Kad je Harry opet sreo Sally, bio je gotovo kraj tjedna, vrijeme kad se Zagreb obično pomiri sa svojom maglom. Ona je izronila iz jedne od onih ulica u centru, u jednoj ruci velika emmezetina vrećica, u drugoj ogromna ljubičasta torba prebačena preko ramena, jedna od onih u koju možete staviti cijelu vatikansku knjižnicu, plus ruž za usne.
On je izgledao kao što već izgledaju skoro pa sredovječni muškarci, zagledan u neku polutočku između sljedeće pive i maštanja o davanju otkaza i prekvalifikacije na ribarenje ili maslinarenje. Novine pod miškom su već davno bile pročitane.
I tako to ide, vidješe se, prepoznaše, sjedoše na cugu, već to je umalo pa priča.
Jedna s mlijekom, jedan capuccino, ne instant prosim. Ipak dvije travarice 0,3 tek toliko da nazdrave neočekivanom susretu, uostalom već je gotovo pa podne.
Pa onda Sally kako si?
Pa onda Harry kako si?
Državna služba, plaća tako-tako ali ziher, poneko prevođenje sa strane, jedno dijete dva kredita, nedjeljni izleti u Samobor, muž radi kod privatnika pa se nekako navuče za skijanje.
Harry se ne sjeća da je Sally uopće znala skijati. Ali u onim davnim zajedničkim zagrebačkim zimama ionako nikad nije bilo snijega. Barem ga se ne sjeća, ali zašto bi se itko sjećao davnoga snijega?
Borba s vjetrenjačama u isluženom medijskom carstvu, jedno dijete, jedan propali brak, svaki novi kredit zatvara jedan stari, jesam li ti rekao da se mislim ostaviti novinarstva, odsleiti na otok i početi loviti ribe. Ima jedan moj znanac bloger, on kaže da je Biševo zakon.
Skupljaš i dalje monografije poznatih slikara? Slabo, ali bila sam na Rembrandtu i Dureru u Beču. Predivno.
Kupuješ li ti i dalje tonu cd-ova? Slabije, ali skidam ko mutav s interneta, još da mi je preslušati sve. Jesi čula tko dolazi u Zagreb? Malo jest skuplja karta, ali to se ne propušta. Na koncertima uvijek sretnem nekog iz generacije, skupe se ponekad svi kao na seoskom proštenju.
Još jedna travarica, a?
Ajde može na brzinu, onda moram ići, mali mi nešto blago kuri zato sam na bolovanju, pa da mu skuham juhicu. A i pes će biti gladan i nervozan.
Harry se ne sjeća da je njemu ikad skuhala juhicu, ali ne sjeća se da je to vrijeme uopće išta i jeo. Tko bi se i zašto sjećao davno požederanih jela uostalom?
Zašto su cucki uvijek nervozni?
A sjećaš li se tuluma kod plinare? Ma tko se ne bi sjećao tuluma kod plinare: Božo je razbio glavom luster čagajući na Thunderstrack, Grga je bacao jastuke kroz prozor i pravio kišu od perja vičući "nabavite katrana, papci", Mima i Dugi su zabrijali u sobi na krevetu ispod nabacanih kaputa ne obazirući se ni kad bi netko uzeo svoj iznad njih...a mi smo...
Mi smo se poslije vraćali kući skoro 5000 godina i nekoliko sekundi povrh toga, jer noćni tramvaji voze oko plinare samo zaobilazno, a ako su i vozili, nismo ih primjećivali, pa što uostalom, imali smo dovoljno koraka za tu noć.
On pomisli kako mu se nekad, doduše rijetko i tek kao stidljiva slika na nekom slučajno odabranom satelitskom programu, javi ideja da je ostalo još dovoljno koraka koji su mogli odraditi tu noć, prije nego što ih potroše.
Ona reče kako već milion godina nije hodala kroz noć, a ako koji put i zaglibi, može si priuštiti taxi dva-tri puta godišnje.
On reče kako sad ako i cuga, to je uglavnom u kvartovskoj birtiji.
Ona pomisli kako je najopasnija stvar na svijetu brojati nepotrošene korake.
Kad je Harry opet sreo Sally- majke, starci i znatiželjna djeca već su se vraćali s placa s vrećicama punog svježeg voća, netom dopremljenog iz hladnjače.
Mogao bih reći da je Harry pomislio da je tako nekako slično s ljudima i susretima, koliko god vam se čini da izgledaju isto i smiju se kao i jučer, ne treba zaboravati da ipak svak živi u nekom svom zamrzivaču. No ipak nije pomislio nešto tako glupo, nego je to dodao vaš zapisivač, da bi li imao kakvu takvu metaforu za rastanak.
Zapravo Harry je pomislio da mu se Zagreb danas čini nekako neprimjereno zelen za ovo doba godine,a Sally da je život prilično postojana stvar, dok te doma čekaju nestrpljiva bića koja treba nahraniti.
Ono što treba primjetiti da su obadvoje, svak u svom pravcu i nevezano jedno za drugo krenuli pješice kući, zanemarujući tramvaj. Ima dana koji su idealni za trošenje preostalih koraka.
Post je objavljen 19.11.2009. u 11:42 sati.