| < | veljača, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
  Godinama sam sanjao kako bi idealni posao koji bi htio raditi, trebao biti nešto poput onoga u kultnom filmu/knjizi Hi-Fi- voditi vlastiti dućan s rabljenim gramofonskim pločama. A onda mi je palo na pamet da radim jedan vrlo sličan posao, a i nekako se više ne osjećam lagodno više među svim tim odsviranim starinama. Previše duhova prošlosti, previše nedovršenih priča uz dovršene pjesme. A onda mi je sinulo nešto što bi moglo veselije i kreativnije. Imati vlastitu prodavaonicu s lizalicima, ilitiga dućan lilihipa. Svojedobno mi je Ribafish savjetovao kako je najbolje komadu na prvom čvenku pokloniti lilihip. Nekakav je znak pažnje, a opet dovoljno je jeftino da ispadne otkačeno i štosno, a ne patetično. Učinio sam to samo jednom, i zajebao se do temelja. Ne zato što nije upalilo, nego zato što jest. Od tad se držim čokse. A tako mi i treba kad slušam Ribafisha, jednog od rijetkih koji je uspio uprskati više dobrih prilika od mene. Čuj, ne znam, bog nekom možda triput šalje čamac, meni je znao poslati i trajekt, pa bih se opet zaboravio ukrcati. Osim ako to nije onaj za Vis, na taj se uvijek nekim čudom uspijem uvaliti. Da se vratimo dućanu lizalica, uistinu bi to veseli poslić bio. Oko tebe lizaljke raznih oblika i boja, a mušterije uglavnom klinci, zadnja nada ovog svijeta da se čovjek može veseliti malim stvarima. I taman kad sam pomislio da konačno imam definiranu životnu ambiciju, sjetih se kakve bi konotacije mogla imati ta želja. Kako mi tako nešto uopće nije ni u primisli bilo na pameti, moram odustati i od te ideje, osim toga ja ne bi imao srca odbiti klinčadiji prodavati slatkiša u količinama koje žele, pa bi me gnjevni roditelji napali da im kvarim ručak djeci šećernim bombama. A i koliko bi komada dnevno morao prodati, po cijeni od 1 kune komad, da ostvarim kakav-takav profit? Ne znam što bih onda još mogao? Razmišljao sam i o trgovini dugmadi, takav je svojedobno vodila mama mog šulkolege, onaj kultni u Boškovićevoj, ali globalizacija i konfenkcija deklasiraše i tu djelatnost. Dugmad se ne prodaje baš dobro, osim ako nije bijela. Nemam pojma, mislim da ću, ako ikada dođem do love, otvoriti staru dobru krčmu. Zvati će se Kod tri lilihipa, imati će karirane stolnjake, ojaču konobaricu, žebelezne pepeljare, a kućni bend bit će mi, štajaznam, 173. postav Temptationsa. Ionako dok ja dođem do kapitala, potencijalni mušterije iz dućana lilihipa, postat će u međuvremenu notorni alkoholičari. |
|
Daklem, osnovnu najavu imate tu Ukratko, Zvonarica je odlučila na sva zvona objaviti kako čovjek u skoro pa u zreloj dobi, može bataliti sve, prodati sve osim blanje, i osnovati bend. Zanemarit ćemo pri tome što žena nije još ništa prodala, nego pored toga što uredno održava svoje građansko-roditeljske obaveze, ulovila se ozbiljno gitare i sama osmislila pregršt skoro pa hitoidnih pjesama. K tome još kao da joj i to nije dovoljno, prepjevala i poneku tuđu, štono se kaže cover po cover -pogača. Ako želite čuti progresivni folk-pop, navrnite, te ako želite vidjeti najbolje noge jedne demo trešnjevačke singer- songwriterice, na pravom ste mjestu, iako će nositi traperice(po vlastitom iskazu), a i odbila je ispeći kiflice, što sam ja predlagao, kako bi namamila neodlučne. Kiflice na stranu, mjesto zbivanja je Soba(nego moja nego ona u Magazinskoj, ja još nemam kauč), datum četvrtak 12.02, satnica oko 21, a vaše je samo da dovučete svoju facu. I platite mi pivo, ako vam se svirka svidi. Jer nisam vas valjda džaba na ovo nagovarao. Ekipa, ajmo, podržimo drajciger plus generaciju, na nama ostaje svijet.... |
Lux Interior 1946-2009  Imao sam sreću vidjeti Crampse uživo, a finalni krešendo nastupa u kome se Erick Lee Purkhiser, aka Lux Interior bacaka po stageu, penje po zvučnicima i razbija gitaru svakako je jedna od zabavnijih stvari koje je bilo moguće doživjeti, čak i u svijetu rock`n`rolla, koji inače ne oskudijevaja osebujnim tipovima. Jedan od najosebujnijih svakako je bio Lux, jedan od onih koji je taj rock`n`roll punim plućima i živio, koliko god da sintagma izlizano zvučala. Nekako ih je gore sve više, a dole sve manje, pa možemo doći do zaključka kako se svijet okrenuo naopčake, jer dok ovdje vlada začudna tišina, nebo postaje sve bučnije i sve zanimljivije mjesto. |
|
Nisam blesav da tratim život samo zato da bih ga produžio Jack London Jučer je uz tortu, darove, popevku i Milana Bandića, svoj 106. rođkas proslavila najstarija Zagrepčanka, veleštovana gospođa Dora Sukanec. Ako imate volje računati cijenjena gospođa je bila u godinama u kojima sam ja sad (a ne bih se usudio sebe više baš rosnim zvati),otprilike u doba operacije Barbarossa, a rodila se u godini kad su napisani Zov divljine prigodno citiranog Jack Londona i Višnjik A.P. Čehova, te kad je afera Dreyfus bila prva senzacionalistička vijest naslovnica ondašnjih novina. U prigodničarskoj atmosferi, gđa. Sukanec izjavila je da eliksir života pronalazi u zelenoj salati i luku, te velikoj želji za životom. Doduše poznajem neke pasionirane salatoždere i lukoždere, koji su ljubitelje zdravog života(ali ne i zanimljivog života), ali bez obzira na sve, ne bih davao ruku u vatru da će itko od njih doživjeti 106-u. Mislim da je ta tajna dugovječnosti u nečem drugom. Najme kaj, gđa. Sukanec je cijeli svoj radni vijek provela kao degustator likera u, kako mediji navode, tvornici alkohola . E sad ne znam zašto se ne navodi i ime te tvornice, valjda iz razloga da je se ne bi reklamiralo, a destilerije alkohola se to po zakonu ne smiju, ali nekako imam osjećaj sudeći po mjestu gdje je gospođa provela svoj životni i radni vijek, da je između ostalog često imala priliku degustirati, između ostaliog, iGP proizvođača MB-a.   Ili kak bi se reklo: Gorki li je pelin, ali slatki li je život. I tako likerčić po likerčić, došli smo i da same tajne (dugog) života. No, sad je tu mene počelo nešto mučiti vezano uz to. Naime, cijelo vrijeme sam mislio da će mi veće ili manje povremeno konzumiranje pelina te mnogih drugih manje ili više kvalitetnih destilata, u konačnici ipak malo skratiti život. Sad bi se moglo pokazati upravo suprotno. Kako ja i dalje mislim da je jeziva gnjavaža u životu doživjeti stotu (iako bu je Brega ziher doživio), sad sam postao malo zbunjen. Nije valjda da ću likerima popločati put do dugovječnosti? Sad već iskreno zabrinut, razmišljam da promijenim životnim navike, i prijeđem na neko drugo, manje dugovječno, piće. Možda da probam s kefirom? |