Svijet u boci

<	ožujak, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com

Image Hosted by ImageShack.us

Discover Gabon

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.

..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.

Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović

Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht

Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie

Svijet u boci

29.03.2008., subota

Krtaka povijest serijskih ubojica

S obzirom na recentna zbivanja na pitomim zagorskim bregima, podsjetimo se na neke od rodonačelnika i klasika žanra.

Tko? Gilles da rais, francuski plemić i vojnik, rođak Ivane Orleanske

Kad i gdje? U Francuskoj u 15. stoljeću.
Koga je sve potamanio? Na desetke, po nekim navodima i stotine dječaka u svom skromnom dvorcu namijenjenom romantičnim užicima. Zalutala je i poneka djevojčica, ako dečkiju nije bilo na lageru.
Pobogu zašto? Zbog neuzvraćene homoerotične ljubavi prema nekom dječaku iz mladosti. Sve zbog jednog dječaka, rekao bi Hornby. Ili naprosto zato što je bio potpuno poremećeni luđak za kojeg su De Sadovi popovi bili upravo sveci.
Kako je završio? Na vješalima, iako se, bog da mu duši prosti, pokajao te ispovijedio.
Rezime ludila: Od tih vremena dvorci u pokrajnjim uličicama više nisu na dobru glasu.

Tko? Jack Trbosjek, praforenzičar

Kad i gdje? U vlažnim i maglovitim Londonskim pokrajnim uličicama, krajem 19. stoljeća, šugavog razdoblja kojeg romantičari nazivaju Viktorijansko. Ubojstva su izvedena na brutalan i krvav način, s posebnim naglaskom na utrobu.
Koga je sve potamanio? Pet prijateljica noći, kojima se noć u ovom slučaju baš i nije pokazala kao pretjerano vjeran prijatelj.
Pobogu zašto? Postoje razne teorije, od one klasične da je mrzio žene jer je bio seksualno disfunkcionalan, do teorija zavjere po kojima je sve namješteno jer je u cijelu stvar bila umiješana kraljevska obitelj. Patrica Cornwell štancerica forenzičarskih romana tvrdi da ima dokaza da je ubojica bio impresionistički slikar Walter Sickert, ali biće da je autorica čitala previše svojih knjiga.
Kako je završio? Kao mit i popkulturna ikona.
Rezime ludila? Zahvaljujući njemu, polucilindar i nož neće nikada izaći iz mode.

Tko? Chares Manson, hipi s kukastim križem

Kad i gdje? U Kaliforniji, krajem hipijevskih šezdesetih, čime ih je uz asistenciju Hells Angelsa na Altamontu i službeno zatvorio.
Koga je sve potamanio? Zapravo nije on sam okrvario ruke, ali je njegova familija, kako se zovu članovi bizarnog kulta, na njegovu zapovijed ubila nekoliko ljudi na imanju Roma Polanskog, uključujući Romanovu njegovu tadašnju mladu suprugu Sharon Tate.
Pobogu zašto? Zbog pjesme Helter Skelter Beatlesa, koja mu je cijelo vrijeme svirala u glavi, da bi se u konačnici izazvao rat između crnaca i bijelaca, koje bi to ubojstvo trebalo izazvati. Zvuči suludo, ali što očekivati od manijaka par excellance. Neke nova otkrića dovode do zaključka da je familija odgovorna za još nekoliko ubojstava nevezanih za slučaj Tate.
Kako je završio? Na doživotnoj ćorci, s tim da su mu dosada jedno 735 puta odbili zahtijev za pomilovanjem. E da je njemu Mesić predsjednik komisije.
Rezime ludila? Što bi tek bilo da je mu je u glavi svirala Revolution no.9 od Beatlesa?

Tko? Ted Bundy, iz familije Bundy

Kad i gdje? Diljem Sjedinjenih država sredinom sedamdesetih.
Koga je sve potamanio? Oko 30-tak žena, koje bi usput pokupio, s tim da je neke od njih seksualno zlostavaljo, ali najčešće kad su već bile mrtve.
Pobogu zašto? Navodno je bio zlostavljan u djetinjstvu, s posebnim osvrtom na djeda koji je davio životinje. Moderna psihologija ne objašnjava u kakvoj je to vezi s ubijanjem žena. Iako je Bundy bio prilično zgodan, pa su žene čak bile zagrijane za njega, njemu su se više sviđale ohlađene.
Kako je završio? Skuren na električnoj stolici, račun za struju podmirio Enron.
Rezime ludila? U Bundyjevom susjedstvu nikad nije dosadno. Ipak draži nam je Al, rođak u trećem koljenu.

Tko? David Berkowitz iliti Samov sin, slušač pasa

Kad i gdje? U New Yorku, između 1976 i 1977.
Koga je sve potamanio? Uglavnom slučajne prolaznike tj. parove koji bi se žnjarali po njujorškim jebodromima. Prije toga ih neko vrijeme promatrao, čisto da vidi kako se to radi.
Pobogu zašto? Jer mu je tako rekao susjedov pas, odnosno demon koji ga je zaposjeo. Pluton, Nosonja ili Šarko?
Kako je završio? Dobio je šest doživotnih robija. Zasada uredno pegla prvu od njih, kao da mu se ne žuri da odradi sve.
Rezime ludila? Seks u autu ionako nikad nije bio previše udoban, a i nikada ne znate tko sve viri. Za nostalgičare Spike Lee je snimio film Ljeto kad je ubijao Sam o paranoji tih dana u New Yorku. Ajmo svi zajedno s Frankijem onaj stari šlager- New York, New Yoooo....

Tko? dr. Harold Shipman, ubojica opće prakse (od milja dr. Smrt)

Kad i gdje? U idiličnoj engleskoj ambulanti opće prakse, tijekom druge polovine prošlog stoljeća.
Koga je sve potamanio? Preko 215 vlastitih pacijenata tijekom svoje višegodišnje bogate liječničke prakse, raznim suptilnim metodama, od postavljanja krive dijagnoze i prepisivanje pogrešne terapije, do korištenja injekcija i inih lijekova.
Pobogu zašto? Možda se odlučio osvetiti roditeljima što su ga maltretirali da završi tu medicinu, a on je htio biti kipar? Ili je naprosto bio pijan dok je polagao hipokratovu zakletvu.
Kako je završio? Objesio se u zatvorskoj ćeliji. Pih, očekivali smo da će i na sebi primjeniti neku od suptilnih metoda koju je koristio za eutaniziranje pacijenata.
Rezime ludila: I vi se još žalite na hrvatski zdravstveni sustav! Engleski je doživo znatne promjene baš nakon Shipmanova slučaja.

Tko? Jennifer San Marco, poštanska službenica

Kad i gdje? 2006. u sunčanoj Kaliforniji
Koga je sve potamanila? Prvo svog susjeda, a onda šestero slučajnih prolaznika na parkingu, koji su mahom bili pripadnici rasnih manjina.
Pobogu zašto? S obzirom da je dama bila poštanski službenik suvišno je postavljati pitanja o motivima, iako neki spominju rasizam. Neki će reći da na parkiralištu jednostavno nije bilo bijelaca, što je prilično moguće. A i ljudi moji, znate li vi kako se stalno gomila ta pošta!
Kako je završila? Prosvirala si mozak, nakon što je shvatila da bi je moglo čekati slaganje pošte u zatvoru.
Rezime ludila: Kao što vidimo, žene su se emancipirale na svim poljima pa i na ovom zahtijevnom poslu.

Tko? Jean- Claude Romand šatro liječnik

Kad i gdje? 9.1.1993 u mirnoj francuskoj provinciji
Koga je sve potamanio? Vlastitiu ženu, djecu, roditelje, te roditeljskog psa.
Pobogu zašto? Zato što je nakon 18 godina muljanja zaprijetila opasnost da se otkrije njegova tajna a to je-da on nije ugledni liječnik kako je dosad uspješno blefirao sve ukućane plus susjede od kojih je jedan bio liječnik, ljubavnicu i psa, nego običan nekorisni blefer koji je 18 godina šetao cijelo prijepodne.
Kako je završio? U doživotnoj ćuzi gdje sad na miru može završiti davno započeti studij medicine.
Rezime ludila? Možete lagati neke ljude neko vrijeme, možete lagati sve ljude neko vrijeme, možete i neke ljude svo vrijeme, no znate i sami već kraj. Ali znate li što vam je muž po zanimanju?

Tko? Aleksandar Pišuskin, šahist ludih poteza

Kad i gdje? U tranzicijskoj Moskvi početkom devedesetih, u jednom gradskom parku.
Koga je sve potamanio? Oko 50 ljudi, uglavnom beskućnika, koje je prije toga podmitio te potom napio, čime drugim nego ruskom votkom. Ionako bi od nje stradali kad-tad.
Pobogu zašto? Jer je htio prestići drugog najvećeg ruskog masovnog ubojicu Andreja Čikatila, koji je ubio 52oje ljudi. Pišuskin nije uspio, stao je na skromnih 48.
Kako je završio? U doživotnoj ćuzi gdje sad igra svoju omiljenu igru-šah(zvali su ga i manijak sa šahovske ploče). Vjerojatno sam sa sobom, iako on preferira simultanku.
Rezime ludila: Prema ovom je dvoboj Karpov-Kasparov čista kamilica.

Tko? Metod Trobec, pekarski naučnik

Kad i gdje? U deželi krajem sedamdesetih.
Koga je sve potamanio? Nekoliko žena koja je zaveo, potom spavao s njima, te ih potom ubio i spalio u vlastitoj krušnoj peći.
Pobogu zašto? Možda ih je htio ponuditi pizzom poslije, ali se zabunio?
Kako je završio? Ubio se u zatvoru prije koju godinu gdje je cijepao doživotnu, (prvo je bio osuđen na smrt, pa na 20 godina, pa su skužili je previše krušnih peći u Sloveniji da bi ga pustili) a u međuvremenu je u ćuzi dvaput pokušao ubiti drugog zatvorenika. U svakom slučaju, kažu da je bio prilično metodičan zatvorenik.
Rezime ludila? Ako ne znate kako je kultna zagrebačka grupa Trobecove krušne peći s početka osamdesetih(i time izazvala javni skandal) dobila ime, sad znate. Sada,
se ponovo okupljeni u maniri dosadne političke korektnosti zovu Viva Glorio.

Tko? Vinko Pintarić, zagorski bećar

Kad i gdje? U pitom i blagom zagorskom kraju, tamo u već pomalo zaboravljenom prošlom stoljeću.
Koga je sve potamanio? Petero ljudi tijekom dvadeset godina, prvi put 1973, a zapamćen je po dugom skrivanju i spektakularnoj potjeri početkom devedesetih nakon drugog krvoprolića po zagorskim bregima, na kraju koje koje su ga likvidirali hrvatski specijalci predvođeni Matom Laušićem.
Pobogu zašto? Ljubav i ljubomora(zvali su ga zagorski Casanova) ili ipak teški delanec, tko li će ga znati.
Kako je završio? Ubijen u potjeri, čime je zapravo postao dio kolektivne hrvatske mitologije. Povijest se, nažalost, nemilosrdno ponavlja.
Rezime ludila? Za nas nisu gospodski kreveti, mi ti se ko Vinko Pintarić pokrijemo Večernjim

to be continued....

- 09:54 - Komentari (38) - Isprintaj - #

26.03.2008., srijeda

Separatistička polka

Manuela ča ča ča
cijelo ljeto plesala
a sada je pokojna
ubila ja Baska dva

- 10:25 - Komentari (11) - Isprintaj - #

23.03.2008., nedjelja

Malo o vječnosti a puno više o punim pepeljarama

Otkako sam prestao pušiti nekako više ne obraćam pažnju na to koliko često konobari u birtijama mijenjaju pepeljare. Vjerojatno stalno, ako je konobar(ica) agilan pa u strahu od gazde mora stalno brinuti da pepeljare budu čiste. Rekoh, prestadoh pušiti i dapače, sve me više smeta dim u zatvorenim prostorima, ali napola ili još bolje prepune pepeljare bili su zaštitni znak opskurnih birtija, onih, a na ovom blogu je već puno puta o tome bilo pisano, u kojima se mora provesti svaka pristojna mladost. Mladost, ne starost, jer redoviti gosti birtija u godinama zapravo postanu nekako otužni, možda još i ne bi bili da nisu zamrle provincijske krčme s kariranim stolnjacima i onim savšrenim talijanskim bokalima(litro, mezzolitro), ali sav taj mesing oduzima matorom alkoholičarskom licu i zadnju mrvicu dostojanstva.

Iako, ne znam, sve sam rijeđe u kako veli Đole malim birtijama usput kojima tako lakonski zaboravljamo imena. Baš razmišljam kako bi trebalo jednom napuniti pun rezervoar benzinom, nakrcati se zalihama pive i pronaći nekog vozača koji neće gunđati i onda se voziti, nikako ne autoputom, nego malim sporednim cesticama sve se dok se potpuno ne isprazni rezervoar bez punjenja.

Ako je sve zapisano, a neke svete knjige vele da jest pa ću im ja, ovaj put pomalo iznimno, povjerovati, zaustavili bi se tamo gdje je suđeno da se zaustavimo, u nekom malom mjestu uz cestu, rustikalnog imena(Donji Viljanci, s tim da ne postoje gornji, ili možda Oštro), i odraditi kraj dana u nekoj krčmetini, a ujutro razmisliti što i kako dalje.

Jutro je trijeznije od večeri, iako ne uvijek.

Možda bi vas domoroci gledali s nepovjerenjem, s čuđenjem svakako. No, opet, ne vjerujem da bi se sve pretvorilo u lokalnu varijantu Psiju od slame, ne zbog poslovične domaće gostoljubivosti, nego zbog toga što se tu ionako ne bi trebalo zadržati duže od jedne večeri, a i napravili bi im dobar promet. Život je niz slučajnosti(ovaj put, prigodno, zanemariti ću svete knjige) samo za neke se treba sam pripremiti.

Tamo, možda ne mijenjaju pepeljare svakih pet minuta. Recite da ne, da birtijska globalizacija nije uništila zadnju nadu čak i u usputnim krčmetinama?

Jer, ako jest, kamo bi onda trebalo krenuti i u kom pravcu? Ako u malim neuglednim pripizdanama ne možemo pobjeći od silikonskog boga, onda se više ni ne isplati kretati na put. Treba zadržati privid, da je moguće uteći, iako je jasno da nije, baš kao što je i Gvatemala svojedobno igrala vaterpolo utakmicu s onom srednjom Jugoslavijom i spušila pedeset golova razlike, ali je ipak odigrala do kraja a nije odustala, jer takva tekma u startu nema smisla.

Htjedoh reći, glupo je ne priznati da si outsider prema vječnosti, ali još manje je potrebno vječnosti dati značaj.

I zato ne vjerujem u vječni život, drugi život, sljedeći život, reinkaranaciju a ostavljam tek malo prostora za postojanje duše, iako mi je malo čudno da je ruski znanstvenici već nisu pronašli, kako je jednom u srednjom školi izjavio Jaga da je netom pročitao u novinama. Taj članak, ako je ikada izašao morao je biti naslovljen Rusi pronašli dušu , s obaveznim dodatkom- a zar su je ikada izgubili.

Ja sam duboko uvjeren da smo bića trenutka, čemu gubiti vrijeme na traženje onostranog? Svakako mora biti nešto više, samo zašto se trudimo da to nešto mora biti glamurozno i da je naše mjesto veće od onog što nam pripada. Svemir je svakako fascinantno mjesto, ali i prilično ravnodušno. I nije nimalo tako spokojan sa svim tim asteroidima, eksplozijama, olujama, i bučnim nastajanjem i još bučnijim nestajanjem zvijezda. Mada nije loš, jer nema ispraznog blebetanja. Jedno od tih naših blebetanja je i religija.

Mislim, da se netko ne uvrijedi, nemam ja ništa protiv organizirane religije, ono- tko voli nek izvoli. Osim što mi često ide na živce ta samouvjerenost u branjenju monopola na istinu, i kako su od običnog mita napravili cijeli pseudoznanstveni sustav zvan teologija, ali ajde u maniru uskršnje poruke mira i tolerancije ne bih previše o religiji, nije mi namjera vrijeđati vjernike da me netko krivo ne bi shvatio. I ja danas guštam uz šunku, jaja i bogami janjca u porodičnoj atmosferi. Običaji su divna stvar, sve dok nas previše ne podsjećaju na smrtnost, što je efikasno, ali nekako nepristojno.

U mom omiljenom filmu na temu Isusa Posljednje Kristovo Iskušenje Martina Scorsesea postavlja se jedna vrlo jednostavna dilema. Ako je Isus ujedno i bog i čovjek, a tvrdi se da jest, što bi se dogodilo kad bi usred najvećih muka popustio tom zadnjem iskušenju kojim ga testira đavao dok je na križu, te odabrao običan ljudski život. Jer popustiti pod mukama je tako ljudski,a nema sumnje da su metode kojima može mučiti osobno đavao još manje suptilne od onih koje su prakticirali Himmlerovi crnokošuljaši. Dakle što bi bilo da je odabrao taj običan srednjostrujaški život bliskoistočnog zanatlije i oženio se Marijom Magdalenom te u muku znoja svog odgajao djecu kao svaki pošten trudbenik. Iako film tu pretpostavku vuče samo kao paralelnu radnju, odnosno na kraju se vrlo jasno sugerira da bi Krist ostao na križu i odabrao bolniji put prema božankom, kritike crkve su bile nevjerojatno žestoke, film nikad nije prikazan u poslijeratnoj Hrvatskoj, a čak su ga i komunističke vlasti na zalasku u Zagrebu prikazale u omanjem kinu Sloboda (danas Tuškanac), gdje je neka revna duša razbila izlog u kojem je bio plakat.

Moram priznati da ja nisam shvatio što je tu tako sporno, koliko znam i sam Scorsese se deklarira kao praktični katolik. Mislim da je crkvene vlasti uvrijedio trenutak u kojem se sugerira da je Isus naprosto odustao od nas. Odnosno, da je pomislio u jednom trenutku da nismo vrijedni njegovih muka, i da ga treba pustiti na miru, jer je on, između ostalog, samo običan čovjek. Posrnuli guru. Drvodjela koji je izgubio vjeru. Ravnodušnost je nešto što organizirana religija ne podnosi, njima je nepojmiljiva npr. ideja pojma Neba koju su imali stari Kinezi, koji su ga smatrali apsolutno ravnodušnim prema onome što se zbiva nama dolje.

Čak sam pitao frenda koji je se jako fura na vjeru da mi objasni blasfemičnost te ideje, pa je objasnio da je Kristu nemoguće oduzeti tu njegovu božansku prirodu, te kada bi zbilja u jednom trenutku sišao s tog križa, prestao bi biti ono što je tj. Krist. Znači li to ipak je on ipak samo bog, dok mu je ljudska priroda prilično ograničena? I tu sam se dalje odustao u preispitivanja te ideje, ja ću radije odraditi svoj život zemaljskog stolara bez razbijanja glave takvim pitanjama, osim toga, meni je i lakše jer me, srećom, nitko nije pozvao da spašavam duše.

I tu bi stao s ovom, ioanko predugom, religijskom digresijom. Ja sam zapravo pokušao pronaći zašto sam ovaj post počeo s punim i prljavim pepeljarama. Mora biti neki proustovski moment u tome, mora biti da je neki triger za izgubljeno sjećanje, ali ga ovog momenta ne mogu izvući. Ono što sam siguran da nije neko sjećanje koje su pojeli emocionalni moljci, nego naprosto neki mali važan moment zagubljen u brojnim autoputevima sivih stanica, ili još vjerovatnije na nekoj od usputnih cesta, nekoj od onih kraj kojih su te male usputne birtije, možda je baš pokoji konjak više u nekima od njih zauvijek ubio to sjećanje.

Možda, kažem možda, jer ne znam, zato jer je pokojni Dudić volio pune pepeljare, čak se jednom svađao s konobaricom da mu ih prestane prazniti. Sjećanje na pokojnog prijatelja, to je uvijek važan detalj u usputnim krčmama mozga. To je najviše što možemo postići, nikakvo uskrnuće ne bi tu pomoglo. Kad odeš, više te nema, još si malo sjena u tuđim uspomenama, kao one siluete koje su škarama izrezivali svojedobno izletnici amateri u primorskim izletištima. Dolaze drugi, vječnost se iznova hrani novim siluetama.

Ili možda, opet možda, jer ja nisam teolog i nemam odgovore, možda baš zato što te pune pepeljare ipak malo prkose vječnosti. Ono danas si tu, u birtiji za stolom, ogrezli ste u nekom pijanom birtijskom razgovoru, a pepeo se neumoljivo puni. Mladost se troši kao dim cigarete, ali neka se troši, jebeš takvu mladost koji se opire trošenju.

I onda odeš, nestanete, više se nikad ne vidite. Kismet ili niz slučajnosti. Neke od ljudi koji su mi bili važni možda više nikad neću vidjeti, naći ćemo se već, odrađujemo svoje stolarske živote, ajde čujemo se, sretan Uskrs, Božić, pa što se ne javiš pizda mu materina, i onda sutra, prekosutra, za devet godina jedan telefonski poziv, ili možda, onako neoprezno, prvo iz čista hira, a potom redovito, počnemo nabijati naočale na nos kako bi gledali osmrtnice u novinama. Zajeban hobi, pogotovo kad postane produktivan.

To je zapravo ta puna pepeljara, strah od upitnika. Kako znamo da nekog ne gledamo možda posljednji put? Ne znamo, naravno, pravimo se da imamo tu jebenu vječnost pred sobom, a vrlo dobro znamo da je konačnost neumitna, i da će benzina kad tad nestati, možda i prije nego što se domognemo usputne birtije u malom mjestu.

Zato velim da se unaprijed treba pripremiti. Nakrcati auto pivama, izbjeći autobahn i vući se u kasna lijena popodneva sporednim cestama. Te sporedne ceste i pripadajuće im krčme s punim pepeljarama to je najbolje što možemo dobiti u krađi od vječnosti. Uskrsnuća, vječna lovišta, reinkarnacije i seobu duše ostavljam drugima. Ako su je Rusi uistinu i onomad otkrili, oni bi najbolje znali da je duša puna cigaretnog dima, votke i sjećanja ionako potpuno neupotrebljiva za daljnju transplataciju.

- 11:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

19.03.2008., srijeda

Želim biti glasnogovornik!

Potpuno sam ozbiljan!

Naime, mislim da nema boljeg zanimanja na svijetu. Ne samo da se ne mora govorti glasno, nego au contaire na hrvatskom primjeru, vidi se da je tišina poželjniji model obavljanja posla. No poanta je da vam je ovisno već na kojem mjestu i za koga radite, dovoljno znati dvije tri rečenice, kako bi pokrili glanogovornički istup za sve moguće nastale situacije. Ne vjerujete?

Evo ja ću vam pokazati primjer kako izgledaju primjeri savršenog glasnogovorništva, ovisno već o kojim je institucijama riječ.
Nakon toga, očekujem da me neka od njih primiti kako bi se mogao uhljebit na to dobro plaćeno i nadasve kreativno radno mjesto.

Glasnogovornik(u daljnem tekstu GG) MUPa: Ne možemo još davati nikakve izjave, jer je istraga u tijeku, ali možemo sa sigurnošću utvrditi da ubojica nije batler.

GG lokalne PU: Ne možemo davati nikakve izjave, jer je istraga u tijeku, ali možemo sa sigurnošću utvrdirti da ubojica nije Šime.

GG lokalne PU 24 sta kasnije: Ne možemo davati nikakve izjave jer je istraga u tijeku, ali možemo sa sigurnošću utvrditi da je ubojica Šime.

GG lokalne PU još 24 sata kasnije: Ne znamo gdje je Šime.

GG zagrebačkog Holdinga: I još bi jednom molili cijenjene građane Zagreba da shvate kako je najnovije poskupljnje režijskih troškova isključivo u njihovom interesu.

GG SDP-a: Želimo samo naglasiti da su se najnovije podjele u stranci dogodile isključivo zbog toga kako bi se izbjegle daljnje podjele u stranci.

GG HEPa: Mislimo da je naše javno poduzeće jedan od rijetkih svijetlih primjera izlaženja u susret našim korisnicima i ostvarivanju njihovih potreba.

GG Plinare: Uvjereni smo da informacije o tome da je naša plinska infrastuktura zastarjela, iscurile iz podmenutog izvora.

GG HDZa: Mi još ne znamo koji je državni interes po tom pitanju, ali smo uvjereni da će premijer Sanader do kraja dana saznati koji je to, pa ćemo vas izvjestiti.

GG HDZ-a: Odlučno odbijamo insinuacije da se državni interes po tom pitanju promijenio u odnosu na onaj od prije dva dana, samo smo u međuvremenu promijenili glasnogovornika.

GG HSLS-a: Mi se slažemo.

GG HSS-a: Interes HSS-a jednak je državnom interesu, iako mislimo da državni interesi po tom pitanju nisu dobri za Hrvatsku državu.

GG liječnikog konzilija: Stanje predsjednika dr. Franje Tuđmana je i dalje kritično ali stabilno, pa očekujemo da će se uskoro doći svijesti i dati izjavu o ZERPu i najnovijoj situaciji u zemlji, u koju je ozbiljno upućen iz prve ruke.

GG Dinama: Obaviještavamo cijenjene kolege da je novinska konferencija na kojoj će vam Zdravko Mamić svima jebati mater, sazvana za sutra u 12 sati.

GG ministarstva obrane: Istina da u novoj godini nije predviđen budžet za automatsko oružje, ali sa zadovoljstvom možemo reći da je promjena kompletne ukrasne flore u zgradama ministarstva napravljena po NATO standardu.

GG Hrvatskih cesta: S zadovoljstvom možemo reći da je ukupni broj naših cesta koje ne vode nikuda, smanjen za jednu trećinu, sagradnjom kioska brze prehrane na njihovom kraju.

GG MVIP-a: Ne znamo kada ćemo priznati Kosovo, ali priznanje autonomne oblasti Srbija možemo očekivati već sljedeći tjedan.

GG Plive: Osim što izaziva privremenu sljepoću, tremor i rupe u sjećanju, naš novi lijek dugoručno ne izaziva nikakve ozbiljne nuspojave.

GG Nove TV: Iako je naš reality show do zla boga glup, očekujemo da ćemo potući konkurenciju do nogu, ako ničim onda glupošću svojih kandidata.

GG RTL-a: Iako je naš reality show još gluplji, očekujemo da ćemo probiti magičnu granicu gledanosti od 103 %

GG HRT-a: Uvjereni smo da komercijlne televizije nemaju takvu ozbiljnost i studioznost u plasiranju gluposti, kojom mogu parirati dugogodišnjoj HRT-ovoj tradiciji.

GG banke: Naravno da smo lagali u reklami za naš ultrapovoljni kredit o uvjetima kredita. Zar ste strvarno toliko glupi da vjerujte bankarskim govnima poput nas.

GG Hoto grupe: Oštro demantiramo da smo srušili spomenik Banu Jelačiću radi gradnje podzemnog lifta koji vodi u atomski bunker za superbogate. Ali budemo već.

GG mini stranke: Iako smo ostvarili izborni rezultat od 0,00000000001 posto, tj. ja sam jedini glasao za sebe, to nikako ne možemo smatrati izbornim neuspjehom. On bi bio da nisam uspio dobiti ni taj glas.

GG prijatelja životinja: Ljudi su stoka. I obrnuto.

GG* gradske kanalizacije: Možemo potvrditi da su najnovije analize potvrdile naše sumnje i javna govorkanja da smo u govnima do grla. Sad čekamo da se zatalasa.

Onda, zar ne bih bio sjajan glasnogovornik?

Možda će jezični čistunci reći da je Glasnogovornik kovanica i zapravo je jedna riječ, te da bi bila dovoljna skraćenica G, ipak ćemo se držati skraćenice GG jer ona može značiti i golo govno.

copyright by Svijet u boci

- 11:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

In memoriam sir. Arthur C. Clarke 1917-2008

My God, it`s full of stars....

Možda je bolje biti nerazuman i sretan, nego razuman i nesretan. Dakako, najbolje je biti razuman i sretan.
Hoće li naši potomci postići taj cilj, bit će to najveći izazov budućnosti. Uistinu, to bi moglo uvelike odlučiti o tome hoćemo li uopće imati budućnost.

Arthur C. Clarke u pogovoru 3001. završne odiseje 19. 9. 1996

- 08:22 - Komentari (11) - Isprintaj - #

07.03.2008., petak

Hotel Sahara

Priroda je najveća čovjekova zabluda i definitvno je precijenjena.

Zamišljam sljedeću scenu- nešto slično agoniji iz filma Leaving Las Vegas-truliš u sterilnoj lasvegaškoj sobi neobrijan i siv, jetra je u stanju moruzgve s malignim tumorom centralnog živčanog sustava, u ruci čaša s posljednjim gutljajem whiskyja, a prazna flaša Jack Danielsa kraj uzglavlja. Dobro bi došla i Elizabeth Shue, ali to su već filmske fore, kurva koja ispraća pijanca na posljednje putovanje splavom kroz alkoholni Had, ne bi mogla biti tako zgodna. Evenutalna neka posrnula forcigerica, kojoj bi se tek u alkoholnoj izmaglici mogao naslutili izgubljeni mladalački smiješak, ispod sloja šminke nanesene špahtlom. A na upaljenom televizoru nekakve nezanimljive vijesti, lokalni požar pod kontrolom, političar ulovljen s maloljetnom kurvom u krilu, rezultati polufinalnih tekmi nekog glupog sporta i tinejdžer masovni samoubojica.

Treba znati krepati.

A što bi vi? Lijeno ljetno popodne uz pjesmu cvrčaka? Ajme grozote, nesnosna ljetna popodneva počeo sam podnositi tek otkako ih ubijam pivom. Kakva je to uvreda umrijeti smiren, kao neki zadovoljni barba u devedestoj i nekoj, u kamenoj kući s pogledom na more. Nije to loš život, svo to sranje u mornarskoj majici, ali je totalno promašena smrt.

Opet, možda bi se bilo dobro zavući na godinu dana u neku kućicu na otoku, s laptopom i zalihama vina(brat bratu nekih 6 bačava minimum) i uz lagano srkanje bevande napisati najbolji roman ikad napisan. Roman o alkoholu, čežnji, sunovraćanju i o paklu besmisla, te naravno smrti koja dođe po svoje. Na kraju romana, ako ne i prije kojih cca 30 stranica.

Samo, bojim se da bi popio svu bevandu, prije nego što bi došao do 20. stranice, gdje bi morao objasniti kako je zapravo glavni junak pao u ponor alkoholizma. A i ko će, brate mili, pisat kraj mora. Osim ako nije sjeverno, ružno i daleko kao oči skandinavke. Žene, ne križaljke.

Saharu ti meni daj. Pustoš duše usred gradske vreve. Džungla na vrućem limenom krovu. Egzistencijalna praznina pod hipotekarnim kreditom. Namćoraste i čudne ljude iz gradova. Njih volim. Što ću ja sa smirenim djedovima(a ni babe mi previše na zanimaju) i njihovim vrtlom. Da pišem o tome literature bi mi bila zanimljiva kao ona Vlade Gotovca(svaka čast na njegovom političkom djelovanju, ali ja nisam nikad vidio dosadnijeg pisca majke mi).

Ili još bolje, kakav Las Vegas kakvi bakrači. Treba riknuti u nekom ruševnom samačkom hotelu, gdje prebivaju neoženji bauštelci, u nekom otužnom željezničkom domau, gdje je boja žbuke tamnija od jetre stanara, a žohari svaku večer priređuju tulum, kao raspjevane lutke iz Muppet Showa. Negdje u Topuskom, Pokupskom ili drugom sivom mjesto na sko, kroz koji ide rijeka koje je samo alibi koji omeđuje tužne subdine. U nekom industrijskom predgrađu, kojemu je tranzicija ubila industriju pa ločeš jeftinu pivu, ti alkić u sivom demodiranom kaputu skupa s mladim pankerima u irokezicama, koji se sprdaju s tobom dok ti daju gutljaj svog Ribara. Umrijeti kao žicar.

Mala sitna zadovoljstva, poput pišanja po gumi nekog skupog automobila u vlasništvu mladog inžinjera telekomunikacija, prikrivenog krvoloka u kravati.

Na jeftinom željeznom krevetu, s trulim dahom promašenog života. Jasno vam je da u toj varijanti Elizabeth Shue ne dolazi u obzir.

Shvaćate što hoću reći kad kažem da je priroda precijenjena. Mislim volim i ja zelenilo, planine, more i sve te fore iako mi baš nije drag cijuk ljubitelja prirode. Ali, jebi ga život nije Heidi. Te fore s oblacima poput vate, iznad koji se nazire beskrajna modrina, to ostavljam za zagrobni život. Ili bar za nadgrobni. Cabaret macabre s punim flašama mirogojčeka.

U međuvremenu daj mi neki motel, betonsko čudovište na napuštenoj cesti, nek bude jeftino, kičasto, filmski i s obilnim količinama alkohola. I dok rikavaš u alkoholnom deliriju treba spustiti rolete, kako te slučajno ne bi dotakli zraci sunca i tako ljepotom dana pokvarili tako sjebanu divnu stvar poput pijanog umiranja na tenane.

- 09:33 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>