| < | travanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na
vonsmile@gmail.com
Discover Gabon
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke
Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.
..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa
Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht
Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie
Svijet u boci
Laku noć i stabilnost, želi vam Woytek Jaruzelski
- 08:55 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
  Još nam samo fali Lech Walesa Đorđe Balašević, 1987 Bila je 1987, baš kao u Balaševićevoj pjesmi, a cesta na Poljsko -Slovačkoj granici bila je pusta poput one kojom smo 20 godina kasnije na Islandu tražili ulaz u središte zemlje. Nakon prelaska granice bus je stao, a mi izašli na cestu, sindikalno turistička ekpedicija preko Kvarner Expressa u kojem je radio frendov stari. Putovalo se u Zakopane navodno na skijanje, ali nisam siguran da je netko uopće ponio skije. Sasvim sigurno nisu ih ponijeli ni Marko i Gani, dvojica šljakera iz Željezare Sisak, s kojima smo se nas dvojica 17-godišnjaka odmah skompali, te se s njima glupirali na pustoj cesti, jer nam je bilo baš zgodno urlati Hej, dečki pazite da vas ne zgazi konvoj kamiona, a sve je izgledalo kao da smo na prerijskoj kaldrmi, a ne magistralnom smjeru. Poslije je možda prošao neki trabant, a mi smo mu se smijali, kao što smo se smijali cijelo vrijeme posjeta Poljskoj, smijali se čistačici koja je upadala u sobe i usisavala dok mi još spavamo, smijali se oronulom hotelu, pustim policama u dućanima, disku u hotelu u kojem se skupljala poljska mladež u sivim džemperima i čekala da počne Blackov hit Its a wonderful life, highligt svake večeri. Možda i nije bilo smiješno(jest, jebi ga, nama svakako), jer se ne valja smijati tuđoj nevolji, ali dugo mi je trebalo da shvatim koliko je bila pomalo ružna ta naša jugoslavenska bahatost bez pokrića. Onakvi razmaženi, smijali smo se i hoteskoj hrani koja je bila naprosto grozna, ali smo na kiosku kupovali nekakve zapiekanke ili slično za par zlota, kojih su nam bili puni džepovi. Čim smo stigli Marko i Gani izvadili su luk i špek, onako pravo šljakerski i počeli nam prepričavati dogodovštine i muljanja koja su imali u planu i koje inače rade na njihovim očigledno češćim izletima u Poljsku. Bili su to neki čudni socijalistički dilovi, priče tipa: Ja i generalni tvornice kotlova u Krakowu, on meni šlosmašinu ja njemu...(tak nekak, nisam baš shvatio o kakvoj se muljaveli radi, čudne su bile muljavele te 1987, poput mjenica bez pokrića Fiće Abdića). I, naravno, obadvojica su tamo imali neke žene, ljubavnice, plavokose Agneze ili Agate (koje vjerovatno imaju jedno dijete kao grijeh mladosti, kako je lijepo jednom rekao DMJ- Baltik i natalitet nekako ne idu zajedno), loše šminke i u jeftinim crvenim kostima, ali koje su ipak dotjerane za svoje ljubavnike. Njih su dovodili u svoje hotelske sobe, noseći ima valjda kao da su američki vojnici u Siciliji i Rimu 1945. najlon čarape, čokolade, parfeme i ponešto snova, koji su se uglavnom pretvorili u brzu ševu u toj sobi, prije nego što bi se rasplinuli. Mi smo imali 17, totalne neiskusnjare, pa nismo imali svoje Agneze i Agate da čekaju svoje vitezove iz titove Jugoslavije, nismo ništa ševili, što je nepovratna šteta, jer danas bi tako nešto koštalo barem 100 eura, a Baltik je ionako predaleko da se putuje samo radi toga, uostalom sad imaju i svoje megamarkete u kojime ima milion vrsta najlonki i čoksi, pa erotski snovi idu uz natpis cash only. A tamo na hotelskom razjebanom crno-bijelom televizoru neke ruske marke, dopirao je glas Woyteka Jaruzelskog, koji je stajao iza drvene govornice u nekoj socijalitičkoj hladnoj hali, u onim svojim specifičnim cviksama kakve danas još tu i tamo nose kumice na placu, u zelenoj uniformi i govorio narodu kako je sve pod kontrolom i da je stanje stabilno i vjerovatno da dobro žive, samo to još ne znaju. Naravno siroti Woytek tješio je valjda sebe, socijalizam je zapravo bio u debelom knock-outu već koju godinu prije kada je jesen u Gdanjsku rekla ne, a slučajni heroj i brkati strojobravar pokrenuo nešto puno složenije od onoga što je on mogao i zamisliti, zauzevši značajnije mjesto u povijesti nego što je možda zaslužio. U svakom slučaju iza obraćanja Jaruzelskog, nije bilo nikakvog filma, nego je program završavao u 22. (A to mene podsjetilo na legendarni vic iz 90-tih: Kako završava albanski tv program-laku noć, gospodine Hoxha). Nas nije bilo briga, mi nismo par godina ranije imali tenkove koje su poslali na nas, činilo se da će samoupravljanje i postitovska iluzija idile vječno trajati, a ja sam se tada(čujete li glazbu iz Grlom u jagode) u Zakopanima prvi put popeo na skijašku skakonicu. Pjotr Fijas tada je još skakao, ritualno pljuvanje pred survavanje u provaliju, osjećaj koji će mi valjda netko podariti umjesto svijetla na kraju tunela, u trenutku kad budem umirao. I još je bio posjet restoranu s striptizom u kojem je umjetnica pokazala pola bradavice, a ja zaključio da mi je to dosadno, pa iz čiste znatiželje s obzirom da tad još nisam pio (kako to nevjerovarno zvuči) probao neko bugarsko vino. Where have you been all my life, možda nisam trebao, tad još to nisam shvatio, ali našao sam svoj omiljeni hobi. Vino je bilo slatko, a sindikalna ekipa u restoranu pred brkatim konobarima koji su nas do malo prije ubijeđivali da je restoran pun i da mesa nema, (sve dok netko na ulazu nije izvadio pozamašan šušanj zlota, naravno da je restoran bio prazan i da se meso odjednom stvorilo, valjda su nabrzinu zaklali neku kravu u kuhinji) ušla je poslije večere u laganu alkoholnu izmaglicu, zadnji put se smijući svijetu Jaruzelskog i Blackovom Wonderful lifeu kasnije u disku. Znam samo da sam na kraju večeri bio pijan, i da je prvo pijanstvo bolje od prvog seksa, valjda zato jer ga se jedva sjećaš. Što još reći u Poljskoj 1987, osim da smo na izlazu iz zemlje morali potrošiti sve zlote koji smo imali pa smo kupovali besmislelne suvenire u vidu olovaka u obliku skija i termometra u obliku planinarskih krampova. Još uvijek ih imam na nekom zidu. Pozdravili smo se Markom i Ganijem i, naravno, više ih nismo vidjeli nikada u životu. Marko i Gani sigurno više ne idu na seksualne izlete, ne sklapaju sumnjive švercerske poslove i nemaju svoje Agneze i Agate. Vrlo vjerovatno nemaju ni posao, sasvim izvjesno ne u željezariji. Uostalom Agneze i Agate su ostarile, prošlo je 20 godina i snovi su se potrošili, uostalom sad se valjda praše njihove kćeri, te iz prvog kratkog braka, možda s lokalnim momcima, ali možda i s nekim novim direktorima koji ne šveraju, završili su menagment, znaju engleski, kompjuterski su pismeni i ne slušaju Blacka. A i one ne nose crvene kompletiće, nego pirsove i pokazuju pupak. Simpatični šljakeri iz željezarije postali su outsideri, kapitalistička Poljska iz Unije više nije njihov svijet, ne onaj u kojem su se znali glasno smijati uz špek, luk i ljubavnice sa lošom šminkom. U međuvremenu i mi želimo u EU, koja nas tjera da i mi ukinemo svoje škverove, kao što su Poljaci morali ukebali onaj svoj legendarni u Danzigu. Baltik je možda jednako tmuran, ali sad je postao nekako tih. I vrijeme mu je, on se bar zasitio povijesti. Mi nekako još nismo, a željezarije smo ukebali sami, ne samo svojom krivnjom, jer ovo je naprosto svijet kojeg ne zanima teška industrija, iako se iz nekog čudnog razloga vratio bend tog imena. Što rade Marko i Gani sad teško je pretpostaviti, nekako su snašli, prevelike su to mange da tako lako propadnu. Što će raditi ekipa iz škvera kad postanu balast i kolaterarne žrtve povijesti teško je reći. Nemamo Jaruzelskog da ih tješi, a ni od demokrata nema neke vajde. Jel to bio svijet za kojeg se borio Walesa, ne znam, ionako je jasno da se, kao uostalom u konačnici svi, borio ponajprije za sebe. Ipak možda bi trebalo opet skoknuti do Poljske, pa sve do obala Baltika. Možda se još nađe neka Poljakinja tužnog srca i veselih očiju(ili je obrnuto, ne znam), za kratkotrajnu avanturu. Jer, u krajnjoj liniji, da je Baltik žensko, zvao bi se Jadran. Jedino što špek i luk mogu kupit samo samo u megamarketu, a i tko zna dali ih smijem prenijeti preko Shengena. Trebalo bi u svakom slučaju ponijeti i Blackov album, zlu ne trebalo. Pa navratiti u Zakopane vidjeti gdje je možda sve počelo. Pritom više mislim na skakonicu i bugarsko vino kao dio osobne povijesti i odrastanja, nego na burne događaje koje će uslijediti. Ali tko zna, da nisam povukao gutljaj iz te flaše, možda bi i prava povijest otišla drugim tijekom. |
Kako smo zapili braniteljsku dividendu
- 10:14 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
|
Imam 5,7300 udjela u fondu hrvatskih branitelja. Kako je dividenda po udjelu nešto manje od 30 kuna, sve u svemu nije teško izračunati koliko mi divedendi sljeduje, nešto manje od 150 kn. I tako neki dan u svom omiljenom novozagrebačkom bircu, nas nekoliko iz slavne "ronilačke" 102. brigade, došlo je na epohalnu ideju. Ništa dečki, ajmo mi za tu dividendu kupit mesine, pa na livadi iza zgrade napraviti roštiljadu. Mi damo lovu za meso, a tko nam se hoće pridružiti, nek donese cugu. I tako, da ne duljimo, skupilo se za nekih 9 kila mesa. Usprkos nepovoljnim vremenskim uvjetima (čitaj vjetar), stara ratnička ekipa krenula je u vječiti boj čovjeka i roštilja. Ako mislite da je bilo lako, varate se. Ali ratnički duh je prevladao i do kraja večeri, uz pomoć slučajnih i namjernih prolaznika, satrala se sva mesina. Naravno, još se malo zaružilo poslije u navedenom lokalnom bircu, za što smo već morali malo potrošiti dodatne resurse. Zadnje što pamtim da su svirali Kosovki božuri YU Grupe, nije da vidim u tome neku simboliku, ali bilo je zabavno. I tako je zajedničko ratno iskustvo trojice ljudi stalo u solidni AMC lonac, bogami ispunjen do vrha komadima mesa. To je nama naša borba dala, primjetio je netko, pa smo shodno tome i nazdravili. Zapravo, nemojte me krivo shvatiti, ali mene zapravo boli neka stvar za svu tu priču oko braniteljskog fonda, imam namah isti odnos prema tome kao i prema cijelom ratu. Nekoliko sam puta na ovom blogu spominjao tu 91-u i kako je sve to onda izgledao, pa se ne bih ponavljao- no mogu opet naglasiti jedno, većina nas sigurno tada nije razmišljala o tome kakve ćemo naknadno koristi imati od rata(kao što su neki znali i godinama prije njega, ali to je već druga priča) i nismo išli ratovati jer smo dobili neki nagli napad patriotizma, jednostavno smo osjećali da je to pitanje opstanka. Možda su nas navukli na tanak led, možda i nisu, ali u tom trenutku to je bio logičan potez. Netko te napada, ti se braniš, elementary dear Watson. Preskočit ćemo malo osobnu povijest, godine lutanja i traženja sebe, svi mi lutamo i tražimo se sa ratovima ili bez njih iza nas. U međuvremenu antipatična i halapljiva vladajuća struktura je isprostituirala čitavu tu stvar oko rata, uglavnom degradirajući većinu njih koji su u njemu sudjelovali na uštrb debeloguzih i debelovratih generala koji su se u međuvremenu pozicionarali u rasponu od lokalnih kabadahija, međunarodnih gangstera, tajkuna, a kao što se vidjelo neki od njih postali su i masovni ubojice. Naravno graknuti protiv njih jedno vrijeme za dežurne patriote koje su rat proveli u salonskim raspravama o hrvatstvu, bila je uvreda za domovinski rat, tu tako kretensku sintagmu, koju je uostalom izmislio Staljin. Naravno uvreda za rat nije bilo razjebavanje privrede i nemilosrdna popaljotka svega što se da iskoristiti, te transferiranje državnog kapitala u strane banke i poklanjanje infrastrukture nazovi tajkunima koji do jučer nisu razlikovali kapitalizam od poriluka. Rojsova već dobro poznata uzrečica, postala je općeprihvatljivo načelo, a korporacijski kapital ionako je davno ukebao zadnju iluziju slobode. Koja se, ionako, ne može mazati na kruh. Tako je to, država se nije potrudila da on razvojačenih branitelja napravi obrazovan kadar koji bi bio kadar aktivno participirati u razvoju društva nego je jedan manji parazitski dio obdarila povlasticama, od dobrog djela poslovno sposobnih dečkiju napravila penzionere, a dio pretvorila u socijalne slučajeve. Ipak većina nas ipak radi ono što bi radila i inače, rat je uspomena koju mogu prepričati u nekom dokumentarnom filmu za lijeno poslijepodne ili eventualno pričica za unuke, koji će jedini htjeti slušati dosadnog čičicu. Naravno da ima onih koji očekuju da će na nekoliko dana ili mjeseci fronte, živjeti lagodno cijeli život, ali to je već stvar ljudskog karaktera, netko jednostavno koristi svaku priliku. Iako su mnogi stradali, još je već broj njih koji su izabrali ulogu paćenika, jer im se naprosto ne da maknuti iz jebene 91. u glavi i očekuju da im mama država i dalje mijenja dudu i pelene. A tako vam to u kapitalisitičkom svijetu, djeca draga, ne ide. I nekoliko godina kasnije, nakon što mi na spominjanje hrvatske države dođe samo da se počešem po leđima i slegnem ramenima, eto i opće iluzije da svi sudjelumo u fascinantnom svijetu tržišta kapitala te baratamo nekakvim udjelima u fondu. Danima se o tome priča, laprda, naravno s dominirajućom figurom nezaobilazne Jadranke koja kumi da se ne rasprodaju udjeli i razjebe fond. Ma neću Jadrankica, neću, ne zato jer mi je naročito stalo do fonda, fućka mi se ako sutra propadne, nego mi momentalno ne treba i ne želim se s tim zajebavati. Naravno da je otužna slika onih ljudi kojima zabijaju mikrofon u nos jer će ih prodati, zbog toga što im treba tih nekoliko hiljada kuna da se spase od momentalne nevolje, ali iako to okrutno zvuči, još je otužnije od takve države tražiti ruku spasa, jer ja sam davno navikao da ako se sam kako-tako ne snađeš, od ovih nema vajda: Uostalom, oni su samo servisni tim interesa puno većih globalnih igrača, pred kojim revno skidaju gaće. Kad smo već na vojničko-ratničkom terenu, recimo da imaju funkciju desetara, njih jebu odozgora, a jedino kome mogu zagorčati život su obični vojnici, dakle iscijeđeni i poniženi puk. I zato me nitko ne može više dobiti s nekakvom ušljivom domoljubnom retorikom, odavno. Ona žrtva koju smatram da trebalo podnijeti, napravljena je 91. i svatko onaj ko je sudjelovao u tim događajima može tek napraviti inventuru s vlastitom savješću. Koja se ne može tako lako izmjeriti udjelima u fondu i podmiriti dijeljenjem dividendi. U međuvremenu jednom godišnje kapnut će tih stotinjak kuna od udjela. S druge strane nije to ni tako loše, mogli bi se branitelji dogovoriti pa jedan dan po isplati dividendi svake godine napraviti opći svojevrsni happening na livadama diljem lijepe naše -veliki domovinski roštilj. Jebote, koliko nas ima, začas bi ušli u Guinnessovu knjigu rekorda. Samo što bi se tu učas stvorile neke buduće majke budućih krvoloka(Krleža), i počele trućati o zajedništvu, jedinstvu i hvatati se za domovinsku retoriku kao Goebbels za pištolj. Dok se ne pojave, mi ćemo guštati u svojim kvartovskim roštiljima. Kad ih vidim na vidiku, uteći ću glavom bez obzira, prodati udjele i za to kupiti pravi kameni roštilj, kojeg ću postaviti na mirnom mjestu gdje nema nikoga, kako bih na miru pio gemište i ispekao krmiće, jedinu uspomenu na domovinski rat. |
Zhupniks march for Veljko Bulajich
- 18:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Spremte se spremte vjernici Silna će misa da bude.... |
Jedna pjesma, jedna rečenica
- 09:23 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
|
Namah iz glave, bez nekog specijalnog _________a The National Slow show Ništa ne sagori tako divno sporo, kao pjesma od tri minute. Mercury Rev Godess on the Higway Tražim priliku da nestanem, uspijeva mi ponekad ali tek s odgodom plaćanja. Azra Doviđenja na Vlaškom drumu Kad budem otišao, još uvijek se kolebam treba li to biti odriješito ili nesigurna koraka. Haustor Bi mogu da mogu Nije važno, ulica je već davno prijeđena, reklo bi pile, i ne valja razmišljati o konzekvencama. James Give it Away Davno bi se upustio u avanturu, ali je zajebano što se vozim javnim prijevozom. Rolling Stones Moonlight Mile Imam neke neraščićene račune s mjesecom, samo on to još ne zna. Nico Chelsea girl Iako navijam za Liverpool, to je zbog određenih hotela u koje nisam zašao. Jimi Hendrix Burning of the midnight light Tražeći razlog da lampa bude upaljena do jutra, morati ću nabaviti štednu žarulju. The Housemartins Happy hour Birtija je moja galaksija, šank zvijezda, konobarica planeta, a mi gosti sateliti po eliptičnoj putanji u sitne sate. Bruce Springsteen Candy`s Room Sve što sam ikad trebao kazati, davno je prešućeno u nekoj sobi. Arsen Dedić Otkako te ne volim Postoje pjesme koje trebate čuti na jutarnjem programu Radio Zagreba, negdje između 9.00 - 10.00, na cesti između Rakovice i Plitvica. Massive Attack Angel U raju se ne šapuće, nego buči, inače ne pristajem na njega. David Bowie Five Years Za početak, i više nego dovoljno. Električni orgazam Kapetan Esid Da sam ja ti, nikad sa strancem ne bih ušao u kola, čak iako je on ja. Teška industrija Haj kolika je Jahorina Planina Velika, ali ne i najveća. Lačni Franz Tam bi rad bil pokopan Triglav je recimo veći, ali načelno gledano svejedno mi je gdje ostavljam kosti. Animatori Bijeg Dok sam spremao odjeću za put, zaboravio sam pravi razlog zbog kojeg bih trebalo otići. Johny Cash Let The Train blow the Whistle Lička pruga je spora i dosadna, ali mi ne pada na pamet ništa bolje u kišno subotnje popodne. Nick Cave Mersey seat Kad se u ovom slučaju zatresu brda, to ni u ludilu nije miš, nego u najmanju ruku vulkanska erupcija. Tom Waits Downtown Train Gradovi su pusta mjesta, zato mi ne pada na pamet napuštati ih. Concretes Warm Night Za takvu noć se u Švedskoj, traži karta više. Lambchop Paperback bible A gdje drugdje tražiti boga nego na nahtkastlu u neuglednoj sobi jeftinog hotela. Indexi Plima Ponekad na radiju, uz vijesti iz Iraka. Beirut After the Curtain Cilj vožnje od 3000 km nije prosvijetljenje, nego pivnica na kraju svijeta. Fleetwood Mac Oh well Pag je djelovao kao pristanišete za svemirske brodove dok je u zoru trajekt sletio iz baze Jablanac, te ratne 1993-e. Zabranjeno pušenje Učini da budem vuk Jednom, kad iz mlađih prijeđem u starije veterane, na terasi Hotela Jadran treštat će Punk. Iron Butterfly Ida-gada-da-vida Najbolje što možete učiniti u poluvremenu važne utakmice je napušiti se. Bo Diddley Bo Diddey Itis Zane Gray je pisao o grmljavini stada, ali tko mu kriv kad nikad nije čuo grmljavinu gitare. Mettallica To live is to Die Kažu da ima nešto elegantno u smrti, ali bolje je ne biti previše znatiželjan. Atomsko sklonište Djevojka s br.8 Ne samo da vraćam kartu, nego ulažem i reklamaciju jer na sjedalu s br. 8 baš nikad nema adekvatne djevojke, tek tu i tamo neka baba s cekerima. Mogwai Yes, i am far away from home O tome je trebalo razmišljati na vrijeme ili na početku posta, pa se ti sad bakći u tuđini, gdje te bol snađe. Leadbelly Good night, Irene Na kraju od svega samo ostaje način na koji se oproštamo. Te bonus tracks Hazel Adkins Chicken Walk Jer su neke mladosti luđe od drugih. i John Lennon Oh, Yoko! To nije pjesma, to je način života, jebote. to be continued.... |