O jednoj posve neuobičajenoj kavi...

utorak , 16.01.2007.

Akutni bronhitis me spriječio da se prva javim s dojmovima s prvog stvarnog upoznavanja s virtualnom osobom.
Lažem. Ne za akutni bronhitis nego za sprječavanje. Htjela sam zapravo odmah nakon naše maratonske kave nešto napisati ali blog.hr nije radio. A kad je proradio, proradilo je i moj kukavičluk i bilo me strah napisati da mi je prekrasno bilo na kavi. Mislila sam „a što ako ona mene više nikada ne nazove jer joj je bilo grozno sa mnom?!“ Onda me Ona preduhitrila i napisala vrlo dirljivu bilješku s našeg susreta, pa sam sad opet na mukama jer znam da to ne mogu napisati ljepše a sad sam i pod dojmom jer sam vrlo dirljivu bilješku pročitala prije nekoliko minuta.

Na kavi s Lu-lu (s francuskim naglaskom)! To sam trebala staviti u naslov.
Stvarno me uhvatila panika jer od silnog brbljanja (puuuno više ja nego Ona – to je prava istina) nisam uspjela primijetiti paniku i napetost ni s jedne strane a to ne može biti normalno?! Nekako, ne znam, čini mi se suludim vidjeti nekoga prvi puta u životu i odmah s njime sjediti na kavi dva cijela sata bez prestanka.

Analizirajući cijelu tu neobičnu situaciju poslije, shvatila sam da nije istina da Lu-lu vidim prvi puta u životu! Zbilja nije. Vidjela sam ja Nju i prije, kroz njezine tekstove, tako da ovo i ne mogu nazvati upoznavanjem. Možda samo formalnim upoznavanjem!

A sve je bilo tako smiješno… Nije da je nisam i prije htjela upoznati nego tako, nekako bi me uvijek uhvatila panika. Ovaj puta sam odlučila konačno otići na tu famoznu kavu iako sam se i ovaj puta usraćkala. I bilo mi je drago kad sam čula da i njoj nije bilo svejedno. Po glavi su mi se motale neke čudne misli tipa „sigurno ću bubnuti nešto debilno, nešto što samo ja kužim, pa će me gledati bijelo“ ili „osramotit ću se sigurno, bit će mi neugodno, neću znati što reći“, a to su sve takve gluposti da glava boli. Zanimljivo je i to da niti u jednom trenutku nisam pomišljala na to da se Ona meni neće svidjeti, da će se Ona pokazati kao nezanimljiva i totalno suprotna od one Lu-lu kakvu poznam s bloga.

Dogovorile smo se u kafiću u blizini jer Lu-lu i ja radimo nekoliko zgrada jedna od druge. Uspjela sam zakasniti 15 minuta, što doduše je podnošljivo ali i posve neprimjereno za prvo nalaženje. A baš sam se trudila jer inače svugdje kasnim pa mi je čak i sat na mobitelu podešen 10 minuta naprijed. Zaglavila sam silom prilika u Konzumu zbog njene čokolade. Ona me svejedno čekala. Odmah sam je uočila. I inače bih je odmah uočila ali ona je sjela do samog ulaza da izbjegnemo sve eventualne nesporazume. I tada je sve krenulo. E da, odmah sam je htjela zagrliti i poljubiti ali sam se sjetila da to ne podnosi pa sam se jedva suzdržala. Isto je bilo i na rastanku. A što mogu kad sam ja ljubilica?! Dođe mi da poljubim i poštara svako jutro a o njemu ne znam ništa, pa kako onda ne bih poljubila Nju o kojoj sam pročitala hrpu toga. Ipak nisam. Dalje je sve išlo svojim tokom, tema za temom, priča za pričom… Imamo zbilja puno toga zajedničkog. To sam nekako naslućivala i prije a sada za to imam i first hand potvrdu. S vremenom sam se počela opterećivati svojim lupetanjem jer sam imala osjećaj da meljem i meljem i da Lu-lu ne može doći do riječi. Ona je to oštro opovrgnula pa sam i dalje nastavila lupetati bez reda i poretka.
Pita me Ljubav poslije „Dobro, a o čemu ste pričale tako dugo?“ a ja sam odgovorila samo „Pa…o svemu!“

Lu-lu, a o čemu smo nas dvije pričale? Stvarno pojma nemam. Znam samo da sam imala i još uvijek imam osjećaj da te poznam barem sto godina i da ti mogu sve reći bez bojazni da ćeš me krivo shvatiti. Baš onako kao prijateljici. Lu-lu je moja nova prijateljica! Kažem to bez zadrški. Zašto čekati 9 godina?!
Najbolji dio svega je što smo stvarno blizu i što će ovakvih kava biti još puno. U to sam uvjerena.
I zato citiram svoju najnoviju prijateljicu: „Blog.hr, hvala!“

Prijateljica je dobro primijetila da je upravo danas rođendan moga b(r)loga!
Dođeš sutra po knjigu i na kolače? Ipak mi je ročkas! Neću ti kašljati u lice i neću te ljubiti.