Ja sam zla.
Ne znam zašto to radim. Ustvari, znam. Osjećam da sam zla, i godi mi to. Znam da sam zajebala sve one koji misle da sam dobra osoba, znam da sam zajebala sve one koji misle da sam lijepa, da moj cinizam nisu čuli svi oni koji misle da sam duhovita, da oni koji misle da sam pametna su ustvari isti oni koji razumiju Picassove škrabotine.
Nitko pojma nema.
Sada sam tu u ovoj sobi, sama pred sobom i gola do ispod kože, i nikom nisam ništa osim sebe, sebi.
Zla sam. Ružna sam. Dosadna, zajedljiva, nakaradna. Bez svih prijetvornih slatkih slojeva koje su isisali sa mene, ja sam otrovna koštica tisinog ploda od koje trne jezik.
On možda nije loš čovjek. Možda sam ga povrijedila. Da sam napravila budalu od njega, jesam. Ko ga jebe. Slab je, uplašen je. Neka liže slabe i uplašene, jede biljke bez otrova. Mimoze.
Mene treba sažvakati i ispljunuti, treba znati kako se upotrebljavam.
Svi smo mi predatori u vlastitim hranidbenim lancima. A u svakom može samo jedan biti na vrhu. On je bio ispod mene, i nije mogao ostati čitav. Imao je i sreće, nisam bila gladna pa sam se samo poigrala. Naći će neku slabiju od sebe i jesti je do mile volje, čini se da ima dovoljno kompleksa za to.
Tu, u ovoj sobi, pred šest mjeseci nadamnom je ležao čovjek kojeg sam voljela. «Voljeti» je najteža riječ od svih. Jeo me je, i meni naočigled nestajali su pod njegovim jezikom dijelovi mene, i ja sam se smijala i bila lijepa, smiješna životinjica, izdresirana da suglasno nestaje.
Pojeo je sve i otišao dalje. Ja sam svoje dijelove bez kojih sam ostala zamijenila fantomskim dijelovima koje sam vidjela na njemu. Nisam morala, ali očito je da tako to bolje radi. Više me se ne usuđuju zagristi. Takva, sklepana od neprimjerenih dijelova, bolje ostajem čitava nego kad sam bila cijela vlastita.
A kada ostanem gladna, tu, u ovoj jazbini sa četiri čvrsta i hladna zida mogu se žderati do mile volje, nitko neće čuti kad zacvilim.
Iz iskustva znam, novi surogatni dijelovi izrast će opet.
Post je objavljen 30.10.2005. u 11:47 sati.