Često mi misli odlutaju dragim osobama kojih više nema .Nit ljubavi i sjećanja jaka je i kad se razdvoje dva svijeta,za života i nakon njega. S one strane neba gdje ne postoje sjene trenutak vječnosti miruje očekivanjem spoznaje. Vjerujem da postoji život poslije života gdje ćemo se svi ponovo sresti. Osjećam to u dubini duše.Do tada,u sazviježđu snova živiš .

S DRUGE STRANE NEBA

S druge strane neba
gdje ne postoje sjene
kotrljaju se oblaci svjetlosti
gdje žive su uspomene
daleko od prašnjavih puteva stvarnosti
tamo gdje ne postoje riječi
i ptice daljinu ne dosežu
tek misli utkane životu putuju
dalekim prostranstvima duše
u vrtovima beskraja gdje zvijezde tkaju jutra
pronaći ću ka tebi put
na kraju jednog sutra

S druge strane neba
u sazviježđu snova
gdje miruje mjesec
u granama što nebo dotiču
osjećam tvoje ruke
u igri probuđenog vjetra
i poljubac tvoj u kapima kiše
kad utihne život i koraci stanu
s druge strane neba
zagrljajem snova misli nestanu
tad čujem kako diše
tvoje tijelo pored mene
u dodiru želja svijeta dva
nježno poput leptirovih krila
nestvaran ti
nestvarna ja

Novo sunčano jutro probudilo me svitanjem,mirisom procvjetalih livada i pjevom ptica novog proljeća.Vratila sam se u mislima počecima svog pisanja,kako i zašto su potekle riječi neznam.Jednostavno se desi,kao i sve u životu i kad krene nezaustavljivo je.Trenuci tuge,trenuci sreće zagrljeni na stazama života mene same.Sjećanja onog što je bilo, i slutnja onog što će tek biti . Tišine dubinama date ,da se iznova probude zaboravljeni trenuci i nada otvori oči.Nekad dragi ljudi,sada daleko a mislima blizu još žive na stranicama spomenara davnog djetinjstva. U duši dijete, s istim sjajem u očima živim život iz dana u dan otkrivajući novu sebe.Novog tebe.
Ova pjesma je među prvima koje sam napisala,meni najdraža.Zato je želim pokazati vama,mada ste je možda već pročitali na mom drugom blogu.
Posvećena nekom što postoji negdje daleko,duši blizanki koju svi tražimo,osjećamo a ponekad i pronađemo. Grlim sve koji mi svrate ,iskrenom toplinom srca. Tajana


OSJEĆAM TE U DALJINI

Osjećam te u daljini
ne vidjeh ti nikad oči
tek ih slutim,tek ih slutim
i osjećam da ćeš doći

osjećam te kao ljubav
ne vidjeh ti nikad lice
s šumom mora ti me pratiš
ko što vjetar prati ptice

osjećam te u tišini
tek u snu me gledaš ti
jesi stvaran,dal postojiš
odlaziš ko oblaci

osjećam te ja u duši
svakom rječi sebe daješ
dalek,miran a prisutan
kao zrak u meni traješ

osjećam te prijatelju
al mi mnogo više značiš
svojom nježnom dušom voliš
svojim bićem pišeš,zračiš

osjećam te kao dugu
zbog tebe je riječ potekla
čuvam te u srcu zavjek
to ti nikad nisam rekla

osjećam te jako,snažno
znam da nećemo se sresti
da je stvarni život drugo
svatko ide svojoj cesti

Jesno li zaista istinski sretni ili još uvijek čekamo ispunjenje i sreću sklupčani u svojim malim životima,tražeći iza ugla novog dana nešto bolje,veće.,sjajnije.Čekajući nekog ili nešto da nam promijeni život, pa gdje smo mi sami nestali.Većini ljudi u tom iščekivanju prohuje godine, ostaju u glibu rasplinutih želja,razočarenja,lažnih obećanja .Ljudska vrsta (čast izuzecima jer upoznala sam predivne ljude,prijatelje ),ti izvrsni glumci na krhkoj pozornici života, s osmjehom na licu koji krije drugu stranu ...onu pravu što nas u trenucima samoće gleda iz ogledala zbilje i reži.Reži na nas,udara skrivena maskama,ugušena nemoći svakodnevice vrišti želeći probiti zid i poletjeti...daleko od laži, problema.Nitko do li nas samih ne može promijeniti naš život,smiriti naše nemire i gledati našim očima.A oči su ogledalo duše,u koju vjerujem i Mali čovjek prepušten sam sebi,zaboravljen, sklupčan na klupi u parku,ispod nebeskog svoda spava.Nevidljiv i gladan,kao pas lutalica.Zar je to život. Korica kruha od jučer,skrivena u našim kantama za smeće (nedaj bože jest kruha i hranu od jučer,zar ne misle mnogi) .I kamo s njim,u smeće.I onda gledam prolazeći ulicom rano ujutro kako starac drhtavim rukama pretura po kontejneru tražeći tu istu koru kruha.Pogledom uplašenim okreće se,osjeća se kao da krade....To budi u meni ljutnju,tugu i osjećaj nemoći.Znam da mu mogu pomoći ponekad,ponudiit nešto...no boli me kad vidim ljude koji prolaze,vide a ne vide ,pogotovo oni u skupocijenim odijelima,dame odjevene po posljedjoj modi (samo što nos ne začepe kad prođu) ...i bace koju poneku pogrdnu riječ čak.a možda će i oni sami jednom biti ti isti izgubljeni,gladni,nemoćni ,želji toplog osmjeha i neke lijepe riječi.Starci,a i oni mlađi što nisu pranašli svoj put i sreću,ili su je izgubili te razočarani digli ruke od sebe......Isto samo ljudi kao i mi,ispod kože gdje krv teče crvena.Eto,moje jutarnje razmišljanje...Život je težak,a biće još teži. Ako ne možemo pomoći ,nemojmo odmoći.Ne sudimo druge jer otkud nam to pravo.Nemam previše,no i ne tražim.Radim, školujem djecu,borim se sa svakodnevnim problemima...Kao i većina,rastežem od mjeseca do mjeseca.Oni nemaju što rastezati,jedino ispustiti posljednji dah sami,gladni,prljavi...gledajući sunce i mjesec ispod istog neba i sunca što nas grije. Poruke je,budimo ljudi...ne gledajmo samo sebe,jer davajući bićemo sretniji i ispunjeniji. I dobro će biti dobrim vraćeno,makar samo osmjehom.Život čine male stvari...a čineći dobro,one velike će se desiti same od sebe kad dođe vrijeme.To je moj stav.Sada vas lijepo pozdravljam,i grlim vas sve.


NE PITAJ

Ne pitaj zašto ćutim
moje misli zvijezde su daleke
plavim morima života putujem
tražeći luke izgubljene,daleke

Ne pitaj me zašto plačem
zar ne vidiš mržnjom srušene mostove sudbine
nekada rijeke,snažne duboke i nasmijane ljude
sad sjene na putevima tvrdim otkrivene istine

Ne pitaj me zašto sanjam
svjetove gdje svi ljudi su isti
tamo prosjaci u dvorovima žive
bogataši su kmetovi,težaci
i nitko nema više ili manje
gdje možeš nebo dotaknuti,pomaknuti planinu
gdje ljubav nikad ne prestaje


Pitaj me jesam li svoja
jer nitko ne utire mi put doli same mene
pitaj me volim li život i tebe
ja živim sada,ne grlim uspomene
grlim život,sve pred sobom trenutke
tužne i lijepe sudbine kutke
volim i kiše i oluje
čovjeka kao slobodnu pticu
volim taj svoj život
s osmjehom na licu