| < | ožujak, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
|
Sjećanje je kao pas, legne gdje god poželi Cess Nooteboom Rituali Navedeni citat spomenut je u uvodnom dijelu jedne po svemu sudeći izvrsne knjige, a to je "Zašto se život ubrzava što smo stariji" Douwea Draarisme, koju sam upravo počeo čitati. A odmah sam pripremio za čitanje i ovu drugu iz koje je citat(izašla u izdanju Frakture), jer me je kupila ta rečenica. Knjiga spada, uvjetno rečeno, u područje popularne psihologije i iako su njoj navedena brojna znanstvena istraživanja koja se bave fenomenima autobiografskog sjećanja, te našeg doživljavanja vremena i drugih bliskih fenomena, pisana je tečnim, proznim stilom, u kojem autor vješto kombinira znanstevni i literarni pristup. Uglavnom, sad sam na dijelu knjige koji se bavi prvim sjećanjima i uspomenama. Tako se navodi neko istraživanje u kojem je ispitano stotinjak ispitanika, koji su naravno morali navesti sjećanje za koje smatraju da im je najranije. Ono što je najzanimljivije je da gotovo svi ispitanici imaju prvo sjećanje na razini slike, i to slike koja nije posebno neugodna ni ugodna, nego emocionalno neutralna i obično su to samo kratke "sličice", rijetko inkorporirane u neki konkretni ili važni događaj. Jedna jedina ispitanica iz skupine nije prizvala u sjećanje sliku nego zvuk, i to zvuk očevog glasa dok pred njom čita neko majčino pismo, a koja je inače duže izbivala iz kuće. Poslije se navode neka tumačenja, među ostalim i neizbježnog čika Freuda, po kojemu su najranija sjećanja moraju biti neutralna, jer se tako poništavaju eventualni traumatična iskustva iz najranijeg djetinjstva, odnosno da je to neka vrsta obrambenog mehanizma koji imamo da nas štiti od ranih trauma. Ne bih elaborirao o tome, jer nisam stručnjak, ali da je zanimljivo-jest. No ono što je meni zanimlljivo što su moja najranija sjećanja također na razini slika. I što su posebno vezana uz zelenu boju, a da nemaju veze ni s NK Olimpijom ni s Džamahirijom. Dakle, kao što bi rekao naziv jedne epizode Alan Forda: Sjećam se... Sjećam se zelene fleke od flomastera u unutarnjem dijelu nekog ormarića ili škrinje u kojoj su se držale igračke, te zelene boje futrole ili "prekrivača" kontrabasa u stanu gospodina Nikole Marčetića. Što se tiče mrlje, sjećanje je sljedeće: Ja i tadašnji prijatelj s kojim sam se igrao, a moglo nam je biti između dvije i tri godine, (u malom stanu u kojem su stanovali on i njegovi roditelji*) zavlačili smo se u tu drvenu kutiju, škrinju, ormarić što li je već, a prije toga izbacili bi sve igračke iz nje, te se se zatvorili u nju, a na jednom mjestu je bila našarena velika zelena mrlja od flomastera. U koju bi onda neko vrijeme buljio. Znam da je u kutiji bio mrak, pa ne bi dugo ostali, no to i nije toliko bitno. *Iako tehnički nije bilo riječ o stanu, nego u vešernici na vrhu zgrade, riječ je bilo o zajedničkim prostorijima na krovu zgrade u tadašnjem naselju Poljane u zagrebačkom Trnju, u koje su se "nasilno" uselili mnogi mladi parovi, uključujući i moje roditelje. Riječ je bilo o bajbocima od nekih ja mislim niti 20 m2, koji su kasnije, ako se ne varam i legalno pretvoreni u stanove. Moj prvi životni prostor. Drugo sjećanje je, kao što sam naveo, kontrabas gospodina Nikole Marčetića, odnosno futrola u kojoj je bio. Kontrabas, ne gospodin Nikola. Nikola Marčetić je inače naš ugledni putopisac, afrikanist i spisatelj, poznat po reprezentativnoj knjizi o književnosti i stvaralaštvu Afrike - Voljena Afrika, izdanoj davne 1981, i koliko mi je poznato, to je najsustavniji prikaz te teme kod nas uopće. Ja sam gospodina Marčetića pamtio tada kao nekog ozbiljnog starijeg gospodina, no naravno riječ je o dječjoj percepciji. Stvar je u tome da je on tada bio star, pa otprilike kao ja sada(a možda sam i ja sad stariji i ozbiljni gospodin), te svega desetak godina stariji od mojih roditelja, ali je za razliku do mog oca imao bradu i naočale, što je meni zasigurno davao dojam "starog gospona", ili kako to već klinci percipiraju. Mama mi je pričala da su me on i njegova žena obožavali, možda iz razloga što sami nisu imali djece, pa sam kod njih često bio, i da sam dragom gospodinu Nikoli skidao naočale i povlačio ga za bradu, što me je jako zabavlljalo. No, ipak toga se svega sjećam na nekoj neodređenoj razini, za razliku od sjećanja na kontrabas u futroli u kutu sobe (doduše to je moglo biti i čelo, kad bolje razmislim). I to je zapravo to, nikakvog dodatnog sadržaja tu nema. Samo instrument u zelenoj futroli, tamo negdje u kutu jedne fine građanske sobe, koja ja zasigurno odisala drugim predmetima i pričama, ali zbog nekog razloga moj mozak je fotografirao ovu i zadržao kao jedno od dva najstarijia sjećanja u životu. Čak ih ne bi nazvao ni neutralnim, dapače, i mrlja i instrument funkcioniraju kao nekakva zelna krijesnica na noćnom nebu uspomena i potpuno su izdvojene iz krajolika. Vrsta preslikača(sjećate li ih se-obožavao sam ih kao mali) na tkanju sjećanja, možeš ih nakelemiti gdje god hoćeš, uvijek odskaču od pozadine. I ispunjavaju nekom posebnom ugodom, koja nije fizičke prirode, nego naprosto daju jedan osjećaj smirenosti i neizbrisivosti. Možda baš zato jer nisu nakalamljena na nikakav poseban događaj, nego na čisto postojanje. Imam ja još nekih uspomena na to rano djetinjstvo u zgradi u Kozaračkim poljanama(kako li se sad zovu- Vrbik?), pogotovo na veliku terasu i krov gdje se nalazi vešernica i igranje na tom istom krovu, ali nisam siguran da li su ona pripisana naknadnim gledanjem fotografija koje su tamo snimane. S jednim kuštravim kovrčavim i, ne bi vjerovali, plavokosim, te vele jako lijepim malim dječakom koji se smije na njoj. Pokazat ću vam je jednom, ako budete dobri omladinci. Mrlja i kontrabas nisu fotografirani, a i da jesu, slike iz tog perioda još nisu bile u boji, pa bi se zelena boja lako detektirala u crno-bijelom svijetu uspomena. E da, sjećam se visokih jablana kraj zgrade, viših i od nje same, što opet ima neki zeleni prizvuk. Uglavnom ubrzo sam(oko 4. godine) preselio u novozagrebačke Utrine, gdje sjećanja postaju kompaktnija i linearnija. Nekako će mi to djetinstvo u Utrinama s akumulranim dječjim uspomenama biti možda i najsretniji period u životu, no opet tužan je to nekako život ako ti djetinjstvo nije općenito najsretniji period. Ali to je već neka sasvim druga priča, koja s ranim sjećanjima nema veze. Eto to bi bila moja najranija slika, koja je se udomaćila u sjećanju, kao pas kraj nogu gazde, kad smo već kod citata kojim smo počeli. Iz nja se teško može izvući neka posebna priča, ali ja sam uvjeren da taj zeleni fleš nikad neće izaći iz moje glave. Uostalom, odnekud se mora početi, a zelene slike mi se čini kao sasvim solidan zalog za čuvare uspomena. P. S. Što se tiče zvukova, jedan od onih koji su mi obilježili djetinjstvo je glas ovih dana preminulog sportskog komentatora-legendarnog BorisaMutića. Tv prijenosi sportskih događaja su svakako bili stvar koja su nam obillježila djetinstvo, no najbolje je to Katzo napisao u komentaru inače jako lijepog posta koju je napisao Ribafish: Li Ning, Bojan Križaj, Pirmin Zurbrigen, Primož Ulaga, Cukahara…..kad negdje vidim ta imena u glavi ih uvijek čujem njegovim glasom. Toliko o slikama i zvukovima u najranijim sjećanjima, hvala na pažnji, a ako želite i vi iskopajte svoja. |