svilska

Mislim da sam tada bila nešto manja. I pametnija. Postojalo je nekoliko nijansi svijeta, u rasponu između crne i bijele, i sve sam ih razumjela. Svaka je imala pripadajuće ime, a kad ga nisam znala, izmišljala bih ga.
Otac je proljetos posjekao stablo jabuke u dvorištu, ostala je klupica, reumatično naherena udesno. Otkad su zaboravili sjediti na njoj, izgubila je volju za životom.
Tako je i sa kućama, kad ljudi prestanu živjeti u njima, odumiru i one, otroše se, naboraju, mahovina tamno zazeleni krovove, bršljani prošire pukotine, pogure se, stisnu, smrtno razbole.
Sjetila sam se toga još sinoć (nisam te čula što mi pričaš, glas ti je bio tih i dlan ti je šuškao nad mojim uhom, toplina tvog tijela memljivo me uspavljivala, nisam, nisam slušala) i dugo sam poslije mislila kako želim izgraditi kuću koja će disati lako i dugo.
No tada, kad sam bila manja i pametnija, otac, onaj isti koji siječe stabla jabuka radi kvalitete sjećanja iz djetinjstava, od kartonskih kutija radio nam je dvorce. Činili su se ogromni i tajanstveni, i samo naši, sestra i ja naseljavale smo ih minijaturnim namještajem i izmišljenim stanovnicima, imale smo duge kose i krune od papira, dan i noć su se smjenjivali u petominutnim intervalima, i sve što nije bilo važno, u njima je moglo postati, i sve što je bilo važno u njima se moglo zaboraviti.
Nikad kasnije ne sretoh zidove sigurnije od kartonskih.
Htjela sam ti reći da želim imati kuću nisku, ravnu, sa velikim prozorima prema jugu, i beskrajnim travnjakom ispred. Pokazalo se da stabla jabuka prebrzo odumiru i u dvorištima koja mi više ne pripadaju, ne želim ih.
I stol od mahagonija uz prozor, veliki krevet sa tvojim dlanom na mom uhu, žutu šalicu za kavu.