Bila sam u Osijeku.
Vratila se prekjučer.
Bolje da sam nestala.
Umro je prof. Kučanda, jedan od meni dražih profesora s faksa. Posljednji put sam ga vidjela ljetos na korzu ali mi se nije pričalo pa sam lagano prohujala pored njega. Nije me vidio. I bolje da nije. Žao mi je da ga ipak nisam pozdravila.
Umrla je i teta Milica, bivša susjeda sa Sjenjaka. Otkada sam se preselila u Zagreb, nisam je u starom ulazu niti jednom posjetila iako sam svaki puta kada bih tuda prolazila razmišljala o njoj. Kćer joj se s djecom odselila u Novi Sad za vrijeme rata i bila je ovdje sama. Našli su je susjedi u stanu dva dana nakon smrti. Bila mi je jako draga, a i ja njoj. Trebala sam je barem jednom posjetiti i pozdraviti.
Umro je i Delija, tatin prijatelj iz djetinjstva pa zatim i iz ratnih dana. Puno je pio i išao mi na živce zbog ratnih priča. Naručio je kavu u kafiću i nije ju dočekao živ. Trebala sam koji puta otrpiti i poslušati njihove ratne priče.
Umro je i Želja, tatin jako dobar prijatelj i naš obiteljski prijatelj. To mi je jučer bio najveći šok. Nikada nije bio bolestan. Dobro, bio je nešto deblji i hranio se kao i ostali Slavonci ali opet je otišao prerano. Umro je u snu. To si svi potajno priželjkujemo ali sigurno ne u 52. godini i s dvoje male djece. Zadnji put sam ga vidjela na Majstorovićevom sprovodu. Situacija je bila takva da smo se samo zagrlili i izljubili. Tužno. Držala bih ga u zagrljaju puno duže da sam znala da ga tada posljednji put grlim.
Sprovod mu je sutra i ja neću doći u Đakovo. Ne zbog toga što sam se vratila u Zagreb i sutra radim. Jednostavno ne bih podnijela da vidim njegove roditelje, suprugu a pogotovo ne djecu. Njih tako male. Mislim da bi mi se srce raspuklo.
Danas potpuno kužim tatu i njegov problem s odlascima na sprovode. Nije normalno pokapati toliko dragih ljudi.
Ne znam u čemu je stvar i svi mi se u Zagrebu čude kako je moguće da mi toliko poznatih umire.
I skoro uvijek u isto vrijeme. Oko ovih zimskih blagdana. Već nekoliko godina unatrag.
Ne kužim ni ja u čemu je stvar.
Vidim samo da se broj meni dragih pokojnika iz godine u godinu dramatično povećava.
Znam da je to znak da starim.
Sa starošću bih se trebala naučiti nositi s takvim situacijama, ali taj dio mi ne ide.
Brinem se za tatu, najviše za njega, jer znam da ga smrti jako pogađaju.
Sjedili smo u VIS-u i on je glumio da mu oči suze od vjetra.
Zagrlila sam ga i rekla da smije plakati, da nije normalno izgubiti dva prijatelja u manje od tjedan dana.
On veli da ne plače.
"To je od glupog vjetra, ne budi bedasta. Nema razloga za plakanje, to je život."
E tata, jebem ti takav život.
Onda nastavlja s Krležom:
"Smrt nije ništa drugo nego jedna sasma logična izmjena materije! Smrt, konačno, sama po sebi, to je prosta mehanička pojava. Posljednja kontrakcija izvjesne muskule poslije čitavog niza kontrakcija te iste muskule po nekoj dubokoj zakonitosti, i isto tako: zastoj gibanja, smiranje. Da. To je mehanika! I njihalo se njiše pa poslije izvjesnog broja njihanja stane. To je sve mehanika, i ustvari, sve je to mnogo jednostavnije no što se na prvi pogled čini. I to se sve zbiva po jednoj duboko nevidljivoj zakonitosti, logično i zapravo vrlo jednostavno i mudro."
Jebe mi se za Krležinu mehaniku i nevidljivu zakonitost kad sam tužna jer tih ljudi više nema.
Ja barem plačem, meni je tako lakše, a on ne može ni to.
Brinem se jako.
Post je objavljen 07.01.2007. u 20:06 sati.