svilska

Ja sam zla.

Ne znam zašto to radim. Ustvari, znam. Osjećam da sam zla, i godi mi to. Znam da sam zajebala sve one koji misle da sam dobra osoba, znam da sam zajebala sve one koji misle da sam lijepa, da moj cinizam nisu čuli svi oni koji misle da sam duhovita, da oni koji misle da sam pametna su ustvari isti oni koji razumiju Picassove škrabotine.

Nitko pojma nema.

Sada sam tu u ovoj sobi, sama pred sobom i gola do ispod kože, i nikom nisam ništa osim sebe, sebi.

Zla sam. Ružna sam. Dosadna, zajedljiva, nakaradna. Bez svih prijetvornih slatkih slojeva koje su isisali sa mene, ja sam otrovna koštica tisinog ploda od koje trne jezik.

On možda nije loš čovjek. Možda sam ga povrijedila. Da sam napravila budalu od njega, jesam. Ko ga jebe. Slab je, uplašen je. Neka liže slabe i uplašene, jede biljke bez otrova. Mimoze.

Mene treba sažvakati i ispljunuti, treba znati kako se upotrebljavam.

Svi smo mi predatori u vlastitim hranidbenim lancima. A u svakom može samo jedan biti na vrhu. On je bio ispod mene, i nije mogao ostati čitav. Imao je i sreće, nisam bila gladna pa sam se samo poigrala. Naći će neku slabiju od sebe i jesti je do mile volje, čini se da ima dovoljno kompleksa za to.

Tu, u ovoj sobi, pred šest mjeseci nadamnom je ležao čovjek kojeg sam voljela. «Voljeti» je najteža riječ od svih. Jeo me je, i meni naočigled nestajali su pod njegovim jezikom dijelovi mene, i ja sam se smijala i bila lijepa, smiješna životinjica, izdresirana da suglasno nestaje.

Pojeo je sve i otišao dalje. Ja sam svoje dijelove bez kojih sam ostala zamijenila fantomskim dijelovima koje sam vidjela na njemu. Nisam morala, ali očito je da tako to bolje radi. Više me se ne usuđuju zagristi. Takva, sklepana od neprimjerenih dijelova, bolje ostajem čitava nego kad sam bila cijela vlastita.

A kada ostanem gladna, tu, u ovoj jazbini sa četiri čvrsta i hladna zida mogu se žderati do mile volje, nitko neće čuti kad zacvilim.

Iz iskustva znam, novi surogatni dijelovi izrast će opet.

Prvu noć kad te nije bilo, sanjala sam, gradili smo kuću.

U plugove upregnuli smo ptice, da onako lake vuku težak teret za volove, čudno je bilo, smijala sam se još i u snu. Ako nisam plakala kad su im se krila zapetljavala u orme, i ništa pod milim bogom nije se pomicalo. Cijeli dan u koji je naša gradnja bila postavljena bio je neobičan, težak, jesenkast, jedan od onih koje je teško povući da prođu. Naiđu takvi, kasnije se maknu sami od sebe.

Za ovaj su bila potrebna jata i jata.

Kuća koju smo gradili od početka je bila postavljena naopako: velika, nezgrapna, nalik na tvrđavu. Izgleda da nismo znali bolje, jedino tako smo naučili graditi, i jedino u takvim kućama stanovati.
Nešto je još kod samih temelja krenulo krivo, ali nijedno od nas dvoje nije se to usudilo priznati. Uskoro smo se pri radu prestali pogledavati. Svatko je gradio svoj dio.

Nedugo nakon toga, prestali smo pričati.

Nedugo nakon toga, zaboravila sam ti lice.

Na južnoj strani odlučila sam urediti svoju sobu. Znam da se ne čudiš, oduvijek je postojao otklon prema jugu.

Proširila sam prozore da gledaju pravo u sunce, toplinu dlanovima dovlačila u kutove sobe, zidove bojala u žuto i narančasto, trakala svjetlost iz roleta da ostavlja filigranske sjene, svilom i somotom omatala krevete, balkoni su bili polja lavande, podovi ispucala zemlja i gladak kamen.

Noću, ležala sam i razmišljala što još nedostaje. Tada bih te čula kako radiš na svojem kraju kuće. Ponekad bi me podsjetnici na tvoju prisutnost iznenadili, sjetili me da nisam sama.

I tada bih izlazila na dvorište i kriomice oslobađala ptice iz jarmova. Sve dok sve do jedne nisu otišle svojim putem. Pri pogledu na kuću, uvijek ispočetka shvatila bih da je krov izgrađen samo na tvojoj, sjevernoj strani.

Da prijeđem k tebi, toplinu sam trebala odavno pospremiti u dlanove i vratiti je pod tvoju kožu.


Čini se, noću uvijek nešto nedostaje. Trebali smo odmjeriti bolje još otpočetka.

U zamjenu za krov, ponudila sam ti prozore

Svjetlost zimskog jutra koja je prodrla kroz vrata unutarnjeg dvorišta, učinila se kao nešto zastrašujuće.
Još prije nego su mu se oči razmrenile od sna, pred njim se stvorila slika koju gleda već treći dan prilikom pogleda na dvorište. Blaga, gotovo ugodna tjeskoba zažarila mu se utrobom, pa se razmilila tijelom. Na trenutak se stresao.

«Ja sam taj koji je živ.»

Ustao je, naložio vatru. U požutjeloj keramičkoj šalici složio čaj, odložio ga na drveni pod, metar od izlaznih vrata. Prinesao tronogu šamlicu tik do šalice da mu bude na dohvat ruke, obukao kaput, širom otvorio vrata i sjeo zgrčivši noge.
Jutro još nije bilo odmaklo, izdužene sjene nagrđivale su svjetlucavi zaleđeni snijeg sve do mrke drvene tarabe na kraju dvorišta.
Njegov zamrznuti dio svijeta, visokom ogradom odvojen od svega. Odavno je tako.
Na sred dvorišta, desetak metara od mjesta gdje je sjedio na svom tronošcu, raskrilio se orah. Teško, pticolikim granama, u tišini, nepomično, kao da je oduvijek tu i tu je morao biti zato da bi sada i ovako ispunjavao svoju svrhu.
Mrka naborana kora jedva se nazirala pod debelim slojem inja koje se danima gomilalo na njemu.

«Smrt ne izgleda drugačije od vjenčanja. Oduvijek sam mogao znati da je bijela.»

Samo je jedan detalj narušavao pitomost slike, onaj koji ga je već 3. jutro navodio da otvara vrata i hipnotizirano promatra isti prizor sve do navećer, kada bi ga mrak, umor i hladnoća natjerali da zatvori vrata.
Poput brižno obješenog komada nakita, gotovo lebdeći iznad svjetlucavog snježnog humka, jedva primjetno njihalo se tijelo.
Da je jutros po prvi put otvorio vrata prema dvorištu, možda ga ne bi ni primjetio. Inje se nalijepilo mekim ticalima na odjeću, snijeg koji je sinoć padao na ramenima mu sagradio bijele hrpice anđeoskih krila, tamna kosa i obrve obavile se iskričastom bjelinom, lice mu posrebrilo kao ogledalo.
Živog ga nikad nije vidio, niti je razmatrao kojim je putem i namjerom ovaj bijeli svetac odlučio zanjihati bijelo njihalo na njegovom orahu.

«Ovako izgleda smrt. I sve je ovo tu samo zato da je upoznam.»

Kad grane sunce, na proljeće, morat će posjeći orah.

Mislim da sam tada bila nešto manja. I pametnija. Postojalo je nekoliko nijansi svijeta, u rasponu između crne i bijele, i sve sam ih razumjela. Svaka je imala pripadajuće ime, a kad ga nisam znala, izmišljala bih ga.
Otac je proljetos posjekao stablo jabuke u dvorištu, ostala je klupica, reumatično naherena udesno. Otkad su zaboravili sjediti na njoj, izgubila je volju za životom.
Tako je i sa kućama, kad ljudi prestanu živjeti u njima, odumiru i one, otroše se, naboraju, mahovina tamno zazeleni krovove, bršljani prošire pukotine, pogure se, stisnu, smrtno razbole.
Sjetila sam se toga još sinoć (nisam te čula što mi pričaš, glas ti je bio tih i dlan ti je šuškao nad mojim uhom, toplina tvog tijela memljivo me uspavljivala, nisam, nisam slušala) i dugo sam poslije mislila kako želim izgraditi kuću koja će disati lako i dugo.
No tada, kad sam bila manja i pametnija, otac, onaj isti koji siječe stabla jabuka radi kvalitete sjećanja iz djetinjstava, od kartonskih kutija radio nam je dvorce. Činili su se ogromni i tajanstveni, i samo naši, sestra i ja naseljavale smo ih minijaturnim namještajem i izmišljenim stanovnicima, imale smo duge kose i krune od papira, dan i noć su se smjenjivali u petominutnim intervalima, i sve što nije bilo važno, u njima je moglo postati, i sve što je bilo važno u njima se moglo zaboraviti.
Nikad kasnije ne sretoh zidove sigurnije od kartonskih.
Htjela sam ti reći da želim imati kuću nisku, ravnu, sa velikim prozorima prema jugu, i beskrajnim travnjakom ispred. Pokazalo se da stabla jabuka prebrzo odumiru i u dvorištima koja mi više ne pripadaju, ne želim ih.
I stol od mahagonija uz prozor, veliki krevet sa tvojim dlanom na mom uhu, žutu šalicu za kavu.

A moglo je biti i duplo gore

Da smo okrenuli olovke naopako

Ukrstili ih ko mačeve


Moglo je biti i sasvim deseto

Da smo ijednom znali kako

Put treba izgledati



Šume nam ne bi bile lijepe

Zrak titrav

Stolovi ravni

Krevet topao



No, tada se

Nitko ne bi čudio.