Tedicina štafetica!!!

četvrtak , 11.01.2007.

Na početku sam bila oduševljena idejom da napišem 5 stvari koje niste znali o meni, ali je s vremenom oduševljenje opalo – uglavnom zbog toga što se nisam mogla odlučiti za samo 5 stvari. Imala si pravo, Justawoman! Brbljetalo kakvo jesam, najradije bih sada napisala hrpu toga, ali dogovor je dogovor i u više od 24 sata vijećanja sa samom sobom uspjela sam izbor suziti na pet podataka koje zasigurno nisam do sada spomenula.
Ono što znate o meni jest da sam brbljava, a ista osobina vrijedi i za pisanje, tako da odmah poručujem neka ovo čitaju oni koje to stvarno zanima jer slutim da će biti dugačko.

1.
Naučila sam pisati glagoljicu u isto vrijeme kada i latinicu. Tome je kumovao moj tata koji se glagoljicom koristi još od svoje srednje škole. Mene je uvijek zanimalo zašto on piše drukčijim črčkama pa je jednom prilikom odlučio podijeliti to „znanje“ sa mnom. Zbog glagoljice sam u 2. osnovne imala problema jer smo tada u školi učili ćirilicu a ja sam miješala dosta slova. I danas glagoljicu čitam bolje nego ćirilicu. Nikada mi se nitko zbog glagoljice nije rugao ili smatrao da se preseravam, valjda zato što nisam taj preseratorski tip. Nekoliko frendica je početkom srednje na moju inicijativu naučilo glagoljicu i otada smo se pod nastavom dopisivale glagoljicom i pamtim kada smo jednom prilikom umalo nastradale jer je profesorica hrvatskog (?!) mislila da pišemo ćirilicom, a to je bila 1991. godina kada se ćirilica izbjegavala u širokom luku. Danas glagoljicu koristim isključivo pri dopisivanju s tatom i rješavanju križaljki, tako da ako na plaži ugledate medvjedicu koja čudnim pismom ispunjava kvadratiće, znate tko je.

2.
Ne znate ni to da se vaša najdraža Medvjedica dosta dugo bavila sportom i čak bila vrlo uspješna. Danas to jako smiješno zvuči jer da me vidite, bili biste uvjereni da sporta vidjela nisam. Počela sam s baletom u dobi od 4 godine na maminu inicijativu ali su u Glazbenoj školi sugerirali roditeljima da me ispišu jer sam „preživahna za balet“. Onda su me prebacili u Partizan (današnji Sokol) na sportsku gimnastiku. Time sam se bavila 10 godina, do početka srednje, kada sam odjednom „propupala“ u predjelu prsa i za jedno polugodište s nizine od 1,52m narasla skoro do današnje visine od 1,77m, a takvih gimnastičarki nema. Šteta, jer sam bila prilično uspješna. U 3. osnovne sam uz gimnastiku krenula na taekwondo zbog jednog Drage. Smiješno, ali istinito - glupe curice rade glupe stvari, a ja sam bila glupa curica. Drago me prestao zanimati kada mi je u igri skakavca skočio na nožni prst i priuštio otpadanje nokta. Taekwondo me držao dulje nego Drago i kroz par godina treninga došla sam do plavog pojasa. Odustala sam na jednom natjecanju u Zaprešiću kada mi je neka Kaća iz Vinkovaca umalo polomila arkadu i završila sam u bolnici, ali s brončanom medaljom na prvenstvu SR Hrvatske.

3.
Kako sam zapamtila ime cure koja me pretukla? E pa, jedna od osobina koja me prati cijeli život je pamćenje nebitnih, naglašavam nebitnih, pojedinosti. To mi je doduše pomagalo tijekom školovanja jer sam, primjerice na nastavi povijesti od prve pamtila datume kojekakvih bitaka i događaja a slično je bilo i na faksu, pa me i danas bez problema možete pitati godinu prvog izdanja Belostenčeva Gazophylacijuma (ali se evo, ne sjećam kako se piše!) ili datum početka i završetka bitke na Neretvi. To su neke stvari koje mi nikada neće trebati, osim ako pregrizem govno i konačno se prijavim na Kviskoteku ili Milijunaša. Za razliku od datuma, telefonske brojeve ne pamtim uopće! Napamet znam svega tri broja, ali ne i svoj, a sve ostale imam u mobitelu ili negdje drugdje. Pamtim još hrpu gluposti poput abecednog reda svih učenika u svim mojim razredima tijekom školovanja. Smiješno je bilo kad sam počela raditi u prvoj školi i kad su se učenici kojima sam predavala zgražali jer sam im upamtila imena odmah nakon prvog predstavljanja a neki profesori/ce im mjesecima i godinama nisu mogli upamtiti imena. Neki nisu mogli vjerovati pa su provjeravali imam li negdje šalabahter s njihovim imenima ili nešto slično. Na početku sam mislila da svi oko mene funkcioniraju na isti način, ali kasnije smo utvrdili da to nije tako, pa se danas često nađem u situaciji da se ljudi oko mene doslovno zgražaju kada bubnem nešto o čemu oni, iako su, recimo, u tome sudjelovali, više nemaju blage veze. Jako smiješna osobina inače, ali loša za one koji me muljaju. Sa mnom nema muljanja jer obično muljatori svoje muljarije pamte puno lošije od mene, pa ih skužim i više mi nisu zanimljivi.

4.
Ne znate čini mi se ni to da se vaša omiljena zaštitarka i ljubiteljica životinja panično boji gusjenica - tih malih, mekanih i slađahnih bića. Brrrrr. Strah je posve iracionalan ali ne mogu ga se riješiti. Zadnju situaciju s gusjenicama sam imala prije nekoliko godina kada su se moji preselili u kuću s vrtom i voćnjakom. Stajala sam s tatom u voćnjaku i jedna spodoba mi je pala na rame. Kako ih se ne usudim dirati, počela sam zapomagati i skakati u mjestu a tata se samo smijao i hvatao zrak. Ja sam kao gazela otrčala u pravcu kuće i majke spasiteljice uz riječi (pamtim ih jer se događaj na moju žalost često prepričava): „Majko mila, mamice, ma-ma, pomozi mi molim te, mamaaaaa, upomoć, upomoć!“ Mama je istrčala iz kuće užasnuta kricima i uvjerena da se nešto prestrašno dogodilo a ja od straha i užasa nisam stigla objasniti o čemu se radi. Lovile smo se tako po dvorištu dobrih desetak minuta, najdužih desetak minuta u mome životu, a nakon što me uhvatila i dobro protresla uspjela sam procijediti: „Gu-hu-sjenice me napadaju! Po-mo-ho-zi mi, molim te…Le-đaaa!“ Užas. Mama je gusjenicu uklonila a ja sam skoro nagrabusila zbog šoka koji sam joj priredila. Teško je to objasniti nekome tko takav strah nije osjetio.

5.
Još jedna pojedinost koju nisam spomenula je da sam nesuđena glumica! Cijeli život sam znala da ću jednog dana postati glumica i tog sna se nisam odrekla do danas. Počela sam još prije škole organizirajući ekipu pred zgradom tj. zlostavljajući djecu da glume u komadu koji sam napisala i režirala. Kazališna skupina se zvala ZAZIB, ali nažalost više ne pamtim zašto. Ovaj prvi i jedini SF komad prikazivao je situaciju u našem susjedstvu kroz nekih 3000 godina. Glavna uloga je pripala jednom Dombi koji je glumio lik zločestog kućepazitelja koji djeci ne dopušta da kradu trešnje s obližnjeg drveta a mi smišljamo razne spačke ne bi li do trešanja ipak došli. Zanimljivo je bilo to da se na trešnju nismo penjali nego smo kružili u malim „svemirskim brodovima“, a on u većem. Osmislila sam kompletnu scenografiju i kostimografiju i na tome smo radili nekoliko tjedana. Premijera i jedina izvedba je uslijedila u parkiću pred kućom. Publika su bili naši roditelji i drugi susjedi, kojima smo uredno naplatili karte od jednog „cenera“ i od zarade išli u Makedonku na ćevape?! Cijelu osnovnu sam bila u dramskoj i recitatorskoj grupi s kojom smo išli na raznorazne nastupe i to me jako držalo. Prof. Baličević mi je jednom prilikom rekla da sam „rođena glumica“ i jako pamtim osjećaj ponosa koji me obuzeo nakon te izjave. U srednjoj sam glumu zbog pubertetskih pizdarija zapostavila ali sam joj se ponovno ozbiljno posvetila na faksu. Imala sam jako dobrog lektora za njemački kojemu sam iznijela želju da oformim neku glumačku skupinu i on je poludio od sreće. Grupa se zvala „Die Befristeten“ po jednoj drami švicarskog književnika Eliasa Canettia. Uspjeli smo se čak izboriti da nam aktivnosti priznaju kao izborni predmet pa je nastup u osječkom STUC-u bio i naš ispit na drugoj godini. Nastupali smo nekoliko puta u Zagrebu i diljem Slavonije, ali vrhunac je bio nastup na Međunarodnom natjecanju studentskih kazališnih skupina u Heidelbergu u Njemačkoj na kojemu smo osvojili 1. nagradu publike (doduše ne i žirija, ali publika je svejedno važnija). Odradili smo skupa 6. komada na engleskom i njemačkom kroz te četiri godine, a glavna dramaturginja sam bila ja. Važno je i to da me gluma nikada nije privlačila profesionalno u tom smislu da bih otišla na akademiju, nego uvijek isključivo amaterski. Tko zna, možda jednog dana u staračkom domu napravim nešto? Ili možda neko kazalište sa životinjama? Puna sam ideja.

NE MOGU VJEROVATI da sam ovako odužila.
Sad to nitko neće čitati a baš sam si dala oduška.
Sljedeća petorka kojoj prenosim ovaj zanimljiv i iscrpljujući zadatak je:

Armanina (ako nisi rodila!)
Chantal
Kao talas
Tamelie
Replay 1986

Ostali s moje liste su manje-više već primili štafetu i napisali ili planiraju napisati!