Nisam prije pisala o mojim stripovima, jel?!

petak , 15.09.2006.

A kako stvari stoje, neću ni danas, barem ne opširno. Moram obaviti još hrpu stvari prije nego zbrišem doma, gdje me čeka druga hrpa stvari. Tako.
Dakle, stripovi.

Negdje tamo osamdeset treće ili četvrte naučila sam čitati. Malo kasnije od nekih mojih vršnjaka, jer su mi pentranja po okolnom drveću i garažama bila zanimljivija od čitanja. Onda je pred kraj moga prvog razreda, moja drugarica Ljubica pozvala moje roditelje i rekla im da sam najbolja učenica u razredu ali da ne znam čitati i neka nešto poduzmu jer neću dobiti pohvalnicu. Tu sam se i ja malo ufrkirala jer mi je pohvalnica značila pregršt čokolada, bombona, love za luna-park i disco-role koje su mi djedovi i bake obećavali već mjesecima.
Moja tata je pokušao vježbati sa mnom čitanje pred televizorom, vjerojatno zato što tamo i danas provodi najviše vremena, pa me je tjerao da bratu Zgubidanu, koji je tada još pišao u pelene, čitam titlovane filmove. To je uglavnom završilo u suzama (mojim) i deranju (tatinom), jer sam čitala presporo. Onda me probao zainteresirati za Krležu (trebam li reći da mu je to omiljeni pisac?!) pa sam ja tako s nepunih sedam godina čitala dijelove iz Zastava ili pokoju novelu iz Hrvatskog boga Marsa. To je ponovno završilo u suzama (mojim) i predinfarktnom stanju (tatinom), jer ja ne samo da nisam razumijevala pročitano nego nisam znala ni pročitati neke riječi.
„Bog me kaznio glupom djecom!“ je jedna od najčešćih uzrečica moga tate i danas.

No, da skratim. Nakon potoka i potoka suza, otišla sam do police ispod televizora, uzela Stripoteku i rekla tati: „E, ovo b' ja čitala!“
Na moje najiskrenije čuđenje, tata nije poludio, već je ushićeno rekao: „Može, žabice tatina jedina!“
I tako sam naučila čitati. A on se i dalje hvali kako je najzaslužniji. Neš ti!

To je jedna anegdota. Druga je vezana za nastavu povijesti i drugaricu Mihajlović, najopasniju nastavnicu na školi kod koje sam ja jedne godine imala 3 i to je te godine bila najbolja zaključena ocjena na sedmim razredima moje škole. Dakle, bila je jako stroga i zahtjevna, na čemu joj zahvaljujem i danas jer povijest, od nabubanih godina do famaoznih uzročno-posljedičnih veza, pamtim isključivo iz njenih lekcija.
Tako, jednom prilikom, mislim u petom razredu, učili smo o Cezaru, prelasku Rubikona i slično, a ja sam znala za Alea iacta est! Drugarica Mihajlović me u čudu pogledala i pitala otkuda to znam. Bilo mi neugodno lagati, pa sam joj s knedlom u grlu rekla: „Od Broja Jedan iz Alan Forda!“ Mislim da sam je tada prvi i posljednji puta vidjela nasmiješenu. Jako joj je dobro to leglo, a ovu anegdotu je prepričavala generacijama, pitajte moga brata ako ne vjerujete.

Ima još dosta toga o meni vezanog za stripove, ali ne bih davila sada, nego ću lijepo nanizati jedan popisć (op.a. popisić) od 10 meni najdražih stripova, pa kome se da, neka čita. Nisu nužno poredani po kvaliteti, jer je meni kvaliteta vrlo upitna osobina. Ovo je popis MENI, iz ovog ili onog razloga, najdražih stripova.

1. MODESTY BLAISE

Evo na prvom mjestu odmah jedna žena, moja najdraža strip junakinja i svojevrstan alter ego. Godinama sam maštala kako ću se kad odrastem i ja priključiti jednoj Mreži i haračiti svijetom pomažući slabijima i tamaneći ljudski šljam. Autor Peter O'Donnell posvetio joj je nekih trideset godina svoga stvaralačkoga života da bi je na kraju dao ubiti, što me je jako razočaralo. Ne ponovilo se s Hermione Granger!
Njezin odnos prema muškarcima mi je također oduvijek bio izuzetno intrigantan, prvo s Dannyem, zatim s Williem.

Opet sam dijelove njezine životne priče preuzela u svoja maštanja pred spavanje. Mod bi često nakon neke iscrpljujuće borbe pronašla utjehu na ramenu svoga vjernog Williea i nije se stidjela pustiti suzu – pokazujući mi da se iza te fasade neustrašive junakinje ipak krila nježna i osjetljiva ženska duša koju su okolnosti odvele na put kojim je do kraja svog života nepokolebljivo kročila.
Modesty se nakon stripa pojavila i na filmu i o knjigama. Film je prošao relativno loše iako je imao dobre preduvjete za uspjeh – radio ga je inače dobar redatelj Joseph Losey, glumačka ekipa bila je jaka: Monica Vitty kao Mod, Terence Stamp kao Willie, a u ulozi Gabriela bio je Dirk Bogarde i Harry Andrews kao Sir Gerald Tarrant – scenarij je rađen upravo prema prvoj O'Donnelovoj knjizi, ali to jednostavno nije bilo to, gledala sam ga dva puta i ništa. Bez šarma. Nevertheless, ostala mi je omiljena junakinja i njezine priče čitam rado i danas. U ukoričenim izdanjima, bez fleka od ajvara i čokolina.

2. RIP KIRBY

Četrdesetih godina prošlog stoljeća na svjetsku strip-scenu zakoračio je privatni detektiv Remington Rip Kirby kojeg je kreirao Ward Green, urednik King Featuresa (poznatog po kratkim stripovima o Popaju, Princu Valliantu, Blondie i još nekim). Važan razlog dobrog prijema kod čitalačke publike je poruka o nastavljanju života poslije užasnog rata. Sam Kirby je, naime, bivši marinac iako to na prvi pogled nitko ne bi rekao, a jedan dio njegovih čitalaca i danas to ne zna. Strip je izlazio negdje do kraja devedesetih. Rip tada prestaje s poslom privatnog detektiva i govori da će "se možda baviti predavanjima" (Rip je kriminolog) i "možda pomirisati koju ružu".

Meni se svidio davnih dana jer za razliku od većine strip junaka za rješavanje slučajeva ne koristi samo sirovu snagu svojih mišića, već se zalaže za nešto sofisticiraniji pristup. Njegov izgled, naočale sa vudialenovskim okvirima, lula u ustima i odijelo više podsjećaju na nekog profesora nego na privatnog detektiva. Međutim, taj izgled vara jer je Rip, o da, itekako fizički snažan. Osim toga, oborio me svojim šarmom, romantičnom pristupu ženama i određenom dozom patetike jer je blag prema svojim neprijateljima pa zaista vrlo rijetko nekoga od njih ubije. Ima šarmantan smisao za humor, a zbog toga ne može pobjeći brojnim obožavateljicama. Također, ekološki je svjestan. Savršen, I'll say nothing more! Zbog njega sam htjela postati privatna detektivica.

3. Hogar Strašni


To je jedan od rijetkih stripova za koje su čuli i oni koji za stripove inače ne pokazuju niti najmanji interes, pa čak ni razumijevanje za strip kao izražajnu formu. Riječ je o kratkoj izražajnoj formi, takozvanom geg stripu koji za razliku od dužih, u devetoj umjetnosti češćih i možda upečatljivijih formi albuma ili serijala nema neki lajtmotiv. Nema tu nekih nepobjedivih neprijatelja koji se uvijek iznova vraćaju jači i opasniji, nema spašavanja svijeta… Ostaje zapravo ono najbanalnija ali itekako bitno. Običan svakodnevni život i dijalozi koji nam se svaki dan dešavaju, a često ih ne primijetimo. Autor je taj svakodnevni život jedne obične obitelji preselio u ambijent mračnog srednjeg vijeka i time skrenuo pažnju na izvanvremenski karakter međuljudskih odnosa. Uvijek sam ga uspoređivala s mojom obitelji – debeli tata koji puno huči i buči, mama koja je prava glava obitelji, kćer princeza, vječito zaljubljena (ja!) i brat, osjećajan dečko, nimalo nalik bučnom ocu. Prava podloga za uspješnu komediju situacije! Uz njih se pojavljuje i luzer, Lucky Eddie (ili Srećni Edi) Hogarova desna ruka, nježan i neagresivan viking, koji me cijeli život podsjeća na tatinog najboljeg prijatelja.


4. TORPEDO

Enrique Sanchez Abuli i Jordi Bernet predstavnici španjolske strip škole a razlog njihove planetarne popularnosti je upravo Torpedo! Tko je Torpedo i zašto mi se svidio? Pa najkraći i vjerojatno najtočniji odgovor je da je Torpedo beskrupulozno, nemilosrdno i opasno govno od čovjeka, ali ima ono nešto, što god to bilo. Potječe iz siromašne sicilijanske obitelji iz koje je silom prilika kao dečko morao pobjeći u New York nakon što mu je lokalni mafijaš pobio roditelje. Riječ milost ne postoji u njegovom rječniku. Torpedo ne govori puno, osim šakama ili pištoljem. Nema morala, ne poštuje zakone, ljudski život, a posebno je odvratan prema ženama – seksist i mačist - tip muškarca kakvoga u stvarnom životu ne bih ni pogledala. No, autori se nisu ustručavali od eksplicitnog prikazivanja seksa, da ne kažem vođenja ljubavi, a to mi je od malih nogu bilo vrlo, vrlo privačno. Gledanje, ne prakticiranje, omg! U više navrata sam skoro dobila batina od tate kad me ulovio da čitam Torpeda, ali moram priznati da se na Stripotekama i danas kuži da su najizlizanije stranice upravo te sa seksom. Uh.

5. JEREMIAH

Veliki prljavi rasistički rat. Bijeli protiv Crnih. Amerika u kojoj više nema pravde i demokracije (pih, kao da je sada ima!) u kojoj je ostalo samo nekoliko milijuna ljudi. E u toj Americi se rađa on, Jeremiah. Junak (antijunak?!) koji i dalje misli da je svijet jedno lijepo mjesto puno mira, pravednosti i cvijeća, a čovjek je čovjeku brat a ne vuk. Dakle, optimist. Suprotnost mu je Kurdy. Nešto realniji od svog prijatelja. Vječito u borbi za opstanak, brine se samo za sebe i često ostavlja Jeremiaha u opasnosti spašavajući vlastito dupe. Kroz njega Jeremiah uči da svijet nije bajka i da je to bezosjećajno okrutno mjesto u kojemu samo vješti preživaljvaju. Unatoč svemu ostaje uvjereni pacifist. Tu me je dobio. Kao uputstva za preživljavanje u nekoj dalekoj (ili možda bliskoj) budućnosti.
Tata hga je godinama čitao pokušavajući i mene uvjeriti u kvalitetu, ali nije mi nekako sjeo u tom pubertstskom razdoblju, tek mnogo kasnije, kada sam uvidjela da je strip umjetnost.

6. LUCKY LUKE

Vesterne nisam nikada voljela, osim kada ih režira Clint Eastwood ili crta Maurice de Beverea (Morris). Lucky Luke (ja ga i dalje zovem Talični Tom, ne mogu se natjerati na ovo Lucky Luke ili Paško Patak, for that matter) je mršavi kauboj, zapravo kopija Garry Coopera, to sam negdje pročitala. Vječito sa cigarom u ustima, smireno dovršava svoj ručak ili ljubovanje, prije no što potegne revolver na izazivača. Putuje Amerikom devetnaestog stoljeća, uvijek prema zapadu. Ne brojnim divljim mjestima susreće se s brojnim nepravdama i problemima i nikada ne odlazi dok ih ne riješi. A onda, kada se svi građani malog gradića oslobođenog od napasnika zapitaju gdje je čovjek kome duguju zahvalnost, on već jaše u susret zalasku sunca pjevajući “I am a poor lonesome cowboy…” . Posebna priča je Jollie Jumper, njegov vjerni pratilac, koji uvijek čeka točno ispod onog prozora iz kojega će Lucky Luke iskočiti, on govori, igra šah, često zeza gazdu, a u jednom slučaju čak zamijene uloge oa Jollie jaše Luckya. Osim izmišljenih neprijatelja, braće Dalton, on se sukobljava i sa istinskim legendama Divljeg zapada, Jessie James ili Billy the Kid, o kojima sam prvi puta nešto čula baš u ovom stripu. Strip ne izlazi od 2001. kada je Maurice de Bevere umro, ali govorka se nešto da bi ga netko trebao preuzeti. I certainly hope so, za razliku od skeptika koji misle da Morris ne može imati dostojnog nasljednika. Ja bih rado čitala nove epizode, makar bile glupave kao noviji Alan Fordovi.

7. ALAN FORD

E pa o njemu neću skoro pa ništa pisati, jer ga svi znaju i svi su ga čitali, barem u jednom razdoblju života. Prvi puta je izašao prije ravno 37 godine, a autori su mu poznati Magnus & Bunker. Bili su to crtač Roberto Raviola (Magnus) i scenarist Luciano Secchi (Max Bunker). Njih dvojica su skupa stvorili još neke stripove npr. Kriminal i Satanik ili Družina od vješala, predstavnici takozvanog crnog stripa (fumetto nero) koji su u tom razdoblju bili vrlo popularni u Italiji. Mislim i kod nas. Kod mene doma zasigurno ne - tata mi se cijeli život zgraža kako mogu čitati to „govno“ pored toliko kvalitetnih stripova u kući. E da, on zbilja ima zavidnu kolekciju, ali Alan Ford… U krevetu, na veceu, pod klupom na nastvai, na klupi pred zgradom, u svakoj prilici zapravo. Zarazio me ujak, od kojega sam nakon nekih deset godina upornog čitanja i odbijanja kritika moga tate, na poklon dobila kolekciju od nekih stotinjak raritetnih primjeraka, uključujući i sve prve epizode u originalu. (ovakav sam imala, učila talijanski na njima)
Izgorilo mi sve to za vrijeme rata. Uvijek mi se plače kad se sjetim da ih nisam odnijela u podrum, ali nisam tada bila svjesna njihove vrijednosti, ni naše stvarnosti.
No, da se vratim na strip… Najomiljenijeg lika sam često mijenjala, valjda kako sam odrastala, na početku mi je najdražio bio Alan, dobričina, kasnije Sir Oliver (čitati po Vuku, molim lijepo, nikada ispravno), Halo Bing, kako brat?, pa Klodovik, nervirali me naši Kiki i Ćiro što ne govore, kasnije Broj Jedan, tatu i danas tako zovemo jer mu je dijapazon priča po širini tu negdje, stoljeće manje-više, pa ludi Bob Rock, no words… a danas, ehem, ne znam, mislim zapravo Grunf (who could beat this: "tko spava nije budan" ili "tko hoda ne trči"?!?)

U ovom veselom duhu prekidam, jer se moje radno vrijeme bliži kraju, a pišem ovo već sat vremena.
U sljedećem postu napisat ću još kratko o Cortu Malteseu (dobro, o njemu malo duže, red je red), Marty Mystereu i Blueberryu, pa koga zanima neka čita nastavak.