Tamna Strana Mjeseca...

ponedjeljak, 27.09.2010.

Zavist

Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju promatra ono što je nekada bilo njegovo kako sada ima nekoga drugoga. I to ga boli u tolikoj mjeri već duže vremena da su mu se misli obavile tamom i očajničke ideje mu padaju na pamet. Zavist od ljudi pravi zvijeri.
Pogledaj ga samo kako uživa dok ga ona miluje. Prokletnik. Uzeo je ono što je moje. Do prije dvije godine ja sam bio sve što je ona imala, ali onda je došao on i sve mi to upropastio. Do prije dvije godine smješkala se meni, voljela je mene i ja sam bio njen sjaj u očima. A sada joj je on svaki razlog za život, iako sam tu pored njih nju nije briga, ne primjećuje me i ne vidi me. Samo on joj je bitan i samo joj on važi. Prisiljen sam da to promatram da to osjećam, noću on je između nas čujem njegov dah na njenim grudima, njene otkucaje za njega. Gad mi ju je potpuno preoteo i ona više nije samo moja, više uopće nije moja. Gad to mora platiti, životom. Ali on je teška meta, ona je stalno uz njega, non stop joj je u oku, nikako ga ne pušta iz vida, osim, osim kada ide kod svoje majke u bolnicu, jedino tada on ne ide s njom nego ostaje tu, samnom. Ali čime da to učinim? Da ga utopim, ugušim, istučem na smrt? Ne, ne. Ona ne smije znati da sam to ja učinio, jer mi nikada nebi oprostila. Ali kako onda? Kako? Možda, možda da ga upucam? Da učinim sve kao nesretan slučaj ili samoubojstvo? Ne, ne samoubojstvo! Što mi pada na pamet? To nitko nebi popušio. Nesretan slučaj onda, mnogo puta se već desilo da nekome opali napunjen pištolj, pa moglo bi još jednom. A kako da ja zaštitim sebe di ću ja biti u to vrijeme? Znam, bit ću mu što bliže ili još bolje pokušao sam mu pomoći ali jednostavno nisam uspio, nisam znao kako, nazvati ću i Hitnu pomoć kao u filmovima. Nitko nikada neće posumnjati u mene, ne nakon što me vide krvavog i u šoku, a ona, ona će trebati rame za plakanje, makar i krvavo moje će biti najbliže i najpoznatije. A nakon nekog vremena ona će opet biti potpuno moja, samo moja. I nikada više neću napraviti takvu grešku da je prepustim nekome.
Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju, udobno zavaljen u naslonjač svoje fotelje smišlja zlokoban plan dok mu svjetlost izgaranja kaminske vatre obasjava lice jarko crvenom bojom. On kao pauk spletkari prstima svoj plan povremeno se zlobno smješkajući, jedva dišući usredotočen samo na svoj plan provodi večeri sve do dana kad se plan pretače u stvarnost.
Ona pozdravlja i odlazi. Čekati ću još koji trenutak da se odmakne, da bude udaljena dovoljno koliko mi treba za ispunjenje moga plana u potpunosti, bez ometanja. Ali želja je jaka, nestrpljivost kao kipuća voda izbija na površinu i sekunda se smrzavaju u sate a on nema živaca, dovoljno je čekao, vrijeme je da krene u akciju. Pažljivo puni revolver dok mu prilazi. Žrtva okrenuta leđima niti ne sluti taman lik zle namjere iza sebe.
Na putu od svoga stana do auta čuvši kako se susjed proderava u potrazi za ključevima shvaća da je i ona zaboravila svoje od auta. Pa se vraća natrag u stan smješkajući se svojoj smotanosti. Gura ključ u bravu i okreće ga.
Ispružena ruka sa pištoljem u šaci u pravcu njegove glave. Ali žrtva primjećuje nešto neobično i dječak kratke smeđe kosice okreće glavu i pogledava smeđim velikim očima prema očima zavidnog čovjeka. „Tata“- izgovara dječak ne shvaćajući situaciju u trenu kada barut obasjava poluzamračenu sobu, olovo pušta krv i ono što je nekada bilo lijepo i nevino postaje unakaženo rupom 9-tog kalibra. Ali on ne čuje ništa njemu u ušima luduje srce prema njoj. On ovo doživljava kao vatromet i veseli se posljedicama, veseli se njoj.
U trenutku otvaranja vrta bljesak obasjava sobu i ona gleda smrt svoga sina od strane njegova oca. Cijeli svijet joj propada pred očima te ona pada na koljena u nevjerici gledajući svoga muža koji kao kip ostaje stajati nakon što shvati da je ona tu.
Sve je vidjela, još joj mogu objasniti još me može voljeti, još uvijek ona to može shvatiti samo ako joj objasnim ako mi da priliku.
Ali ona ne želi čuti, u borbi mu uzima pištolj ispaljuje hitac i pogađa ga u srce koje je ionako uvijek pripadalo njoj.
Čovjek od trideset godina, policajac po zanimanju leži na podu gledajući kako ona ljubi mrtvo truplo svoga sina. I u smrti on joj je ostao draži. I oči se polako zatvaraju i on umire sam u svojoj zavisti, svojoj hrani i svome otrovu.

četvrtak, 23.09.2010.

Mesnica

Zvonce je oglasilo ulazak srednjovječnog muškarca u mesnicu. Zastao je pred pultom i jednom pozvonio na zvonce koje se nalazilo na njemu. Pogledavajući na sat stade u mjestu. Zatim je stavio ruke u džepove i promatrao izloženo meso dok ga je polako opajao miris sušenog mesa koje je isto tako bilo na prodaju ali je bilo ovješeno po zidovima. Iz pozadinske prostorije su se začuli koraci i to je nagovještalo skori dolazak mesara. „Dobar dan“- oglasio se lik mesara tek što se počeo nazirati kroz plišanu zavjesu kakve su uobičajene za mesnice. „Izvolite“- sada je već bio sa druge strane pulta kompletan lik mesara. „Dobar dan.“- odlučnim glasom „Trebalo bi mi 5 kilograma telećeg za peku“ – rekao je ne odvajajući pogled od izloga već prebirući i odvajajući meso u svojim mislima tražeći ono koje bi bilo za njega najbolje. „Nema problema“ srdačnim tonom, probirući rukama po mesu. „Hmm da.“- govori vadeći jedan poveći komad. „Vidite imam ovako jedan komad, ali on već dugo stoji. Ne znam dali imate strpljenja pričekati malo da odem iza jer taman mi je došla narudžba pa tamo imam svježe teletine.“- i upućuje iskren i upitan pogled kroz guste nerazčešljane obrve. „Ajde dobro ali molim vas požurite.“- ponovo pogledavajući na sat ostade sam u prostoriji. Nije želio sjesti na klupicu koja je bila postavljena do zida jer je izgledala masno i prljavo kao i sve stvari u nekoj prosječnoj mesnici. Dok su mu misli šara po zidovima iz susjedne prostorije začu se glasan udarac i bolan uzvik. Ponovo se okrenuo prema pultu pogledom švrljajući po zavjesi. „Je sve u redu“- nitko mu nije odgovorio „Gospodine?“- ponovo bez odgovora. Pogled na sat, odmahivanje glavom. Prošao je iza pulta i kroz zavjesu zakoračio u tamnu prostoriju. Tupi udarac u potiljak i one slabo vidljive strukture koje su se nazirale kroz tamu postadoše nevidljive. Klonuo je kroz zrak licem dotaknuo pločice gubeći svijest.
Otvaranjem očiju mu se ukazuje vlastito nago tijelo prikazano u zrcalu. Iako je još bio u sanjivom stanju bol u potiljku ga je brzo razbudila dovoljno da shvati da je vezan. „Šta je ovo?!?“- uznemiren. „Halo, ima li koga!!?“- gotovo paničnim glasom. Ponovo su se začuli koraci ali ovi ga nisu umirili kao kad je tek došao u mesnicu nego su u njemu probudili neku dosad njemu nepoznatu vrstu straha. „Ej!!“ ponovo se proderao a koraci su zastali odmah pored njega i sada je jasno vidio onu istu figuru mesara kako stoji iznad njega. „Šta radite vi?? Jeste li normalni??!!“- proderao se na što se mesar samo osmjehnuo i udaljio. „Ej stani! Odveži me! Ej!“- derao sa za njim sada već prilično nasilnim tonom. Ubrzo se više nije mogao derati jer mu je sada već onaj odvratni, masni, debeli lik mesara stavio neku vrstu kožnog poveza u usta. Sada je mogao samo gledati milost i nemilost svoga tlačitelja. Minimalne kretnje su mu dozvoljavale samo disanje i pomicanje očima, ostatak tijela je bio privezan za neku vrstu stola kožnim trakama sličnima onoj kojom su mu zavezana usta u tolikoj mjeri da nije mogao napraviti ni najmanji trzaj. Začulo se oštrenje noževa koje se smatra normalnim u svakoj mesnici ali u ovoj situaciju ono je izazivalo neku nelagodu ili čak i paranoju. Ubrzo se lik mesara ponovo ukazao ali ovaj put je imao manji nož u ruci i taj odvratni prljavi smiješak zadovoljstva koji nije mogao skinuti sa lica. „Vidite gospodine ja u ruci imam manji nož, većina ljudi bi izabralo veći nož, jači nož koji posao završava snažno i brzo., ali ja volim da moj posao traje duže vremena kako bi meso mogao što preciznije i nježnije obraditi. A Vi? Želite da Vas izrežem brže ili da si uzmem vremena.“ – sirovinu vezanu za stol u tom trenutku prođe struja svjesnosti o situaciji te se njegove oči zacakliše od straha. „Dobro ako tako želite polako ćemo. Ne morate se bojati sve ćete vidjeti u zrcalu iznad vas. Pa počnimo od nogu.“-oštar ubod u desnu nogu i strahovito bolno povlačenje noža oko mišića uz samu potkoljenicu. Kroz vezana usta tada počeše bezglasni krikovi a kada je nož zagrebao po goloj kosti glava je klonula i nesvijest je zavladala. No on ne staje njemu su ti strašni zvuci mili i neodoljivi te mu služe za poticaj. On odvaja komad po komad mesa sa njega skida ovojnicu veće živce i krvne žile te ih pažljivo posprema u posebnu kantu, a golo, krvavo meso on umjetnički zamata u papir uzimajući si dovoljno vremena za svaki potez umiljato promatrajući sebe i svoje djelo. Kada je završio sa jednom nogom on je podveže sa gumenom vrpcom tako te budi svoga zatočenika. Suze se razlijevaju po licu vezanog čovjeka koji u ogledalu promatra unakaženog sebe, a on ih pažljivo briše i umiruje ga ne skidajući onaj ljigavi smiješak sa lica. „Bio si mi jako dobar. Jednu nogu smo završili. Ne boj se nećeš umrijeti još dosta vremena, sve sam ja podvezao. Znaš puno mi je lakše raditi sa toplim mesom nego sa onim drvenim suhim i hladnim. Baš mi je drago da si tu uz mene u ovim trenutcima.“- a osakaćeni lik nepomično leži vezan na svome stolu slomljenog ponosa s nevjericom gleda svog krvnika u nemogućnosti da mu nešto napravi, da ga prekine ili da prekine sebe. Oštar ubod u lijevu nogu, ali ovaj put on ne gubi svijest on jasno vidi masakr sebe i od šoka on ne uspijeva zatvoriti oči nego i dalje nijemo promatra svoje daljnje unakaženje. Stučni su potezi kojima odvaja kožu od mesa kojima obrađuje to meso dok je ono na čovjeku. Kao da su pokreti kojima to radi uzajamni, kao da je to prirodno, gotovo lijepo. kada je završio on podvezuje i drugu nogu pa prelazi na ruke sve dok od čitavog čovjeka nije ostao samo trup sa glavom. Sada samo tupo gleda, prestao je plakati, više se ne obazire na svog krvnika, samo tupo gleda u svome transu, gdje je siguran, gdje ne postoji nitko drugi samo on, i toplina koju mu nitko ne može oduzeti. A bludnik nastavlja orgijati s njegovim tijelom usitnjavajući i rastavljajući ga sve dok nije došao do srca, tu zastade i on i udisaj lika prikovanog za stol, okrene glavu za 180 stupnjeva te se njegov pogled susretne u zrcalu sa pogledom njegovog pacijenta. Spodoba se zlobno nasmiješi okrene glavu prema živom truplu te odvoji srce koje još par puta zakuca u njegovoj šaci i sa zadnjim izdahom stade oslobađajući mučenika njegove torture.
Zvonce je oglasilo ulazak dvadesetogodišnje djevojke u mesnicu. Zastala je pred pultom i jednom pozvonila na zvonce koje se nalazilo na njemu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv