Marketing
Hotel Sahara
Priroda je najveća čovjekova zabluda i definitvno je precijenjena.
Zamišljam sljedeću scenu- nešto slično agoniji iz filma Leaving Las Vegas-truliš u sterilnoj lasvegaškoj sobi neobrijan i siv, jetra je u stanju moruzgve s malignim tumorom centralnog živčanog sustava, u ruci čaša s posljednjim gutljajem whiskyja, a prazna flaša Jack Danielsa kraj uzglavlja. Dobro bi došla i Elizabeth Shue, ali to su već filmske fore, kurva koja ispraća pijanca na posljednje putovanje splavom kroz alkoholni Had, ne bi mogla biti tako zgodna. Evenutalna neka posrnula forcigerica, kojoj bi se tek u alkoholnoj izmaglici mogao naslutili izgubljeni mladalački smiješak, ispod sloja šminke nanesene špahtlom. A na upaljenom televizoru nekakve nezanimljive vijesti, lokalni požar pod kontrolom, političar ulovljen s maloljetnom kurvom u krilu, rezultati polufinalnih tekmi nekog glupog sporta i tinejdžer masovni samoubojica.
Treba znati krepati.
A što bi vi? Lijeno ljetno popodne uz pjesmu cvrčaka? Ajme grozote, nesnosna ljetna popodneva počeo sam podnositi tek otkako ih ubijam pivom. Kakva je to uvreda umrijeti smiren, kao neki zadovoljni barba u devedestoj i nekoj, u kamenoj kući s pogledom na more. Nije to loš život, svo to sranje u mornarskoj majici, ali je totalno promašena smrt.
Opet, možda bi se bilo dobro zavući na godinu dana u neku kućicu na otoku, s laptopom i zalihama vina(brat bratu nekih 6 bačava minimum) i uz lagano srkanje bevande napisati najbolji roman ikad napisan. Roman o alkoholu, čežnji, sunovraćanju i o paklu besmisla, te naravno smrti koja dođe po svoje. Na kraju romana, ako ne i prije kojih cca 30 stranica.
Samo, bojim se da bi popio svu bevandu, prije nego što bi došao do 20. stranice, gdje bi morao objasniti kako je zapravo glavni junak pao u ponor alkoholizma. A i ko će, brate mili, pisat kraj mora. Osim ako nije sjeverno, ružno i daleko kao oči skandinavke. Žene, ne križaljke.
Saharu ti meni daj. Pustoš duše usred gradske vreve. Džungla na vrućem limenom krovu. Egzistencijalna praznina pod hipotekarnim kreditom. Namćoraste i čudne ljude iz gradova. Njih volim. Što ću ja sa smirenim djedovima(a ni babe mi previše na zanimaju) i njihovim vrtlom. Da pišem o tome literature bi mi bila zanimljiva kao ona Vlade Gotovca(svaka čast na njegovom političkom djelovanju, ali ja nisam nikad vidio dosadnijeg pisca majke mi).
Ili još bolje, kakav Las Vegas kakvi bakrači. Treba riknuti u nekom ruševnom samačkom hotelu, gdje prebivaju neoženji bauštelci, u nekom otužnom željezničkom domau, gdje je boja žbuke tamnija od jetre stanara, a žohari svaku večer priređuju tulum, kao raspjevane lutke iz Muppet Showa. Negdje u Topuskom, Pokupskom ili drugom sivom mjesto na sko, kroz koji ide rijeka koje je samo alibi koji omeđuje tužne subdine. U nekom industrijskom predgrađu, kojemu je tranzicija ubila industriju pa ločeš jeftinu pivu, ti alkić u sivom demodiranom kaputu skupa s mladim pankerima u irokezicama, koji se sprdaju s tobom dok ti daju gutljaj svog Ribara. Umrijeti kao žicar.
Mala sitna zadovoljstva, poput pišanja po gumi nekog skupog automobila u vlasništvu mladog inžinjera telekomunikacija, prikrivenog krvoloka u kravati.
Na jeftinom željeznom krevetu, s trulim dahom promašenog života. Jasno vam je da u toj varijanti Elizabeth Shue ne dolazi u obzir.
Shvaćate što hoću reći kad kažem da je priroda precijenjena. Mislim volim i ja zelenilo, planine, more i sve te fore iako mi baš nije drag cijuk ljubitelja prirode. Ali, jebi ga život nije Heidi. Te fore s oblacima poput vate, iznad koji se nazire beskrajna modrina, to ostavljam za zagrobni život. Ili bar za nadgrobni. Cabaret macabre s punim flašama mirogojčeka.
U međuvremenu daj mi neki motel, betonsko čudovište na napuštenoj cesti, nek bude jeftino, kičasto, filmski i s obilnim količinama alkohola. I dok rikavaš u alkoholnom deliriju treba spustiti rolete, kako te slučajno ne bi dotakli zraci sunca i tako ljepotom dana pokvarili tako sjebanu divnu stvar poput pijanog umiranja na tenane.
Post je objavljen 07.03.2008. u 09:33 sati.