|
Svjetlost zimskog jutra koja je prodrla kroz vrata unutarnjeg dvorišta, učinila se kao nešto zastrašujuće.
Još prije nego su mu se oči razmrenile od sna, pred njim se stvorila slika koju gleda već treći dan prilikom pogleda na dvorište. Blaga, gotovo ugodna tjeskoba zažarila mu se utrobom, pa se razmilila tijelom. Na trenutak se stresao.
«Ja sam taj koji je živ.»
Ustao je, naložio vatru. U požutjeloj keramičkoj šalici složio čaj, odložio ga na drveni pod, metar od izlaznih vrata. Prinesao tronogu šamlicu tik do šalice da mu bude na dohvat ruke, obukao kaput, širom otvorio vrata i sjeo zgrčivši noge.
Jutro još nije bilo odmaklo, izdužene sjene nagrđivale su svjetlucavi zaleđeni snijeg sve do mrke drvene tarabe na kraju dvorišta.
Njegov zamrznuti dio svijeta, visokom ogradom odvojen od svega. Odavno je tako.
Na sred dvorišta, desetak metara od mjesta gdje je sjedio na svom tronošcu, raskrilio se orah. Teško, pticolikim granama, u tišini, nepomično, kao da je oduvijek tu i tu je morao biti zato da bi sada i ovako ispunjavao svoju svrhu.
Mrka naborana kora jedva se nazirala pod debelim slojem inja koje se danima gomilalo na njemu.
«Smrt ne izgleda drugačije od vjenčanja. Oduvijek sam mogao znati da je bijela.»
Samo je jedan detalj narušavao pitomost slike, onaj koji ga je već 3. jutro navodio da otvara vrata i hipnotizirano promatra isti prizor sve do navećer, kada bi ga mrak, umor i hladnoća natjerali da zatvori vrata.
Poput brižno obješenog komada nakita, gotovo lebdeći iznad svjetlucavog snježnog humka, jedva primjetno njihalo se tijelo.
Da je jutros po prvi put otvorio vrata prema dvorištu, možda ga ne bi ni primjetio. Inje se nalijepilo mekim ticalima na odjeću, snijeg koji je sinoć padao na ramenima mu sagradio bijele hrpice anđeoskih krila, tamna kosa i obrve obavile se iskričastom bjelinom, lice mu posrebrilo kao ogledalo.
Živog ga nikad nije vidio, niti je razmatrao kojim je putem i namjerom ovaj bijeli svetac odlučio zanjihati bijelo njihalo na njegovom orahu.
«Ovako izgleda smrt. I sve je ovo tu samo zato da je upoznam.»
Kad grane sunce, na proljeće, morat će posjeći orah.
|
