Svijet u boci

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

19.11.2009., četvrtak

Kad je Harry opet sreo Sally

Kad je Harry opet sreo Sally, bio je gotovo kraj tjedna, vrijeme kad se Zagreb obično pomiri sa svojom maglom. Ona je izronila iz jedne od onih ulica u centru, u jednoj ruci velika emmezetina vrećica, u drugoj ogromna ljubičasta torba prebačena preko ramena, jedna od onih u koju možete staviti cijelu vatikansku knjižnicu, plus ruž za usne.

On je izgledao kao što već izgledaju skoro pa sredovječni muškarci, zagledan u neku polutočku između sljedeće pive i maštanja o davanju otkaza i prekvalifikacije na ribarenje ili maslinarenje. Novine pod miškom su već davno bile pročitane.

I tako to ide, vidješe se, prepoznaše, sjedoše na cugu, već to je umalo pa priča.

Jedna s mlijekom, jedan capuccino, ne instant prosim. Ipak dvije travarice 0,3 tek toliko da nazdrave neočekivanom susretu, uostalom već je gotovo pa podne.

Pa onda Sally kako si?
Pa onda Harry kako si?

Državna služba, plaća tako-tako ali ziher, poneko prevođenje sa strane, jedno dijete dva kredita, nedjeljni izleti u Samobor, muž radi kod privatnika pa se nekako navuče za skijanje.

Harry se ne sjeća da je Sally uopće znala skijati. Ali u onim davnim zajedničkim zagrebačkim zimama ionako nikad nije bilo snijega. Barem ga se ne sjeća, ali zašto bi se itko sjećao davnoga snijega?

Borba s vjetrenjačama u isluženom medijskom carstvu, jedno dijete, jedan propali brak, svaki novi kredit zatvara jedan stari, jesam li ti rekao da se mislim ostaviti novinarstva, odsleiti na otok i početi loviti ribe. Ima jedan moj znanac bloger, on kaže da je Biševo zakon.

Skupljaš i dalje monografije poznatih slikara? Slabo, ali bila sam na Rembrandtu i Dureru u Beču. Predivno.

Kupuješ li ti i dalje tonu cd-ova? Slabije, ali skidam ko mutav s interneta, još da mi je preslušati sve. Jesi čula tko dolazi u Zagreb? Malo jest skuplja karta, ali to se ne propušta. Na koncertima uvijek sretnem nekog iz generacije, skupe se ponekad svi kao na seoskom proštenju.

Još jedna travarica, a?
Ajde može na brzinu, onda moram ići, mali mi nešto blago kuri zato sam na bolovanju, pa da mu skuham juhicu. A i pes će biti gladan i nervozan.

Harry se ne sjeća da je njemu ikad skuhala juhicu, ali ne sjeća se da je to vrijeme uopće išta i jeo. Tko bi se i zašto sjećao davno požederanih jela uostalom?

Zašto su cucki uvijek nervozni?

A sjećaš li se tuluma kod plinare? Ma tko se ne bi sjećao tuluma kod plinare: Božo je razbio glavom luster čagajući na Thunderstrack, Grga je bacao jastuke kroz prozor i pravio kišu od perja vičući "nabavite katrana, papci", Mima i Dugi su zabrijali u sobi na krevetu ispod nabacanih kaputa ne obazirući se ni kad bi netko uzeo svoj iznad njih...a mi smo...

Mi smo se poslije vraćali kući skoro 5000 godina i nekoliko sekundi povrh toga, jer noćni tramvaji voze oko plinare samo zaobilazno, a ako su i vozili, nismo ih primjećivali, pa što uostalom, imali smo dovoljno koraka za tu noć.

On pomisli kako mu se nekad, doduše rijetko i tek kao stidljiva slika na nekom slučajno odabranom satelitskom programu, javi ideja da je ostalo još dovoljno koraka koji su mogli odraditi tu noć, prije nego što ih potroše.

Ona reče kako već milion godina nije hodala kroz noć, a ako koji put i zaglibi, može si priuštiti taxi dva-tri puta godišnje.

On reče kako sad ako i cuga, to je uglavnom u kvartovskoj birtiji.

Ona pomisli kako je najopasnija stvar na svijetu brojati nepotrošene korake.

Kad je Harry opet sreo Sally- majke, starci i znatiželjna djeca već su se vraćali s placa s vrećicama punog svježeg voća, netom dopremljenog iz hladnjače.

Mogao bih reći da je Harry pomislio da je tako nekako slično s ljudima i susretima, koliko god vam se čini da izgledaju isto i smiju se kao i jučer, ne treba zaboravati da ipak svak živi u nekom svom zamrzivaču. No ipak nije pomislio nešto tako glupo, nego je to dodao vaš zapisivač, da bi li imao kakvu takvu metaforu za rastanak.

Zapravo Harry je pomislio da mu se Zagreb danas čini nekako neprimjereno zelen za ovo doba godine,a Sally da je život prilično postojana stvar, dok te doma čekaju nestrpljiva bića koja treba nahraniti.

Ono što treba primjetiti da su obadvoje, svak u svom pravcu i nevezano jedno za drugo krenuli pješice kući, zanemarujući tramvaj. Ima dana koji su idealni za trošenje preostalih koraka.

- 11:42 - Komentari (30) - Isprintaj - #

17.11.2009., utorak

13 jurišnika

Čitajući ovih dana dnevne novine koje su mahom objavili parelelne revijalne intervjue u formi blic pitanja, primjetio sam da svi predsjednički kandidati uglavnom o svemu misle isto.

Sažeto to bi izgledalo ovako.

- Pobačaj ne trebalo zabraniti, ali svakako prevencijom i "edukacijom" smanjiti njihov broj.
-Ustaštvo je loše, osim ako ste Hebrang kad je umjereno loše.
-Nitko se ne bi protivio da mu se dijete ili sin vjenča s partnerom druge vjere ili ispovijesti(a istog spola??).
-Treba potaknut proizvodnju(čime bičem?), smanjiti nezaposlenost(jedno radno mjesto nakon izbora će svakako biti popunjeno), osigurati mladima obrazovanje, te približiti nas EU standardima(naravno nitko ni riječi o tome kako to izvesti).

Sve u svemu, čista idila. Čovjek jednostavno poželi da ih izabere sve odjednom, tako da uštedimo na troškovima izbora, te osnujemo jedan konzorcij koji će kao vijeće staraca upravljati ovim zbunjenom zemljom, a sudeći po planovima, programima, njihovom altruizmu i građanskoj uljuđenosti, začas ćemo živjeti u Baltazar gradu.

Ili uzeti novu Gloriu, u kojoj su umjesto kandidata predstavljeni njihovi pesi, pa ne gledajući koja džukela kome pripada izabrati onog s najsimpatičnijom njuškom. Znate ono da vlasnik i pas ionako nakon nekog vremena počnu ličiti jedna na drugoga. Uostalom i u Americi pitanje predsjedničkog pesa nije nimalo zanemariva komponenta u cijeloj priči.

Usput još sam primjetio da je iz svih intervjua uglavnom izuzet Milan Bandić, ali to je zato što on ionako nema mišljenje o ničemu. Kao takav je zapravo kandidat s najviše šansi, jer može umijesiti ideološki glinamol kako god poželi. A kažu stručnjaci da je populist iako ja još nikako da prokljuvim jesu to po definiciji oni koje raja voli, ili oni koje vole raju(a i Gaju i Vlaju po potrebi).

Ja na konju oni dole, bog te jebo al me vole reče davno u međuvremenu onaj obuđavjeli i prolupali roker, koji je konja prodao za litru rakije.

I tak deca, sinoć su stigli sa svojim kutijama punih konfetića u izborna povjerenstva, a nama slijedi užasavajući mjesec i po fotošopiranih faca na jumbo plakatima(razvucite osmijeh na C3 molim vas), stupidnih slogana(ja predsjednik i više nitko) i izvješataja s posjeta potemkinovim selima hrvatskih pripizdina, u kojima se dio naroda glupo ceri kao da su stigli osloboditelji mjesta i djeli sezonsko cvijeće, a drugi u panici skriva u kuće i zatvara žaluzine, kao da su stigli Čerkezi.

I šteta što ih je 13, da je jedan manje mogli su se dogovoriti pa nek svak odvali jedan mjesec u godini. Samo poznavajući ih, potukli bi se oko toga ko će vladati u veljači, a tko u ožujku glede ta tri dana razlike u trajanju mjeseca.

Ovako će samo jedan postati El Presidente.
Samo što mi se nekako čini da bi idelana parola za ove izbore bila.

I poslije Castra kastrati.

- 10:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

01.11.2009., nedjelja

Što ne bi trebalo znati o grobljima.

Draganu Todoroviću i pesmama uz koje ne igram.
Ovo je jedna od njih.

Tog smo poslijepodneva nešto ukrali mrtvima, možda samo tišinu, a
možda smo za trenutak prosuli pepeo noći. Postoje priče koje se ne bi smjele ispričati, da nije pjesama koje stoje iza njih. Zajedno stvaraju savršenu mimikriju, priče bi trebalo odšutjeti, ali s pjesmama izlaze na vidjelo. Ovo je jedna od njih, dovoljno nadrealna da me možete optužiti da se nikada nije dogodila, što mi savršeno odgovara.

Bilo je to je uistinu noć uoči Sisveta i naravno da s vješticama nije imalo veze. Ja sam tad mislio da tražim soundtrack za savršeni rastanak u jednoj drugoj priči, onda kad sam još bio dovoljno mladi i blesav pa sam mislio da su rastanci elegantniji kad su vezani uz neku pjesmu. Rastanci naravno nikad nemaju pretjerane veze s elegancijom, oni su naprosto "točka preokreta", drveni crveni putokaz usmjeren u nepoznato i objektivno-pogrešno bi o njima trebalo pisati pjesme. Ali dobio sam jedan drugi rastanak, puno dramatičnji nego što sam slutio.
Pjesme su inače najbolje oko svoje sredine, čak i ako traju samo tri minute, jer se samo onda čine da neće nikad završiti.

I bila je to priča od tri minute, plus nekoliko sati poslije i nekoliko dana prije. Zaljev prema kojem sam plovio činio se dalek i nepoznat, a opet činilo me sa da ono što me čeka apsolutno najpoznatija točka u koju ću ikad dospjeti. Plovio sam mirno svojim Autotransovim busom, a onda je iz čista mira stvar zakuhao vozač, jedan od onih zavičajnih brkajlija u plavoj košulji. Čovjek ne bi smio u ranojutarnjim satima, u vrijeme dok se još mrak glasno prepire sa zorom ko je veća faca, negdje u krivinama Gorkog Kotara, u mjestancima koja se materijaliziraju tek kad dođete u njih i čija imena zaboravljamo svaki put kad bus presječe okuku, čuti takve pjesme, ali kad se tako što dogodi prekasno je, znaš da ćeš cijeli put uvijek pamtiti po takvom komadiću nestvarnog pejzaža. Brko je taman upalio radio. Tamo nije bili Miše, Stavrosa niti Elia. Bilo bi mi bolje da jest. Brko žestoko si me zajebo, znaš to, u nekom drugom životu mogli smo popiti pivo...

Take a little walk to the edge of town
Go across the tracks
Where the viaduct looms,
like a bird of doom
As it shifts and cracks
Where secrets lie in the border fires,
in the humming wires
Hey man, you know
you're never coming back
Past the square, past the bridge,
past the mills, past the stacks
On a gathering storm comes
a tall handsome man
In a dusty black coat with
a red right hand

Nick Cave i Red Right Hand, što biste mislili da bi me trebalo snaći tamo u postopoljinama Gorskog Kotara. Tada mi se samo činilo kao zgodna narukvica noći, ali uvijek sam imao nezgodnu tendenciju da me pjesme stignu dvaput, jednom više nego što želim.

A možda bih i zaboravio na tu pomalo upozoravajuću noćnu vožnju, uz autentičnu kulisu, da me ujutro nije dočekao šporki stari grad sa svojom sredinom priče i tri minute pjesme. Usahli dimnjaci zorom izgledaju impresivno nad zaljevom, razmišljao sam o tome kako jutro izgleda umornom škveranu a kako meni, spremnom da se omotam oko bokova jedne male zagonetke,a onda se sjetio da nema škverana jer su na grobljima. Blagdan onih koji imaju cijelu vječnost pred sobom, i još im to nije dosta nego i nama kradu i taj jedan dragocjeni dan.

Ja i dalje ne znam kako sam se našao tamo. Ne, ovaj put stvarno govorim istinu, blagog pojma nisam imao, jer pravdao se ja i prije i muljao, ne jednom, i uvijek sam znao kako se može naći unutarnje opravdanje za svaku nastalu situaciju . Ali ovaj put naprosto nisam-kasniji trag noktiju na mojim leđima je bio upozoravajući- ja sam znao da ne bih trebao tog jutra biti u tom gradu, ona je znala da će taj trag biti sve što će taj taj zagonetni stranac ponijeti kao uspomenu. To i pjesmu, koja će ipak ostati nešto duže nakon što izdajnička dvosmjerna pruga na leđima zacijeli.

He'll wrap you in his arms,
tell you that you've been a good boy
He'll rekindle all the dreams
it took you a lifetime to destroy
He'll reach deep into the hole,
heal your shrinking soul
But there won't be a single thing
That you can do.
He's a god, he's a man,
he's a ghost, he's a guru
They're whispering his name
through this disappearing land
But hidden in his coat
is a red right hand.

I sve bi to bila jedna trominutna vinjeta, ne previše zanimljiva nikom osim akterima, koji znaju da će ostati u folderu- zapamtiti i šutjeti, da nije došao onaj dio priče koji će je povezati s pjesmom, a pjesmu s jezom. Ako će vam biti lakše uvijek možete reći da sam to izmislio, samo da bi jednu ljubavničku nepodopoštinu učinio dramatičnom. Šanse su vam 50 % da pogodite da li se uistinu dogodilo.

Stajao je tamo. Imao je mrke oči, onakve kakve ima žena koja 40-godina radi na šalteru zemljišnog-gruntovnog odjela, dovoljno nezainteresirane da budu usporeno tinjajuće. I imao je, da priča bude još kičastija jednu ruku. Uvijek ta jedna ruka, kao da gubitak uda automatski stvara od ljudi zloguke proruke, no nisi ga mogao ne primjetiti, ne na taj dan, ne s onim silnim svijećama koje su dopirale s groblja u pozadini, ne pored kolone mirnih ljudi koji su nestalima odavali poštovanje tihom povorkom. Ali mi nismo, dok nije bilo prekasno.

Mi smo dotada stajali među njima, potpuni autsajderi, dvoje izgubljenih budala sa strane, datum za nas nije imao nikakavo značenje, ono čemu smo se posvetili bilo je sve samo ne slavljenje smrti. Ne znam zašto nam je prišao, ponekad samo priđu, a onda je izvadio nekakav bijeli cvijet, koji je djelovao kao je ispao iz buketa nekom tko se zaputio prema groblju. Ona ga je uzela automatskim pokretom ruke, što je drugo mogla, scena je bila onkraj svake bizarnosti, a zatim nas je pogledao onim svojim ugaslo-upozoravajućim očima, i tiho odšetao. Osjetio sam nakon toga, kako je ona lagano počela drhtati, nije ni meni bilo svejedno, ali netko je morao ostati pribran. Dugo sam je držao u zagrlljaju, dovoljno dugo da znam da će svaki sljedeći korak biti pogrešan-ako je pustim nastavit će drhtati na ovoj cesti koja vodi do groblja njenog grada, ako je pak držim predugo, morat ću tražit opravdanje da ja ostanem ovdje, znajući da je to pogrešno. Grlili smo se tako otprilike točno tri minute koliko traje svaka pristojna pjesma, a onda smo se kao po vojničkoj komandi razdvojili.

You ain't got no money?
He'll get you some
You ain't got no car?
He'll get you one
You ain't have no self-respect,
you feel like an insect
Well don't you worry buddy,
cause here he comes
Through the ghettos and the barrio
and the bowery and the slum
A shadow is cast wherever he stands
Stacks of green paper in his
red right hand

Točno onog momenta nakon što smo dokinuli zagrljaj, znao sam da će nas to razdvajanje definirati više nego išta što smo učinili u tom ukradenom popodnevu. Da li je neobičan akt jednorukog bio samo dokoni čin neke izgubljene duše, koja uživa u blizini grobllja na dan kad su one puna uspomena zatočenih u plamenu svijeća- ne znam, mislim da je samo prepoznao da smo na krivom mjestu na krivo vrijeme. Šutili smo o tome cijelo vrijeme, odjednom je sve bilo nebitno osim tri minute zagrljaja i pjesme koja je lukavo navjestila kalvariju, poput nekog zlokobnog metereologa. Znao sam da nisam smio sjeti u taj bus i krenuti prema zaljevu,a ona je znala da se nije smjela iskrasti u to studeno morsko popodne, i zato dan danas zamjeram mrtvima što su nas tako zeznuli, od svih tih silnih dana tišine, oni su nam uspjeli ukrasti i taj jedan jedini dan koji smo imali. Svaka čast, ekipa, tko vas nadmaši u cinizmu.

You'll see him in your nightmares,
you'll see him in your dreams
He'll appear out of nowhere but
he ain't what he seems
You'll see him in your head,
on the TV screen
And hey buddy, I'm warning
you to turn it off
He's a ghost, he's a god,
he's a man, he's a guru
You're one microscopic cog
in his catastrophic plan
Designed and directed by
his red right hand.

Nakon svega ostalo mi je samo da je poljubim u donju usnu, zaputim ka kolodvoru i počnem smišljati opravdanje. Uskoro se pokazalo da ono neće biti potrebno, pokidane latice ne lijepe se cijanofiksom. Zaljev je izgledao lijepo s one uzvisine, kao da su se i opori dimnjaci oprostili sa svojim mrtvima, i sada se mirno predaju noći. Ako mislite da bi priča trebala završiti zlokobno, varate se, sve što nam je jednoruki poručio moglo se već čuti u pjesmi. Bog za nas nema neki naročiti plan, i zato mu se stalno opiremo, glupo je to sa svim tim nestajanjima. Da nisam tog sisvetskog popodne bio u krivom gradu, bio bi neki drugi put i opet bi bilo isto. Jednoruki bi možda bio poštar ili sistemski inžinjer nebitno, sadržaj poruke uvijek bi bio isti- ako postoje odluke koje su već u startu bile pogrešne, onda je besmisleno opirati im se.

Na povratku, nekako sam opet htio da brko pusti onu pjesmu, ali vozio je neki drugi čiča, a radijski program je bio tek revijalno nedjeljni, isprekidan vijestima i prijenosom utakmica. Još bolje, bilo bi to previše znakova, uostalom kad god je i danas čujem, pada mi na pamet kako je moguće da zagrljaj uvijek traje točno koliko treba i ni sekunde previše. Kao i pjesma koja te na to upozorava, uostalom.

- 08:50 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>