.


Rekao si,trajat će vječno
zar postoji trajanje bez granica
nedorečeno puknuće želje
na škripavim daskama stvarnosti
čuješ li kako temelj mrvi se
i ulice bježe u zaklon tame
dok svjetlost mjeseca
stvara začarani krug...

Rekao si, neću nestati
zar postoji nestajanje bez tragova
otiskom u duši užarena rana bdije
da ne zaboravim sve tople dodire
drhtaje tvog tijela opijenog mojim
mirisa tvoje kose na mom licu
i osmjeha u uglu usana
dok spavaš spokojno...

Rekao si, bolje ne umijem
ja sam lutalica između jučer i sutra
na peronu sudbine s praznim kovčegom
nemirni vjetar, brod bez luke i sidrišta
s komadićem tebe voljene u duši
što me grije u noćima bez sna
dok tražim sam sebe
maglama svitanja...

Rekao si...
mnogo toga si rekao
pognute glave u dlanovima
ne razumjevši samog sebe,
jesam li ja bila samo raskršće
na tvom putu bez cilja,neznam
no ja ti kažem,uvijek se uspinjem
vrijedilo je osjetiti tvoju iskrenu radost
vrijedilo je osjetiti tvoju nemirnu tugu
osjetiti tvoju toplu ljubav
pohraniti je u dim sjećanja
sada slobodno idi lutalice
jer idem dalje i ja

Prvo ,da sve vas koji mi svratite pozdravim.Kako ste mi? Lijepo je kad nas netko pita "kako si?" zar ne. Znači,poklanja nam pažnju .Još kad dobijemo osmjeh, tada sretniji osmjehom uzvraćamo . Svi živimo u žurbi,labirint života nas razdvaja umjesto spaja,zato zastanimo na trenutak.Kada ste zadnji put gledali izlazak sunca, kišu kako pada,jednotavno promatrali ljude i iskreno slušali što pričaju .Ne onako usput,reda radi.
Kako je malo potrebno čovjeku da se probudi,samo kada bi podigao oči i gledao oko sebe-vidio bi i bio primjećen,dodirnut, ne sam.Zato volim u svakodnevnom poslu s ljudima pitati čovjeka kako je, obratiti mu pažnju s par riječi mada ga i ne poznajem.I tada čudo,no zaista. Na umornom,izboranom i tužnom licu zasja začuđeni osmjeh,iskra u očima zaigra i biće se osjeti važnim.Svima nam je to potrebno.Da zračimo-nismo od kamena,već postojimo da budemo bliski jedni drugima. Učimo od djece,iskreni osmjeh znači mnogo.

Zagrljaj vam ostavljam i veliki osmjeh,darujte sebe drugima i biti će vam uzvraćeno.


ČOVJEK ČOVJEKU BUDI

Kad je čovjek sam,tišina ga tišti
a pogled u plavetnilo neba utone
neispunjeni san u duši vapi vrišti
pa ona nemoćna klone.

Kad klatno vremena tijelu snagu izbriše
i slike života zjenicom polete
dok duša plamti u tami zbilje
zaplovi čovjek tihom dolinom sjete.

Djetinjim očima tražeći svjetlosti zraku
i život bistar na dlanu kao kap rose
od sudbine želi skriti
potrčati poljima cvjetnim
putevima proljeća procvalim u sebi
grleći nebo,šume i rijeke
opet na tren biti dijete.

Kad osjetiš da čovjek toplinu traži
mrvu radosti u moru svoje tuge
pruži mu ruku, dotakni dušu
jer tople riječi srcu su obojene duge.

Tad čovjek čovjeku budi
zar nismo svi samo kap
u nemirnom moru sudbine
tražeći radost, ljubav,toplinu
sa istim srcem u grudima
svi smo samo ljudi.

Ne budi kamen na dnu rijeke
žuborom van sebe poteci
neka te nose snažne vode života
da vrijedi svaki proživljeni tren, sebi reci.