| < | rujan, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com



Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.


Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Prvo ono što sigurno znate, kao predstavnik više-manje old-school generacije radije govorim ploča nego album. Zapravo govorim i album, no ploča mi je nekako najdraži sinonim te cjelovitosti koji pojedina glazbena priča ima, možda i zbog one famozne razdjelnice na A i B stranu. Iako je to potpuno nebitno za ovu temu, a većinu dolje navedene glazbe ionako slušam na cd-ima. I ne neću vam pričati, sačiuvaj bože, moje doživljaje vezane uz njih. Naime stvar je u tome da ja neku glazbu doslovno i vidim. Ne, ne vizualiziram ju-nego ju doslovno vidim i to bojama. To je sad teško objasniti, pravu sinesteziju doživio sam samo jednom u životu i to pod utjecajem nekih zanimljivih supstanci, ali jednostavno neke pjesme i neke ploče, svojim većim ili manjim dijelom proizvode u meni, ne samo zvukove, nego i boje. I onda mi se dogodi da ih čujem prvenstveno bojom, a zvuk se izgubi negdje u pozadini, kao zvuk kuckanja sata čovjeku koji spava. U nekom slučaju to je doslovno, nekad pak čujem samo blagu nijansu -a ja nastavim s bojanjem, na ovaj ili onaj način. Iako bi čovjek očekivao da se to događa uz klasičnu, elektronsku ili ambijetalnu glazbu ja sam baštinik ipak onih par tonova na gitari koji proizvode u meni te vizualne palete. Da se razumijemo- velik, možda i najveći, broj pjesama i ploča mi je neutralan što se tiče boje, ali neke su onako baš zaronjene u neki kolorit. Tu navedeni neki primjeri ploča(jel), čijih se boja ne mogu otresti. U prilogu ne objašnjavam zašto su vezane uz tu boju, nego po običaju, gađam prvu asocijaciju koja mi padne na pamet. Bijela ploča Christians/Colour - Album koji slušam, ako se kojim slučajem nedjeljom probudim rano. Jako rano. Bijelo sadrži u sebi sve boje, baš kao i najbolje pjesme i zato one ne nalikuju ni na jednu drugu. U sljedećem životu bit ću vojnik crkve koju ću sam izgarditi. U ovoj samo zgubidan Plava ploča U2/Boy- Iako je omot ploče prozračno bijeli, ova ploča odiše plavilom. Odrastanje uvijek počinje iz plavog(ne nema veze s nogometom). Kao odsjaj upaljenih televizora na prozorima zgrada dok ih gledate iz parka. I pijete pivu. Narančasta ploča The Cure/Kiss me, kiss me, kiss me Ovdje omot uistinu jest narančast. Zato što to poljupci uglavnom jesu. Vremenom malo požute, ali to im daje šarm. Kao da listate stare vlažne novine iz podruma, probuđene davno zaboravljene senzacije. Tirkizna ploča Tom Waits/Rain dogs Iz nekog razloga mene ova ploča podsjeća na točno jednog muškarca i točno jednu ženu. Ne mogu dokučiti zašto, ali zanimljive parove (ne nužno i sretne), sam uvijek vidio u nekoj nijansi zelenog. Crvena ploča Nije rdeči album Pankrta kako bi se očekivalo. Nije uopće ništa revolucionarno. revolucije jedu svoje djecu. Zapravo kad razmislim nijedna ploča koje se mogu sjetiti ne svira mi izrazito crveno. Previše seksa u toj boji, i guess, a misao na seks odvlači pažnju s glazbe. Ili sa bilo čega drugog. Ljubičasta ploča David Bowie/Ziggy Stardust Svemir je samotno mjesto. Rocknroll je povremeno sretno utočište putnika namjernika. Od svih tih slinih zvijezda reče jednom Nency Kress. Uvijek sam volio djevojke s ljubičastom lakom na noktima. Žuta ploča Bob Dylan- Oh Mercy Žuta je samo noću. Tankoćutna kao i Dylanov glas. Danju uopće ni ne postoji. Uostalom tko sluša Dylana danju? Uostalom tko sluša išta danju? Ružičasta ploča Ružičasto? Sumnjam, eventualno neki jazz, ali uglavnom ne volim jazz, možda baš zbog tih napadnih pink tonova. Ili da parafriziram Ian Andersona "To young for jazz, to old to live"..... Svijetlosiva ploča National/Boxer Pojava crno-bijelih likova u filmu kolidira sa pojavom sve većeg broja filmova u boji. Francuzima bi na primjer trebalo uopće zabranit da koriste boju....zamislite kako bi Monet/Manet izgledali u crno-bijeloj tehnici. Kakve to veze ima s ovom pločom? Nikakve, takvo je veče. Tamnosiva ploča James/Please to meet you Kad vam se učini da vam život počinje odlaziti u nekom blesavom pravcu ili nađite svoj omiljeni album ili promijenite tapacirung. Ploča sljezove boje Pink Floyd/Wish you were here Dok ne vidim neku baštu sljezove boje uživo, ova ploča će za mene uvijek imati taj zvuk i miris. Ponekad stvari mogu postojati neovisno o svojim imenima. Šarena ploča Beatles/ Seargent Pepper lonely herts club band. Svaka stvar na albumu ima svoju boju, može i svaki put drugačiju. Kad sam je prvi put slušao vidio sam je kao šarenu uniformu koju Beatlesi nose na omotu i svijet njihove glazbe ostao je uvijek divno zaustavljen u onoj točci kad se dječaci iz plave naglo primaknu crvenoj. Oker ploča. Marianne Faithfull/Broken English Prvo sam mislio da napišem smeđa, ali to mi je izgledalo kao da biram boju za kuhinju, a ne za drag album. Ovo oker je baš ok. Evo ja sam baš večeras oker raspložen. Samo takav mogu pisati ovakve pizdarije. Koraljna ploča Rem/Murmur/Automatic for the people Nemam pojma zašto. Zato što mi se valjda čini da sam negdje drugdje dok ih slušam, možda nasukan, možda siguran. Crna ploča Walkabouts/Nighttown Bez frke, ne toliko crna koliko noćna. Znate ono autoput, farovi koji dolaze iz kontra smjera, grad koji svijetli u mraku, uspavane koprene ljubavnika, lutalica i gubitnika. Pjesme umornih gradova, koji su sakrili svoje boje. Ujutro se ponovo jave začudne i moćne, iz straha da nismo zaboravili da mladost ne završava u šest ujutro kad se počneš dizati za posao. * 'Sinestezija' ili 'ujedinjenje osjetila' je neurološki fenomen kojega doživljavaju određene osobe, sinestete, kod kojih dolazi do povezivanja osjetila različitih modaliteta. Tako npr. uz zvukove, sinestete mogu percipirati vizualne podražaje poput boja ili oblika. Moguće je i obrnuto, vizualni podražaji izazivaju zvučne ili mirisne podražaje |
|
Sjedim na balkonu svog stana, oduševljen činjenicom što zasada ne pokazuje tendenciju rušenja, iako je novi. Uostalom zasad su na njemu samo moja malenkost, jedan puzavac u tegli koji vrlo sporo puzi, stolica na kojoj sjedim, čaša bevande, knjiga posljednjeg intervjua s Miroslavom Krležom "Mnogopoštovanoj gospodi mravima", koji je vodio beogradski novinar Miloš Jevtić, te dva mobitela, u noći kada baš i ne stižu smsovi obožavateljica(eto ti ga na, vrag ti poskupljenje odnio). U pauzi gutljaja i randomiziranog čituckanja lucidnih Krležinih misli pokušavam brojati zvijezde ponad mene. Zasad sam došao do brojke nula, za koju kažu da ionako nije broj, pa sam se sjetio one Bradburyjeve priče u "Tetoviranom čovjeku" u kojoj jedan svemirski putnik poludi, jer je uvjeren da apsolutno ništa van njegovog vizualnog dometa ne postoji, nego se sve iznova "materijalizira" kad on uđe u taj prostor. Što je najbolje, kao klinac i ja sam često na to pomišljao, da li uistinu postoji išta što nam je tog momenta van dometa očiju. Možda zato nema ni poruka obižavateljica, jer one one naprosto ne postoje, a kompjuterski generirani program koji obično odgovara na poruke i simulira postojanje "druge strane" je zakazao. Hm, ako je to istina, onda je večeras ovaj mikrosvijet postojanja oko mene prilično razigrano mjesto. Naime, kako sam otvorio prozore, jerbo je vruće i upalio svijetlo na balkonu, jerbo čitam -doživio sam pravu invaziju smrdljivih martina, paukova, noćnih leptira i nekakvih buba nalik na rumunjske traktore. Neka ih, oni su im jedini kompići večeras, a zvuk treskanja njihovih hrskavih tjelesa u balkonsku plafonjeru baš paše uz Krležu. A kad smo kod faune, danas popodne sam pored zgade na travi našao mrtvog fazana, izvaljenog na leđa, mrtvog da mrtviji ne može biti. Namah sam se sjetio Johnnyja i mrtvih fazana koji lete iznad naših glava, samo je Johan tvrdio da nijedan ne pada, ali eto stiglo je vrijeme da se i to počne događati. Glavno da mi nije pao na glavu, ne bi htio završiti poput Eshila, iako je fazan nešto mekši od kornjače. Uz to iz susjednog hotela, čuje se dernjava, s obzirom da je subota tu se održavaju svadbe pa gažeri upravo piče "Za ona dobra stara vremena". Ajde bolje i mladi Dujmić koji je žalio za vremenom kad je bio još mlađi, nego neka čašolomilačke poetike, a upravo su krenuli s "Mi plešemo"(zapravo onu istinitiju verziju "Mi pijemo"), iz čega mogu zaključiti da se ženi neki 40 i kusur-godišnjak, što znači da za mene još ima nade. Još da prorade poruke... Doduše ako ne postoji ništa van ovog svijeta, onda je jedino vino na svijetu "Vranac", 20 kuna u Dion, što je prilično daleko od savršenog svijeta, obitavao on i na balkonu. Ali sad, fućkaj ga kad ništa drugo ne postoji, piješ što imaš, mislim da bi se s tim složio i onaj prolupali astronaut. I sad to je uglavnom to. Upravo sam shvatio da ovaj post liči na malo prošireni status na fejsbuku. Izgleda da će početak 20. stoljeća definitivno obilježiti i kolektivno dijelnje statusa, iako sam donedavno mislio da neki bog zna kakav status u životu nikad nisam imao. Ne znam što bi Krleža rekao o tome ali evo šta kaže o sreći: Za sreću jedva da bi se moglo reći da je uopće ima! Sreća se sastoji od samih neznatnih, svakodnevnih sitnica: imaš šibice kod sebe, a misliš da ih nisi imao! To je na primjer prilična sreća! Ili pozvoniš nekome na vratima, a njega nema kod kuće. I to je sreća. Učinio si posjet, ostavio si posjetnicu, a nisi se gnjavio. Eto pa ti sad reci da je Fritz bio nekakav stari komplicirani enciklopedijski namćor. Zapravo je bio iznimno duhovit i razigran sa riječima, uz to naravno veliki erudit kao što to reče onaj slavni onodobni beogradski grafit "Fritz je bio čovek debo, sve je znao bog te jebo" . A vjerujem da je doživio Internet da bi ga obilno koristio i imao "najfora" statuse na fejsu. Uz traženje grešaka na wikipediji. E sad ja ovog momenta u ovom malom postojećem svemiru nemam šibice, ali s obzirom da ne pušim, nisu mi baš pretjerano ni potrebne. Ali s obzirom da se ovaj blog može shvatiti kao neka vrste podsjetnice, evo bar mogu reći da sam vam pokucao na vrata. A vi čak ni ne morate otvoriti vrata, sreća je ionako mali niz slučajno povezanih pizdarija. Čak i kad se događaju u različitim vidokruzima. No ako mi poželite ostaviti komentar ili čak poslati poruku(pogotovo ako ste "obožaveljica") samo dajte. Iako ne postojite, jako ste mi dragi, uostalom, ja bolje čitatelje od vas nemam. Ja dotle odoh dovršit bevandu i Krležu i probati pronaći makar tu jednu zvijezdu uz "Blue line" Massive Attacka. Ako je i nađem jest da je to samo njen odbljesak od prije nekoliko miliona godina, pa možda čak ni ona više ne postoji(ovo je prilčno nepostojan post), ali bolje i to nego ništa. Samo da balkon izdrži od tolike silne metafizike! |
![]() Fair-play je čista utopija, baš kao i politička korektnost, a nije uvijek baš ni posve moguć, možda i na sreću. Obja termina potiču iz anglosaksonskog svijeta, već poslovično poznatom po tome da se pravi finiji nego što jest, ali Englezi ko Englezi, ne bih se njima bavio više nego što treba. Bar do sljedeće srijede. No ovih dana, u nogometnom svijetu(a o tome da je nogomet odavno postao personifikacija ama baš svega drugog, već je davno sve rečeno-za više pročitati izvanrednu knigu Franklina Foera- Kako nogomet objašnava svijet) dvije se teme koje su nekako i međusobno povezane, momentalno ističu kao vrlo važne i silna svita što sportskih, što drugih novinara opće prakse, kao i običnog puka trudi se da ih prokomentira. A to su Duduovo padanje u šesnaestercu i "nečasno" izboren jedanaesterac protiv Celtica, kao i besmislena Uefina kazna za to simuliranje i stradavanje fibule Luke Modrića nakon naleta Birminghanovog braniča Lee Bowyera. Tu su naravno i razne teorije zavjere koje se pletu oko toga zašto našim igračim stradavaju noge baš kontra Birminghama, u koju se upleo i ne previše taktični predsjednik HNSa Vlatko Marković, te svi drugi dežurni patrioti. Ono što je mene ponakalo da i ja mudrujem na tu temu je po meni prilično besmisleni tekst Miljenka Jergovića o tom famoznom Duduovom padu. Tekst imate ovdje, a ako vam se neda čitati-Jergović uglavnom umuje o tome kako je eto Eduardov pad "elementarni čin nepoštovanja igre", a da je takovo nepoštovanje igre naučio- u prenesenom i doslovnom značenju na našem terenu.. S druge strane, najnovija Modrićeva ozljeda počela se u javnosti i medijima već tumačiti kao produkt čina zavjere zlih Engleza, jer eto i njemu je nogu polomio Birminghanov branič, doduše ne Duduov "krvnik" Taylor, nego nestašni dečko Bowyer, a sve uoči klasifikacijske tekme za SP s Englezima. Moram priznati da me malo zbunjuju svi ti komentari, jer ponekad mi se čini da neki od tih komentatora , nikad nisu gledali nogometnu tekmu. Barem ne neku "malu tvrđu". Naknadna kazna za simuliranje jedanesterca i to onog već dosuđenog u tom mi smislu zaista izgleda kao presedan. Otkad gledam nogomet, a nije to baš ni tako malo vremena, centarfori su stalno padali u šesnaestercu, neki više neki manje, a nekima je to bio i standardni dio imidža. Kad se već uhvatio Dudua, Jergović se mogao sjetiti i legendarnog Zlatka Vujovića, te kako se pričalo kako padne čim ga netko mrko pogleda. A što je s Asanovićevim legendarnim majstorskim padom na utakmici s Rumunjskom u osmini finala SPa u Francuskoj? U narodu se to skraćeno veli-APP. I kojeg su to mentalnog sklopa Talijani kao poznati velemajstori simuliranja i destrukcije igre? Tko je njihovog Pipu Inzaghija naučio sve one sitne štosove kojima tu i tamo iskamči neki ovlaš penalčić? Pa i ako svi suci ovog svijeta znaju o kakavom je majstoru simuliranja riječ, ipak mu dosude pokoji penalčić, jer to je ipak Pipo, centarforski as, a naputak za suce je da štite napadače, zar ne? Sjetio sam se one legendarne epizode crtića Gustav, u kojoj je glavni junak nogometni trener, koji ne uči igrače majstoriji igre i taktici nego isključivo tome kako što bolje simulirati, ali i strgati protivničkog igrača. U krajnjoj liniji nije li se i Rooney strmeknuo bez povoda na tekmi s Manchesterom, za što je također nagrađen penalom, a padali su recentno(što uspješno, što ne) i takvi znalci kao što su Messi, C. Ronaldo, Ronaldhino, a i sam predsjednik Uefe Michel Platini priznao da je dvaput u karijeri uspio glumom izboriti penal, a priznanje koliko mu to puta nije uspjelo je izostalo. A takve štosove nitko od njih zasigurno nije naučio u hrvatskoj ligi, niti pripadaju mentalnom sklopu koji zaziva Jergović. Riječ o samo jednom mentalnom sklopu, jednom od najuniverzalnijih na svijetu, a to je onaj nogometni. Stvar je samo u tome da se u žaru igre i silnoj želji za pobjedom jednostavno ponekad i mulja, što naravno nije korektno i sportski, ali je naprosto ljudski. Ili pojednostavljeno- centarfori će uvijek padati u suparničkim šesnaestercima, pa čak i ako uvedu video nadzor. S bekovima ja već donekle druga priča. Kao što kaže pjesma Igrač s brojem dva Zabranjenog Pušenja : Tada na scenu stupa igrac s brojem dva Takozvani igrac zadatka Koji dobro zna sve tvoje tajne i lako moze doci do svakog podatka Pocinje da te vuce za dres Da te udara, da te gura Programiran je za to, antitalent, kreatura Il' ti mali igrac velikih struktura... Nije baš da svi bekovi lome noge, ali djelomično im je to u opisu radnog mjesta. A u njemu je da mora zaustaviti protivničkog napadača, kako god najbolje zna, pa ako već ne može drugačije, tako da ga onespobiš. U bivšoj ligi najpozantiji kostolomac bio je Zoran Banković iz Radničkog, koji je, ako se ne varam, polomio barem dvojicu, a tu je bio još i Tripković iz OFKa Beogada koji je sredio Baku Sliškovića, te Mladenović koji je skršio Gračana u Hajdukovom dresu, na donedavno njegovoj Kantridi. A zasigurno nisu bili jedini. Uostalom i danas se pričaju legende o svim klubovima koje trenirao sad pokojni trener Milan Ribar i stilu igre koji je njegovao. Od inozemnih"mesara" najpoznatiji je opaki Bask Andoni Goikoetxea, koji je lomom noge skoro zapečatio karijeru Maradoni, a što mu nije uspjelo s njim je s Berndom Schusterom, koji se nikad nije oporavio do kraja od ozljede koljene izazvane grubim Goikoetxeinim startom. A takvih primjera ima još diljem nogometne planete. Naravno ne pada mi na pamet ovdje braniti povijesno pravo bekova da lome noge. Pogotovo ako to čine "mesarski", direktnim uletom u noge, gdje se iz aviona vidi da postoji namjera da se satare protivnički igrač. No gledati u svemu tome neku toeriju zavjere, čemu smo mi kao nacija strašno skloni, mi je naprosto smješno. Pogotovo što ovaj zadnji start na Modriću, uistinu nije bio toliko brutalan, koliko je bila njegova posljedica. Niti vjerujem da su braniči Birmingahama posebno nabrijani na Hrvate u premiershipu, jednostavno se dogodila koincidencija. Zato se ne slažem s Jergovićevom tezom o nekakvom posebnom hrvatskom nesportskom mentalitetu, niti u engleskim bekovima kostolomcima vidim vještice, koji čarolijom loma noge onesposobljavaju igrače naše reprezentacija. Suština je samo u tome da je to dio nogometne igre. Možda onaj manje lijepi, grublji i nesportskiji, ali koji je na neki način neodvojiv od onog ljepšijeg i plemenitijeg djela ove lijepe igre, a koji čini sama nogometna vještina. Napadači padaju, nekad zato što ih bekovi stvarno ruše, a nekad bez razloga, kao previše razigrane balerine. Bekovi su tu da zaustave napadače, katkad to čine "legitimno" a katkad "gangsterski". To je ona naprizemnija metafora nogometa kao vječite borbe u životnom polju, nije sve uvijek fer i kako treba, niti uvijek pobjeđuju najbolji, ali ipak guštamo i u samoj igri i kibiciranju iste(osim ako nije riječ o HNLu, bože me sačuvaj). I to je više-manje to. Uostalom, tko od nas u životu barem jednom nije pao u šesnaestercu, čak i ako nikad nije zaigrao nogomet. A još nas je više doživjelo nalet nekog grubog, mrkog i ne previše talentiranog igrača s brojem dva tzv. robusnog beka, koji nas zaustavio u nekom naletu, iz kojeg smo mogli zabiti gol. |

