Tamna Strana Mjeseca...

ponedjeljak, 12.04.2010.

Pakt

Krvlju sam stavio potpis i pečat na ugovor sa vragom, dušu mjenjao za želje na godinu dana, kao da nisam znao da svaki pakt sa đavlom završava se isto. Sada ostalo mi je još manje od sata, mnoštvo pijanih, zaboravljenih slika, u krevetu gola zečica, strah i premalo vremena. U ponoć kada na vrata zakuca oštri vjetar i zaglušujuća tama, hladni trnci se penju uz leđa kao dugi starački prsti i stišću mozak toliko da od straha plače duša koju sam prodao.
Dok sjedi u staroj isluženoj fotelji na mene ne obraća pažnju već ispija velike gutljaje viskija preznojavajući se kao da mu je pakleno vruće iako zviždanje vjetra ledi krv u žilama. U nevjerici povremeno odmahne glavom gledajući prema kutku tame jeftine motelske sobe dok mu se sjene svjetla igraju po licu. Nije me briga, jedna noć sa strancem. Ustajem se sa toplog kreveta i skupljam svoju burno razbacanu odjeću dok on i dalje nervozno zjapi u tamu ne obraćajući pažnju na mene i ono što radim. Nije me briga, jedna noć sa strancem.
Ona se budi i diže sa kreveta, iz nje čitam kako je nije briga, a zašto i bi…jedna noć sa neznancem, ni sam ne znam koja više u nizu. Ovo mrtvilo mraka u koje zurim polako se samnom stapa i u njega prožimam i padam. Nekoliko desetaka minuta, premalo. Za čovjeka koji je kušao najveće gorčine, jadi i boli svijeta. koje su me i učinile tako laganim plijenom i očajnom personom koja će bez razmišljanja pristati na zamjenu vječnosti za godinu dana, ovako gorko iščekivanje nisam nikada okusio. Znoj. Drhtaj u nogama pokušavam otjerati gustim viskijem dok strah mi steže grlo kao omča o koju sam se sam objesio.
Na izlasku iz sobe bacim posljednji pogled na čovjeka koji trne u u mraku kao svijeća koja izgara. Što mu se desilo u ovih par sat. Ne shvaćam (možda on napokon shvaća). „Vidimo se“- govorim mu otvarajući vrata, dok za odgovor dobivam samo oštru nerazumljivu rečenicu. Nije me briga, jedna noć sa strancem. Za sobom zatvaram vrata i ulazim u oštru hladnu noć koja se dešava samo u onim jezivim pričama o smrti i jadniku koji gubi dušu zbog tridesetak kovanica srebra. Ostavljam svog stranca u tami sobe i puštam ga da vodi svoju bitku dok ja koračam u svoju tamu, sve dublje i dublje.
„Vidimo se“- govori mi to otvarajući vrata iako to ne misli. „Bolje ti je da ne“- odgovaram ostajući bez daha od straha. tamo gdje ja idem nitko ne želi poći, sada prekasno, ni ja. Nekoliko minuta, premalo. Zadnje kapi viskija stresem u čašu, zapalim još jednu cigaretu koja dimom otkriva zrake tihe svjetlosti koje mi tope lice.
Zadnji trenovi i ovako isprazni, bez milih osoba bez ikoga, kao stari olinjali vuk koji umire sam. A nekada sam imao nekoga tko me je imao. Iz tamnog kuta progovara, tu je.
„I kako je bilo momče?“- pitam nesretnika koji mi je sljedeći, zbog ovakvih i za njih kao i oni za mene ja postojim. Igra je prestajala za nekoliko trenutaka i pripadat će meni, pa mi ga je je zanimljivo ovako gledati dok se u hladnoći preznojava, gubi u strah i ludi u sebi. Uvijek je ista priča, uvijek im je žao na kraju, kao da nisu znali da svaki pakt samnom završava se isto. Gubi se i jeca mu duša, miriše po tome. Prezentiram mu se kao gospodin samo da ga još potpalim kao da mu toga neće biti dosta tamo gdje on ide. I dok srdito gleda u mene presjedaju mu zadnji gutljaji i zadnji dahovi, proklinje i mene i sebe. Ali povratka nema.
„I kako je bilo momče?“ zajedljivim glasom mi govori, izgledom gospodina iako časti u njemu nimalo nema. Vrag me podbada dok me očima probada, nabija na vile i cijedi dušu iz mene. „Onako kako smo dogovorili.“- neću da mu dam svoj očaj, ne želim da mu oči zablistaju osvjetljenje mojom patnjom, već je riješeno i ništa mi ne pomaže. Nekoliko trenova, premalo. Dižem mu čašu u zrak nazdravljajući mu i trošeći zadnje gutljaje viskija gledam mu zadovoljno isklesani izraz lica dok me promatra.
Nazdravlja mi za prkos, za inat koji mu je bio i ponos i pogon. Naginje čašu i posljednji trenutci mi traju kao vječnost dok ispija gutaljaje otežući ih. Čita mi zadovoljno lice i zna što slijedi. „Vrijeme je.“
Čaša puca i razbijeno staklo mi se zabada u grlo puneći mi usta i pluća krvlju. Padam na koljena pred njim iako sam tu već godinu dana. Zadnji hroptci, ispljuvljavanje krvi, gušenje, ta bol jača i krv brže lipti sa uzimanjem daha. Licem sam naslonjen na tlo a tihi šum krvi izlazi praveći lokvu pred njegovim nogama, posljednji grč. Tama.
Uzimam što je moje i ostavljam zgrčenu olupinu što izbuljenim očima i u smrti gleda u nevjerici. Mnogo je takvih kakav je on bio koji me očekuju.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv