Pregled posta

Centarfori padaju, a bekovi lome noge.

Fair-play je čista utopija, baš kao i politička korektnost, a nije uvijek baš ni posve moguć, možda i na sreću. Obja termina potiču iz anglosaksonskog svijeta, već poslovično poznatom po tome da se pravi finiji nego što jest, ali Englezi ko Englezi, ne bih se njima bavio više nego što treba. Bar do sljedeće srijede.

No ovih dana, u nogometnom svijetu(a o tome da je nogomet odavno postao personifikacija ama baš svega drugog, već je davno sve rečeno-za više pročitati izvanrednu knigu Franklina Foera- Kako nogomet objašnava svijet) dvije se teme koje su nekako i međusobno povezane, momentalno ističu kao vrlo važne i silna svita što sportskih, što drugih novinara opće prakse, kao i običnog puka trudi se da ih prokomentira. A to su Duduovo padanje u šesnaestercu i "nečasno" izboren jedanaesterac protiv Celtica, kao i besmislena Uefina kazna za to simuliranje i stradavanje fibule Luke Modrića nakon naleta Birminghanovog braniča Lee Bowyera. Tu su naravno i razne teorije zavjere koje se pletu oko toga zašto našim igračim stradavaju noge baš kontra Birminghama, u koju se upleo i ne previše taktični predsjednik HNSa Vlatko Marković, te svi drugi dežurni patrioti.

Ono što je mene ponakalo da i ja mudrujem na tu temu je po meni prilično besmisleni tekst Miljenka Jergovića o tom famoznom Duduovom padu.
Tekst imate ovdje, a ako vam se neda čitati-Jergović uglavnom umuje o tome kako je eto Eduardov pad "elementarni čin nepoštovanja igre", a da je takovo nepoštovanje igre naučio- u prenesenom i doslovnom značenju na našem terenu..
S druge strane, najnovija Modrićeva ozljeda počela se u javnosti i medijima već tumačiti kao produkt čina zavjere zlih Engleza, jer eto i njemu je nogu polomio Birminghanov branič, doduše ne Duduov "krvnik" Taylor, nego nestašni dečko Bowyer, a sve uoči klasifikacijske tekme za SP s Englezima.

Moram priznati da me malo zbunjuju svi ti komentari, jer ponekad mi se čini da neki od tih komentatora , nikad nisu gledali nogometnu tekmu. Barem ne neku "malu tvrđu". Naknadna kazna za simuliranje jedanesterca i to onog već dosuđenog u tom mi smislu zaista izgleda kao presedan. Otkad gledam nogomet, a nije to baš ni tako malo vremena, centarfori su stalno padali u šesnaestercu, neki više neki manje, a nekima je to bio i standardni dio imidža. Kad se već uhvatio Dudua, Jergović se mogao sjetiti i legendarnog Zlatka Vujovića, te kako se pričalo kako padne čim ga netko mrko pogleda. A što je s Asanovićevim legendarnim majstorskim padom na utakmici s Rumunjskom u osmini finala SPa u Francuskoj? U narodu se to skraćeno veli-APP.
I kojeg su to mentalnog sklopa Talijani kao poznati velemajstori simuliranja i destrukcije igre? Tko je njihovog Pipu Inzaghija naučio sve one sitne štosove kojima tu i tamo iskamči neki ovlaš penalčić? Pa i ako svi suci ovog svijeta znaju o kakavom je majstoru simuliranja riječ, ipak mu dosude pokoji penalčić, jer to je ipak Pipo, centarforski as, a naputak za suce je da štite napadače, zar ne?

Sjetio sam se one legendarne epizode crtića Gustav, u kojoj je glavni junak nogometni trener, koji ne uči igrače majstoriji igre i taktici nego isključivo tome kako što bolje simulirati, ali i strgati protivničkog igrača. U krajnjoj liniji nije li se i Rooney strmeknuo bez povoda na tekmi s Manchesterom, za što je također nagrađen penalom, a padali su recentno(što uspješno, što ne) i takvi znalci kao što su Messi, C. Ronaldo, Ronaldhino, a i sam predsjednik Uefe Michel Platini priznao da je dvaput u karijeri uspio glumom izboriti penal, a priznanje koliko mu to puta nije uspjelo je izostalo.

A takve štosove nitko od njih zasigurno nije naučio u hrvatskoj ligi, niti pripadaju mentalnom sklopu koji zaziva Jergović. Riječ o samo jednom mentalnom sklopu, jednom od najuniverzalnijih na svijetu, a to je onaj nogometni. Stvar je samo u tome da se u žaru igre i silnoj želji za pobjedom jednostavno ponekad i mulja, što naravno nije korektno i sportski, ali je naprosto ljudski. Ili pojednostavljeno- centarfori će uvijek padati u suparničkim šesnaestercima, pa čak i ako uvedu video nadzor.

S bekovima ja već donekle druga priča. Kao što kaže pjesma
Igrač s brojem dva Zabranjenog Pušenja :

Tada na scenu stupa igrac s brojem dva
Takozvani igrac zadatka
Koji dobro zna sve tvoje tajne i lako moze doci do svakog podatka

Pocinje da te vuce za dres
Da te udara, da te gura
Programiran je za to, antitalent, kreatura
Il' ti mali igrac velikih struktura...

Nije baš da svi bekovi lome noge, ali djelomično im je to u opisu radnog mjesta. A u njemu je da mora zaustaviti protivničkog napadača, kako god najbolje zna, pa ako već ne može drugačije, tako da ga onespobiš. U bivšoj ligi najpozantiji kostolomac bio je Zoran Banković iz Radničkog, koji je, ako se ne varam, polomio barem dvojicu, a tu je bio još i Tripković iz OFKa Beogada koji je sredio Baku Sliškovića, te Mladenović koji je skršio Gračana u Hajdukovom dresu, na donedavno njegovoj Kantridi. A zasigurno nisu bili jedini. Uostalom i danas se pričaju legende o svim klubovima koje trenirao sad pokojni trener Milan Ribar i stilu igre koji je njegovao.

Od inozemnih"mesara" najpoznatiji je opaki Bask Andoni Goikoetxea, koji je lomom noge skoro zapečatio karijeru Maradoni, a što mu nije uspjelo s njim je s Berndom Schusterom, koji se nikad nije oporavio do kraja od ozljede koljene izazvane grubim Goikoetxeinim startom. A takvih primjera ima još diljem nogometne planete.

Naravno ne pada mi na pamet ovdje braniti povijesno pravo bekova da lome noge. Pogotovo ako to čine "mesarski", direktnim uletom u noge, gdje se iz aviona vidi da postoji namjera da se satare protivnički igrač. No gledati u svemu tome neku toeriju zavjere, čemu smo mi kao nacija strašno skloni, mi je naprosto smješno. Pogotovo što ovaj zadnji start na Modriću, uistinu nije bio toliko brutalan, koliko je bila njegova posljedica. Niti vjerujem da su braniči Birmingahama posebno nabrijani na Hrvate u premiershipu, jednostavno se dogodila koincidencija.

Zato se ne slažem s Jergovićevom tezom o nekakvom posebnom hrvatskom nesportskom mentalitetu, niti u engleskim bekovima kostolomcima vidim vještice, koji čarolijom loma noge onesposobljavaju igrače naše reprezentacija. Suština je samo u tome da je to dio nogometne igre. Možda onaj manje lijepi, grublji i nesportskiji, ali koji je na neki način neodvojiv od onog ljepšijeg i plemenitijeg djela ove lijepe igre, a koji čini sama nogometna vještina.

Napadači padaju, nekad zato što ih bekovi stvarno ruše, a nekad bez razloga, kao previše razigrane balerine. Bekovi su tu da zaustave napadače, katkad to čine "legitimno" a katkad "gangsterski". To je ona naprizemnija metafora nogometa kao vječite borbe u životnom polju, nije sve uvijek fer i kako treba, niti uvijek pobjeđuju najbolji, ali ipak guštamo i u samoj igri i kibiciranju iste(osim ako nije riječ o HNLu, bože me sačuvaj).

I to je više-manje to. Uostalom, tko od nas u životu barem jednom nije pao u šesnaestercu, čak i ako nikad nije zaigrao nogomet. A još nas je više doživjelo nalet nekog grubog, mrkog i ne previše talentiranog igrača s brojem dva tzv. robusnog beka, koji nas zaustavio u nekom naletu, iz kojeg smo mogli zabiti gol.


Post je objavljen 03.09.2009. u 13:03 sati.