila mi je jako draga, a i ja njoj. Trebala sam je barem jednom posjetiti i pozdraviti.

Umro je i Delija, tatin prijatelj iz djetinjstva pa zatim i iz ratnih dana. Puno je pio i išao mi na živce zbog ratnih priča. Naručio je kavu u kafiću i nije ju dočekao živ. Trebala sam koji puta otrpiti i poslušati njihove ratne priče.

Umro je i Želja, tatin jako dobar prijatelj i naš obiteljski prijatelj. To mi je jučer bio najveći šok. Nikada nije bio bolestan. Dobro, bio je nešto deblji i hranio se kao i ostali Slavonci ali opet je otišao prerano. Umro je u snu. To si svi potajno priželjkujemo ali sigurno ne u 52. godini i s dvoje male djece. Zadnji put sam ga vidjela na Majstorovićevom sprovodu. Situacija je bila takva da smo se samo zagrlili i izljubili. Tužno. Držala bih ga u zagrljaju puno duže da sam znala da ga tada posljednji put grlim.
Sprovod mu je sutra i ja neću doći u Đakovo. Ne zbog toga što sam se vratila u Zagreb i sutra radim. Jednostavno ne bih podnijela da vidim njegove roditelje, suprugu a pogotovo ne djecu. Njih tako male. Mislim da bi mi se srce raspuklo.

Danas potpuno kužim tatu i njegov problem s odlascima na sprovode. Nije normalno pokapati toliko dragih ljudi.
Ne znam u čemu je stvar i svi mi se u Zagrebu čude kako je moguće da mi toliko poznatih umire.
I skoro uvijek u isto vrijeme. Oko ovih zimskih blagdana. Već nekoliko godina unatrag.
Ne kužim ni ja u čemu je stvar.

Vidim samo da se broj meni dragih pokojnika iz godine u godinu dramatično povećava.
Znam da je to znak da starim.
Sa starošću bih se trebala naučiti nositi s takvim situacijama, ali taj dio mi ne ide.

Brinem se za tatu, najviše za njega, jer znam da ga smrti jako pogađaju.
Sjedili smo u VIS-u i on je glumio da mu oči suze od vjetra.
Zagrlila sam ga i rekla da smije plakati, da nije normalno izgubiti dva prijatelja u manje od tjedan dana.
On veli da ne plače.
"To je od glupog vjetra, ne budi bedasta. Nema razloga za plakanje, to je život."

E tata, jebem ti takav život.

Onda nastavlja s Krležom:

"Smrt nije ništa drugo nego jedna sasma logična izmjena materije! Smrt, konačno, sama po sebi, to je prosta mehanička pojava. Posljednja kontrakcija izvjesne muskule poslije čitavog niza kontrakcija te iste muskule po nekoj dubokoj zakonitosti, i isto tako: zastoj gibanja, smiranje. Da. To je mehanika! I njihalo se njiše pa poslije izvjesnog broja njihanja stane. To je sve mehanika, i ustvari, sve je to mnogo jednostavnije no što se na prvi pogled čini. I to se sve zbiva po jednoj duboko nevidljivoj zakonitosti, logično i zapravo vrlo jednostavno i mudro."

Jebe mi se za Krležinu mehaniku i nevidljivu zakonitost kad sam tužna jer tih ljudi više nema.
Ja barem plačem, meni je tako lakše, a on ne može ni to.
Brinem se jako.

Prerano...

subota , 06.01.2007.

Željko Malević
1955.-2007.

Želja je bio ljudina.
Želja je bio prijatelj.
Želju sam uvijek dočekivala s osmijehom.
Želja je svirao gitaru.
Želja je pjevao.
Želja je previše jeo.
Želja me volio.
Želja nas je sve volio.
Želja je volio i moga tatu i uvijek ga rado poklapao.
Želja je bio moj najdraži saborski zastupnik.
Želja me vodio u jeftini saborski restoran i smijali smo se.
Želja me rado slušao i bio je moj komadić doma kad sam preselila u Zagreb.
Želja je od prve saborske plaće Marti kupio malu električnu gitaru.
Želja je volio Beatlese i Stonese.
Želja je volio Slavoniju.
Želja je volio ljude.
Želja je vjerovao u ljude.
Želja je govorio istinu i zato ga neki nisu voljeli.
Želja je bio jedan od rijetkih zbog kojih sam unatoč svemu vjerovala da je SDP i moja stranka.

Za koga ću glasati na sljedećim izborima?!
Želje više nema.
Nema ga.

Želja je imao dvoje male, male, male djece.
Želja je imao teško bolesnu suprugu, ali se nikada nije predao.
Želja je vjerovao u "bolje sutra".

Želja nas je napustio jutros u snu.
Prerano.
Puno prerano.

Kažu da ateisti ne idu u raj.
Kažu da oni koji umru na neki svetac idu ravno u raj.
Danas su Sveta Tri Kralja.
Vjerujem da Onaj Gore ima neki plan za Želju.
Možda osnivanje PO SDP Raj?!

Želja će zauvijek ostati u mome srcu.
Želja će mi zauvijek nedostajati.