| < | svibanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Neravnopravna borba
- 13:00 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
 Ponekad se pitam kako je to, u ona stara vremena, izgledalo biti alkoholičar, kad nije bilo piva u konzervi ili q-packova. Vjerovatno se proteglo noge i pilo kod Žnidaršića i inih krčmi, iz onih starih dobrih bokala(litro, mezzolitro i quatrolitro) te raspravljo o Abesiniji(tamo di je Mussolini dobio po debelim digićkim prstima od ovakvih sličnih drčnih momaka s kopljima, slično kao što su oni Zulu ratnici svojedobno raskvasili Engleze kao beba zvečku). A kad smo već kod Abesinije- lako je bilo tako, kopljem protiv tenka, stanovite šanse postoje, kao Mate, Jure i Šime svaki sa svojom fiktivnom divizijom u onom partizanskom flimu, gdje četvorica partizana zarobe cijeli švapsku četu na nekom dalmatinskom otoku. Al de se ti bori sa ovako opakim i podmuklim protivnikom, spremnim da uzvrati svaki udarac. To je kao da, ne znam, nasrneš na Todorića antimonopolističkim zakonom. Ili probaš Jadranki Kosor objasniti što je to punk. Uzaludna borba, izgubljena u startu. Uostalom vidjeli ste šta je sve probao učiniti onaj siroti Bušman da se riješi ultimativnog zla- bočice coca-cole(u prvom antiglobalističkom filmu- Bogovi su pali na tjeme -koji je imao tu prednost što je bio smiješan), nosio ju je čak do kraja svijeta pa opet nije uspio. Nekako, to ide po onoj- ako ih ne možeš pobijediti ti im se pridruži. A i onaj pilot im je našao dole kolu bacat. Mogao je koristi metodu koju su isprobali već davno američki doseljenici na indijancima- uvalit im flašu rakije. Ako ih ne možeš pobijediti, a ti ih napij. No zato ja prigodno pišem ovaj post nedjeljom u Hrvata. Nema košarica, nema provlačenja kartice, nema zaliha hrane(u mom slučaju to se svodi na paket gavrilović hrenovki u slanoj vodi, u retro pakiranju), ni sredstava za čišćenje. Tako se na braniku antikonzumerizma našla majčica crkva, dokazujući da je riječ jača od koplja. Pa ću morat prošetati do pumpe po koji Paulaner. Eto riječ božja čini čuda, tjera čovjeka da počne baviti i stvarim za koja nikad nije mislio da će u životu činiti, a to je rekreacija. Doduše mogao bi umjesto pive piti i maraskin sok od višnje koji imam nekim čudom u fridžu. Bio bi to trijumf volje, ali ipak uzaludan. Kako slike govore više od tisuću riječi, završimo prikladno ponovo uz pomoć genijalnog Banksyja.  P.S. Sve rasprodaje kad tad završe, ako ništa kad se sve rasproda budzašto. Jedino u Hrvatskoj nikako da završi opća rasprodaja pameti. Znači li to da je imamo u neograničenim količinama? |
Priča o dve himalajske razglednice
- 11:45 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
|
U svijetu u kojem je jednom bio div Svi smo mi ostali patuljci Keith Laumer Div Za Vedranu Te davne 1979, mama mi je iz poštanskog sandučića donijela jednu razglednicu. Razglednica je bila crno-bijela, na njoj je bio nekakav ogroman planinski masiv, a na njemu nekoliko alpinista. No što je davalo posebnost bila je nepalska marka i potpisi pošiljaoca, članove himalajske ekpedicije, a na njemu je bio i potpis Stipe Božića. A razglednica je bila adresirana upravo na mene. Možete misliti koliko je bio zbunjen jedan devetogodišnji klinac, koji doduše tada još nije ni znao tko je Stipe Božić(koji je tada, logično bio znatno mlađi i ni približno ovako poznat), ali me je fascinirala činjenica da iz meni nepoznatog razloga, nekakva ekspedicija na Himalaji, baš meni šalje razglednicu. Tri sam dana smišljao različite mistične scenarije u svojoj glavi, pleo najluđe priče, dok mi mama nije odlučila reći vrlo prozaičnu istinu-poduzeće za koje je radila je bilo jedan od sponzora ekspedicije, pa su u znak zahvale slali razglednice djeci zaposlenika. Bar mislim da je bilo tako. Stipe se uskoro popeo na sam vrh. Prvi put. Razglednicu sam dugo čuvao, kao malu dragocjenost, razmišljajući ponekad kako su dečki s Himalaje razveseli jednog klinca kojemu je najveći domet bio popeti se na ormar,a onda sam je negdje u selidbenim procesima izgubio. Iako se sve manje vežem za stvari-nepovratno šteta, štono bi rekao Dedić. Ako je nađete na nekom buvljaku, baš onu s mojim imenom, investirajte, otkupit ću je od vas. No, povijest ponekad ima čudnu želju da se ponovi u prepakiranom obliku. Točno 30 godina kasnije, a prije koji dan-opet razglednica s Himalaje i opet od jedne ekspedicije, jedino su ovaj put potpisnice sve mahom žene. S obzirom na medijsku pozornost, nije teško zaključiti od koga je, ali je zanimljivo da sam je dobio dan poslije nakon što se prva grupa cura popela gore na sam vrh , te dan prije nego što su to učinile i druge dve cure. Ovaj put doduše ne moram odgonetati zašto sam dobio razglednicu, naime s jednom od članica ekpedicije me veže poznanstvo, ali ipak moram priznat da mi je zatrirao osmijeh jednakim žarom kao kad sam primio u ruke onu prvu. Himalaja u sandučiću, jebote. Proustov kolačić je za ovo čista kamilica. Odmah je u meni proradio onaj klinac koji je 30-godina ranije zamišljao da je i on tamo na planini, i da proživljava neku suludu avanturu s ostalim članovim ekspedicije. Ili bar da pije s Jetijem onu rakiju koju navodno krade od nepalskih seljaka, što mi se čak čini kao veća vjerojatnost u mom slučaju. Doduše jest da sam se u međuvremenu prestao i penjati na ormare, eventualno se uspentram još na koji šank, ipak ja na njemu sigurnije, i pad ne boli tako jako. Ali eto, kroz jednu kartolinu načas me obuzeo slobodarski duh velike planine,a i to je već nešto. Pošiljateljica (ajme koja riječ) razglednice trebala je biti s one dvije cure drugi dan također biti na vrhu, ali eto zapelo je na- korak do. Ne bi ja ovdje lametirao puno o tome šta znači biti na vrhu(niti tražio simboliku), pogotovo za alpiniste, za mene su sve cure tamo ionako veliki pobjednici, a samo donošenje ispravne i teške odluke, veća je i važnija pobjeda, od osvajanja samog vrha. Zato Veksi, čestitam, većina nas ionako ne zna koji je to vrh koji bi uopće mogli dodirnuti, čak ni u osobnim ormarima na koje se penjamo(ili još češće prestajemo penjatIi), a ti bar znaš si bila nadomak vrha svijeta. Himalaja, jebote, ko što rekoh. A past će i on. Jer kao što si mi svojedobno citirala Ricarda Cassina, "iz razloga što je tamo". A uvjeren sam da će on biti još neko vrijeme, ako ga ne poravna neki himalajski megabandić ili megakerum. Uostalom, sve govori ova završna rečenica iz iz pripovijetke Div, Keith Laumera, koju sam citirao na početku. Mi se vidimo na pivi, nije ni šank uvijek lako osvojiti, uskoro će i Hartera. Ima jedan divan naslov jedne druge SF priče, sjećam ga se iz jednog davnog Siriusa, ikako više ne znam čija je a glasi "U planinama, gradovi". A tebi i svim ostalim prisutnima ovdje, šaljem razglednicu iz ormara. |
Burek s Bancem(ili kako je američki orao postao dvoglavi)
- 17:10 -
Komentari (12) -
Isprintaj -
#
|
Izdvojeno Pitanje i odgovor iz intervjua u najnovijem broja Vijenca, dvotjednika koji sam za sebe kaže(pa ćemo mu povjerovat) da je književni list za umjetnost, kulutru i znanost. Pitanjopostavljač je Andrija Tunjić, a pitanjoodgovarač povjesničar i predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora dr. Ivo Banac A.T: Što znači ulazak Hrvatske u Nato? I. B: Ulazak u NATO jamči našu sigurnost. To je velika prednost. No u inozemstvu su zapazili da taj događaj nije očarao naše građane. Ispada da su Albanci, koji su zdušno slavili ulazak u NATO, politički sofisticiranijii Hrvata. Ovim putem se javno ispričavam cijenjenom profesoru Bancu zbog činjenice da me taj događaj oduševio otprilike toliko koliko i vijesti da je Vlatka Pokos prohodala s Blake Carrringtonom, da Dalibor Brun snima novi spot i da je Marko Perković Obadele Thompson dobio nagradu Sedam sekratara SKOJ-a, te da je hidrant pobijedio Simonu Gotovac u takmičenju u brzom čitanju, ali što ja tu mogu. Tog dana kad smo se primali u NATO, patio sam od teškog mamurluka da mi sto umjetnih zašećerenih ljimunada omiljene Bančeve nacionalne manjine ne bi moglo pomoći, pa sam ga proveo u hibernaciji. Meni je samo zanimljivo kako likovi koji su proveli dobar dio života i izgradili profesionalne karijere u carstvu slobode , uporno pokušavaju nama bokcima odraslima u jednoumlju i ovoj skromnoj pripizdini objasniti čemu bi se mi zapravo trebalo veseliti. Doduše nije da je ovoj zemlji u povijesti falilo mahanja zastavicama i balonima, pa ni limene glazbe, pa će tim više Banac kanut koju suzu zbog toga što se u nas na kraju nisu pojavili transparenti i natpisi na t-shirtima "Uđi prvo ti u NATO, pa tek onda u me bato!" Ali što mi tu možemo. Sjećam se kako mi je baka jednom pričala kako su za vrijeme stare Jugosalvije(znači one još starije) žandari išli selom kontrolirajući da li se u svakoj kući slavi kraljev rođendan, jer nema da netko ne bude ushićen. Doduše poslije je ta ista žandramerija kontrolirala da li je netko na dan kraljeve smrti slučajno ne pjeva i slavi, ali to je tako -između tuge i radosti uvijek je tanka granica kao i između ne znam Albanije i Hrvatske- diijeli ih samo Crna Gora, neš ti kilometraže. Rogošić ju prepliva dok radnik u škveru nije otvorio ni limenku Eva sardine za marendu, ma zapravo brže nego što škver ode u stečaj. A Banac je ionako dubrovčanin, pa mu je čist blizu skoknut do Tirane na tulum stoljeća. Može se ogrnuti američkom zastavom, naručit bozu i zapjevati "Nas i Amera trista miliona". I naručit jedan dupli eagleburger. Dvije glave su pametnije ioanko nego jedna, jedino što često jedna prevagne, kod muškaraca ona donja recimo. Ja dotle uz imam pametnija posla-npr. sa Stavrosom zapjevat: Dao bi sto Amerika, Sve na svijetu ja bi dao Tek da sjednem na verandu Pa uz karte i bevandu brojim valove.... Ili bećarac: U NATO mi primili diku, dugih cijevi hrpa na vidiku...- |