| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Zašto, dovraga, Srbi imaju sreće?
- 08:21 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
|
Čitam u današnjoj Areni anketu u kojoj su se domaće estradne zvijezde izjašnjavaju o tome da li bi, i po koju cijenu, htjeli nastupati u Beogradu i Srbiji. Pa se onda redom protiv nastupa u omiljenom nam susjedstvu izjašnjavaju Mišo Kovač, Milo Hrnić, Dražen Zečić, Vanna, Oliver Dragojević, Thompson, Jasenko Houra, Giuliano, Mladen Grdović, Mate Bulić, sve prekaljene estradne junačine i internacionalne zvijezde. Ma ne bi oni nikad, za ne znam koju lovu(a Grdoviću, Vanna i Milo mogu dobit ponudu u najmanju ruku kao U2). Ljudi moji, pa to zbilja nije fer. Nismo li mi ipak ti koji su pobijedili u ratu, tako bar kaže Hebrangadija. Ako jesmo, zašto su onda Srbi bolje prošli? Zašto oni ne moraju trpjeti ove samodopadne rashodovane šlager pevače, a mi moramo? Pitam ja vas, gdje je tu pravda? Sva sreća da planiram uskoro jedan vikend provesti u Beogradu. Mora se konačno degustirati kečiga koju je obećao Miloš na prošlogodišnjem Exitu. S obzirom na sve navedeno, službeno proglašavam to "Vikendom bez Mile Hrnića". Nadam se samo da se estradnjaci neće u međuvremenu predomisliti. Ipak oni imaju dovoljno veliko tržište. Evo pored Hrvatske, tu je i Slovenija -gdje su uvijek dobrodošli. Šteta je samo što tamo ne mogu stati svi odjednom. Ali tako nešto lijepo teško je i sanjati, probudiš se iz kreveta, vani lijep sunčan dan, a ova ekipa dovoljno daleko-Mišo pjeva a publika ne čuje u Ptuju, Vanna gleda na sat Škofjoj Loci, Grdović nazdravlja ekipi u Celju, Milo održava anitiizolacionistički koncert u Izoli, Oliver vjeruje u ljubav u Piranu, Zečić prodrmava temperamentne Jeseničane, Giulano služi umjesto tvorničke sirene u Velenju, Houra kliče moj dom je Štajerska u Mariboru, Bulić kumuje u Novom Mestu i za grande finale, Thompson zabija mač u svetu hrvatsku zemlju nasred Križanki. Al eto, za razliku od Srba, nismo mi te sreće.... |
Zeleno je boja sjećanja
- 14:03 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
|
Sjećanje je kao pas, legne gdje god poželi Cess Nooteboom Rituali Navedeni citat spomenut je u uvodnom dijelu jedne po svemu sudeći izvrsne knjige, a to je "Zašto se život ubrzava što smo stariji" Douwea Draarisme, koju sam upravo počeo čitati. A odmah sam pripremio za čitanje i ovu drugu iz koje je citat(izašla u izdanju Frakture), jer me je kupila ta rečenica. Knjiga spada, uvjetno rečeno, u područje popularne psihologije i iako su njoj navedena brojna znanstvena istraživanja koja se bave fenomenima autobiografskog sjećanja, te našeg doživljavanja vremena i drugih bliskih fenomena, pisana je tečnim, proznim stilom, u kojem autor vješto kombinira znanstevni i literarni pristup. Uglavnom, sad sam na dijelu knjige koji se bavi prvim sjećanjima i uspomenama. Tako se navodi neko istraživanje u kojem je ispitano stotinjak ispitanika, koji su naravno morali navesti sjećanje za koje smatraju da im je najranije. Ono što je najzanimljivije je da gotovo svi ispitanici imaju prvo sjećanje na razini slike, i to slike koja nije posebno neugodna ni ugodna, nego emocionalno neutralna i obično su to samo kratke "sličice", rijetko inkorporirane u neki konkretni ili važni događaj. Jedna jedina ispitanica iz skupine nije prizvala u sjećanje sliku nego zvuk, i to zvuk očevog glasa dok pred njom čita neko majčino pismo, a koja je inače duže izbivala iz kuće. Poslije se navode neka tumačenja, među ostalim i neizbježnog čika Freuda, po kojemu su najranija sjećanja moraju biti neutralna, jer se tako poništavaju eventualni traumatična iskustva iz najranijeg djetinjstva, odnosno da je to neka vrsta obrambenog mehanizma koji imamo da nas štiti od ranih trauma. Ne bih elaborirao o tome, jer nisam stručnjak, ali da je zanimljivo-jest. No ono što je meni zanimlljivo što su moja najranija sjećanja također na razini slika. I što su posebno vezana uz zelenu boju, a da nemaju veze ni s NK Olimpijom ni s Džamahirijom. Dakle, kao što bi rekao naziv jedne epizode Alan Forda: Sjećam se... Sjećam se zelene fleke od flomastera u unutarnjem dijelu nekog ormarića ili škrinje u kojoj su se držale igračke, te zelene boje futrole ili "prekrivača" kontrabasa u stanu gospodina Nikole Marčetića. Što se tiče mrlje, sjećanje je sljedeće: Ja i tadašnji prijatelj s kojim sam se igrao, a moglo nam je biti između dvije i tri godine, (u malom stanu u kojem su stanovali on i njegovi roditelji*) zavlačili smo se u tu drvenu kutiju, škrinju, ormarić što li je već, a prije toga izbacili bi sve igračke iz nje, te se se zatvorili u nju, a na jednom mjestu je bila našarena velika zelena mrlja od flomastera. U koju bi onda neko vrijeme buljio. Znam da je u kutiji bio mrak, pa ne bi dugo ostali, no to i nije toliko bitno. *Iako tehnički nije bilo riječ o stanu, nego u vešernici na vrhu zgrade, riječ je bilo o zajedničkim prostorijima na krovu zgrade u tadašnjem naselju Poljane u zagrebačkom Trnju, u koje su se "nasilno" uselili mnogi mladi parovi, uključujući i moje roditelje. Riječ je bilo o bajbocima od nekih ja mislim niti 20 m2, koji su kasnije, ako se ne varam i legalno pretvoreni u stanove. Moj prvi životni prostor. Drugo sjećanje je, kao što sam naveo, kontrabas gospodina Nikole Marčetića, odnosno futrola u kojoj je bio. Kontrabas, ne gospodin Nikola. Nikola Marčetić je inače naš ugledni putopisac, afrikanist i spisatelj, poznat po reprezentativnoj knjizi o književnosti i stvaralaštvu Afrike - Voljena Afrika, izdanoj davne 1981, i koliko mi je poznato, to je najsustavniji prikaz te teme kod nas uopće. Ja sam gospodina Marčetića pamtio tada kao nekog ozbiljnog starijeg gospodina, no naravno riječ je o dječjoj percepciji. Stvar je u tome da je on tada bio star, pa otprilike kao ja sada(a možda sam i ja sad stariji i ozbiljni gospodin), te svega desetak godina stariji od mojih roditelja, ali je za razliku do mog oca imao bradu i naočale, što je meni zasigurno davao dojam "starog gospona", ili kako to već klinci percipiraju. Mama mi je pričala da su me on i njegova žena obožavali, možda iz razloga što sami nisu imali djece, pa sam kod njih često bio, i da sam dragom gospodinu Nikoli skidao naočale i povlačio ga za bradu, što me je jako zabavlljalo. No, ipak toga se svega sjećam na nekoj neodređenoj razini, za razliku od sjećanja na kontrabas u futroli u kutu sobe (doduše to je moglo biti i čelo, kad bolje razmislim). I to je zapravo to, nikakvog dodatnog sadržaja tu nema. Samo instrument u zelenoj futroli, tamo negdje u kutu jedne fine građanske sobe, koja ja zasigurno odisala drugim predmetima i pričama, ali zbog nekog razloga moj mozak je fotografirao ovu i zadržao kao jedno od dva najstarijia sjećanja u životu. Čak ih ne bi nazvao ni neutralnim, dapače, i mrlja i instrument funkcioniraju kao nekakva zelna krijesnica na noćnom nebu uspomena i potpuno su izdvojene iz krajolika. Vrsta preslikača(sjećate li ih se-obožavao sam ih kao mali) na tkanju sjećanja, možeš ih nakelemiti gdje god hoćeš, uvijek odskaču od pozadine. I ispunjavaju nekom posebnom ugodom, koja nije fizičke prirode, nego naprosto daju jedan osjećaj smirenosti i neizbrisivosti. Možda baš zato jer nisu nakalamljena na nikakav poseban događaj, nego na čisto postojanje. Imam ja još nekih uspomena na to rano djetinjstvo u zgradi u Kozaračkim poljanama(kako li se sad zovu- Vrbik?), pogotovo na veliku terasu i krov gdje se nalazi vešernica i igranje na tom istom krovu, ali nisam siguran da li su ona pripisana naknadnim gledanjem fotografija koje su tamo snimane. S jednim kuštravim kovrčavim i, ne bi vjerovali, plavokosim, te vele jako lijepim malim dječakom koji se smije na njoj. Pokazat ću vam je jednom, ako budete dobri omladinci. Mrlja i kontrabas nisu fotografirani, a i da jesu, slike iz tog perioda još nisu bile u boji, pa bi se zelena boja lako detektirala u crno-bijelom svijetu uspomena. E da, sjećam se visokih jablana kraj zgrade, viših i od nje same, što opet ima neki zeleni prizvuk. Uglavnom ubrzo sam(oko 4. godine) preselio u novozagrebačke Utrine, gdje sjećanja postaju kompaktnija i linearnija. Nekako će mi to djetinstvo u Utrinama s akumulranim dječjim uspomenama biti možda i najsretniji period u životu, no opet tužan je to nekako život ako ti djetinjstvo nije općenito najsretniji period. Ali to je već neka sasvim druga priča, koja s ranim sjećanjima nema veze. Eto to bi bila moja najranija slika, koja je se udomaćila u sjećanju, kao pas kraj nogu gazde, kad smo već kod citata kojim smo počeli. Iz nja se teško može izvući neka posebna priča, ali ja sam uvjeren da taj zeleni fleš nikad neće izaći iz moje glave. Uostalom, odnekud se mora početi, a zelene slike mi se čini kao sasvim solidan zalog za čuvare uspomena. P. S. Što se tiče zvukova, jedan od onih koji su mi obilježili djetinjstvo je glas ovih dana preminulog sportskog komentatora-legendarnog BorisaMutića. Tv prijenosi sportskih događaja su svakako bili stvar koja su nam obillježila djetinstvo, no najbolje je to Katzo napisao u komentaru inače jako lijepog posta koju je napisao Ribafish: Li Ning, Bojan Križaj, Pirmin Zurbrigen, Primož Ulaga, Cukahara…..kad negdje vidim ta imena u glavi ih uvijek čujem njegovim glasom. Toliko o slikama i zvukovima u najranijim sjećanjima, hvala na pažnji, a ako želite i vi iskopajte svoja. |
Rekvijem za razuzdani petak
- 19:11 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
|
Ove konkretne noći bi trebalo nekamo otići, kažeš, u svom starom raspadnutom Fordu(ili Škodi, Volvu, Fiatu) dok još nisi potrošio svu količinu pjesama na svojoj strani. A ja ti kažem, nećeš to tako lako izvesti, jer pjesama uvijek ima više, nego situacija koje možeš primjeniti uz njih. Zato sam ja čvrsto odlučio da večeras ne ideš nigdje, i umjesto toga čitaš ovaj post, ako ništa drugo da iz puke znatiželje da vidiš, kako ću ti to zabraniti da pomoliš svoje dupe ikamo iz udobne fotelje i ostaneš zakucan u njoj, skupa sa svim tim svojim omiljenim pjesmama. A ceste ostaviš nekim novim nabrijanim klincima, od kojih će neki možda i noćas stradati, što nije nešto što bi nas trebalo veseliti, ali kako ionako to ne možemo spriječiti, nije nešto zbog ćemo večeras i tugovati. Mislim, zajebali smo previše stvari da bi nas dodatno uzrujale još i nove olupine po putu. Jer znaš što, mi se nikad nismo, generalno gledajući, otrijeznili od petka uvečer. To je zapravo sasvim ok, između ostalog i zato jer su nam se veća sranja, ako mene pitaš, događala srijedom ili četvrtkom uvečer(o da četvrtak je znao bit posebno zajeban), ali negdje u dubini duši nikad nismo preboljeli onaj pubertetski osjećaj da bi se subotu ujutro trebalo vratiti nateknutih očiju od prethodnih večeri, uskočiti u prvi jutarnji bus, ljubazno pozdraviti ZET-ovca i predati se tom jutru koje te prihvaća kao brata. Krevet je samo meka provalija, a jastuk je samo medij, nešto kao stara gatara koja ti iz karata proriče uspavanu budućnost. Krevet je kurvanjski dobra stvar, sve dok te ne prikuju uz njega. Slično kao naslonjač, u koji si upravo zakucan. Sad mi upravo jebeš mater, nastojiš si natočiti čašu stocka ili pelinkovaca iz obiteljskog buffeta, kladeći se da ćeš me demantirati, i da pijana noć puna zvijezda čeka samo tebe, ali znaš da ćeš odustati. Imaš previše cuge u toj flaši,a ceste su kvrgave i zakrčene. Ili ravne i puste , svejedno. Uostalom, možda te čeka i neka žena u spavaćoj sobi. Ne bi bilo zgorega poševiti nešto, ali onda oprezno s tom žesticom. No ne zaboravi da koke nekako nemaju tolerancije za neočekivane noćne izlete. Uostalom imaš sise, alkohol i fotelju, pa kamo si ti to naumio? Voziti se po gradu možda? A ja ti ionako neću reći gdje ćeš me naći. Zapili smo mladost, i to je jedino pametno što smo s njom učinili. Poslije smo se počeli pravdati njome, i odlučili biti stabilni i stariji(posebno loša odluka), zarađivati i dogovoriti da konačno postanemo ljudi, ne nužno tim redom. To je bila sasvim razumna odluka i jedina moguća, iako vjerojatno najgora u našim životima. Najbolja i najgora ujedno. Ustvari isti kurac, samo smo nekako manje zabavni. Neki čuju zov divljine, neki zov krčme. Neki ništa ne čuju, samo nestanu na prvom zavoju. Neki se pravadaju pjesmom, evo meni baš svira Hold on to Yourself Nick Cavea, pa ostanu u stolici, čekajući da nađu sljedeću pjessmu i sljedeći razlog ostanka. Ja ga imam, pišem večeras ovaj besmisleni post, nemam auto, i nikad se nisam navikao na zavoje. Blesavo je samo što ću te samo naljutiti, kazavši ti u facu da večeras ipak nećeš otići. Zajebeš li me, učinio si da budem vuk i imat ćeš vazda pivo od mene. U krčmama večeras, kao i svake noći, stoje djevojke- najviše sam volio one s dugim plavim lasima, iako mi nisu loše ni one dugim crnim lasima, a mogao bih reći pokoju i o onim kratkokosim u svim bojama. Žena sa flašom pive u ruci, negdje u kutu proćerdanog petka, pa to je kao svemir u flajš-mašini, iz kaosa iscijeđene zvijezde. A nije da im nismo znali ukrasti i poljupce, fotelja je sasvim nemoćna po tom pitanju. Nećeš se noćas ustati iz nje, ali ipak se smiljujiš, a ako je žena još u toj sobi do tvoje, zadrži je starim trikovima do jutra. Vidimo se sutra na kavi i duplom pelinu, časti onaj koje imao više uspjeha. Ceste su divne, ali ne trpe poraz. Zato najviše volim taksiste, pola plaćaš za vožnju, pola za šutnju. Ali jebeš takav grad u kojem u subotnju zoru taksisti ne kruže poput kondora, diskretni svjedoci sitnih pobjeda i veličanstvenih poraza. Mogao bi te još uvjeravati da nećeš otići nigdje večeras, ali znam da ti je najdraže kad mi želiš napakostiti. Kao u nekoj pjesmi Tom Waitsa bacit ćeš fotelju kroz prozor, reći ženi da imaš pametnijeg posla i da ćete se jebati sutra, upaliti drndavog Forda, naoružat se pivom, lozom i pakosti i krenuti u grad, ili već negdje, u neko selo koje još nema ime jer čeka da ga ti izmisliš. Toliko mjesta na ovoj planeti koja se još nikako ne zovu, a ti drijemaš u fotelji. Ili još gore, čitaš ovaj post, i uzaludno ih tražiš na karti. No ipak nećeš otići, jelda? Imaš još dve pive u frižideru, a draga ti je zaspala. Da nam je tako što netko nudio prije 10 godina, mislili bi da je Harry Truman osobno sa jajima, ili Sai Baba sa svojim materijaliziranim karamelama. Ponuda koja se ne može odbiti. Jer da si mislio otići, zbrisao bi za prve rečenice. Sad je kasno, pročitaj post do kraja, iskapi pivu i sklupčaj se kraj njenog dupeta. Ali ako misliš da ne postoje mjesta koje nemaju ime, i u njima krčme koja se zovu po nama, grdno se varaš. Ne vide se iz naslonjača, jer su iza zavoja, pa su van dometa daljinskog. Tamo ću te sačekati prvom prilikom, ne doduše večeras, jer moram zavšiti ovaj post, ali jednom kad se budeš najmanje nadao. Bit ću bučan, u društvu najmanje dvije nasmijane dame(plavokosa/crnokosa), s barem litom vina ispred sebe. Mislim, u kurac, ako sam te već izvukao iz tog udobnog naslonjača i nagnao da noću voziš, moram te nečim i zadržati. Ti samo plaćaš taksi za put kući, meni i damama, te upamti put do tamo jer ja neću bit u stanju, iako to nije ni toliko važno. Kao da ćemo se ikad vratiti... P. S: Nego jesi našao pjesmu za ovu situaciju? Prijedloge ostaviti dolje molim, hvala lijepa.... |