Prvu noć kad te nije bilo, sanjala sam, gradili smo kuću.
U plugove upregnuli smo ptice, da onako lake vuku težak teret za volove, čudno je bilo, smijala sam se još i u snu. Ako nisam plakala kad su im se krila zapetljavala u orme, i ništa pod milim bogom nije se pomicalo. Cijeli dan u koji je naša gradnja bila postavljena bio je neobičan, težak, jesenkast, jedan od onih koje je teško povući da prođu. Naiđu takvi, kasnije se maknu sami od sebe.
Za ovaj su bila potrebna jata i jata.
Kuća koju smo gradili od početka je bila postavljena naopako: velika, nezgrapna, nalik na tvrđavu. Izgleda da nismo znali bolje, jedino tako smo naučili graditi, i jedino u takvim kućama stanovati.
Nešto je još kod samih temelja krenulo krivo, ali nijedno od nas dvoje nije se to usudilo priznati. Uskoro smo se pri radu prestali pogledavati. Svatko je gradio svoj dio.
Nedugo nakon toga, prestali smo pričati.
Nedugo nakon toga, zaboravila sam ti lice.
Na južnoj strani odlučila sam urediti svoju sobu. Znam da se ne čudiš, oduvijek je postojao otklon prema jugu.
Proširila sam prozore da gledaju pravo u sunce, toplinu dlanovima dovlačila u kutove sobe, zidove bojala u žuto i narančasto, trakala svjetlost iz roleta da ostavlja filigranske sjene, svilom i somotom omatala krevete, balkoni su bili polja lavande, podovi ispucala zemlja i gladak kamen.
Noću, ležala sam i razmišljala što još nedostaje. Tada bih te čula kako radiš na svojem kraju kuće. Ponekad bi me podsjetnici na tvoju prisutnost iznenadili, sjetili me da nisam sama.
I tada bih izlazila na dvorište i kriomice oslobađala ptice iz jarmova. Sve dok sve do jedne nisu otišle svojim putem. Pri pogledu na kuću, uvijek ispočetka shvatila bih da je krov izgrađen samo na tvojoj, sjevernoj strani.
Da prijeđem k tebi, toplinu sam trebala odavno pospremiti u dlanove i vratiti je pod tvoju kožu.
Čini se, noću uvijek nešto nedostaje. Trebali smo odmjeriti bolje još otpočetka.
U zamjenu za krov, ponudila sam ti prozore
Post je objavljen 17.10.2005. u 23:40 sati.