Draganu Todoroviću i pesmama uz koje ne igram.
Ovo je jedna od njih.
Tog smo poslijepodneva nešto ukrali mrtvima, možda samo tišinu, a
možda smo za trenutak prosuli pepeo noći. Postoje priče koje se ne bi smjele ispričati, da nije pjesama koje stoje iza njih. Zajedno stvaraju savršenu mimikriju, priče bi trebalo odšutjeti, ali s pjesmama izlaze na vidjelo. Ovo je jedna od njih, dovoljno nadrealna da me možete optužiti da se nikada nije dogodila, što mi savršeno odgovara.
Bilo je to je uistinu noć uoči Sisveta i naravno da s vješticama nije imalo veze. Ja sam tad mislio da tražim soundtrack za savršeni rastanak u jednoj drugoj priči, onda kad sam još bio dovoljno mladi i blesav pa sam mislio da su rastanci elegantniji kad su vezani uz neku pjesmu. Rastanci naravno nikad nemaju pretjerane veze s elegancijom, oni su naprosto "točka preokreta", drveni crveni putokaz usmjeren u nepoznato i objektivno-pogrešno bi o njima trebalo pisati pjesme. Ali dobio sam jedan drugi rastanak, puno dramatičnji nego što sam slutio.
Pjesme su inače najbolje oko svoje sredine, čak i ako traju samo tri minute, jer se samo onda čine da neće nikad završiti.
I bila je to priča od tri minute, plus nekoliko sati poslije i nekoliko dana prije. Zaljev prema kojem sam plovio činio se dalek i nepoznat, a opet činilo me sa da ono što me čeka apsolutno najpoznatija točka u koju ću ikad dospjeti. Plovio sam mirno svojim Autotransovim busom, a onda je iz čista mira stvar zakuhao vozač, jedan od onih zavičajnih brkajlija u plavoj košulji. Čovjek ne bi smio u ranojutarnjim satima, u vrijeme dok se još mrak glasno prepire sa zorom ko je veća faca, negdje u krivinama Gorkog Kotara, u mjestancima koja se materijaliziraju tek kad dođete u njih i čija imena zaboravljamo svaki put kad bus presječe okuku, čuti takve pjesme, ali kad se tako što dogodi prekasno je, znaš da ćeš cijeli put uvijek pamtiti po takvom komadiću nestvarnog pejzaža. Brko je taman upalio radio. Tamo nije bili Miše, Stavrosa niti Elia. Bilo bi mi bolje da jest. Brko žestoko si me zajebo, znaš to, u nekom drugom životu mogli smo popiti pivo...
Take a little walk to the edge of town
Go across the tracks
Where the viaduct looms,
like a bird of doom
As it shifts and cracks
Where secrets lie in the border fires,
in the humming wires
Hey man, you know
you're never coming back
Past the square, past the bridge,
past the mills, past the stacks
On a gathering storm comes
a tall handsome man
In a dusty black coat with
a red right hand
Nick Cave i Red Right Hand, što biste mislili da bi me trebalo snaći tamo u postopoljinama Gorskog Kotara. Tada mi se samo činilo kao zgodna narukvica noći, ali uvijek sam imao nezgodnu tendenciju da me pjesme stignu dvaput, jednom više nego što želim.
A možda bih i zaboravio na tu pomalo upozoravajuću noćnu vožnju, uz autentičnu kulisu, da me ujutro nije dočekao šporki stari grad sa svojom sredinom priče i tri minute pjesme. Usahli dimnjaci zorom izgledaju impresivno nad zaljevom, razmišljao sam o tome kako jutro izgleda umornom škveranu a kako meni, spremnom da se omotam oko bokova jedne male zagonetke,a onda se sjetio da nema škverana jer su na grobljima. Blagdan onih koji imaju cijelu vječnost pred sobom, i još im to nije dosta nego i nama kradu i taj jedan dragocjeni dan.
Ja i dalje ne znam kako sam se našao tamo. Ne, ovaj put stvarno govorim istinu, blagog pojma nisam imao, jer pravdao se ja i prije i muljao, ne jednom, i uvijek sam znao kako se može naći unutarnje opravdanje za svaku nastalu situaciju . Ali ovaj put naprosto nisam-kasniji trag noktiju na mojim leđima je bio upozoravajući- ja sam znao da ne bih trebao tog jutra biti u tom gradu, ona je znala da će taj trag biti sve što će taj taj zagonetni stranac ponijeti kao uspomenu. To i pjesmu, koja će ipak ostati nešto duže nakon što izdajnička dvosmjerna pruga na leđima zacijeli.
He'll wrap you in his arms,
tell you that you've been a good boy
He'll rekindle all the dreams
it took you a lifetime to destroy
He'll reach deep into the hole,
heal your shrinking soul
But there won't be a single thing
That you can do.
He's a god, he's a man,
he's a ghost, he's a guru
They're whispering his name
through this disappearing land
But hidden in his coat
is a red right hand.
I sve bi to bila jedna trominutna vinjeta, ne previše zanimljiva nikom osim akterima, koji znaju da će ostati u folderu- zapamtiti i šutjeti, da nije došao onaj dio priče koji će je povezati s pjesmom, a pjesmu s jezom. Ako će vam biti lakše uvijek možete reći da sam to izmislio, samo da bi jednu ljubavničku nepodopoštinu učinio dramatičnom. Šanse su vam 50 % da pogodite da li se uistinu dogodilo.
Stajao je tamo. Imao je mrke oči, onakve kakve ima žena koja 40-godina radi na šalteru zemljišnog-gruntovnog odjela, dovoljno nezainteresirane da budu usporeno tinjajuće. I imao je, da priča bude još kičastija jednu ruku. Uvijek ta jedna ruka, kao da gubitak uda automatski stvara od ljudi zloguke proruke, no nisi ga mogao ne primjetiti, ne na taj dan, ne s onim silnim svijećama koje su dopirale s groblja u pozadini, ne pored kolone mirnih ljudi koji su nestalima odavali poštovanje tihom povorkom. Ali mi nismo, dok nije bilo prekasno.
Mi smo dotada stajali među njima, potpuni autsajderi, dvoje izgubljenih budala sa strane, datum za nas nije imao nikakavo značenje, ono čemu smo se posvetili bilo je sve samo ne slavljenje smrti. Ne znam zašto nam je prišao, ponekad samo priđu, a onda je izvadio nekakav bijeli cvijet, koji je djelovao kao je ispao iz buketa nekom tko se zaputio prema groblju. Ona ga je uzela automatskim pokretom ruke, što je drugo mogla, scena je bila onkraj svake bizarnosti, a zatim nas je pogledao onim svojim ugaslo-upozoravajućim očima, i tiho odšetao. Osjetio sam nakon toga, kako je ona lagano počela drhtati, nije ni meni bilo svejedno, ali netko je morao ostati pribran. Dugo sam je držao u zagrlljaju, dovoljno dugo da znam da će svaki sljedeći korak biti pogrešan-ako je pustim nastavit će drhtati na ovoj cesti koja vodi do groblja njenog grada, ako je pak držim predugo, morat ću tražit opravdanje da ja ostanem ovdje, znajući da je to pogrešno. Grlili smo se tako otprilike točno tri minute koliko traje svaka pristojna pjesma, a onda smo se kao po vojničkoj komandi razdvojili.
You ain't got no money?
He'll get you some
You ain't got no car?
He'll get you one
You ain't have no self-respect,
you feel like an insect
Well don't you worry buddy,
cause here he comes
Through the ghettos and the barrio
and the bowery and the slum
A shadow is cast wherever he stands
Stacks of green paper in his
red right hand
Točno onog momenta nakon što smo dokinuli zagrljaj, znao sam da će nas to razdvajanje definirati više nego išta što smo učinili u tom ukradenom popodnevu. Da li je neobičan akt jednorukog bio samo dokoni čin neke izgubljene duše, koja uživa u blizini grobllja na dan kad su one puna uspomena zatočenih u plamenu svijeća- ne znam, mislim da je samo prepoznao da smo na krivom mjestu na krivo vrijeme. Šutili smo o tome cijelo vrijeme, odjednom je sve bilo nebitno osim tri minute zagrljaja i pjesme koja je lukavo navjestila kalvariju, poput nekog zlokobnog metereologa. Znao sam da nisam smio sjeti u taj bus i krenuti prema zaljevu,a ona je znala da se nije smjela iskrasti u to studeno morsko popodne, i zato dan danas zamjeram mrtvima što su nas tako zeznuli, od svih tih silnih dana tišine, oni su nam uspjeli ukrasti i taj jedan jedini dan koji smo imali. Svaka čast, ekipa, tko vas nadmaši u cinizmu.
You'll see him in your nightmares,
you'll see him in your dreams
He'll appear out of nowhere but
he ain't what he seems
You'll see him in your head,
on the TV screen
And hey buddy, I'm warning
you to turn it off
He's a ghost, he's a god,
he's a man, he's a guru
You're one microscopic cog
in his catastrophic plan
Designed and directed by
his red right hand.
Nakon svega ostalo mi je samo da je poljubim u donju usnu, zaputim ka kolodvoru i počnem smišljati opravdanje. Uskoro se pokazalo da ono neće biti potrebno, pokidane latice ne lijepe se cijanofiksom. Zaljev je izgledao lijepo s one uzvisine, kao da su se i opori dimnjaci oprostili sa svojim mrtvima, i sada se mirno predaju noći. Ako mislite da bi priča trebala završiti zlokobno, varate se, sve što nam je jednoruki poručio moglo se već čuti u pjesmi. Bog za nas nema neki naročiti plan, i zato mu se stalno opiremo, glupo je to sa svim tim nestajanjima. Da nisam tog sisvetskog popodne bio u krivom gradu, bio bi neki drugi put i opet bi bilo isto. Jednoruki bi možda bio poštar ili sistemski inžinjer nebitno, sadržaj poruke uvijek bi bio isti- ako postoje odluke koje su već u startu bile pogrešne, onda je besmisleno opirati im se.
Na povratku, nekako sam opet htio da brko pusti onu pjesmu, ali vozio je neki drugi čiča, a radijski program je bio tek revijalno nedjeljni, isprekidan vijestima i prijenosom utakmica. Još bolje, bilo bi to previše znakova, uostalom kad god je i danas čujem, pada mi na pamet kako je moguće da zagrljaj uvijek traje točno koliko treba i ni sekunde previše. Kao i pjesma koja te na to upozorava, uostalom.
Post je objavljen 01.11.2009. u 08:50 sati.