Čekajući jesen.......

O usnule dokove noći vezala sam svoje snove
mjesečevim nitima ispreplela tišine
sve istine i laži nasukane o tijelo
kao brod bačen,olujom o hridi
ispod kapaka skrivene boje duge
molitva sudbini da zaobiđe,da ne vidi
što ostalo je,zidovi bez temelja
pjesme bez riječi,trenutkom zastale
na rubu napuknutog srca praznom
kao stranac na napuštenoj stanici

Ovaj val u duši što otima me meni
zapleten o jutro što sviće , uvjek isto
u bol uronilo vrijeme,razlivene misli
prašnjava umorna cesta pod stopama
dok vjetar zaboravljen u travi gazim
umoran od lutanja,od obećanja
čekajući jesen,da osjetim boje
nekada naše,sada nijeme zriju
u vinogradima rodnim,tek sjećanja

Nemoj da me pratiš
ja sam divlje more
ti si samo plime val
kad zalutaš na pučini
gdje ćeš da se vratiš
izgubićeš zauvijek svoj žal

Ja sam olujni vjetar
ti si samo ptica
moje nevere ne možeš pobijedit
tihe visine snova koje volim
daleke puteve mojih želja
tvoje srce ne može slijedit


Moja duša je nemirna rijeka
ti si samo list koji njome plovi
tokove moje ne možeš zaustavit
zagrljajima pokupit prolivene riječi
zato,nemoj da me pratiš
kapi kiše ne može nebo da ulovi
misli su moje sjećanja niske
otkucaji vremena paučine niti
nemoj da me pratiš
ja sam daleko,neću tvoja biti

I opet zima zagrlila svitanje...jučer snijeg na moru,prekrasni pejzaš .Čarolija trenutka,kao rukom slikara iscrtane poljane,bijele krošnje.Danas sunce ,vrijeme se poigrava s priridom,s nama...kad je tmurno loše smo raspoloženi,tihi i uronjeni u misli.Čim izađe sunce,živnemo i izmigoljimo van kao gušteri,udahnuti svjež zrak,zaroniti u modrinu neba među ljude.Uževajte u današnjem danu,pozdrav svima do čitanja

AKO VJERUJEŠ

Na obzoru daljine tišina miruje
u kovitlacima vjetra rumenilo sutona
trzaji valova zarobljeni u dubinama
svjetlost meka umire pod oštricom tame
i sve nestaje polako, ostaje samo privid
tvog života, tvog ja,tebe...
shvaćam te,shvaćam potpuno
skrivenog u sazviježđu tvojih svjetova
zatvoren u kristalnoj klopci svojih strahova
hrabrost te ne dodiruje,tek promatra,čeka
zatrpana zamkama posrtaja između koraka
riječi su prazne ljušture tvojih misli
vapaj nečujni tvoj krik,sklopljenih vijeđa
gdje je nestao pogled


Na obzoru daljine samoća diše
za vratom osjećaš dah,vruć i ljepljiv
krhku ,ledenu sjenku svojih sumnji
svjetlost izronit će iz tame,jednom
vriskom probuđenih nemirnih jata
sklupčan poput djeteta u svom zagrljaju
nemajući ruke nečije da te tješe
udahnut ćeš opet kao prvi put rođenjem
kada pobjegneš svojim demonima
a oni su stvarni,postoje dok vjeruješ
misli su labirint iz kojeg želiš pobjeći
plačeš slomljen pred beskrajem puteva
pitajuć se postoji li tvoj anđeo
a izlaz postoji,skriven u tebi
ako vjeruješ