Tamna Strana Mjeseca...

petak, 29.10.2010.

Glad

Prošlo je već više od dvadeset sati otkako je zadnji put jeo. Nabio je kapuljaču sive ofucane majice na patent, na glavu i užurbano se kretao sivim ulicama. Pekla ga je njegova malaksalost te bi povremeno zapeo o trotovar ili nekakav rub, pritom tiho ali nervozno psujući nastavljajući užurbano se kretati. Zbog apstinencije u kojoj je bio i zbog koje je osjećao slabost, ulice su mu bile jako sive, bez mirisa a vjetar nije ni osjećao, to mu je pokazivalo da još nema puno vremena i da mora doći do hrane što prije. Ali nije ni nju mogao izbaciti iz glave, znao je da je ona puno gore od njega i da ona ima puno manje vremena od njega, i morao je doći do hrane što prije, sve mu je to prolazilo kao rijeka misli kroz glavu dok se posrćući žurio ulicama sivog grada.
Ušao je u blijedosivu mesnicu neoprezno se posklizući na masne pločice, ali uspjeo se održati na nogama iako su mu se svjetovi polako počeli miješati i polagano je počeo tonuti u sve tamnije sivilo. Naslonio se na pult dok je mesar posluživao svoju mušteriju, i ona je bila Kani ali mnogo situiranija od njega, mnogo staloženija i mnogo, mnogo sitija. Pogledala ga je s gađenjem uzela svoj paket i izašla iz mesnice, dok je njemu zaostatak slika još uvijek titrao pred očima. Glas mesara ga je vratio.
„Ne izgledaš dobro,“- procurilo je kroz masne brkove mesara, „koliko si bez?“.
„Skoro cijeli dan“- odgovorio mu je neimajući snage podignuti glavu .
„Nije dobro, a mala?“- debeli mesar je bio radoznao, prljavo radoznao.
„I ona.“
„Znam da je i ona. Kako se drži, to te pitam?“
„Gore joj je nego meni, ona već drhti.“- odgovorio mu je ponovo se prisjećajući svoje drage koju je pustio u prašnjavom nenamještenom stanu.
Drhtanje je bio jedan od kasnih znakova apstinencije, i značio je skori dolazak grčeva koji su tako jaki da paraliziraju dušni sustav, tako silni da si čovjek pri lakšima pregrize jezik, i tako dugi da ih nitko nije preživio.
„I zašto si sad došao meni tu?“- pitao ga je iako je znao odgovor.
„Molim te treba mi da mi daš, samo za jedan obrok, za mene i nju, platit ću ti sutra, molim te“- već ga je počeo preklinjat u slučaju da ga debela karikatura mesara odbije.
„Znaš da ja ne dajem na kredit. Znaš di su ti vrata.“- okrenuvši mu leđa i desnom rukom razgrćući zavjesu od pliša, ali tada kroz oči duboko smještene ispod gustih nerazčešljanih obrva sjevnu sjajna zamisao.
„Molim te, vratit ću ti, molim te umrijet će mi ona ne znam što ću“- povraćanje.
Povraćanje je bio simptom poslije kojeg bi u jako kratkom vremenu uslijedilo drhtanje.
„Odvratan si, sad ću ja to morati čistit, sve zbog tebe smeće jedno kanibalsko.“-govorio je tonom punim gađenja.
Da, junak naše priče je bio kanibal, baš kao i njegova djevojka. Nisi bili ovisni o drogi kakvu vi zamišljate, bili su ovisni o ljudskom mesu koje je bilo otrovnije od heroina a postizalo je puno jači, intenzivniji bolji osjećaj od njega, tako su bar tvrdili oni kanibali koji su bili ovisni i o heroinu. Ali bilo je gotovo jednako skupo kao heroin, jer nije baš lagano bilo uloviti čovjeka i filetirati ga te proći nekažnjeno zbog toga.
„Oppp, rosti,“- pokušao je govoriti dok su mu mlazovi dopirali kroz grlo, „molim te daj mi“- prestao je povraćati i pridigao je glavu gledajući masnu spodobu u bijelom mantilu.
A tada mesar počne provoditi svoju prljavu ideju u djelo.
„Gledaj, dat ću ti samo za jedan obrok. To stigneš dati njoj ili uzeti sebi, sam odluči. Može?“- kimnuo je glavom prema iskrivljenoj karici koja je stajala u vlastitoj bljuvotini.
„Može..“- odgovorio je tiho, jedva čujno, sa dvojbom u glasu, ali dovoljno čujno da bi ga čule izopačene uši prljavog mesara.
Mesarev plan je bio toliko pokvaren, prljav i zao kao i on sam. Djevojka našeg junaka je bio zgodan komad žene privremeno uništen zbog apstinencije u kojoj se nalazi, no svejedno zgodan komad žene. Ako se naš junak odluči da sam pojede dobiveni obrok, djevojka umire i plan mesara propada. Ali ako se naš junak odluči da da njoj obrok on umire i plan se ostvaruje. Ta djevojka će doći kod ovog mesara tražiti sljedeći obrok jer će meso njenog dragog biti beskorisno jer je kanibalsko, a kad ona dođe u ovu mesnicu vjerovatno će doći bez kinte, a onda će mesar moć naplatiti meso koje joj bude davao na jedan drugi način. A jedna takva sexualna pomisao mu je potpuno zavladala onim prljavim, masnim mislima.
Uručuje mu maleni komad ljudskog mesa zamotan u bijeli papir sa posebnim zlokobnim žarom u očima nadajući se da će ostatci plemenitosti u našem junaku odigrati u njegovu korist.
Ispružena drhteća ruka našeg junaka prihvaća paketić, i grčevito ga stišće u slučaju da se mesar u posljednjem trenutku predomisli.
„Hvala.“
Samo tišina i vulgaran iskrenuti pogled.
Naš junak izlazi kroz vrata šetajući se sivim ulicama tražeći svoj stan kao svoj cilj. U mislima mu vlada prevrtanje, hoće li se on najesti ili će njoj dati da jede.
Ljubav se pokazivala u ovom slučaju samo zato što je uopće pomislio na svoju dragu, većina kanibala na to nebi ni pomislila nego bi već pojeli taj komad mesa.
Nije znao što da učini i sve više se spoticao i teturao. Povraćanje. Drhtanje je već bilo započelo. Ako njoj da meso on neće imati vremena nabaviti sebi obrok znao je da će u tom slučaju umrijet ali još uvijek mu je ona bila draža od njega samog. Nije znao što će učiniti.
Ušao je u svoju zgradu i zastao pred ulaznim vratima tražeći ključeve stana iako uopće nije zaključao stan kada je izlazio ova strana vrata bila je sa okruglom kvakom pa nije mogao otvoriti vrata bez ključa.
„Di su ti prokleti ključevi!!“ – izderao se kao da su mu oni bili krivi za sve što mu se desilo u životu, ikada.
Konačno ih je pronašao i otvorio vrata, a onda je ugledao nju kako leži u debelom sloju prašine. Koža joj je bila potpuno blijeda, negdje čak obojana modro, ljepljivi znoj je za njeno tijelo polijepio prašinu a slaba svijetlosiva svjetlost koja je dolazila kroz navučene rolete padala je direktno na nju i od lijepe djevojke činila sablast.
„Ljubavi“- rekao je pomalo zabrinut dali je uopće živa.
Okrenula je oči prema njemu a sva nada koju je položila u njega isijavala je iz velikih, okruglih, dubokih očiju.
„Vidi što sam ti donio.“- kada ju je vidio takvu, za njega više nije bilo dvojbe i predao joj je svoj kompletni život u komadu krvavog sirovog mesa.
Velike oči se raskolačiše, i iznemoglo tijelo zgrabi bijeli paket, mogla je namirisati njegov sadržaj. Rastrgala je papir i zubima trgala krvave komade, neumoljivo žvakala dok joj je krv curila niz bradu. Osjećala je da se čupa sivilu i da energija ponovo prolazi kroz nju.
A on je samo sjedio i promatrao svoj razlog života, nije joj želio smetati, prepustio ju je njenom opijumu a drhtave ruke je gurnuo duboko u džepove kako ih ona nebi prepoznala .
Kada je završila polizala je krv sa prstiju i legla mu u naručje mazeći ga i ljubeći dok joj je ljepljivi znoj ostajao na usnama.
Imao je sve što mu je potrebno prije smrti i bio je na neki čudan način miran, kao da je tonuo u zadovoljni san. Znao je da nema puno vremena ali nije ni želio učiniti ništa više. Ovo mu je bilo i više nego dovoljno.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv