Je, je, danas je taj dan!
četvrtak , 28.09.2006.Pamtim to kao da je bilo danas...
Negdje početkom devedesetih krenula sam u srednju školu, Drugu gimnaziju, u koju se tada dosta teško upadalo. Patila sam zbog društva iz osnovne koje je ili otišlo u neku drugu školu ili "preko", jer ipak je bilo ratno vrijeme. Prilagodljiva po prirodi ubrzo sam našla novo društvo, sve od reda "štreberice" poput mene Iva, Ivana i Barbara, sjećaš se?
Ti si bila jedna od onih koje mi se nisu svidjele. U preširokoj trenerci, ogromnim Kronos patikama i izraslom jež frizurom. Slušala si... e jebemu... nemam pojma šta, neke repere, a ja sam rezala žile na Morrisona i Ramonese, tako da mi i po tome nisi odgovarala, ali barem nisi slušala NKOTB, kao Kata ili Biggi, recimo, pa sam to uvažavala. Neću sada ovdje napisati i to da je meni Tajči bila jako simpatična, ali istina je. Sjećaš se kad smo išli u Zagreb na Bez trećega i kad je Mirnu udario kamion a Ana i ja se slikale s Tajči? Oh, God, kako je to davno bilo.
A sjećaš se onog razrednog dopisivanja? To i danas zapravo ne kužim. Baš sam s Vlatkom prićala o tome neki dan. Jako smiješno, ali to je bila neka preteča ovoga što danas piskaram na blogu. Sjećaš se da smo i nas dvije razmijenile nekoliko pisama? Pamtim jedno u kojemu si pisala da ideš van s Tinom koja uvijek ima fantastičnu frizuru a ti fenom moraš puhati pola sata da bi izgledala pristojno. Hm, to radiš i danas, ali tada nisi stavljala viklere na tu svoju grivetinu.
Ajmo dalje... Bila sam u Harkanyu, srela Biggi koja mi je rekla da su u Pies'tanyima osim nje još Kata i Sara. To mi je bilo prihvatljivo jer sam se htjela maknuti iz tog ratnog okružja i uplakane mame i bake, a i Gollovica je bila tamo pa sam prihvatila bilo što. Znam da ti i tada nisam bila draga, brbljava i nametljiva šterebica koja je poremetila vašu idilu. Moš mislit! Nisi ni ti meni bila napeta ali si bila moja, iz razreda, duhovita i znala si sve MTV charts na čemu sam ti uvijek zavidjela. Danas kada razmišljam o razdoblju provedenom u Slovačkoj pamtim tu neku neopterećenost, zapravo mladenačku glupost i bedastoću. A vrijeme je bilo odvratno. Pamtim sladolede u Alexandri i pizze u... ne mogu se sjetiti te pizzerije ali znaš na koju mislim. Nedavno sam izvadila dnevnike iz toga razdoblja i jednog zapisa koji je išao otprilike ovako "Stvarno me nerviraju te Sara i Kata, stalno nešto cmolje i preseravaju se umjesto da uživaju u životu, koji je samo jedan!" Kakve riječi, kakva mudrost!
Vrijeme nakon Slovačke mi je nekako prohujalo u onoj našoj grunge fazi čudnog odijevanja i izgledanja. Sjećaš se crnog ruža? Tate koji me pitao zašto izgledamo kao rakuni? To je baš bilo divno. Odlasci u OKS (ne ovaj današnji, božemesačuvaj), na neke tulume s čudnim ljudima i općenito preseravanje.
Bilo mi je predivno kako si ti uvijek znala što želiš i opasno se pripremala za faks dok sam je talasala, što uglavnom radim i danas. Uvijek sam s divljenjem gledala tvoje radove, od plakata za Green Life i napredne Engleze do pisama i majci, pardon potkošulja, s Jackson Pollock motivima. He-he!
Onda si otišla na željeni faks i uvijek sam s nestrpljenjem očekivala vikende s tobom provedene u bedastim raspravama i ponovno izlascima. Pamtim da su mi izlasci sa Ženama uvijek bila tlaka, ona užasna Tufna i Vega, a najdraže mi je bilo sjediti u nekom bircu s tobom i Arenom. S vama zapravo bilo gdje.
Onda je došla moja faza Drvenog Lutka i bojala sam se kako će to izgledati. Znala sam da ću uvijek izabrati tebe ako budem morala birati, ali na sreću do toga nije došlo, iako nije nikada kužio zašto se toliko veselim tvojim dolascima i zašto radije sjedim s tobom na klupi nego što idem s njim... negdje... ne pamtim ni gdje smo uopće išli. Znaš da sam već tada znala da si ti prava za mene i da takvu ljubav, bliskost i povjerenje osjetiš valjda samo s jednom osobom u životu.
Onda smo postale poslovne žene, neš ti, opterećene problemima na poslu a ponajviše nedostatkom partnera. Sjećaš se ono dok sam radila u Vukovaru kako sam svaki, ali svaki dan dolazila do tebe nakon posla, pa smo ili išle na kupanje na bajer ili samo sjedile kod tebe u dnevnoj dok su se starci kartali. Iako sam tada bila jadna jer sam mislila da nikada neću naći ljubav kakvu sam mislila da zaslužujem, bila sam neopisivo sretna jer sam s tobom mogla dijeliti i to i ti si bila jedina koja me shvaćala. Bilo je to baš gadno razdoblje, znaš to i sama, ali ta naša druženja su jedino čega se iz ove perspektive sjećam. Od maničnog nasnimavanja filmova s tevea i gledanja svih filmova iz videoteka pa sve do izlazaka za koje se sredimo i našminkamo pa opet ostanemo kod tebe jer izlasci nisu imali smisla.
Jedan od takvih glupih izlazaka je bio i odlazak na proslavu Nove kod Vande koji se ipak pokazao sudbonosnim jer si tamo upoznala Liftboya. Znala sam njega od prije, preko Maje, i uvijek mi je bio drag s onom rudlavom crvenom kosom i vječnom vijetnamkom. Baš je bio sladak, srce moje, kum moj. Brinula sam se jedino da te ne bi zeznuo, nedajbože shvatio neozbiljno i ostavio neke gadne posljedice. Naravno da sam bila u krivom. Odmah sam to shvatila. Od one male Milka čokoladice koju ti je donio.
Ubrzo sam i ja upoznala Bunka i bila najsretnija na svijetu kad si ga ti prihvatila. I ti i Liftboy. Ma jebeš sve ostale, od staraca do žena, ti si bila najbitnija. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da je bilo drukčije, da me nisi shvatila i prihvatila takvu kakva jesam.
Znaš da ti jedina znaš sve stvari o meni? Zaista, samo ti. You and you alone. Najdraža moja Chewhachu!
Pa i ovo što nam se događa u posljednje vrijeme, ova iskrenost i povjerenje, u dobru i zlu, to je znak da smo mi skupa za cijeli život i znak da ćemo uvijek imati jedna drugu i kad smo vesele i kad smo tužne. Sad mi se plače a ne znam zašto. Od sreće valjda?! Ili PMS-a?!
I ne znam zašto sam odlučila ovdje ti sve napisati. Valjda zato što inače ne čitaš ove moje bljezgarije. I ne trebaš. Ti znaš sve, onako intuitivno, zato što me dobro poznaješ.
I ja tebe.
I moram ti priznati da žalim da se nismo prepoznale prije.
Žalim da nisam iza Kronos patika i jež frizure vidjela osobu moga života i odmah te izgrlila i izljubila onako žestoko kao što sada stalno želim.
Samo pred tobom (dobro, i pred Bunkom, ali to je ipak drukčije) sam svoja. I mogu prdnuti i podrignuti i povraćati i pasti u nesvijest u kazalištu i znam da ćeš ti uvijek otrčati po vodu, pa makar i s limunom i ledom. Uvijek me vraćaš na pravi put, interpretiraj to kako god želiš.
Kad sam u bedu zbog neke svađe ili problema na poslu, zvrcnem tebe i odmah mi je lakše. Ti si moj aspirin i apaurin.
I iz dana u dan shvaćam kako sam neizmjerno sretna i blagoslovljena što te imam i što si izabrala baš mene. Vidiš na kakve srcedrapateljne riječi me tjeraš?
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena.
Ti si neponovljiva.
Ti si jedinstvena i neponovljiva.
I ovo nije kopi-pejst, tak da znaš!
Ti si najbolja osoba koju znam, obogatila si moj život neizmjerno i uvijek ću biti tu za tebe da te zagrlim i poljubim, radosnu, uplakanu ili usranu, pa makar nas dijelilo tih glupih 300 kilometara!
I žao mi je da nisam češće s tobom fizički, da ne mogu nakon posla skočiti na bajs i ići s tobom na biciklanje ili nedeljnu šetnju.
Žao mi je. Baš.
Ali zapravo, kad bolje promislim, mi smo puno bliže od svih ljudi koje znam, unatoč udaljenosti.
Ipak mi je žao da i opet nisam s tobom na rođendan da se zapijemo i proveselimo.
Žao mi je da ćeš opet slaviti sa ženama a mene neće biti.
Ma u qrac i te žene, sad sam ljubomorna na njih, fuj-fuj-fuj...
Ali ti znaš da te ja volim i da mislim na tebe stalno. I znaš da sam čekala ponoć da budem prva koja će ti čestitati i da još nisam smislila šta ću ti kupiti.
Svaki trenutak s tobom pravo je bogatstvo za mene i moram se potruditi da ih bude više, ne samo telefonom i ajsikjuom, nego i uživo. jedva čekam vjenčanje i pijane mladenku i kumu, najdrža moja mladenko!
Sad mi se opet plače a to nije svrha ovog pisma.
Htjela sam ti zapravo samo poželjeti SRETAN ROĐENDAN
i reći da te neizmjerno volim!
Evo, samo toliko.
Idem te sada nazvati.
Evo ti i ovaj kičeraj za tebe!
komentiraj (14) * ispiši * #
Update prošlog posta
srijeda , 27.09.2006.Da ne bi bilo nesporazuma...
Belka je ok, nije uginula, nedajbože, nije joj loše ili nešto slično.
Radi se o tome da smo pronašli jednu ženu koja je život posvetila brizi za napuštene i odbačene pse i mačke s posebnim osvrtom na one s invaliditetom!
Belku (evo posta o njoj iz arhive, za one koji nisu pročitali) smo na neko vrijeme poslali k njoj na boravak u prirodi, platili smo joj naravno a ona se za uzvrat brine o njoj i pušta je na travu i općenito pruža joj ono što joj mi na fakin Britancu ne možemo.
Eto, bila sam jadna, još uvijek jesam, jer je daleko od mene, pa mi se čini da će Belkin wellness završiti ovaj vikend.
Mislim, čujem se sa ženom svaki dan, uvjerava me da je sve u redu, ali imam onaj neki osjećaj da se treba što prije vratiti.
Brine me i ta moja sebičnost. Njoj je tamo sigurno bolje nego ovdje.
Ma, ne znam.
Vidjet ću još...
Na ovoj fotki je Belka prije nego smo se uputili u wellness. Beba moja, vidi se da je tužna a i meni se srce kidalo. Doduše, kada smo došli tamo, bila je više nego vesela.
Ma, ne znam.
Vidjet ću još...
******
Ako netko želi download Love Song od The Cure, ove pjesme dolje, evo linka!
komentiraj (7) * ispiši * #
komentiraj (6) * ispiši * #
komentiraj (5) * ispiši * #
Stripovi, part II
četvrtak , 21.09.2006.Vrlo sam površna, znam, to me cijeli život prati. Lako se zapalim za nešto, poput npr. pisanja posta o stripovima, to me pusti za 10 minuta i već tjedan dana žalim samu sebe što prošli puta nisam završila s tom temom. Anyway….ipak evo nastavka, sklepanog na brzinu…
8. Martin Mystere
Ili Marti Misterija iz doba kada sam ga ja čitala. Mislim da od Lijepe Naše Samostalnosti nisam kupila niti jednoga. Ali zato čuvam one stare.
Alfredo Castelli (talijanska škola, jel?!) nam već u samom početku predstavlja Martija kao svestranog znanstvenika obdarenog širokom kulturom i neizlječivom znatiželjom. On je arheolog i antropolog, a istovremeno i stručnjak za računala. Vrsni je poznavalac umjetnosti (mislim da je u Firenzi - studirao povijest umjetnosti) i strastveni kolekcionar posebice starih ali i novijih knjiga, umjetnina i neobičnih artefakata. Fasciniran je ljudskom civilizacijom u svim njenim pojavnim oblicima. Posjeduje također zapanjujuće znanje o nebrojenim povijesnim i zemljopisnim činjenicama, kao antropolog dobro je upućen u etnologiju i etnografiju, poznaje mitologiju, religiju i povijest magije, a poznaje i mnoge suvremene jezike, stara pisma i tajne kodove… U mladosti je proveo neko vrijeme na Tibetu, gdje je pod spiritualnim vodstvom Koota Hoomija stekao treće oko. Od njega je dobio i petnaest tisuća godina staro oružje koje ispušta paralizirajuće zrake, za bilo koga drugog osim njega praznu kutiju bez ikakve funkcije. Pored svega navedenog, treba dodati i to da je atletske građe, o da, o da, i da se u opasnim situacijama, od obične ulične tučnjave do preživljavanja u nemogućim uvjetima, snalazi instinktom i spretnošću klasičnog akcijskog junaka. Terminator i Rambo, sakrijte se!
Castelli, međutim, nije imao namjeru stvoriti superjunaka. Zbog toga mu je pored navedenih intelektualnih, kulturnih, ezoteričnih i fizičkih kvaliteta, nadjenuo i mnoštvo (navodno, uglavnom svojih vlastitih) mana i sitnih ljudskih slabosti. Marti se voli šaliti na svoj račun, ne srameći se svog straha od starenja (ili, kako to on kaže, kompleksa Petra Pana). On je tašt, voli voditi glavnu riječ u raspravama, rasipa se znanjem često ne dopuštajući sugovorniku da dođe do riječi. Unatoč svojoj klasičnoj naobrazbi i smislu za lijepo, vrlo je sklon trivijalnome. On sakuplja razne reklamne drangulije sa svojim likom sumnjive estetske vrijednosti poput značaka i bedževa, a tu su redovito i novinski isječci o njegovim pustolovinama. Kao svaki muškarac vulgaris on uživa u društvu dama i ne propušta priliku za diskretno (ili malo manje diskretno) flertanje. On je u principu ipak vjeran svojoj dugogodišnjoj zaručnici Diani Lombard, a njegovi su izleti više nešto što se ponekad da naslutiti, nego nešto što se stvarano događa. U duhu dobre stripovske tradicije, po kojoj jednog junaka još zanimljivijim čine njegovi prijatelji, tu upoznajemo civiliziranog neandertalca Javu.
Jeste li znali da su Asterix i Obelix u stvari bili vukodlaci, a da je Jeti zapravo potomak “povratnika” iz svemira, koji su mutirali kako bi se prilagodili surovim vanjskim uvjetima? Niste? E pa čitajte onda. Preko Martija sam upoznala ljude s fascinantnim ESP sposobnostima, uvjerila se u moć crne i bijele magije, sudjelovala u drevnim druidskim ritualima i ušla u Orfejev hram. Saznala sam i da od pamtivijeka razna tajna udruženja kontroliraju svjetske tokove u svakom, pa i njihovom najmanjem segmentu, te da su naša slobodna volja i pravo izbora tek privid i neostvariva utopija. Ušla sam i u svijet fikcijske mitologije, gdje je, polazeći od Platonove legende o Atlantidi, gotovo Tolkienovskom konzistentnošću ispričana priča o dvije nepomirljive drevne civilizacije i njihovom ratu do konačnog uništenja.
Unatoč mnogobrojnim usponima i padovima, Marti Misterija je definitivno jedan od najupečatljivijih Bonellijevih likova, koji je postavio nove žanrovske standarde i stripovske klišeje, te s vremenom postao referenca i svojevrsni kult. Bonelli je 1998. odlučio obilježiti stogodišnjicu stripa upravo izdavanjem specijalne epizode Martina Mysterea! Njegovo je pojavljivanje na strip sceni 1982. godine, između ostalog, anticipiralo i čitavu jednu novu garnituru likova nove generacije, koja će četiri godine kasnije započeti s njegovom antitezom, Dylan Dogom, zatim 1991. nastaviti s Nathanom Neverom, a kasnije i s nizom drugih. Priča o Martinu je zapravo priča koja traje.
9. Blueberry
Blueberry nije jedini junak koji u povijest stripa ulazi na mala vrata. Slično kao što se Corto pobunio protiv sudbine da ostane samo jedan od likova u priči “Balada o slanom moru” i postao glavni junak uspješne serije, tako se i poručnik Mike Steve Donovan, zvani Blueberry, kockar, ženskaroš i buntovnik, u galeriji likova prisutnih u klasičnoj vestern priči pod naslovom “Fort Navajo” odmah ističe kao budući protagonist jedne od najvažnijih i najinovativnijih vestern serija u povijesti stripa.
Za fizionomiju i prvobitni karakter lika, autori nalaze inspiraciju u francuskom glumcu Jean Paul Belmondou, iako meni to do danas nije jasno. Serijal ubrzo stječe veliku popularnost i vidljivost, zahvaljujući prije svega nevjerojatnom stilističkom usponu Giraudovih crteža, ali i Charlierovim inteligentnim, uzbudljivim i povijesno potkovanim tekstovima. Blueberry tako izrasta u autoironičnog antiheroja koji griješi, gubi, sumnja, buni se. Njegove reakcije na zbivanja koja prijete da ga pregaze su vrlo ljudske, u nekim trenucima čak dirljive. Usprkos gotovo beznadežnim situacijama u koje upada, on ne klone duhom, ali isto tako ne istjeruje nikakvu opću pravdu, nego u prvom redu pokušava jednostavno dokazati svoju nevinost. Treba reći, ipak, da su i razrada likova i povijesna pozadina stripa u prvom redu podloga samom zapletu. Charliera, kao predstavnika “starije” škole scenarista, zanima prije svega priča, pa njegova preokupacija ostaje održavanje interesa i napetosti kod čitatelja. U tome je, na razini tekstova, i najveća razlika izmedju Blueberrya i druga dva velika europska vestern stripa, Tex Willera i Ken Parkera. Tex Willer se održava na “standardnim” situacijama i ostaje interesantan publici baš zbog gotovo ritmičnih ponavljanja (svađanja Texa i Kita, život u Navajo logoru, rečenice tipa “odrezak debeo dva prsta i brdo krumpirića”) koje čitatelj voli i očekuje u svakoj epizodi i zbog kojih doživljava junaka kao neku vrstu starog prijatelja. (Slično se događa i sa mnogim drugim junacima masovne kulture. Jedan od primjera je poručnik Colombo, koji neprestano spominje svoju ženu, nikad nema pri ruci olovku i na kraju svake epizode obraća se krivcu rečenicom “Ah da, još nešto”. On mi je pao na pamet jer ga donedavno nikada, sramim se, nisam gledala) O Blueberryu je 2004. snimljen i film (evo linka) s Vincentom Casselom i Juliette Lewis u glavnim ulogama, a epizoda koja je poslužila kao predložak je, čini mi se, “Fantom sa zlatnim mecima”. Nisam ga gledala, a čini mi se da ni neću. Jednostavno ne želim. Dobro, ako ga jednom puste na teveu baš dok ja gledam i ako niti na jednom programu ne bude nešto zanimljivije…
10. Corto Maltese
Sad sam vrlo ozbiljna. Zapravo uvijek sam ozbiljna kad se radi o Njemu (op.a. mind the capital Nj!). Mislim da niti jedan strip, a ispravite me ako griješim, nije bolje prikazao svu ljepotu i različitost kultura i naroda iz gotovo svih dijelova svijeta i na jedan vrlo suptilan način pokazao da je suživot među ljudima moguć, dapače poželjan, iako iz naše perspektive tako udaljen. Corto Maltese je melankolik, cinik, balaševićevski panonski mornar u potrazi za nečim što najvjerojatnije ne postoji. Pratt, meni najdraži, nas kroz njega vodi južnim morima, zaboravljenom ili još neotkrivenom Afrikom, blatnjavom, gotovo krležijanski prljavom i ratom zahvaćenom Europom, ali i južnoameričkim prašumama o kojima ja još uvijek mogu samo maštati. Hvala Mu na tome! Cortov otac je britanski mornar a majka gibraltarska ciganka (nisam mislila Romkinja), pa je stoga što profesionalno, što genetski predisponiran za avanture u koje ulazi iz epizode u epizodu. Neki od likova koje susreće su i stvarne osobe u vremenski stvarnim povijesnim kontekstima, poput Jack Londona ili Manfreda von Richthofena iliti Crvenog Barona (op.a. djeda mi bio pilot pa znam, nisam sama po sebi tako pametna). Osim stvarnih ličnosti, On susreće i bića iz legendi koja upravo kroz Njega uspostavljaju vezu s nama, s današnjim svijetom, ovakvim u kakvome živimo. Upoznajemo tako i čarobnjaka Merlina i Arthurovu polusestru Morganu, a ta avantura počinje jednoga dana kada Corto zaspi naslonjen na mitsko kamenje Stonehengea.
U čitavu Prattovu opusu magija i mistika zauzimaju istaknuto mjesto, bilo da se radi o keltskim legendama ("Kelti"), religijama Karipskog mora ("Voodoo for the president" ovaj nisam čitala na hrvatskom pa ne znam ni naslov), ritualima mongolskih šamana ("U Sibiru"), ili pak venecijanskoj tajnoj masonskoj loži ("Favola di Venezia"), čiji je član bio i sam autor. Navodno. Ovo zvuči kao ona navodno žemska iz Red Carpeta, god forbid!
Da skratim. Ovo je moj apsolutni favorit među stripovima i toplo ga preporučam za sezonu jesen/zima 2006. onima koji ga još nisu otkrili.
komentiraj (2) * ispiši * #
Nisam prije pisala o mojim stripovima, jel?!
petak , 15.09.2006.A kako stvari stoje, neću ni danas, barem ne opširno. Moram obaviti još hrpu stvari prije nego zbrišem doma, gdje me čeka druga hrpa stvari. Tako.
Dakle, stripovi.
Negdje tamo osamdeset treće ili četvrte naučila sam čitati. Malo kasnije od nekih mojih vršnjaka, jer su mi pentranja po okolnom drveću i garažama bila zanimljivija od čitanja. Onda je pred kraj moga prvog razreda, moja drugarica Ljubica pozvala moje roditelje i rekla im da sam najbolja učenica u razredu ali da ne znam čitati i neka nešto poduzmu jer neću dobiti pohvalnicu. Tu sam se i ja malo ufrkirala jer mi je pohvalnica značila pregršt čokolada, bombona, love za luna-park i disco-role koje su mi djedovi i bake obećavali već mjesecima.
Moja tata je pokušao vježbati sa mnom čitanje pred televizorom, vjerojatno zato što tamo i danas provodi najviše vremena, pa me je tjerao da bratu Zgubidanu, koji je tada još pišao u pelene, čitam titlovane filmove. To je uglavnom završilo u suzama (mojim) i deranju (tatinom), jer sam čitala presporo. Onda me probao zainteresirati za Krležu (trebam li reći da mu je to omiljeni pisac?!) pa sam ja tako s nepunih sedam godina čitala dijelove iz Zastava ili pokoju novelu iz Hrvatskog boga Marsa. To je ponovno završilo u suzama (mojim) i predinfarktnom stanju (tatinom), jer ja ne samo da nisam razumijevala pročitano nego nisam znala ni pročitati neke riječi.
„Bog me kaznio glupom djecom!“ je jedna od najčešćih uzrečica moga tate i danas.
No, da skratim. Nakon potoka i potoka suza, otišla sam do police ispod televizora, uzela Stripoteku i rekla tati: „E, ovo b' ja čitala!“
Na moje najiskrenije čuđenje, tata nije poludio, već je ushićeno rekao: „Može, žabice tatina jedina!“
I tako sam naučila čitati. A on se i dalje hvali kako je najzaslužniji. Neš ti!
To je jedna anegdota. Druga je vezana za nastavu povijesti i drugaricu Mihajlović, najopasniju nastavnicu na školi kod koje sam ja jedne godine imala 3 i to je te godine bila najbolja zaključena ocjena na sedmim razredima moje škole. Dakle, bila je jako stroga i zahtjevna, na čemu joj zahvaljujem i danas jer povijest, od nabubanih godina do famaoznih uzročno-posljedičnih veza, pamtim isključivo iz njenih lekcija.
Tako, jednom prilikom, mislim u petom razredu, učili smo o Cezaru, prelasku Rubikona i slično, a ja sam znala za Alea iacta est! Drugarica Mihajlović me u čudu pogledala i pitala otkuda to znam. Bilo mi neugodno lagati, pa sam joj s knedlom u grlu rekla: „Od Broja Jedan iz Alan Forda!“ Mislim da sam je tada prvi i posljednji puta vidjela nasmiješenu. Jako joj je dobro to leglo, a ovu anegdotu je prepričavala generacijama, pitajte moga brata ako ne vjerujete.
Ima još dosta toga o meni vezanog za stripove, ali ne bih davila sada, nego ću lijepo nanizati jedan popisć (op.a. popisić) od 10 meni najdražih stripova, pa kome se da, neka čita. Nisu nužno poredani po kvaliteti, jer je meni kvaliteta vrlo upitna osobina. Ovo je popis MENI, iz ovog ili onog razloga, najdražih stripova.
1. MODESTY BLAISE
Evo na prvom mjestu odmah jedna žena, moja najdraža strip junakinja i svojevrstan alter ego. Godinama sam maštala kako ću se kad odrastem i ja priključiti jednoj Mreži i haračiti svijetom pomažući slabijima i tamaneći ljudski šljam. Autor Peter O'Donnell posvetio joj je nekih trideset godina svoga stvaralačkoga života da bi je na kraju dao ubiti, što me je jako razočaralo. Ne ponovilo se s Hermione Granger!
Njezin odnos prema muškarcima mi je također oduvijek bio izuzetno intrigantan, prvo s Dannyem, zatim s Williem.
Opet sam dijelove njezine životne priče preuzela u svoja maštanja pred spavanje. Mod bi često nakon neke iscrpljujuće borbe pronašla utjehu na ramenu svoga vjernog Williea i nije se stidjela pustiti suzu – pokazujući mi da se iza te fasade neustrašive junakinje ipak krila nježna i osjetljiva ženska duša koju su okolnosti odvele na put kojim je do kraja svog života nepokolebljivo kročila.
Modesty se nakon stripa pojavila i na filmu i o knjigama. Film je prošao relativno loše iako je imao dobre preduvjete za uspjeh – radio ga je inače dobar redatelj Joseph Losey, glumačka ekipa bila je jaka: Monica Vitty kao Mod, Terence Stamp kao Willie, a u ulozi Gabriela bio je Dirk Bogarde i Harry Andrews kao Sir Gerald Tarrant – scenarij je rađen upravo prema prvoj O'Donnelovoj knjizi, ali to jednostavno nije bilo to, gledala sam ga dva puta i ništa. Bez šarma. Nevertheless, ostala mi je omiljena junakinja i njezine priče čitam rado i danas. U ukoričenim izdanjima, bez fleka od ajvara i čokolina.
2. RIP KIRBY
Četrdesetih godina prošlog stoljeća na svjetsku strip-scenu zakoračio je privatni detektiv Remington Rip Kirby kojeg je kreirao Ward Green, urednik King Featuresa (poznatog po kratkim stripovima o Popaju, Princu Valliantu, Blondie i još nekim). Važan razlog dobrog prijema kod čitalačke publike je poruka o nastavljanju života poslije užasnog rata. Sam Kirby je, naime, bivši marinac iako to na prvi pogled nitko ne bi rekao, a jedan dio njegovih čitalaca i danas to ne zna. Strip je izlazio negdje do kraja devedesetih. Rip tada prestaje s poslom privatnog detektiva i govori da će "se možda baviti predavanjima" (Rip je kriminolog) i "možda pomirisati koju ružu".
Meni se svidio davnih dana jer za razliku od većine strip junaka za rješavanje slučajeva ne koristi samo sirovu snagu svojih mišića, već se zalaže za nešto sofisticiraniji pristup. Njegov izgled, naočale sa vudialenovskim okvirima, lula u ustima i odijelo više podsjećaju na nekog profesora nego na privatnog detektiva. Međutim, taj izgled vara jer je Rip, o da, itekako fizički snažan. Osim toga, oborio me svojim šarmom, romantičnom pristupu ženama i određenom dozom patetike jer je blag prema svojim neprijateljima pa zaista vrlo rijetko nekoga od njih ubije. Ima šarmantan smisao za humor, a zbog toga ne može pobjeći brojnim obožavateljicama. Također, ekološki je svjestan. Savršen, I'll say nothing more! Zbog njega sam htjela postati privatna detektivica.
3. Hogar Strašni
To je jedan od rijetkih stripova za koje su čuli i oni koji za stripove inače ne pokazuju niti najmanji interes, pa čak ni razumijevanje za strip kao izražajnu formu. Riječ je o kratkoj izražajnoj formi, takozvanom geg stripu koji za razliku od dužih, u devetoj umjetnosti češćih i možda upečatljivijih formi albuma ili serijala nema neki lajtmotiv. Nema tu nekih nepobjedivih neprijatelja koji se uvijek iznova vraćaju jači i opasniji, nema spašavanja svijeta… Ostaje zapravo ono najbanalnija ali itekako bitno. Običan svakodnevni život i dijalozi koji nam se svaki dan dešavaju, a često ih ne primijetimo. Autor je taj svakodnevni život jedne obične obitelji preselio u ambijent mračnog srednjeg vijeka i time skrenuo pažnju na izvanvremenski karakter međuljudskih odnosa. Uvijek sam ga uspoređivala s mojom obitelji – debeli tata koji puno huči i buči, mama koja je prava glava obitelji, kćer princeza, vječito zaljubljena (ja!) i brat, osjećajan dečko, nimalo nalik bučnom ocu. Prava podloga za uspješnu komediju situacije! Uz njih se pojavljuje i luzer, Lucky Eddie (ili Srećni Edi) Hogarova desna ruka, nježan i neagresivan viking, koji me cijeli život podsjeća na tatinog najboljeg prijatelja.
4. TORPEDO
Enrique Sanchez Abuli i Jordi Bernet predstavnici španjolske strip škole a razlog njihove planetarne popularnosti je upravo Torpedo! Tko je Torpedo i zašto mi se svidio? Pa najkraći i vjerojatno najtočniji odgovor je da je Torpedo beskrupulozno, nemilosrdno i opasno govno od čovjeka, ali ima ono nešto, što god to bilo. Potječe iz siromašne sicilijanske obitelji iz koje je silom prilika kao dečko morao pobjeći u New York nakon što mu je lokalni mafijaš pobio roditelje. Riječ milost ne postoji u njegovom rječniku. Torpedo ne govori puno, osim šakama ili pištoljem. Nema morala, ne poštuje zakone, ljudski život, a posebno je odvratan prema ženama – seksist i mačist - tip muškarca kakvoga u stvarnom životu ne bih ni pogledala. No, autori se nisu ustručavali od eksplicitnog prikazivanja seksa, da ne kažem vođenja ljubavi, a to mi je od malih nogu bilo vrlo, vrlo privačno. Gledanje, ne prakticiranje, omg! U više navrata sam skoro dobila batina od tate kad me ulovio da čitam Torpeda, ali moram priznati da se na Stripotekama i danas kuži da su najizlizanije stranice upravo te sa seksom. Uh.
5. JEREMIAH
Veliki prljavi rasistički rat. Bijeli protiv Crnih. Amerika u kojoj više nema pravde i demokracije (pih, kao da je sada ima!) u kojoj je ostalo samo nekoliko milijuna ljudi. E u toj Americi se rađa on, Jeremiah. Junak (antijunak?!) koji i dalje misli da je svijet jedno lijepo mjesto puno mira, pravednosti i cvijeća, a čovjek je čovjeku brat a ne vuk. Dakle, optimist. Suprotnost mu je Kurdy. Nešto realniji od svog prijatelja. Vječito u borbi za opstanak, brine se samo za sebe i često ostavlja Jeremiaha u opasnosti spašavajući vlastito dupe. Kroz njega Jeremiah uči da svijet nije bajka i da je to bezosjećajno okrutno mjesto u kojemu samo vješti preživaljvaju. Unatoč svemu ostaje uvjereni pacifist. Tu me je dobio. Kao uputstva za preživljavanje u nekoj dalekoj (ili možda bliskoj) budućnosti.
Tata hga je godinama čitao pokušavajući i mene uvjeriti u kvalitetu, ali nije mi nekako sjeo u tom pubertstskom razdoblju, tek mnogo kasnije, kada sam uvidjela da je strip umjetnost.
6. LUCKY LUKE
Vesterne nisam nikada voljela, osim kada ih režira Clint Eastwood ili crta Maurice de Beverea (Morris). Lucky Luke (ja ga i dalje zovem Talični Tom, ne mogu se natjerati na ovo Lucky Luke ili Paško Patak, for that matter) je mršavi kauboj, zapravo kopija Garry Coopera, to sam negdje pročitala. Vječito sa cigarom u ustima, smireno dovršava svoj ručak ili ljubovanje, prije no što potegne revolver na izazivača. Putuje Amerikom devetnaestog stoljeća, uvijek prema zapadu. Ne brojnim divljim mjestima susreće se s brojnim nepravdama i problemima i nikada ne odlazi dok ih ne riješi. A onda, kada se svi građani malog gradića oslobođenog od napasnika zapitaju gdje je čovjek kome duguju zahvalnost, on već jaše u susret zalasku sunca pjevajući “I am a poor lonesome cowboy…” . Posebna priča je Jollie Jumper, njegov vjerni pratilac, koji uvijek čeka točno ispod onog prozora iz kojega će Lucky Luke iskočiti, on govori, igra šah, često zeza gazdu, a u jednom slučaju čak zamijene uloge oa Jollie jaše Luckya. Osim izmišljenih neprijatelja, braće Dalton, on se sukobljava i sa istinskim legendama Divljeg zapada, Jessie James ili Billy the Kid, o kojima sam prvi puta nešto čula baš u ovom stripu. Strip ne izlazi od 2001. kada je Maurice de Bevere umro, ali govorka se nešto da bi ga netko trebao preuzeti. I certainly hope so, za razliku od skeptika koji misle da Morris ne može imati dostojnog nasljednika. Ja bih rado čitala nove epizode, makar bile glupave kao noviji Alan Fordovi.
7. ALAN FORD
E pa o njemu neću skoro pa ništa pisati, jer ga svi znaju i svi su ga čitali, barem u jednom razdoblju života. Prvi puta je izašao prije ravno 37 godine, a autori su mu poznati Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker). Njih dvojica su skupa stvorili još neke stripove npr. Kriminal i Satanik ili Družina od vješala, predstavnici takozvanog crnog stripa (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. Mislim i kod nas. Kod mene doma zasigurno ne - tata mi se cijeli život zgraža kako mogu čitati to „govno“ pored toliko kvalitetnih stripova u kući. E da, on zbilja ima zavidnu kolekciju, ali Alan Ford… U krevetu, na veceu, pod klupom na nastvai, na klupi pred zgradom, u svakoj prilici zapravo. Zarazio me ujak, od kojega sam nakon nekih deset godina upornog čitanja i odbijanja kritika moga tate, na poklon dobila kolekciju od nekih stotinjak raritetnih primjeraka, uključujući i sve prve epizode u originalu.
(ovakav sam imala, učila talijanski na njima)Izgorilo mi sve to za vrijeme rata. Uvijek mi se plače kad se sjetim da ih nisam odnijela u podrum, ali nisam tada bila svjesna njihove vrijednosti, ni naše stvarnosti.
No, da se vratim na strip… Najomiljenijeg lika sam često mijenjala, valjda kako sam odrastala, na početku mi je najdražio bio Alan, dobričina, kasnije Sir Oliver (čitati po Vuku, molim lijepo, nikada ispravno), Halo Bing, kako brat?, pa Klodovik, nervirali me naši Kiki i Ćiro što ne govore, kasnije Broj Jedan, tatu i danas tako zovemo jer mu je dijapazon priča po širini tu negdje, stoljeće manje-više, pa ludi Bob Rock, no words… a danas, ehem, ne znam, mislim zapravo Grunf (who could beat this: "tko spava nije budan" ili "tko hoda ne trči"?!?)
U ovom veselom duhu prekidam, jer se moje radno vrijeme bliži kraju, a pišem ovo već sat vremena.
U sljedećem postu napisat ću još kratko o Cortu Malteseu (dobro, o njemu malo duže, red je red), Marty Mystereu i Blueberryu, pa koga zanima neka čita nastavak.
komentiraj (13) * ispiši * #
******
Steve Irwin (1962.-2006.)
Baš glupa smrt. Ovaj video me nekako oraspoložio.
In his own words (video)
Mudrost moje bake Danice:
Bio jednom jedan seljak i imao je konja.
Jednog dana konj je pobjegao. Seljak je vikao za njim, ali se konj nije odazivao.
Žalili su susjedi seljaka i rekli: "Kakva nesreća", a seljak im je odgovorio: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Nakon nekoliko dana, seljakov konj se vratio, a za sobom je doveo cijelo krdo divljih konja.
Vikali su susjedi: "Kakva sreća!", seljak je uzdahnuo: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Sutradan je seljakov sin pokušao pripitomiti jednog konja, a konj ga je udario i slomio mu nogu.
Susjedi su bili tužni, žalili su seljaka i proklinjali nesreću, a seljak im opet reče: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Idući tjedan je vojska došla u selo i unovačila sve sposobne momke, ali ne i seljakova sina jer je bio u kolicima.
Susjedi su plakali i govorili seljaku da je imao sreće, a on im je uzvratio: "Sreća - nesreća, tko zna?"
Uredništvu: Jeble vas te kategorije!
komentiraj (0) * ispiši * #
Volver
petak , 08.09.2006.Bila jučer na pretpremijeri najnovijeg Almodóvarova filma Volver ili u stupidnom hrvatskom prijevodu Vraćam se.
Volver je infinitiv, daklem vraćati se, mada bih se ja odlučila za prijevod Povratak, recimo, da me netko pita, jer radnja filma dočarava povratak, vraćanje, ali ujedno, što mi je posebno drago, Volver označava i Almodóvarov povratak u La Manchu, među tamošnje ljude, njihove čudnovate živote i običaje. Ovo je također ponovni susret njegovom davnom muzom Carmen Maura.
Nju sam prvi puta i gledala baš u njegovom filmu żQué he hecho yo para merecer esto!! negdje s početka osamdesetih. Ne znam kako je kod nas preveden ovaj film, vjerojatno nekako hollywoodski, na primjer Zašto baš meni? ili Pa kako uvijek baš ja?. Zezam se sada. Maura mi je jedna od dražih španjolskih glumica. Šteta da je nemam prilike češće gledati.
Jučer sam se također uvjerila da Penélope Cruz ne bi trebala glumiti u Hollywoodu, jer je ovdje ponovno bila fenomenalna. Ili bi možda pažljivije trebala odabirati redatelje?!
Pamtim je zapravo isključivo po Almodóvarovim filmovima. Morala bih jako razmišljati da se sjetim ijednog njezinog hollywoodskog filma vrijednog gledanja. If it's for the money, ajde razumijem, ali daj... Jučer nisam mogla doći sebi od krajnosti koje je sposobna utjeloviti i dočarati, njezine snage i istovremene krhkosti u filmu, posebnosti, emocija, baš ono, da se naježiš... jedinstveno prekrasna je bila.
Nemam vremena prepričavati sadržaj filma a i to ne bi imalo puno smisla jer ne bih mogla bez spoilera.
Kod Almodóvara obožavam način na koji iz tragičnih i vrlo delikatnih situacija izvlači elemente humora i to vješto prenosi na gledatelje tako da sam se u par situacija upitala zašto se smijem a ne plačem ili zgrožena ne povraćam.
Mrtva majka koja se ukazuje kćerima?!
Raimundin dekolte dok pere krvavi nož na sudoperom?!
Mračna obiteljska povijest na reality tv-u?!
Susjeda prostitutka nosi frižider s mrtvim mužem?!
Mrtva mama u prtljažniku?!
Ima toga kroz cijeli film.
Kako se priča odmotava, postaje mi jasna želja scenarista/redatelja da prikaže jednu postmodernističku dekonstrukciju Antigone, prepunu kompliciranih rodbinskih veza, inzistiranje na dostojnom pokapanju mrtvih i uopće običajima vezanim uz mrtve, a sve to provučeno kroz finu prizmu feminizma (on je zbilja feminist, odgovorno tvrdim!) u kojemu inzistiranje na nekim tradicionalnim ženskim osobinama i vrijednostima ne umanjuje njihovu stvarnu žensku snagu već je naprotiv iz scene u scenu povećava.
Upravo to puteno poprsje koje sam spomenula i krvavi nož, ovdje nedvojbeno falusni simbol, koji vlasnica poprsja pažljivo pere, zapravo trlja, riba, kod bilo kojeg redatelja protumačila bih kao vrlo eksploativni element, ali ne i ovdje. Kod Almodóvara i takva kratka, naizgled beznačajna scena, predstavlja osnaživanje i osvještavanje žena, ovdje u vlastitoj kuhinji ali i inače. Raimunda niti u jednom trenu nije ovdje objektivizirana. Upravo suprotno, ona u svakom trenu vlada situacijom, dobiva na snazi, što je uglavnom vrlo čudno pogotovo ako se uzme u obzir otkuda je prmijerice krvavi nož koji pere došao.
Ima tu još hrpa elemenata vrijednih spomena ali moje kritičarske sposobnosti već su ovdje daleko prešle svoje okvire, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da film preporučim.
Ja ga sigurno idem još jednom pogledati. Ne iz prvog reda kao jučer, nadam se.
* * *
Tengo miedo del encuentro
con el pasado que vuelve
a enfrentarse con mi vida.
Tengo miedo de las noches
que, pobladas de recuerdos,
encadenan mi sońar.
Pero el viajero que huye,
Tarde o temprano detiene su andar.
Y aunque el olvido que todo lo destruye,
Haya matado mi vieja ilusión,
Guarda escondida una esperanza humilde,
Que es toda la fortuna de mi corazón.
Volver…
Alfredo LePera
komentiraj (6) * ispiši * #
Smrt kao dobar biznis
četvrtak , 07.09.2006.Bila sam u Osijeku za vikend.
Uz pregršt iznenađenja osobne prirode, moji bivši sugrađani iznenadili su me jednom novotarijom, naravno jedinstvenom na ovom području, koju naprosto ne mogu zaobići.
Osijek postaje metropola pogrebnog biznisa u Hrvata.
Osijek je i inače sajamski grad u kojemu se godišnje održi hrpa sajmova, većinom vezanih za poljoprivredu, jel, bilo bi čudno da se organiziraju sajmovi o moru ili planinama ili štatijaznamčemu. To dakle nije čudno, već pohvalno, a iz iskustva moga oca, bivšeg poduzetnika, to su jako dobre prilike za sklapanje poslova.
Elem, vozikam se ja po Osijeku i na radiju čujem najavu za 1. međunarodni sajam pogrebne opreme. Organizira ga osječka firma Ukop, koja se jedina, barem koliko ja znam, bavi ukapanjem Osječana.
Na oko tisuću četvornih metara bit će izložena "široka lepeza" lijesova, tekstila za lijesove, pokrova, križeva i pogrebne galanterije, odnosno ukrasa za grobnice, primjerice svijećnjaka. Iz samog naziva sajamske priredbe može se zaključiti da će među izlagačima koji posluju s pogrebnom opremom biti i oni koji će izlagati opremu za održavanje groblja pa će tako, primjerice, biti izloženi i radni strojevi za održavanje hortikulture. Također, Sajam će biti i prilika za izlaganje proizvoda prerađivača kamena koji se bave izradom grobnica, cvjećara, aranžera pogrebnih vijenaca kao i vozila za prijevoz pokojnika. Sam Ukop izložiti će čak četrnaest vrsta lijesova, križeve, cvjetne aranžmane i vijence te uzorke klesarije uz makete grobnica.
Skoro sam previdjela semafor od smijeha i obitelj poslala silom prilika baš na taj sajam, ali, eto, uspjela sam se izvući.
Nakon histeričnog smijeha u trajanju od sigurno pola sata, stigla sam kući i htjela to kao vic ispričati mami, ali njoj to nije bilo smiješno. Dapače.
Veli da već dvije godine uplaćuje Posmrtnu pripomoć za sebe i tatu.
"A, čuj, ti tvoj brat kakvi ste, pitanje je hoćete li ikada imati za pristojan pogreb meni i tati!
Ovo je super, uzela sam nam skuplju varijantu, uključen je i bolji lijes, pokrov, a i papuče!"
Ma, kakve papuče? Kakav pokrov? O čemu ti to?
Totalno me zbedirala dok mi je ushićeno pričala o svom pogrebu. Kad tad. Nikada ne znaš. Treba čovjek biti spreman.
U istom paketu sam saznala da Baka (mamina mama) planira Djedu pokojnog 7 godina prebaciti kod sebe u grob. Da, da, napravila si grob još prije par godina, dala uklesati
Ime Prezime
1929 -
Po meni, boleština.
Problem je u tome, što se kasno sjetila rezervirati si mjesto pored Djede, pa je sada njezin prazni grob tri reda dalje. Dough! Čvrsto je uvjerena da nitko od nas preživjelih neće htjeti prehodati taj dugi put i samo njoj ići na grob, pa je odlučila Djedu (kojeg smo svi voljeli više nego nju, istinabog, ružno za reći ali je tako) preseliti k njoj i na taj način osigurati si zagrobne posjete, a Djedin prazni grob pokloniti mojoj mami (i tati "ako baš želi biti sahranjena s njim").
Bo-že-me-sa-ču-vaj!
Mama mi je o tome svemu pričala uz kavicu na terasici, vani pjevaju ptičice i sja sunce, ja se došla malo odmoriti od metropolskog stresa, a nas dvije o sprovodima.
Tako sam također saznala da je druga Baka (tatina mama), odlučila da želi biti pokopana s prvim mužem (tatin pravi tata, poginuo u avionu još 1962. kad mi je tata bio 11 godina), a ne s drugim (bakin drugi muž, poginuo u ratu 1991.), a razlog je taj da je drugi Djeda pokopan na novom groblju gdje su uglavnom pokopani branitelji, a ne civili, "a i ti čempresi su jako narasli i curi neka smola iz njih pa je grob jako teško očistiti i to se vama neće dati".
Jebate, Baba ima cijeli plan razrađen. Prvi Djeda je pokopan na Aninon groblju koje je pretrpano, ali... grob do Djede već godinama nitko ne uređuje pa će se ona raspitati kako to kupiti pa da proširi Djedin grob i napravi obiteljsku grobnicu "gdje možemo biti svi skupa". Valjda planira neke zagrobne obiteljske tulume, tko će znati?!
Totalno mi je morbidno to preseljavanje davno pokopanih i ne znam tko to uopće radi i zašto, osim u CSI-u za potrebe dodatnih forenzičkih ispitivanja. Baka veli "ma, daj molim te, pa on je pokopan 1962.! Neće imati šta preseljavati. To se fino prekopa i onda sve zabetoniramo. Ne želim baš da me odmah crvi pojedu!"
Slušam ja mamu, pa zatim i baku kako o tome pričaju, velim, uz kavicu i idiličnu terasicu, i shvatim da je taj sajam pogrebne opreme zapravo jako dobra stvar.
Moram li napomenuti da su se obje oduševile idejom o sajmu i zasigurno će biti među prvim posjetiteljicama.
Pretpostavljam i da će pokupiti hrpu prospekata pa meni i bratu sljedeći puta uz kavicu sve fino vizualno prezentirati da ne bi slučajno napravili kakvo sranje i pokopali ih s, ne znam, plavim pokrovom, a one žele, ne znam, bordo. Zamisli problema!
E da, firma Ukop posjetiteljima sajma poklanja nesvakidašnje prikladne darove — privjeske za ključeve u obliku mrtvačkog kovčega.
komentiraj (4) * ispiši * #